Slavni ruski pjesnik i šansonijer
Bulat Okudžava, kaže priča, putovao je jednom k svom prijatelju
Arsenu Dediću, ali je s vlaka sišao u Perkoviću pa se, ne znajući da tu mora presjesti na putnički vlak, zaputio do Šibenika pješke.
Pjesnik, koji nije znao hrvatski, ipak je došao ravno pred Arsenovu kuću: svima koje je usput susreo, postavljao je samo jedno pitanje - “Arsen?”, a svi su mu rukom nepogrešivo pokazivali isti smjer kojim treba ići. U trenutku kad je zakucao na Arsenova vrata, Okudžava je, a da to ni sam vjerojatno nije znao, ušao u tajanstveni mikrokozmos glazbe i pjesme.
Kuće težaka i obrtnika
Zakoračio je u galaksiju šibenskoga Varoša i Tesline ulice u kojoj - na oko 200 metara, na prostoru između rodne kuće Miše Kovača i zgrade u kojoj stanuju Ivo Brešan i Dušan Šarac - vlada neka čudna atmosfera u kojoj ljudi ne dišu zrak, nego pjesmu, stih i glazbu. Postao je stanovnik jata skromnih kamenih kuća šibenskih težaka i obrtnika, koji zbog uzvišene ljepote svojih glasova, glazbe i stihova - nikada ne umiru.
Na žalost, trebao je izdahnuti Vice Vukov pa da se ljudi sjete: “Hej, pa zar Vice nije iz iste ulice iz koje su Arsen i Mišo Kovač? To je baš čudno!”
To što su Vice, Mišo i Arsen susjedi iz iste ulice, nije čudno; to je dio čuda koje traje i sja bez prekida dulje od jednog stoljeća, a da se nitko nije zapitao kako je to moguće, zašto, kako, u čemu je tajna.
‘Krive podzemne vode’
Ima li znanost neko tumačenje ili je doista neka struna s neba na tome mjestu blagoslovila ljude glazbom? Je li u pravu Mišo Kovač kad na to pitanje slegne ramenima i kaže: - Valjda su krive podzemne vode. Ili Ivo Brešan koji tvrdi: - Ako nije plod slučajnosti i okolnosti, onda je u pitanju nešto nadnaravno što ne možemo objasniti.
- Čudo. Varoš je istinsko čudo - odgovara Arsen Dedić na spomen Varoša.
- Pogledajte, moj je ćaća bio težak i zidar. Majka mi je bila nepismena. Pobjegla je od gladi iz rodnih Rupa u Šibenik. Ni moji, ni roditelji drugih iz Varoša nisu imali nikakvu školsku i glazbenu, a kamoli akademsku naobrazbu, pa ipak smo se svi mi ‘dogodili’. Ali, trebamo biti pošteni i reći da je cijeli Šibenik u doba naše mladosti bio čudesan. Tada je imao profesionalno kazalište, svoju operetu, Filharmonijsko društvo kojim je jedno vrijeme dirigirao i sam Jakov Gotovac, komorni orkestar, vrhunske zborove, nekoliko limenih glazbi, a u Narodnoj kavani, Domu armije i hotelu Krka zujalo je kao u košnici. Imao je i sjajnu glazbenu školu. Čak su i gimnazijalci postavljali na scenu svoju operetu. Zvala se ‘Ševa’, režirao ju je Ivo Brešan, a prvu violinu svirao je Vinko Frangeš. U tom ozračju dogodila se jedna strašna generacija. Vice je već tada pjevao, a meni je časopis Vidici dao prvu nagradu za poeziju. Ja sam svirao u Limenoj glazbi i već tada sam slutio da mi je glazba vjerojatna sudbina. Vrlo sam ozbiljno shvaćao glazbu.
Poslijeratne godine gladi
- Doduše, mislio sam da ću biti klasični glazbenik jer je moja Limena glazba svirala zahtjevan program, no ispalo je drugačije. Čuo sam na radiju Domenica Modugna i to me je odvuklo na drugu stranu, ali se ništa nije dogodilo slučajno. I mene i moj rad i shvaćanje glazbe odredili su moj drevni Šibenik i moj rodni Varoš, ali i sretna okolnost što je Šibenik u doba mog zrenja bio pun vrsnih glazbenika i glazbenih institucija. Bila su to vremena puna pozitivnih glazbenih vibracija - priča Arsen Dedić.
