NAPAD NA MANJINE

BUTKOVIĆ Ontološki fašizam velikog pisca (i starog partizana) Novaka

    AUTOR:
    • Davor Butković

  • OBJAVLJENO:
  • 14.11.2013. u 07:58

Tomislav Krišto / Cropix

Novakov tekst u Večernjem listu je programatski napad na sve što je drukčije, na svaku manjinu, kao i na svaku društvenu grupu koja nije uspjela izboriti ravnopravan društveni status

Već ozloglašeni tekst Slobodana Novaka protiv homoseksualaca, objavljen prekjučer u Večernjem listu (na koji je, vrlo dobim odgovorom, jučer u Večernjaku reagirao njihov kolumnist Branimir Pofuk), zapravo nije usmjeren samo protiv homoseksualaca niti se tiče referenduma o braku.

Novakov je tekst programatski napad na sve što je drukčije, na svaku manjinu, kao i na svaku društvenu grupu koja je fizički mogla biti većinom, ali koja u određenom povijesno-političkom razdoblju nije uspjela za sebe izboriti ravnopravan društveni i politički status.

Novakov je tekst, utoliko, prilično nevjerojatan ispad ontološkog fašizma, s kakvim se u hrvatskim mainstream medijima već dugo nismo suočili.

Novakov “esej o homoseksualizmu” počinje fatalističkom tvrdnjom: “Na svijetu ne postoji niti je ikada živjelo ni jedno jedino ljudsko biće kojemu nije bila - dekretom sudbine - uskraćena većina ljudskih prava: bioloških, građanskih, strukovnih, fizičkih, duhovnih, pa i spolnih”.

Ovom konstatacijom Novak se unaprijed odriče borbe za širenje slobode ljudskih prava.

Dekret sudbine naprosto je odredio da ljudi moraju biti uskraćeni za većinu svojih temeljnih prava, i tako, po Slobodanu Novaku, čini se, valja i ostati.

Ako je uistinu tako, zašto su se onda robovi borili za promjenu robovlasničkog sustava, zašto su se žene borile za pravo glasa, zašto su se američki Crnci borili za građanska prava, i tako dalje, i tako dalje.

Zašto su se, Hrvati, uostalom, borili za svoju državu, ako je svijet beskrajna dolina suza i svih mogućih usrkaćenih prava (pa tako i političkog prava naroda na samoopredjeljnje), kao što to svoj esej protiv gay populacije utemeljuje jedan od najboljih živih hrvatskih pisaca.

Novak, nadalje, argumentira kako “čovjeku u organiziranoj zajednici ne pripadaju društvena prava na djelatnosti kojih svrhu ne može ispuniti”.

Ali, tko će odlučiti o tome tko ispunjava kakvu svrhu?

Nitko, osim društvenih uvjeta i konvencija.

U dvije i pol tisuće godina povijesti raznih oblika demokratske vladavine, u većini se društava tijekom skoro 2400 godine tvrdilo da svrha žene nije da sudjeluje u političkom životu, zbog čega žene sve do razmjerno nedavnog vremena nisu imale čak ni pravo glasa.

O svrsi žene odlučivalo je mizogeno društvo, potpomognuto fundamentalističkim religioznim zajednicama koje, ponegdje, ni danas ženama ne dopušta da posjeduju čak ni vozačke dozvole, kao u Saudijskoj Arabiji.

A kakvu su svrhu ispunjavali robovi ili kmetovi? Zašto oni nisu mogli biti ravnopravni članovi društva, i jesu li trebali pristati da im ne pripadaju društvena prava na djelatnosti kojih svrhu ne mogu ispuniti, kako je to formulirao gospodin Novak?

U idućim se odlomcima svog teksta Novak, s “filozofske” razine utemeljivanja ljudskih prava i ljudske nejednakosti, spušta na reportažno-tabloidni nivo: homoseksualci, aktualna manjina s nereguliranim pravima, za Novaka su oni koji “skakuću u tankim trikoima, treskajući jalovim grudima, bolje reći nedojkama, ili puzdrama...”

Ovakav ispad mržnje podsjeća na opise vještica iz vremena kada su se vještice spaljivale; zanimljivije je, ipak zapitati se otkud ta mržnja dolazi.

Ovdje, prvo, moramo ponoviti da je njen glavni izvor strah od drugoga, panika od različitosti.

Ta se panika manifestira i kroz vrlo slabu poredbu, logički i stilski, potpuno nedostojnu svojedobno velikog književnika. Novak homoseksualce, dakle ljude koji pokušavaju riješiti svoj status u društvu (a taj status nosi obiteljske, financijske, poslovne i mnoge druge implikacije), uspoređuje s daltonistom, koji bi, eto, baš kao što homoseksualci zahtijevaju svoja prava, mogao zahtijevati zabranu obojenih svjetala na semaforu.

