RIM - Prvotni najavljeni naslov knjige
Carle Del
Ponte glasio je “Goneći Miloševića”, što je pozornost usmjeravalo na najkrupnijega i najpoznatijega među ratnim zločincima u periodu postjugoslavenskih ratova.
Izmjenom naslova očito se htjelo smanjiti naglasak na Miloševiću, koji je Haaškom sudištu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije umro prije izricanja presude, što je u znatnoj mjeri obezvrijedilo rad Carle Del Ponte, glavne tužiteljice Sudišta. Ona je bila optuživana da je dokazni postupak postavila megalomanski, tako da je trajao predugo i pružio priliku Miloševiću da, zanemarujući osnovnu profilaksu, umre od srca bez presude.
Iako se bavi uvelike
Ratkom Mladićem,
Radovanom Karadžićem i drugim srpskim ratnim zločincima, te i nekima bošnjačkima, iz Epiloga je razvidno da je Carla Del Ponte takoreći opsjednuta hrvatskim političkim vrhom oko
Franje Tuđmana u devedesetima.Glavna je poruka “Lova” da je međunarodno pravosuđe uspješno sredstvo odvraćanja od ratnih zločina jer pokazuje da mogu odgovarati i državni poglavari, koji će se stoga žacati kaznenih djela protiv čovječnosti, te da pravosuđe ne mora čekati diplomaciju i mirovne ugovore, nego mora djelovati netom se ratni zločini dogode. U tom pogledu njezina je knjiga snažna indirektna podrška Međunarodnome kaznenom sudu.
Ipak, njezin glavni sadržaj je memoarski, te će vjerojatno baš tako biti i čitana. On je izložen teritorijalno i kronološki, u trinaest poglavlja, s prologom i epilogom. Bavi se posebno ratnim zločinima na području bivše Jugoslavije te na području Ruande.
'Hrvati su podli kurvini sinovi'
Knjiga Carle Del Ponte ‘Lov: Ja i ratni zločinci’ trebala bi se u ponedjeljak pojaviti u talijanskim knjižarama
RIM - Carla Del Ponte i dalje čvrsto zastupa i argumentira tvrdnju da je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman projektirao i vodio zločinački pothvat kojemu je svrha bila etničko čišćenje Srba iz Hrvatske te Srba i Bošnjaka iz dijelova BiH koje je htio pripojiti Hrvatskoj.
To bi hrvatskim čitateljima mogla biti najznačajnija poruka njezine knjige “Lov: Ja i ratni zločinci”, napisane uz pomoć Chucka Sudetica, koja bi se u ponedjeljak imala pojaviti u talijanskim knjižarama u Feltrinellijevoj nakladi. Ta milanska nakladnička kuća stavila je Jutarnjem listu na raspolaganje nedovršeni otisak knjige, na čemu i ovom prilikom zahvaljujemo.
Carla Del Ponte u knjizi podsjeća da su se srbijanske vlasti otvoreno suprotstavljale Haaškom sudištu i da su nijekale njegovu nadležnost, a ona je na neki način poštovala njihovu otvorenost - za razliku od stavova Franje Tuđmana i njegovih suradnika.
Lažna obećanja
Oni su je, piše, dočekivali osmijesima, obećavali punu suradnju, a zatim “pribjegavali najpodlijim obmanama napadajući me iza leđa”. I citira (neimenovanoga) kanadskog tužitelja po kojemu su “Srbi kurvini sinovi, dok su Hrvati podli kurvini sinovi”. Na drugom mjestu piše o “mentalitetu balkanskih Slavena”.
Naravno da bi takva rasistički formulirana predrasuda iz pera jednog tužioca trebala biti dovoljna da se ne samo zatvori knjiga u kojoj je tiskana, nego i da se zahtijeva poništenje procesâ koje je inicirao. Tom rečenicom se Carla Del Ponte definitivno svrstava u isti svje
tonazor koji je iznjedrio postjugoslavenske ratove, uz ključnu razliku da nije ni činila ni naručila ratne zločine.
