ON THE RECORD

Bleiburški zločin i partizanski rat

    AUTOR:
    • Davor Butković

  • OBJAVLJENO:
  • 15.05.2010. u 08:00

Bleiburški zločin ne smije postati povod za kriminalizaciju partizanskog pokreta. Partizanski je pokret Hrvatskoj donio, povijesno gledajući, mnogo više dobra nego zla

Svibanj u Hrvatskoj nije najljepši mjesec u godini. Naprotiv, svibanj u Hrvatskoj iz godine je u godinu sve morbidniji. Svibanj u Hrvatskoj ono je morbidno doba godine kada, između obilježavanja Dana pobjede i komemoracije partizanskih zločina koje simbolizira riječ Bleiburg, dolazi do inflacije mrtvih i do eruptivnih izljeva mržnje.

Danas sam ponovo negdje pročitao (u onim listovima s nakladom manjom od tri tisuće primjeraka) kako je u svibanjskim likvidacijama 1945. godine pobijeno više stotina tisuća Hrvata: to što su brojni povjesničari i demografi - od Franje Tuđmana do Vladimira Žerjavića - ustvrdili da suma bleiburške tragedije ne prelazi nekoliko desetaka tisuća ljudi (što je, također, strašno), za one koji danas svjesno ili instinktivno žele manipulirati svibanjskim žrtvama, očigledno nije važno.

Prije nekoliko dana u supermarketu u Importanne Galeriji susreo sam jednog čovjeka srednjih godina, koji me žestoko napao: “Zašto ništa niste pisali o Hudoj Jami!?”

Dok sam mu pokušavao objasniti kako smo dosta intenzivno izvješćivali o stratištu u Hudoj Jami, on je već prešao na Macelj: “Sram Vas bilo, zašto nikada niste pisali o Macelju!?”

Imao sam u sebi još malo dobre volje, pa sam počeo prepričavati kako je, eto, baš Globus, prvi u Hrvatskoj, u rano ljeto 1991. godine pisao o masovnim partizanskim likvidacijama u Maceljskoj šumi. Moj me “sugovornik” nije htio slušati, nego je prešao na sljedeći makabristički toponim, s još bjesnijom intonacijom u glasu.

Okrenuo sam se i otišao, frapiran mržnjom u njegovom nastupu. Taj je čovjek danas spreman ubijati zbog nečega što se dogodilo prije šezdeset i pet godina.

Svibanj u Hrvatskoj mjesec je vječnog obračuna ustaša i partizana i njihovih bioloških ili ideoloških potomaka. Taj obračun, čini se, neće nikada završiti. Dok se posmrtni rat ustaša i partizana ograničava na sukobe osobnih sjećanja, povrijeđenosti, na preuveličavanje žrtava i nejverojatne opise okrutnosti; dok se sve to, dakle, svodi na razinu ekstremističkog političkog folklora, sve to i ne mora biti osobito važno.

Međutim, kada se sablasna sjećanja na sablasni svibanj 1945. godine počinju pretvarati u politički program ili, uistinu, u prekrajanje povijesti, s jasnim političkim posljedicama na sadašnjost, onda se radi o upozoravajućem političkom trendu.

U posljednje se vrijeme, dakle, čitav partizanski pokret pokušava kompromitirati zbog zločina na Bleiburgu. Ovdje, prije svega, želim još jednom ponoviti da za masovne svibanjske likvidacije nema niti može biti bilo kakvog opravdanja. Niti jedna država ne smije pobiti desetke tisuća svojih državljana. Govoriti o Bleiburgu kao o neminovnoj osveti amoralna je glupost: ta je izjava dodatno kompromitirala Stjepana Mesića, koji ionako ne može biti ponosan na zadnjih nekoliko godina svojih političkih istupa (i političke karijere).

Zločin na Bleiburgu jest, dakle, strašan, nesporan i zahtijeva kako bezuvjetnu moralnu osudu, tako i kaznu, ako se još bilo koga može kazniti. Međutim, zločin na Bleiburgu ne smije i ne može poslužiti kao temelj za kompromitiranje partizanskog rata. A to je ono što radikalna hrvatska desnica već godinama, osobito poslije Tuđmanove smrti, pokušava nametnuti.