- Vice je od nas Varošana prvi postao slavan. Bilo je to one godine kada su veslači šibenske Krke bili prvaci Jugoslavije i kada su na Olimpijadi osvojili zlato - kaže Mišo Kovač te dodaje novi naramak slave na račun Varoša.
- Volim ja svoj Varoš, ali kada na njega pomislim, ne dođe mi na um pjesma, nego mi pred oči izađu one gladne godine u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Nije bilo ničega za jelo. Bija san gladan kruva. Ćaća mi je bija trgovac, a ne težak, pa u kući ničega nije bilo. Težaci su se uvik nekako snašli. Kupija sam trule jabuke s ceste. Najeo sam se tek 1948. kada su nam Amerikanci bacali iz aviona ona ‘Trumanova jaja’. S Vicom i Arsenom nisam se u mladosti puno družio. Vice je bio stariji od nas pa nismo bili njegovo društvo. Ja sam igrao nogomet u juniorima Šibenika, a Arsen je svirao u Limenoj glazbi - sjeća se Mišo.
- Ja idem na treninge i utakmice, a on na probe glazbe. Rano je ustajao kada je trebalo svirati budnice, a kasno se vraćao sa svečanosti i proba. Bio je vrijedan i uporan. Svirao je sa žarom. Nogomet sam igrao sa Žajom, onim velikim nogometašem koji je poslije bija direktor Hajduka. I on je iz Varoša, a iz Varoša je i još bolji nogometaš Pero Nadoveza. U Varošu se uvijek pjevalo pa smo valjda zato i mi propjevali, a kako je Bog nama Šibenčanima podario glasove, i nije nam bilo druge. Vice je neponovljiv tenor. Boju njegova glasa probali su ‘skinuti’ Talijani, ali nisu mogli.
Tu ljepotu nitko nije mogao ponoviti. Arsen je, za razliku od mene i Vice, od početka pjesnik intime i duše. Vice je imao uho u Italiji, Arsen je uvijek bio sklon šansoni, a ja sam obožavao Raya Charlesa i Willa Nelsona. Uvik - kaže danas Mišo Kovač. Ali gdje je i što je taj Varoš duž kojega teče Teslina ulica, toliko uska da kroz nju automobil može proći ako sklopi retrovizore, a ipak je dvosmjerna? Zemljopisno Varoš nije precizno omeđen. Varoš je više stanje duha. Od zemljopisnih, čvršće ga određuju njegova povijest, tradicija i običaji, pa i osobit način govora u trećem licu jednine. Nalazi se na strmini od šibenske gimnazije do Miminca i nekadašnjeg kina Sloboda, današnjeg Katoličkog doma. Na jugu se približava glavnom šibenskom Trgu Poljani, a sa sjevera su mu srednjovjekovne utvrde Sv. Ivan i Barone, odnosno Šubićevac, kako još zovu istočni dio toga fortifikacijskog sklopa.
Varoš je jedan od najstarijih dijelova Šibenika. Za razliku od građanske povijesne jezgre oko katedrale Sv. Jakova, on je uvijek bio težački. Obitelji iz kojih su potekla slavna imena, ovdje su se naselile uglavnom sredinom 17. stoljeća, nakon epidemije kuge. Za razliku od ostalih dijelova Šibenika, turisti baš i ne zalaze u Varoš. U Teslinoj ulici postoji jedva još koja od nekada brojnih proslavljenih konoba i taverni. Glas o poznatim varoškim vinarima i “kitama” na gotovo svakoj kući još bruji, ali više nema rasprava o tome je li bolje Atino vino od Miletina ili su ih nadmašili Konte i Rude.
I zlatna medalja za bijelo vino koju je znameniti Milan Panjkota osvojio 1932. na Svjetskom sajmu u Londonu, pa ga po tri puta većoj cijeni prodao kralju Aleksandru, smirila se u legendi zajedno s pričama o golemim vinogradima, teškom radu i bogatstvu imućnih varoških težaka. Oni su bili u stanju, sjeća se Ozren Panjkota, 30-ih godina prošlog stoljeća donirati Hrvatskoj zemljoradničkoj stranci iznos dovoljan za kupnju osam varoških kuća.
