Što poslije slovenskog referenduma

Ivan Janez Janša, 52-godišnjak koji je javnost bivše Jugoslavije uzbunio kada je krajem osamdesetih, u tada važnom slovenskom tjedniku Mladina, objavio dokumente koji su ozbiljno kompromitirali JNA (nakon čega je završio u zatvoru), prirodno je ekscesna osoba.

Negdje početkom svibnja 1989. bio sam nazočan oproštajnom mitingu, što ga je slovenska alternativna scena bila priredila za Janšu, uoči njegova odlaska u zatvor.

U središtu Ljubljane Pankrti, vodeći i ultralijevo orijentirani slovenski punk band, pjevali su “Janez, kranjski Janez, kam odhaješ danes”, u prvim redovima ispred pozornice gurali su se razni budući korifeji slovenske političke scene i biznisa, od Igora Bavčara do Jožefa Školča, a cijela je atmosfera, kao i koreografija, podsjećala na jako zakasnjelu šezdesetiosmu.

Naime, velik dio slovenskog alternativnog, protujugoslavenskog pokreta ponašao se, s jedne strane, izrazito antisprski, dok je s druge strane bio radikalno ljevičarski usmjeren.

Janez Janša, jugoslavenski referent za narodnu obranu (to su bili oni državni službenici koji su klince slali u JNA), proizvod je takve, pomalo shizofrene, istodobno nacionalističke, protusrpske, protujugoslavenske, ali i vrlo komunistički orijentirane slovenske političke “kontrakulture”.

Cijela se Janšina kasnija politička karijera može interpretirati i kao posljedica najrazličitijih ekstremizama u kojima se politički formirao (pri čemu, nipošto, ne treba zanemariti Janšine realne interese).

Janez Janša bio je slovenski premijer od 2004. do 2008. godine, kada se povremeno viđao s Ivom Sanaderom, i kada su obojica pokušavali uvjeriti i hrvatske i slovenske birače da su odnosi Zagreba i Ljubljane gotovo idealni.

Janez Janša, bivši tvrdi ljevičar, koji je danas predsjednik desne, Slovenske demokratske stranke, čovjek koji je s Ivom Sanaderom javno pokušavao pomiriti Slovence i Hrvate (iako, realno govoreći, bez ikakvih rezultata), ovih je dana nadmašio brojne dosadašnje osebujnosti svoje dvadesetogodišnje političke karijere.

Janša je, naime, izjavio kako je slovenskom predsjedniku Milanu Kučanu još 1991. godine predlagao da Slovenija okupira Savudriju (valjda je mislio na vojarnu u Savudriji), i da tako riješi glavni granični problem s Hrvatskom u Istri.

Janša, koji pretendira da bude ozbiljan političar, priznao je kako je htio da Slovenija napadne Hrvatsku, dok se Hrvatska branila od pobunjenih Srba i od Jugoslavenske narodne armije!

Osobno mislim da Janša laže. Naime, poznajem barem troje ljudi, koji su preko Janeza Janše, onodobnog slovenskog ministra obrane, početkom devedesetih nabavljali veliku količinu oružja za Hrvatsku.

Stoga vrijedi sumnjati da je Janša, čovjek koji je, kršeći odluke Ujedinjenih naroda, švercao oružje za Hrvatsku vojsku, istodobno planirao okupirati dio Hrvatske.

Ivan Janez Janša naprosto je ekscesan tip, koji misli da si može priuštiti i takve izjave.

No, ono što ovdje jest važno i zabrinjavajuće tiče se prevladavajućeg raspoloženja slovenskog biračkog tijela prema Hrvatskoj.

To će se raspoloženje manifestirati na sutrašnjem slovenskom referendumu o arbitražnom sporazumu s Hrvatskom.

Uistinu se nadamo da će Slovenci glasovati za Sporazum o arbitraži. Istraživanje što ga je provelo Delo, politički utjecajni dnevni list, kaže da će se 57 posto slovenskih građana izjasniti za Sporazum.

Neki drugi listovi, pozivajući se na dva druga istraživanja, tvrde da “Sporazum visi o niti”.

Ako Slovenci sutra odbiju arbitražni sporazum, bit će to znak njihova neprijateljskog raspoloženja prema Hrvatskoj. Kao i znak duboko pogrešnih slovenskih političkih procjena.

Naime, Europska pučka stranka, organizacija europskih desnih stranaka, kojoj pripadaju i HDZ i Janšina Slovenska demokratska stranka, očekivala je da će se Janez Janša - ako se već ne usudi poduprijeti arbitražni sporazum - barem držati po strani.

Stoga se u Bruxellesu Janšina kampanja protiv Sporazuma gotovo jednoglasno osuđuje.

