- Utrka je, u pravom smislu riječi, bila djelo Stjepana Ljubića zvanog Vojvoda - ispričao nam je ovih dana Žarko Susić (92), doajen našeg sportskog novinarstva, govoreći o Ljubiću kao o velikom biciklističkom zanesenjaku.
- Sjećam se da mi je još za rata, negdje u ljeto 1943., za jednog susreta u uredništvu Športa, u kojem sam tada radio, pričao kako će kad nastupi mir organizirati međunarodnu utrku duž cijelog Balkanskog poluotoka, 'tour' za ovaj dio Europe...
Nema sumnje da je zamisao iznesenu u povjerljivom razgovoru u četiri oka Ljubić u cijelosti razradio još tijekom rata jer se već krajem svibnja 1945., kada se u još nesređenoj, konfuznoj poratnoj situaciji tek počeo obnavljati sportski život, sav posvetio organiziranju velikog pothvata.
Tako su se 26. kolovoza u Trstu, koji je tada još bio pod britanskom vojnom upravom, okupili biciklistički reprezentativci Hrvatske, Slovenije i Srbije (ulavnom pristigli do Trsta na otvorenim kamionima, jer ni željeznički ni brodski promet još nisu u potpunosti funkcionirali).
Tu je bio i Tršćanin Strain, jedini biciklist koji je zastupao boje svog grada, a svaki se čas očekivao dolazak bugarske reprezentacije, koja je iz Sofije krenula autobusom. Na jednom od trgova u središtu grada toga se nedjeljnog jutra okupilo podosta ljudi s hrvatskim i slovenskim zastavama, koji su došli ispratiti natjecatelje.
- Start je bio zakazan za 8.30 sati, ali još nije bilo Bugara koji su negdje zapeli, pa je dogovoreno da ih se pričeka. No, čekanje se odužilo do podneva. Tada je organizatorima utrke prišao britanski major. Inzistirao je da biciklisti krenu jer da više ne može jamčiti da neće doći do nereda.
Naime, u blizini su se počeli okupljati neki huškački raspoloženi Talijani, spremni da izazovu gužvu. Tako se startalo bez Bugara - priča Susić, koji je pratio utrku kao izvjestitelj tek pokrenutih zagrebačkih Ilustriranih fizkulturnih novina, kojima je bio jedan od pokretača i urednika (list će ubrzo promijeniti naziv u Narodni sport, a potom u Sportske novosti, pod kojim nazivom izlazi i danas).
Nekoliko kilometara poslije starta, na usponu prema Opicini kolonu biciklista presreo je dolazeći bugarski autobus. Iako umorni od danonoćna putovanja, Bugari su se s nekoliko vozača priključili utrci, no prethodno je direktor utrke Ljubić morao riješiti krupan problem: naime, gosti su doputovali uvjereni da će im organizator osigurati zračnice - a jedva ih je dostajalo za domaće vozače. Nije bilo druge nego da članovi hrvatske reprezentacije skinu s ramena po jednu od svojih pričuvnih zračnica i ustupe ih bugarskim kolegama.
Već prva etapa, Trst - Ljubljana, 105 km, izuzetno naporna zbog brojnih uspona, u kojoj je završnim sprintom, za samo pola dužine kotača ispred drugog i trećeplasiranog, pobijedio Zagrepčanin Poredski, navijestila je da će se tijekom cijele utrke biciklisti boriti s teškoćama: dva su vozača definitivno odustala od daljnjeg natjecanja, jednome je na prvom usponu poslije Trsta pukao lanac, dvojici su na oštrom šljunku pred Ljubljanom probijene gume, pa su debelo zaostali, bilo je i teških padova, a od petorice Bugara koji su se priključili etapi samo je jedan izdržao do cilja.
Zbog neispavanosti i umora nakon duga putovanja, ni u drugoj etapi, od Ljubljane do Zagreba (145 km), nisu nastupili svi bugarski vozači, pa su se ostali natjecatelji iskazali viteškom gestom: na zajedničkom sastanku suglasili su se da se vrijeme za konačan poredak počne službeno mjeriti tek od treće etape, u kojoj će, nakon jednog dana odmora u Zagrebu, sve reprezentacije startati kompletne.
Malo je ako se kaže da je prvi veliki sportski događaj poslije rata izazvao senzaciju! Uzbudljivu završnicu druge etape, u kojoj je sprintom opet pobijedio jedan Zagrepčanin, Šolman (za pola kotača ispred svog sugrađanina Pokupeca!), uživo je komentirao reporter Radio Zagreba Hrvoje Macanović.