Stanje duha
Kada se danas govori o Varošu, onda je za razgovor povod četverolist Vice - Arsen - Mišo - Pattiera, a sve završava podvlačenjem debele crte pod neobičnu pjevačku i glazbenu nadarenost Varošana.
- Zaista postoji oko tog Varoša neka mistična aureola - ističe
Branko Viljec, karizmatični skrbnik dalmatinske šansone. - Kaže se ‘stavi prst u more i imaš vezu s cijelim svijetom’, a trebalo bi reći i ovo: dotakni u vlastitoj duši dušu mora uspomena na ljubavi i lijepe dane mladosti, i imat ćeš vezu sa šibenskom Varoši. Koliko li se samo duša hrani nostalgičnim sjećanjima na pjesme ‘Dobra ti večer, mati moja’, ‘Maslina je neobrana’, ‘Šibenska balada’, ‘Dalmacija u mom oku’, ‘Ljubi san vašu ćer’, ‘Ludo more’, ‘Ljubav je tvoja kao vino’, ‘Rodija se sin’, ‘Kad bi svi ljudi na svijetu’, ‘Ćale moj’, ‘Suza je slana’, ‘Ti si pjesma moje duše’, ‘Drugi joj raspliće kosu’, ‘Ja sam Dalmatino’, ‘Više se nećeš vratiti’, ‘Budi takva kakvu te želim’ i brojne druge.
‘Dalmacija u mom oku’
Viljac tvrdi da se čudesna glazbeno-lirska kemija Tesline ulice danas možda najbolje iščitava na kultnom LP-ju “Dalmacija u mom oku” Miše Kovača.
- Na toj ploči zabilježeno je esencijalno stapanje triju golemih talenata iz Varoša i Tesline: Duška Šarca, stožernog autora klapske pjesme i pjevanja, pjesnika Krste Jurasa te karizmatične pojave i glasa Miše Kovača - ističe Viljac.
LP “Dalmacija u mom oku” u cijelosti je proizvod začudne raskoši te skromne ulice težaka i obrtnika, koji se nekim čudom iz generacije u generaciju rađaju s pjesmom u grlu, timbrom u uhu i stihom na usnama. Poezija i skladbe pisaca i skladatelja iz te glazbene vrtače obilježile su karijere cijele plejade pjevača i glazbenika izvan Varoši i Šibenika, poput Mile Hrnića, Meri Cetinić, Jasne Zlokić, Kiće Slabinca, Tomislava Ivčića, Zvonka Špišića (“Kaži mi”), Mikija Jevremovića (“Kaži mi kako da zovem te?”), Ivice Šerfezija, Višnje Korbar, Ibrice Jusića, Đurđice Barlović, Dade Topića, Olivera Dragojevića (“Ljubav je tvoja kao vino”), grupa Stijene i Magazin, pa čak i Kornelija Kovača i njegove Korni grupe (“Žena od porculana”), ali i gotovo svih dalmatinskih klapa. Nabrojiti sve nemoguća je misija.
Glazbenim fenomenom Varoši, te muzičke škrinje s blagom u srcu raspjevanog i po pjesmi glasovitog Šibenika, nitko se dosad nije bavio. Štoviše, Varoš i Teslina bili su Tera Incognita čak i u vrijeme eksplozije slave njezinih najpoznatijih sinova.
Ostao je neprimijećen čak i sam epicentar - dvor i konoba Vuka Jaramaza na adresi Teslina 49. Vuk je i sam bio umjetnička duša. Bio je obrtnik fotograf, ali je, naravno, imao i dobar glas. Pjevao je u opereti “Zemlja smiješka”. Glas je naslijedio od oca Dušana koji se uz pjesmu družio u konobi s Dedićima, Vukovima i Sekulićima. Konoba Vuka Jaramaza gotovo pola stoljeća bila je mjestom okupljanja poznatih, popularnih i slavnih osoba, a da to nitko nije znao, niti su novinari “provalili” taj rudnik ekskluzive.