Partizanski je rat, i to treba reći baš na dan komemoracije Bleiburga - dakle, na dan kada se Bleiburg najviše politički zlorabljuje - partizanski je rat od iznimnog, i to pozitivnog značaja za hrvatske nacionalne interese i za Republiku Hrvatsku kao državu. Prvo, kroz partizanski se rat Republika Hrvatska u Drugom svjetskom ratu našla na pravoj i pobjedničkoj strani. Niti jedan segment ustaškog pokreta nije imao nikakve šanse da se oko bilo čega dogovori sa Saveznicima. Da Hrvatska nije imala svoje partizane, svoj ZAVNOH, da, u krajnjoj liniji, nije imala Tita, Hrvatska bi iz Drugog svjetskog rata izašla kao zemlja gubitnica, koja bi, možda, riskirala i gubitak svoje elementarne teritorijalne definicije.

Hrvatski partizani i Tito (štogod mislili o raznim njegovim osobnim i političkim značajkama) preveli su Republiku Hrvatsku i hrvatski narod na pobjedničku stranu u Drugom svjetskom ratu. To je notorna, materijalna činjenica, koju pokušava osporiti jedino ponešto ogorčenika, izgubljenih u prostoru i vremenu, koji svakog 8. svibnja održavaju one smiješne demonstracije za promjenu imena najljepšeg zagrebačkog trga.



Drugo, velik dio hrvatskog nacionalnog korpusa pridružio se partizanima zbog elementarnog nacionalnog opstanka. Kada je Franjo Tuđman prvi put izviždan u Pazinu, negdje u rano proljeće 1990. godine, on je izviždan ne zato što su Istrani komunisti, nego zato što nije želio razumjeti da su istarski nacionalni osjećaj i istarsko hrvatstvo nužno vezani uz partizanski pokret.Partizani su zaštitili istarske Hrvate od talijanizacije.Isto vrijedi i za Kvarner, kao i za dio Dalmacije.

Treće, partizanski pokret u Hrvatskoj, kao ni drugdje, nije bio samo komunistički pokret.

Partizanski pokret bio je pokret protiv vlasti koja je uvela rasne zakone, koja je otvorila koncentracijske logore, koja je zavela morbidnu diktaturu (daleko okrutniju i od Titove), koja se svrstala uz Hitlera i Mussolinija i koja je u tom svom svrstavanju bila primorana Italiji prepustiti velik dio Dalmacije.

Ukratko, zbog zločinačkog i dubinski protuhrvatskog karaktera vlasti Nezavisne Države Hrvatske bilo je moralno sudjelovati u partizanskom pokretu (kao što je bilo moralno napustiti Tita i njegovu vlast već prvih dana poraća).

Ustaško-partizanski prijepori gotovo su redovito najkomentiranije teme na portalu Jutarnjeg lista. Mnogi smatraju da je to tako naprosto zato što u raspravama, koje dosežu stotine i stotine postova, sudjeluju uvijek isti zagriženici s obje strane. Problem je, međutim, mnogo dublji, gotovo organske prirode.

Određeni dio hrvatskog nacionalnog korpusa - a nije riječ o starcima i nostalgičarima - i dalje smatra kako je NDH, barem u pojedinim elementima, bila bolja od Titove Jugoslavije. Jedan drugi dio hrvatskog nacionalnog korpusa ne želi se suočiti s činjenicom da je Titov sustav po mnogočemu bio zločinački. Već ovako ocrtane, posve suprotstavljene pozicije, pokazuju kako je Tuđmanova ideja o nacionalnoj pomirbi bila duboko promašena (iako je, djelomično, funkcionirala tijekom Domovinskog rata).

U Hrvatskoj se, naime, ne radi o nacionalnoj pomirbi, nego o obračunu s mitovima, koji su duboko usađeni u sam identitet mnogih Hrvata. Mit je da je na Bleiburgu i na Križnim putovima ubijeno više stotina tisuća Hrvata. Činjenica je da je u masovnim svibanjskim likvidacijama ubijeno više desetaka tisuća ljudi. Mit je da je partizanski poket bio protuhrvatski. Činjenica je da je partizanski pokret pomogao Hrvatskoj da 1945. ne postane zemlja gubitnica. Mit je da je Tito bio omiljeni narodni vođa. Činjenica je da je Tito bio okrutni komunistički diktator, koji je silom izgradio kult ličnosti i koji jest morao znati za ubojstva na Bleiburgu. Činjenica je, međutim, da je Tito bio uspješan državnik, koji je, iz današnje perspektive gledajući, puno učinio i protiv širenja srpskog nacioanlizma, i za hrvatsku nacionalnu stvar. Tek kada se prestane razgovarati u kontekstima ovih mitova, a započne u kontekstima činjenica, svibanj više neće biti najmorbidniji mjesec u Hrvatskoj.

Tagovi

Izdvajamo