I sve to, en passant, Novak argumentira etnografijom: “Ima u ovom našem konzervativnom narodu izreka: Čega se normalni stide... time se oni drugi ponose.”

Konzervativno je, dakle, mjerilo normalnosti, pa se normalni moraju stidjeti onih koji nisu konzervativni, koji pripadaju manjinskim skupinama, i koji se pokušavaju izboriti za svoja prava.

Novak i ovdje, konzekventno, provodi opreku između konzervativnih, i svih onih različitih, koji su, u njegovim očima, naprosto nenormalni.

Novak se, naposljetku, u ime “normalnosti” i konzervativizma, zalaže za kažnjavanje homoseksualizma.

“Zašto, onda, ne sankcionirati tisućgodišnji, etički krimen, zloglasni protuprirodni blud?” pita se autor “Mirisa, zlata i tamjana”.

Novak je i dalje krajnje konzekventan. Naime, ako su ljudi rođeni da budu lišeni ljudskih prava, ako se poredak ne smije narušavati tako da svoju svrhu traže oni koji tu svrhu prirodno nemaju, ako dakle društvo mora ostati onakvo kako je u prirodnom stanju (drugo je pitanje što je za koga definicija prirodnog stanja), zašto, uistinu, ne kažnjavati one koji svojom seksualnom orijentacijom nagrđuju to prirodno stanje.

Niti jedan od brojnih neartikuliranih, loše obrazovanih i po mnogočemu radikalnih hrvatskih političara nije se usudio založiti za sakcioniranje/kažanjavanje homoseksualaca.

Sramotna titula pionira akcije kažnjavanja (“sankcioniranja”) homoseksualaca pripala je, nažalost, svojedobno velikom hrvatskom piscu, čija politička djelatnost iz dana u dan sve teže kompromitira njegovu književnu ostavštinu.

Novakov je stav prema drugome, dakle, i prema gay populaciji, uvjetovan očiglednim fundamentalizmom.

U Novakovim tezama postoji isključivo isključivost, i baš ni zarez tolerancije.

Što nije neobično.

Slobodan Novak bivši je pripadnik komunističkog pokreta. Provedbeni komunizam, kao i mnoge religije, kao i razni drugi fanatizmi, nužno je fundamentalne naravi, jer u svakom različitom mišljenju prepoznaje neprijatelja, koji ugrožava samo srce sustava. Takvog je neprijatelja moralno ispravno eliminirati (smatrali su komunisti).

Vrlo je malo autentičnih komunista, poput Ivice Račana, koji su se uspjeli odreći svoje fundamentalističke prošlosti.

Slobodan Novak bio je pripadnik komunističkog pokreta u vrijeme kada su komunisti masovno ubijali (ne tvrdimo da se Slobodan Novak s time slagao, ali bio je, kao i milijuni drugih, više-manje dobrovoljni dio tog sustava).

Slobodan Novak, odbacujući komunizam, nije bio kadar odbaciti fundamentalizam.

Kao što su komunisti sankcionirali sve one za koje su mislili da su protiv Tita (ili, kao što su Pasdarani sankcionirali one građane Perzepolisa koje su pronašli u prekršajima protiv Alaha, Homeinija i Revolucije), tako Novak danas predlaže da se sankcioniraju homoseksualci.

Zato jer ne može podnijeti manjinsko i drukčije, zato što je komunistički fundamentalizam zamijenio konzervativnim fundamentalizmom, i zato što misli da je sama hrvatska nacionalna bit u opasnosti od manjinskog i drukčijeg.

U čemu nije usamljen.

Kada je Jurica Pavičić, suštinski točno, ali po mom sudu pogrešnim izborom riječi, bio napao Slobodana Novaka, protiv Pavičića se diglo više od pola hrvatskog kulturnog establišmenta.

Potpuno mi je nevjerojatno da ti ljudi, koji su bili napadali Pavičića i branili Novaka, nisu prepoznali o čemu Novak zapravo govori, i da su tako jednodušno, uniformirano, upravo fundamentalistički ustali u njegovu obranu.

Baš me zanima hoće li isti taj vrijednosno-mediokritetski i desetljećima anakroni hrvatski kulturni establišment ostati ustrajan u obrani čovjeka, koji tvrdi da se ljudska prava a priori uskraćuju, da protuprirodni blud valja sankcionirati, i da homoseksualci nemaju mogućnost i pravo voljeti svoju djecu.

Već zbog ovih pitanja - da bismo ponešto točnije znali na čemu smo - nije posve nekorisno što je Večernji objavio Novakov fašistoidni esej.

Našu akciju “Naprijed” možete pratiti na https://www.facebook.com/Naprijed

Svoje komentare i iskustva i dalje nam možete slati na [email protected]

Izdvajamo