Na potezu od Kustošije, duž Ilice, do cilja u Deželićevoj ulici, nadomak Hrvatskog narodnog kazališta, bicikliste je pozdravilo tridesetak tisuća građana (među kojima su se našli i tajnici Gradskog narodnog odbora, ing. Andre Mohorovičić i Ivan Šibl). Uostalom, tako je bilo u gotovo svim gradovima duž trase do Crnog mora, pa se pretpostavlja da je bicikliste vidjelo blizu milijun ljudi (što dopušta blagu usporedbu s Tour de Franceom).
Tko je bio čovjek koji je osmislio i takoreći na svojim leđima iznio za ono vrijeme tako velik sportski pothvat? Poput većine Podravaca odmalena srođen s dvokolicom, Stjepan Ljubić Vojvoda (Virje, 1906. - Zagreb, 1986.) posvetio je život biciklizmu, pa danas jedna od "sportskih" ulica u zagrebačkom Jarunu nosi njegovo ime.
Reprezentativac, pobjednik nekoliko značajnijih utrka, sudionik Olimpijskih igara 1928. u Amsterdamu te jedan od četvorice naših vozača koji su se 1936. odvažili sudjelovati na Tour de Franceu (ali ni jedan nije do kraja izdržao tako zahtjevnu utrku), ostao je u sportu i poslije natjecateljske karijere.
Građanskim zanimanjem porezni činovnik, bio je u biciklizmu sve i sva: propagator, pisac stručnih članaka, povjesničar, organizator prvenstva, u nekoliko mandata predsjednik ili tajnik Biciklističkog saveza Hrvatske, a jednom i čelnik jugoslavenskog saveza. Svojim životnim djelima smatrao je utemeljenje tradicionalnih međunarodnih utrka Kroz Hrvatsku i Sloveniju (prva održana 1937., a poslije rata obnovljena) i Alpe - Adria (pokrenuta 1967.), no kruna svega bila je utrka Trst - Varna!
Rudi Aljinović
- Sjećam se da mi je još za rata, negdje u ljeto 1943., za jednog susreta u uredništvu Športa, u kojem sam tada radio, pričao kako će kad nastupi mir organizirati međunarodnu utrku duž cijelog Balkanskog poluotoka, 'tour' za ovaj dio Europe...
Nema sumnje da je zamisao iznesenu u povjerljivom razgovoru u četiri oka Ljubić u cijelosti razradio još tijekom rata jer se već krajem svibnja 1945., kada se u još nesređenoj, konfuznoj poratnoj situaciji tek počeo obnavljati sportski život, sav posvetio organiziranju velikog pothvata.
Tako su se 26. kolovoza u Trstu, koji je tada još bio pod britanskom vojnom upravom, okupili biciklistički reprezentativci Hrvatske, Slovenije i Srbije (ulavnom pristigli do Trsta na otvorenim kamionima, jer ni željeznički ni brodski promet još nisu u potpunosti funkcionirali).
Tu je bio i Tršćanin Strain, jedini biciklist koji je zastupao boje svog grada, a svaki se čas očekivao dolazak bugarske reprezentacije, koja je iz Sofije krenula autobusom. Na jednom od trgova u središtu grada toga se nedjeljnog jutra okupilo podosta ljudi s hrvatskim i slovenskim zastavama, koji su došli ispratiti natjecatelje.
- Start je bio zakazan za 8.30 sati, ali još nije bilo Bugara koji su negdje zapeli, pa je dogovoreno da ih se pričeka. No, čekanje se odužilo do podneva. Tada je organizatorima utrke prišao britanski major. Inzistirao je da biciklisti krenu jer da više ne može jamčiti da neće doći do nereda.
Naime, u blizini su se počeli okupljati neki huškački raspoloženi Talijani, spremni da izazovu gužvu. Tako se startalo bez Bugara - priča Susić, koji je pratio utrku kao izvjestitelj tek pokrenutih zagrebačkih Ilustriranih fizkulturnih novina, kojima je bio jedan od pokretača i urednika (list će ubrzo promijeniti naziv u Narodni sport, a potom u Sportske novosti, pod kojim nazivom izlazi i danas).
Nekoliko kilometara poslije starta, na usponu prema Opicini kolonu biciklista presreo je dolazeći bugarski autobus. Iako umorni od danonoćna putovanja, Bugari su se s nekoliko vozača priključili utrci, no prethodno je direktor utrke Ljubić morao riješiti krupan problem: naime, gosti su doputovali uvjereni da će im organizator osigurati zračnice - a jedva ih je dostajalo za domaće vozače. Nije bilo druge nego da članovi hrvatske reprezentacije skinu s ramena po jednu od svojih pričuvnih zračnica i ustupe ih bugarskim kolegama.