Nadalje, ako Slovenci i odbiju arbitražni sporazum, više se ništa ne bi smjelo promijeniti u statusu hrvatskih pregovora s Europskom Unijom.

Legalistički govoreći, Slovenija je pristala na Sporazum, i deblokirala pregovore.

Više ne postoje pravne mogućnosti da Slovenija ponovno blokira pregovore Hrvatske s Europskom Unijom.

Uostalom, i slovenski je premijer Pahor nekoliko puta izjavio da Ljubljana neće vetirati hrvatske pregovore.

Međutim, ako, uslijed eventualnog niječnog odgovora na referendumsko pitanje, u Sloveniji dođe do pada Vlade, i do formiranja neke druge Vlade, koja se ne želi dogovoriti s Hrvatskom - ako bi, dakle, Janša u idućih nekoliko mjeseci zauzeo Pahorovo mjesto - Slovenija bi možda ponovo mogla pokušati iskoristiti svoje pravo veta u odlukama poput proširenja Europske Unije.

Naravno, jasno je da se Slovenija ne bi usudila učiniti takvo što da u EU nema još zemalja kojima trenutno ne odgovara proširenje Unije.

Ovakav, najgori scenarij, koji podrazumijeva slovensko “ne” na referendumu, pad Pahorove vlade, i prešutnu potporu pojedinih utjecajnih zemalja članica EU, da se još odgodi hrvatski pristup Uniji, značio bi potpunu katastrofu za hrvatsko-slovenske odnose.

Te odnose danas karakteriziraju dva paralelna procesa, koja eskaliraju već sedam ili osam godina, dakle od propasti Sporazuma Ivice Račana i Janeza Drnovšeka, ali koji imaju dublje korijene.

S jedne strane, Slovenija kontinuirano vodi blažu ili oštriju neprijateljsku politiku prema Hrvatskoj, blokirajući hrvatske pokušaje da što prije uđemo u euroatlantske integracije.

Ovdje valja podsjetiti da je Ljubljana pokušavala postaviti prepreke i hrvatskom ulasku u NATO.

S druge strane, Zagreb, bez obzira na to tko je na vlasti, kontinuirano provodi patronizirajuću i pomalo ponižavajuću politiku prema Sloveniji.

Činjenica je da je službena Hrvatska Sloveniju oduvijek tretirala tek kao minorni problem koji se, eto, zbog zločestih slovenskih političara, bio pretvorio u ozbiljnu prepreku za hrvatsku međunarodnu afirmaciju.

Čak ni Ivica Račan, koji je doista bio spreman učiniti gotovo sve da riješi hrvatsko-slovenski granični prijepor, nije Sloveniju doživljavao kao ozbiljnog partnera, nego kao minijaturnu, simpatičnu i nevažnu susjednu državicu.

U krajnjoj liniji, hrvatska bahatost prema Slovencima došla je do izražaja i kada smo ih, negdje 1994. ili ‘95. godine bili zamolili da nam posude nekoliko stotina metara svog prostora za postavljanje hrvatskih graničnih postaja u Istri, što im, međutim, nikada nismo vratili.

Eventualno slovensko “ne” na sutrašnjem referendumu ponovno će dovesti hrvatsko-slovenske odnose na njihov negativni vrhunac.

Međutim, ako se Slovenci odluče za arbitražni sporazum, ta njihova odluka neće, istodobno, značiti da će se Zagreb i Ljubljana odjednom zaljubiti.

Naime, valja podsjetiti kako je arbitražni sporazum imao puno značajnih protivnika i u Hrvatskoj. Jedan od njih jest i Ivo Josipović, koji u Saboru, vjerojatno i zbog predsjedničke kampanje, nije želio glasovati za Sporazum.

Nadalje, meritum slovensko-hrvatskog graničnog spora jest slovenski izlaz na otvoreno more, famozni “Dimnjak”, koridor koji bi trebao ići kroz hrvatske teritorijalne vode.

Ako, poslije arbitražnog sporazuma, Slovenija ne dobije “Dimnjak”, protuhrvatsko raspoloženje u Sloveniji moglo bi narasti do dosad neviđene razine.

Ako, pak, Slovenija dobije “Dimnjak”, značajni dio hrvatske javnosti mogao bi optužiti hrvatske političke elite (dakle i Jadranku Kosor i Zorana Milanovića), za nacionalnu izdaju.

Jasno je jedino da hrvatsko-slovenski granični prijepori neće završiti sutrašnjim referendumom.

Valja se još nadati da ekscentrični političari, poput Janeza Janše i Zmage Jelinčiča, neće posebno profitirati na zamršenom hrvatsko-slovenskom graničnom sporu.