Onima koji su sumnjali, ova knjiga međutim može poslužiti kao dokaz da je Del Ponte osoba koju ženski tip opažanja prati i u tužilačkom poslu: “Oči oštre, čeljust četvrtasta, prelijep u odori Hrvatske vojske” - glasi njezin koketni opis Gotovine, potpuno u skladu sa stereotipima američkog pa talijanskog stripa.
Prelijepi Ante
Ljepotanu Gotovini je posvetila neke bitne dijelove poglavlja o Hrvatskoj, a samo hvatanje “prelijepog Ante” je predočeno kao veliki uspjeh goloruke tužilačke nejači protiv “podlih kurvinih sinova” Hrvata - kako nas je dama sve uvidjela sa svojih širokih alpskih horizonata.
“Od Hrvata koji su oslobađali svoju zemlju od zla ne može se zahtijevati račun za njihove akcije”, citira Del Ponte Tuđmanove riječi “sa samrtne postelje” kao, citiramo, “labuđi pjev” hrvatskog Predsjednika prije izbornih pobjeda Stjepana Mesića i šestostranačke koalicije. Dok je Tuđman krio dokumente, novo hrvatsko vodstvo ih je predalo, ali prekasno za suđenje Tihomiru Blaškiću, “koje je bilo jedna od najnižih točaka mojih godina glavnog tužioca”, piše Del Ponte, ne krijući pizmu.
Ona smatra da je kazna od 45 godina zatvora za Blaškića bila primjerenija od mnogih drugih koje je Sud izrekao, što znači da Del Ponte većinu kazni izrečenih u Haagu smatra preblagima.
Del Ponte, zadovoljna i duhovitošću predsjednika Mesića i njegovim gledištem da pomirbe na području bivše Jugoslavije nema bez kažnjavanja zločinaca, iznosi kako nije imala povjerenja u Mesićev okoliš, a da ga nije vjerojatno imao ni sam Mesić.
Račan pak, nakon dva i po mjeseca na vlasti, zahtijeva od nje da omekša zahtjeve, s obzirom na unutrašnju političku situaciju u Hrvatskoj. Ona je, citira Del Ponte pokojnog premijera, “krajnje teška, te je potrebno naći radikalne odgovore… Na kraju ćemo vjerojatno izgubiti vlast, ali će Hrvatskoj biti bolje”, prorekao je Račan.
Del Ponte kaže da se Račan uhvatio rukama za glavu i zavapio: “O, ne!”, netom je spomenula generala Janka Bobetka. Piše da je od Račana zahtijevala da Bobetka stavi pod policijski nadzor i da pazi da ne uteče. Račan joj je, piše, priznao da su Bobetkovi memoari praktično priznanje njegove odgovornosti. Ipak, rekao je: “Ako surađujem s Vama u tome, moja vlada pada. Želite li da moja vlada padne?” I tako desetak puta.
Natezanje zbog Gotovine
Cjenkanje se nastavlja, ako je vjerovati onome što prepričava Del Ponte: ona obećava da će od svojih istražitelja zahtijevati da se više usredotoče na zločine kojih su žrtve bili Hrvati u Vukovaru i Dubrovniku, ali s druge strane zahtijeva podatke o Tuđmanovim inozemnim bankarskim računima. Del Ponte je natenane ispripovijedala kako je u svibnju 2000. u krajnjoj tajnosti u Samoboru studirana arhiva HVO-a, kako je 23. svibnja objavljen članak o toj operaciji te kako je Vlada poslala specijalce da čuvaju kuću u Samoboru kako vojnici ne bi uništili dokumente. Opis podsjeća na državne udare.
Račan obećava prenošenje svih dokumenata u Državni arhiv, gdje će postati dostupni i haaškom Tužilaštvu, koje ih je zatim “godinama proučavalo”, piše Del Ponte.
Odmah zatim Račan je obaviješten da je tajno optužen Gotovina, koji je zatim utekao iz Hrvatske.
Račan je vapio da “nije pravedno da sudbina Hrvatske ovisi o tom jednom čovjeku”, ali je Mesić isti dan obavijestio Del Ponte da Račanova vlada nije obustavila financijska davanja Gotovini niti mu je zaplijenila imutak.
