Hrvatska kulturna korupcija

Odluka da Duško Mucalo postane intendant splitskog HNK samo je krajnji, nužno komični simptom puno goreg stanja na hrvatskoj političkoj, a osobito kulturnoj sceni.

Utoliko Mucalov izbor nema baš ništa s Mucalom samim, s njegovim uvjerenjem da se “uvjet” piše s “i” ili s njegovim lošim gimnazijskim sjećanjima, prema kojima je Aristotel bio poznati dramski pisac.

Ovdje se, naravno, uopće ne radi o tom pjevaču intendantu, nego o cijelom nizu društvenih procesa koji su omogućili da diletantizam postane glavno mjerilo uspješnosti i promocije u bezbroj raznih djelatnosti u Hrvatskoj, pa tako i u kulturi; jer, da diletantizam nije jedno od glavnih mjerila uspješnosti i vertikalnog napredovanja, kako u kulturi tako i drugdje, niti bi bilo moguće Mucalovo imenovanje, niti bi bili mogući mnogi drugi, podjednako pogubni kadrovski ekscesi i u državnim i društvenim djelatnostima, ali i u privatnom biznisu (Mucalo jest eklatantni primjer, ali ako se analizira kadrovska struktura brojnih hrvatskih državnih ustanova i kompanija, kao i privatnih tvrtki, naići ćemo na milijun još manjih Mucala, dakle manje drastičnih, ali strukturalno sličnih slučajeva).

Tri su glavna društvena procesa omogućila da intendant splitskog HNK postane čovjek koji nema ama baš nikakve veze s teatrom. Prvo, Kerumova pobjeda na splitskim gradonačelničkim izborima, koja jest legitimna, nije samo posljedica goleme krize splitskog HDZ-a i splitskog SDP-a ( Zoran Milanović bi prije parlamentarnih izbora naprosto morao pronaći modus da raspusti splitsku gradsku organizaciju i da se zauvijek riješi Marina Jurjevića) nego i posljedica transparentne političke volje velikog broja splitskih građana, koji dijele Kerumov socijalni i vrijednosni background: tu se radi o latentnom, neartikuliranom i katkad agresivnom nacionalizmu, o nedostatku obrazovanja, o dubokom nepovjerenju prema svakom drukčijem sklopu vrijednosti, i o želji da se uspije po svaku cijenu.

Ljudi koji glasuju za Keruma ne vole kazalište, osobito ne moderno, jer ga ne razumiju, pa ih ono plaši i iritira. I stoga je logično da žele zavladati i kazalištem, kao i medijima i nogometom: njih je mnogo, oni se, i kada su pauperizirani, osjećaju jakima, i prirodno i legitimno žele da se njihova čuje. U Gradskoj vijećnici, u kazalištu, u Hajduku, i gdjegod drugdje, gdje se to čini važnim.

Ova je dijagnoza, naprosto, bitan element hrvatske društvene stvarnosti, koji, srećom, nije zavladao cijelom zemljom (inače bi Bandić, “nešto plemenitiji” Kerumov parnjak, postao predsjednik Republike), ali je u Splitu, jednom od najljepših i, zapravo, najurbanijih hrvatskih gradova, postao dominantan, što je tema za sebe.

Split je, naprosto, izložen legitimnom (legitimnom jer se radi o uvjerljivoj izbornoj pobjedi Željka Keruma) teroru kulturno deprivilegirane velike društvene grupe, koja želi oblikovati svoje okruženje po svojim specifičnim, uglavnom negativnim društvenim, političkim i kulturnim kriterijima.

Drugi razlog zbog kojeg je postalo moguće da netko poput lošeg zabavnoglazbenog pjevača bez iskustva u kazalištu postane intendant splitskog HNK jest duboko urušavanje svih mogućih društvenih i političkih institucija, o čemu sam već višekratno pisao. Franjo Tuđman možda jest bio politički diktator. Franjo Tuđman sigurno jest bio operetni, ceremonijalni diktator.

Ali, Franjo Tuđman, kao političar koji je bio itekako svjestan važnosti društvenih i političkih institucija u izgradnji države, nikada ne bi dopustio da netko poput Mucala postane intendant HNK. Tuđman bi, naprosto, iste sekunde naredio ministru kulture da poništi to imenovanje, a još bi, usput, učinio sve da smijeni splitskoga gradonačelnika, koji je odlučio baš tako vulgarno ismijati hrvatske kulturne institucije. Doista ne znam zašto Božo Biškupić već nije izašao s priopćenjem protiv izbora splitskog teatarskog intenadanta, zašto Jadranka Kosor nije rekla da hrvatska Vlada ne može i ne želi sufinancirati takve budalaštine, i zašto Ivo Josipović cijeli taj slučaj nije proglasio neviđenom kulturnom sramotom za Hrvatsku. Svi su oni to trebali učiniti prekjučer, a ne, eventualno, sutra.

Poanta rušenja društvenih institucija jest, među ostalim, u tome da svatko može raditi sve, da ničije znanje nije važno, i da ni u čemu ne postoje autoriteti.