Nemiran dječak Arsen
- Kod mog ćaće su na srdele s gradela, vino i crni rižot dolazili Ivica Šerfezi, Miro Ungar, Matko Jelavić, Tereza Kesovija, Đorđe Marijanović, Zdravko Čolić, Dražen Žanko, Burduš, Saška Petkovska, Neda Ukraden, pjevačica i dobrotvorka svjetskoga gasa Esma Redžepova, Neda Arnerić, jedna od najljepših žena bivše Jugoslavije, Nada Mamula, Boris i Đorđe Novković, Miki Jevremović, Ljubo Mirić, sastav Paloma, Sedam mladih, Sergio Endrigo i Gino Paoli koji je s Arsenovom majkom kuhao paštu. Često je dolazila i Saška Petkovska. Onako fina i skromna, uvijek je s Ivom Pattierom prala pijate poslije objeda - ispričao je Varošanin Duško Jaramaz, preteča modernih teen zvijezda koji je sa 17 godina, 1973., imao zlatnu ploču “Idi sad bez pozdrava” i u to doba prodavao više ploča od Arsena i Vice zajedno.
- Naravno, ne i od Miše. On je već bio legenda. Vice je bio prvi iz Varoša koji je otvorio vrata slave, za njim su krenuli najprije Arsen, pa Mišo, a ja sam bio četvrti.
Duškova majka Seka bila je tihi anđeo Tesline.
- Nikome se nije miješala u karijeru - kaže Duško. - Sve je puno voljela i svima pomagala, a od svega što je napravila, najčešće se sjeti kako je Miši jednom zgodom krpala skupe kožne hlače koje je poderao.
U Teslinoj gotovo svaka kuća ima nekoga tko je slavan, pa nijedna od zvijezda koje su navraćale nije mogla računati na zvjezdani status.
- Tu gdje su svi zvijezde, nitko nije zvijezda osim Gabi Novak - tvrdi Duško Šarac, tesktopisac i kompozitor. - Šibenska nevista omiljena je i obljubljena kao ni jedna druga osoba. Svi vole i cijene njezinu ljubaznost, vedrinu i jednostavnost. Dive joj se zbog spretnosti i poduzetnosti kada sama vodi radove na popravku krova obiteljske kuće Dedićevih i slijede je čak i kada stavlja cvijeće ispod alke za koju je bio vezan Krolo, posljednji šibenski magarac. I to je Varoš.
Tri raspjevane kuće
Priča o zadnjem tovaru jednako je živa kao i ćakule o dječacima Arsenu, Vici, Miši i Ivi Pattieri.
- Arsen je bio nemiran dječak koji je uvijek nešto izmišljao - ispričao nam je u proljeće prošle godine varoški limar Branko Sekulić koji je nekoliko mjeseci nakon tog našeg razgovora, lani u jesen, preminuo. - Bio je vragolast, zločest, mater se uvik ljutila na njega. Njegovi su imali radio pa je mogao slušati glazbu. Najviše su se slušale talijanske stanice pa se valjda tako i zarazio pjesmom, ali se nekako od malena smatralo da će biti pjesnik. I Vice je bija ’vrag’. On i Vuk Jaramaz išli su zajedno u školu. Vuk je bija stariji ali posli onog velikog rata nije se gledalo na godine. Svi su morali u školu.
Vice i Vuk su izvodili neke pokuse u šufitu, pa su zapalili krov Vicine kuće. Vicu su volile cure. Dolazile su mu pod ponistru i slušale ga dok vježba pjevanje. A Mišo? On je uvik ima glasinu. Da glasinu! Već je ka dite piva na plesovima. Završija je zanat za tapetara namještaja i bio je jako vješt, ali je bolje da se posvetija pismi jer se za nju i rodija. Ivo Pattiera je uvik bija fin, pristojan i dobro odgojen. I ka dite je bija gospodin. Matija Dedić je sav na mater. Dali smo mu nadimak Štrumpf. Osta je isti i ništa se nije prominija. Znate, u našoj ulici dica nisu smila galamiti kada bi se Arsen odmara nakon naporne turneje pa su se igrala šoto voće.