Del Ponte piše i o svojim natezanjima s novim hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom glede Gotovine, ali i o svom pritisku na tadašnjeg šefa vatikanske diplomacije Giovannija Lajola da Sveta Stolica naredi crkvenim dužnosnicima da prestanu pružati javnu podršku Gotovini, te o svome (neuslišanu) zahtjevu da je primi Benedikt XVI.
I taman dok Carla Del Ponte viče na Lajola da zna da je Gotovina u franjevačkom samostanu, Sanader joj javlja da je lociran na Kanarima, pošto je supruga zaboravila promijeniti SIM karticu nakon zadnjeg razgovora. Gotovina je na Tenerifeu “uhićen u društvu prekrasne žene”, piše Del Ponte, ispod žita provlačeći dvojbu nije li Dunja Zloić namjerno dala uhvatiti muža koji je u bijegu s drugom. (Inoslav Bešker)
ZAGREB - Kad je uhićen 7. prosinca 2005. na Kanarskim otocima, Gotovina je “bio u društvu predivne žene”, piše Del Ponte. Informacija o ženi je iznenađujuća jer na snimci uhićenja, koju je distribuirala španjolska policija, sjede samo Gotovina i Jozo Grgić. Za stolom su četiri stolca, ali samo dva čovjeka, dva tanjura, dvije čaše za vino... Informaciju o misterioznoj ženi pokušali smo provjeriti i jedan izvor, upoznat s akcijom uhićenja, to je i potvrdio. - Da, bila je s njime i jedna žena, ali ne znam tko je ona. Svima nama je bilo objašnjeno da španjolska policija to neće javno obznaniti zbog zaštite privatnosti - kaže upućeni izvor koji je želio ostati anoniman. Gotovinin branitelj Luka Mišetićinformaciju o ženi smatra “prljavom podvalom Carle Del Ponte”. - Ništa joj ne vjerujem. Da je ondje bila žena, snimka bi to pokazala- kaže Mišetić. ( T. Krasnec)
Inoslav Bešker
Izmjenom naslova očito se htjelo smanjiti naglasak na Miloševiću, koji je Haaškom sudištu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije umro prije izricanja presude, što je u znatnoj mjeri obezvrijedilo rad Carle Del Ponte, glavne tužiteljice Sudišta. Ona je bila optuživana da je dokazni postupak postavila megalomanski, tako da je trajao predugo i pružio priliku Miloševiću da, zanemarujući osnovnu profilaksu, umre od srca bez presude.
Iako se bavi uvelike
Ratkom Mladićem,
Radovanom Karadžićem i drugim srpskim ratnim zločincima, te i nekima bošnjačkima, iz Epiloga je razvidno da je Carla Del Ponte takoreći opsjednuta hrvatskim političkim vrhom oko
Franje Tuđmana u devedesetima.Glavna je poruka “Lova” da je međunarodno pravosuđe uspješno sredstvo odvraćanja od ratnih zločina jer pokazuje da mogu odgovarati i državni poglavari, koji će se stoga žacati kaznenih djela protiv čovječnosti, te da pravosuđe ne mora čekati diplomaciju i mirovne ugovore, nego mora djelovati netom se ratni zločini dogode. U tom pogledu njezina je knjiga snažna indirektna podrška Međunarodnome kaznenom sudu.
Ipak, njezin glavni sadržaj je memoarski, te će vjerojatno baš tako biti i čitana. On je izložen teritorijalno i kronološki, u trinaest poglavlja, s prologom i epilogom. Bavi se posebno ratnim zločinima na području bivše Jugoslavije te na području Ruande.
| Carla Del Ponte i dalje zastupa tvrdnju da je Franjo Tuđman vodio i projektirao zločinački pothvat |
|
'Hrvati su podli kurvini sinovi'
Knjiga Carle Del Ponte ‘Lov: Ja i ratni zločinci’ trebala bi se u ponedjeljak pojaviti u talijanskim knjižarama
RIM - Carla Del Ponte i dalje čvrsto zastupa i argumentira tvrdnju da je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman projektirao i vodio zločinački pothvat kojemu je svrha bila etničko čišćenje Srba iz Hrvatske te Srba i Bošnjaka iz dijelova BiH koje je htio pripojiti Hrvatskoj.