Već prva etapa, Trst - Ljubljana, 105 km, izuzetno naporna zbog brojnih uspona, u kojoj je završnim sprintom, za samo pola dužine kotača ispred drugog i trećeplasiranog, pobijedio Zagrepčanin Poredski, navijestila je da će se tijekom cijele utrke biciklisti boriti s teškoćama: dva su vozača definitivno odustala od daljnjeg natjecanja, jednome je na prvom usponu poslije Trsta pukao lanac, dvojici su na oštrom šljunku pred Ljubljanom probijene gume, pa su debelo zaostali, bilo je i teških padova, a od petorice Bugara koji su se priključili etapi samo je jedan izdržao do cilja.
Zbog neispavanosti i umora nakon duga putovanja, ni u drugoj etapi, od Ljubljane do Zagreba (145 km), nisu nastupili svi bugarski vozači, pa su se ostali natjecatelji iskazali viteškom gestom: na zajedničkom sastanku suglasili su se da se vrijeme za konačan poredak počne službeno mjeriti tek od treće etape, u kojoj će, nakon jednog dana odmora u Zagrebu, sve reprezentacije startati kompletne.
Malo je ako se kaže da je prvi veliki sportski događaj poslije rata izazvao senzaciju! Uzbudljivu završnicu druge etape, u kojoj je sprintom opet pobijedio jedan Zagrepčanin, Šolman (za pola kotača ispred svog sugrađanina Pokupeca!), uživo je komentirao reporter Radio Zagreba Hrvoje Macanović.
Na potezu od Kustošije, duž Ilice, do cilja u Deželićevoj ulici, nadomak Hrvatskog narodnog kazališta, bicikliste je pozdravilo tridesetak tisuća građana (među kojima su se našli i tajnici Gradskog narodnog odbora, ing. Andre Mohorovičić i Ivan Šibl). Uostalom, tako je bilo u gotovo svim gradovima duž trase do Crnog mora, pa se pretpostavlja da je bicikliste vidjelo blizu milijun ljudi (što dopušta blagu usporedbu s Tour de Franceom).
Tko je bio čovjek koji je osmislio i takoreći na svojim leđima iznio za ono vrijeme tako velik sportski pothvat? Poput većine Podravaca odmalena srođen s dvokolicom, Stjepan Ljubić Vojvoda (Virje, 1906. - Zagreb, 1986.) posvetio je život biciklizmu, pa danas jedna od "sportskih" ulica u zagrebačkom Jarunu nosi njegovo ime.
Reprezentativac, pobjednik nekoliko značajnijih utrka, sudionik Olimpijskih igara 1928. u Amsterdamu te jedan od četvorice naših vozača koji su se 1936. odvažili sudjelovati na Tour de Franceu (ali ni jedan nije do kraja izdržao tako zahtjevnu utrku), ostao je u sportu i poslije natjecateljske karijere.
Građanskim zanimanjem porezni činovnik, bio je u biciklizmu sve i sva: propagator, pisac stručnih članaka, povjesničar, organizator prvenstva, u nekoliko mandata predsjednik ili tajnik Biciklističkog saveza Hrvatske, a jednom i čelnik jugoslavenskog saveza. Svojim životnim djelima smatrao je utemeljenje tradicionalnih međunarodnih utrka Kroz Hrvatsku i Sloveniju (prva održana 1937., a poslije rata obnovljena) i Alpe - Adria (pokrenuta 1967.), no kruna svega bila je utrka Trst - Varna!
| Trst - Varna, 1694 kilometara po kojekakvim (uglavnom lošim) cestama, 11 etapa, 56 vozača (od kojih je samo 14 izdržalo do kraja!) i mnogo, mnogo dramatike - najkraći je opis međunarodne biciklističke utrke od krajnje sjeverozapadne točke Jadrana do Crnog mora, održane od 26. kolovoza do 9. rujna 1945., samo tri i pol mjeseca nakon završetka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Riječ je o utrci o kojoj se i danas, poslije više od šest desetljeća, govori kao o izuzetnom sportskom i organizacijskom pothvatu, kojega bi se - gledano iz današnje perspektive - čak moglo nazvati samoubilačkim. Dok ovih dana milijuni diljem Europe prate zbivanja na biciklističkoj utrci Tour de France, pravi je trenutak da oživimo sjećanje na sličan događaj, tim više što su amatersku utrku od Trsta do Varne organizirali i u njoj se proslavili hrvatski sportaši! |
Rudi Aljinović