Obitelj Jaramas s Dedićevima je vezana davnim kumstvom. Te dvije obitelji od pradavna žive u dvije kuće između kojih je sagrađena treća u kojoj je rođena operna pjevačica Nera Gojanović.
- Naše tri raspjevane kuće dijele samo dva zida - kaže Duško Jaramaz i prisjeća se kako Mišo nikada nije propustio dati priliku mladim glazbenicima iz Varoša, kako je Vice uvijek bio ozbiljan, a Arsen autoritet svim klincima.
- Svi mulci su ga slušali kao Boga - kaže Duško. - Meni je rekao da me neće voditi na koncert mojih idola Delfina ako ne ispravim jedinicu iz matematike. Jesam li je ispravio? Ne samo da sam je ispravio, nego više nikada nisam dobio jedinicu ni iz matematike, ni iz nekog drugog predmeta. Mišo Kovač je imao običaj doći kući i voziti svojim skupim automobilima svu djecu iz ulice. Sjećam se kada je dovezao Citroën ‘žabu’, mislili smo da se spustilo samo nebo na zemlju. A kad ih je ukrcao i provozao Šibenikom, bio je to blagdan.
Svaka obitelj čudo za sebe
Sasvim drugačiji doživljaj Varoša i Tesline imaju mlađi naraštaji, poput nove zvijezde hrvatske operne scene Nere Gojanović kojoj je život, osim glasa, podario i - prozor na dvorište obitelji Dedić.
- Moja najljepša uspomena je otvoren prozor moje sobe u proljeće, kroz koji čujem Gabi kako pjeva dok pere suđe, Matiju kako vježba i Arsena koji govori u stihovima. Obožavala sam slušati tu obitelj, njihovu neobičnu konverzaciju i jetki, cinični humor. Svatko ima sunčani prozor prema jugu, a ja imam prozor prema sjeveru, obasjan sjajem Dedićevih. Od Arsena sam puno naučila.
Kad bih nešto pogrešno odsvirala, barem 500 puta mi je rekao: ‘Ajde, mala, k vragu ti i ta tvoja sonatina’. Život mi je bio obojen glazbom i umjetnošću zbog te bliskosti s Dedićima. Oni su se grozili mojih mačaka, a ja sam uživala u njihovoj umjetničkoj ljepoti i ljudskoj veličini.
Za Neru je Varoš “plemenito divlje mjesto u kojem je svaka obitelj čudo za sebe”.
- Iz priča starijih znam da je Teslina uvijek bila okupana glazbom. U toj je ulici glazba humor, smijeh, pa čak i svađa susjeda. Ne znam, možda to sada tako doživljavam, ali nikad nisam o sebi kao pjevačici razmišljala kao o nekome tko je predodređen za glazbu zbog potpune uronjenosti ulice i naselja u kojemu je rođen u glazbu, note i stihove. O glazbenoj slavi Varoša nitko mi nije pričao. O opernim pjevačima, Belamariću, Sekulićki i drugima nitko mi kao djetetu nikada nije govorio. Nisam poznavala ni Vicu, ni Mišu. Pattieru jesam, tog pravog džentlmena i gospodina, istinskog umjetnika.
Ivo Brešan o Varošu
Teslinom je ulicom od 1966. do 1982. od svog stana do gimnazije prolazio još jedan uglađeni gospodin - književnik prof. Ivo Brešan. Iako nije rođen u Varoši, on joj pripada majčinim podrijetlom i intelektualnom baštinom, a i doslovno je fizički ostavio trag svojih stopa u varoškom makadamu od svog stana do gimnazije. Brešan nas je upozorio na zanimljiv detalj.
- Lijepo je što ste mitski Varoš smjestili između kuće Miše Kovača i moga stana. Točno je da Varoš s istočne strane treba računati tu negdje od Miše, ali bi ga prema zapadu trebalo računati do poznatog kina Sloboda koje je Arsen pjesmom ovjekovječio. Miše se sjećam jer je često dolazio kod obitelji Duška Šarca.