To bi hrvatskim čitateljima mogla biti najznačajnija poruka njezine knjige “Lov: Ja i ratni zločinci”, napisane uz pomoć Chucka Sudetica, koja bi se u ponedjeljak imala pojaviti u talijanskim knjižarama u Feltrinellijevoj nakladi. Ta milanska nakladnička kuća stavila je Jutarnjem listu na raspolaganje nedovršeni otisak knjige, na čemu i ovom prilikom zahvaljujemo.
Carla Del Ponte u knjizi podsjeća da su se srbijanske vlasti otvoreno suprotstavljale Haaškom sudištu i da su nijekale njegovu nadležnost, a ona je na neki način poštovala njihovu otvorenost - za razliku od stavova Franje Tuđmana i njegovih suradnika.
Lažna obećanja
Oni su je, piše, dočekivali osmijesima, obećavali punu suradnju, a zatim “pribjegavali najpodlijim obmanama napadajući me iza leđa”. I citira (neimenovanoga) kanadskog tužitelja po kojemu su “Srbi kurvini sinovi, dok su Hrvati podli kurvini sinovi”. Na drugom mjestu piše o “mentalitetu balkanskih Slavena”.
Naravno da bi takva rasistički formulirana predrasuda iz pera jednog tužioca trebala biti dovoljna da se ne samo zatvori knjiga u kojoj je tiskana, nego i da se zahtijeva poništenje procesâ koje je inicirao. Tom rečenicom se Carla Del Ponte definitivno svrstava u isti svje
tonazor koji je iznjedrio postjugoslavenske ratove, uz ključnu razliku da nije ni činila ni naručila ratne zločine.
Onima koji su sumnjali, ova knjiga međutim može poslužiti kao dokaz da je Del Ponte osoba koju ženski tip opažanja prati i u tužilačkom poslu: “Oči oštre, čeljust četvrtasta, prelijep u odori Hrvatske vojske” - glasi njezin koketni opis Gotovine, potpuno u skladu sa stereotipima američkog pa talijanskog stripa.
Prelijepi Ante
Ljepotanu Gotovini je posvetila neke bitne dijelove poglavlja o Hrvatskoj, a samo hvatanje “prelijepog Ante” je predočeno kao veliki uspjeh goloruke tužilačke nejači protiv “podlih kurvinih sinova” Hrvata - kako nas je dama sve uvidjela sa svojih širokih alpskih horizonata.
“Od Hrvata koji su oslobađali svoju zemlju od zla ne može se zahtijevati račun za njihove akcije”, citira Del Ponte Tuđmanove riječi “sa samrtne postelje” kao, citiramo, “labuđi pjev” hrvatskog Predsjednika prije izbornih pobjeda Stjepana Mesića i šestostranačke koalicije. Dok je Tuđman krio dokumente, novo hrvatsko vodstvo ih je predalo, ali prekasno za suđenje Tihomiru Blaškiću, “koje je bilo jedna od najnižih točaka mojih godina glavnog tužioca”, piše Del Ponte, ne krijući pizmu.
Ona smatra da je kazna od 45 godina zatvora za Blaškića bila primjerenija od mnogih drugih koje je Sud izrekao, što znači da Del Ponte većinu kazni izrečenih u Haagu smatra preblagima.
Del Ponte, zadovoljna i duhovitošću predsjednika Mesića i njegovim gledištem da pomirbe na području bivše Jugoslavije nema bez kažnjavanja zločinaca, iznosi kako nije imala povjerenja u Mesićev okoliš, a da ga nije vjerojatno imao ni sam Mesić.
Račan pak, nakon dva i po mjeseca na vlasti, zahtijeva od nje da omekša zahtjeve, s obzirom na unutrašnju političku situaciju u Hrvatskoj. Ona je, citira Del Ponte pokojnog premijera, “krajnje teška, te je potrebno naći radikalne odgovore… Na kraju ćemo vjerojatno izgubiti vlast, ali će Hrvatskoj biti bolje”, prorekao je Račan.