Krajnji izraz rušenja društvenih institucija - bilo da se radi o nogometu, kulturi ili turizmu - mogao bi izgledati i ovako: predsjednik Josipović mogao bi, dakle, postati izbornik hrvatske nogometne reprezentacije (jer tjera svoje suradnike da redovito igraju mali nogomet). Zoran Milanović mogao bi postati direktor Zagrebačke filharmonije (jer sluša rock and roll), a Jadranka Kosor trebala bi se kandidirati za glavnog chefa zagrebačke Esplanade (jer u svojim političkim govorima koristi metafore i poredbe vezane uz hranu).

Mucalov izbor za intendanta HNK vodi nas, dakle, prema društvu u kojem je sve nabrojano barem usporedivo i zamislivo, ako ne i stvarno moguće. Treći glavni uzrok Mucalova izbora možda je čak kancerogeniji od rušenja institucija i poništavanja kriterija. Radi se o kulturnoj korupciji.

Hrvatska i bivša Jugoslavija doslovno su oduvijek bile jedan od europskih epicentara kulturne korupcije. Hrvatski su pjesnici, kako je to iscrpno opisao Branko Matan u jednom od brojeva časopisa Gordogan, olimpionici ulizivanja svim vlastima i svim diktatorima. I Pavelić, i Tito, i Tuđman (koji nije bio pravi diktator kao prva dvojica jer je više puta uvjerljivo pobjeđivao na izborima) pokazali su se snažnim izvorima inspiracije hrvatskih pisaca, likovnih umjetnika ili glumaca. Budimo realni, koliko se to hrvatskih umjetnika i kulturnih djelatnika - osim onih koji su sami završili u zatvoru ili u emigraciji - pokušalo pobuniti protiv masovnih uhićenja 1972. godine? Bleiburg ovdje ne treba ni spominati, jer je bio preopasan. Ali, koliko se njih usudilo pobuniti čak i protiv Slobodana Miloševića, u prvoj njegovoj godini dolaska na vlast u Srbiji, dok još nije bilo izvjesno da će se Jugoslavija raspasti? I koliko se hrvatskih umjetnika usudilo glasno kritizirati Tuđmana, u vrijeme njegove najveće moći?

Okej, recimo da su Pavelić, Tito i Tuđman određeni autoriteti.

Međutim, bijeda hrvatske kulturne korupcije nadživjela je velike vođe i više ili manje opasne vlasti (Tuđmanova vlast, realno govoreći, nije bila opasna za opoziciju), da bi uskrsnula na nedavnim predsjedničkim izborima.

Podsjetimo, pedesetak istaknutih protagonista hrvatske kulturne scene potpisalo je javni oglas potpore Milanu Bandiću, zagrebačkom, malo “plementijem” Kerumu.

Budući da osobno poznajem neke od potpisnika tog oglasa, siguran sam da oni nikada s Bandićem nisu dijeliti niti jedno političko ili estetsko uvjerenje.

Međutim, oni su podržali Bandića jer im je on osiguravao stalne izvore prihoda. Oni su, javno podržavajući Bandića, pokušali podržati vlastite sinekure, bez ikakve grižnje savjesti zbog toga što su mogli utjecati na katastrofalno političko rješenje za Hrvatsku, i bez ikakve neugode što se njihovo ime dovodi u vezu s jednim, blago rečeno, protukulturnim političkim projektom.

Svi oni koji su potpisali oglas za Bandića danas se nemaju nikakvo pravo čuditi nad Mucalom. Svi su oni dio hrvatske kulturne korupcije, koju, što je najtragičnije, ne treba preoštro osuđivati. Hrvatska je, naprosto, mala zemlja, bez kulturnog tržišta, čiji kulturni djelatnici svi prirodno žive od državnog novca. Titova, Tuđmanova, Bandićeva ili Kerumova.

To je, naprosto, žalosna, ali tvrda materijalna činjenica.

Utoliko, naposljetku, ne treba čuditi da su se pojedini protagonisti nacionalne kulturne scene već poklonili čak i pred Mucalom. Naime, ako su mediji točno prenijeli njihove izjave (a nigdje nisam vidio demantije), redatelj Krešo Dolenčić i balerina Almira Osmanović rekli su da Mucalu treba pružiti šansu.

Vrlo lijepo. Baš me zanima bi li gospodin Dolenčić rekao da Ivi Josipoviću (ili Miroslavu Radmanu, ili Ivi Brešanu) treba dati šansu da vodi hrvatsku nogometnu reprezentaciju, pa, eto, ajmo kasnije, na temelju rezultata, raspravljati jesu li to oni kadri raditi. Teza da Mucalu treba dati šansu dosad je najviši domet hrvatske kulturne korupcije. Pokloniti se pred Titom i Pavelićem, to je, prije svega, pitanje čistog fizičkog straha. Pokloniti se pred Tuđmanom pitanje je autoriteta, ponešto straha i ponešto koristi. Pokloniti se pred Bandićem isključivo je pitanje novca. Ali, pokloniti se pred Mucalom i Kerumom!? To je, osim što je, zapravo, smiješno, ipak uglavnom pitanje unutarnje, dubinske bijede dijela hrvatske kulturne scene.