Del Ponte kaže da se Račan uhvatio rukama za glavu i zavapio: “O, ne!”, netom je spomenula generala Janka Bobetka. Piše da je od Račana zahtijevala da Bobetka stavi pod policijski nadzor i da pazi da ne uteče. Račan joj je, piše, priznao da su Bobetkovi memoari praktično priznanje njegove odgovornosti. Ipak, rekao je: “Ako surađujem s Vama u tome, moja vlada pada. Želite li da moja vlada padne?” I tako desetak puta.
Natezanje zbog Gotovine
Cjenkanje se nastavlja, ako je vjerovati onome što prepričava Del Ponte: ona obećava da će od svojih istražitelja zahtijevati da se više usredotoče na zločine kojih su žrtve bili Hrvati u Vukovaru i Dubrovniku, ali s druge strane zahtijeva podatke o Tuđmanovim inozemnim bankarskim računima. Del Ponte je natenane ispripovijedala kako je u svibnju 2000. u krajnjoj tajnosti u Samoboru studirana arhiva HVO-a, kako je 23. svibnja objavljen članak o toj operaciji te kako je Vlada poslala specijalce da čuvaju kuću u Samoboru kako vojnici ne bi uništili dokumente. Opis podsjeća na državne udare.
Račan obećava prenošenje svih dokumenata u Državni arhiv, gdje će postati dostupni i haaškom Tužilaštvu, koje ih je zatim “godinama proučavalo”, piše Del Ponte.
Odmah zatim Račan je obaviješten da je tajno optužen Gotovina, koji je zatim utekao iz Hrvatske.
Račan je vapio da “nije pravedno da sudbina Hrvatske ovisi o tom jednom čovjeku”, ali je Mesić isti dan obavijestio Del Ponte da Račanova vlada nije obustavila financijska davanja Gotovini niti mu je zaplijenila imutak.
Del Ponte piše i o svojim natezanjima s novim hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom glede Gotovine, ali i o svom pritisku na tadašnjeg šefa vatikanske diplomacije Giovannija Lajola da Sveta Stolica naredi crkvenim dužnosnicima da prestanu pružati javnu podršku Gotovini, te o svome (neuslišanu) zahtjevu da je primi Benedikt XVI.
I taman dok Carla Del Ponte viče na Lajola da zna da je Gotovina u franjevačkom samostanu, Sanader joj javlja da je lociran na Kanarima, pošto je supruga zaboravila promijeniti SIM karticu nakon zadnjeg razgovora. Gotovina je na Tenerifeu “uhićen u društvu prekrasne žene”, piše Del Ponte, ispod žita provlačeći dvojbu nije li Dunja Zloić namjerno dala uhvatiti muža koji je u bijegu s drugom. (Inoslav Bešker)
|
Carla Del Ponte citira kanadskog tužitelja:
|
ZAGREB - Kad je uhićen 7. prosinca 2005. na Kanarskim otocima, Gotovina je “bio u društvu predivne žene”, piše Del Ponte. Informacija o ženi je iznenađujuća jer na snimci uhićenja, koju je distribuirala španjolska policija, sjede samo Gotovina i Jozo Grgić. Za stolom su četiri stolca, ali samo dva čovjeka, dva tanjura, dvije čaše za vino... Informaciju o misterioznoj ženi pokušali smo provjeriti i jedan izvor, upoznat s akcijom uhićenja, to je i potvrdio. - Da, bila je s njime i jedna žena, ali ne znam tko je ona. Svima nama je bilo objašnjeno da španjolska policija to neće javno obznaniti zbog zaštite privatnosti - kaže upućeni izvor koji je želio ostati anoniman. Gotovinin branitelj Luka Mišetićinformaciju o ženi smatra “prljavom podvalom Carle Del Ponte”. - Ništa joj ne vjerujem. Da je ondje bila žena, snimka bi to pokazala- kaže Mišetić. ( T. Krasnec)
|
Identitet žene nije objavljen zbog zaštite privatnosti
|
|
|
|
Inoslav Bešker