Oni su bili veliki prijatelji. Moja je obitelj sa Šarčevima rodbinski povezana. S Arsenom sam bio povezan ljubavlju prema književnosti, a s Vicom me je spojila filozofija. Imali smo oko 15 godina kada je objavljen prijevod Hegelove ‘Filozofije povijesti’. Obojica smo tu knjigu pročitali i o tome puno raspravljali. Satima smo šetali i razgovarali. To je bila iskra koja je upalila neka razmišljanja i učinila da naše prijateljstvo potraje cijeli život - ispričao nam je Ivo Brešan.
Stanko Ferić/EPEHA
Pjesnik, koji nije znao hrvatski, ipak je došao ravno pred Arsenovu kuću: svima koje je usput susreo, postavljao je samo jedno pitanje - “Arsen?”, a svi su mu rukom nepogrešivo pokazivali isti smjer kojim treba ići. U trenutku kad je zakucao na Arsenova vrata, Okudžava je, a da to ni sam vjerojatno nije znao, ušao u tajanstveni mikrokozmos glazbe i pjesme.
Kuće težaka i obrtnika
Zakoračio je u galaksiju šibenskoga Varoša i Tesline ulice u kojoj - na oko 200 metara, na prostoru između rodne kuće Miše Kovača i zgrade u kojoj stanuju Ivo Brešan i Dušan Šarac - vlada neka čudna atmosfera u kojoj ljudi ne dišu zrak, nego pjesmu, stih i glazbu. Postao je stanovnik jata skromnih kamenih kuća šibenskih težaka i obrtnika, koji zbog uzvišene ljepote svojih glasova, glazbe i stihova - nikada ne umiru.
Na žalost, trebao je izdahnuti Vice Vukov pa da se ljudi sjete: “Hej, pa zar Vice nije iz iste ulice iz koje su Arsen i Mišo Kovač? To je baš čudno!”
To što su Vice, Mišo i Arsen susjedi iz iste ulice, nije čudno; to je dio čuda koje traje i sja bez prekida dulje od jednog stoljeća, a da se nitko nije zapitao kako je to moguće, zašto, kako, u čemu je tajna.
‘Krive podzemne vode’
Ima li znanost neko tumačenje ili je doista neka struna s neba na tome mjestu blagoslovila ljude glazbom? Je li u pravu Mišo Kovač kad na to pitanje slegne ramenima i kaže: - Valjda su krive podzemne vode. Ili Ivo Brešan koji tvrdi: - Ako nije plod slučajnosti i okolnosti, onda je u pitanju nešto nadnaravno što ne možemo objasniti.
- Čudo. Varoš je istinsko čudo - odgovara Arsen Dedić na spomen Varoša.
- Pogledajte, moj je ćaća bio težak i zidar. Majka mi je bila nepismena. Pobjegla je od gladi iz rodnih Rupa u Šibenik. Ni moji, ni roditelji drugih iz Varoša nisu imali nikakvu školsku i glazbenu, a kamoli akademsku naobrazbu, pa ipak smo se svi mi ‘dogodili’. Ali, trebamo biti pošteni i reći da je cijeli Šibenik u doba naše mladosti bio čudesan. Tada je imao profesionalno kazalište, svoju operetu, Filharmonijsko društvo kojim je jedno vrijeme dirigirao i sam Jakov Gotovac, komorni orkestar, vrhunske zborove, nekoliko limenih glazbi, a u Narodnoj kavani, Domu armije i hotelu Krka zujalo je kao u košnici. Imao je i sjajnu glazbenu školu. Čak su i gimnazijalci postavljali na scenu svoju operetu. Zvala se ‘Ševa’, režirao ju je Ivo Brešan, a prvu violinu svirao je Vinko Frangeš. U tom ozračju dogodila se jedna strašna generacija. Vice je već tada pjevao, a meni je časopis Vidici dao prvu nagradu za poeziju. Ja sam svirao u Limenoj glazbi i već tada sam slutio da mi je glazba vjerojatna sudbina. Vrlo sam ozbiljno shvaćao glazbu.
Poslijeratne godine gladi
- Doduše, mislio sam da ću biti klasični glazbenik jer je moja Limena glazba svirala zahtjevan program, no ispalo je drugačije. Čuo sam na radiju Domenica Modugna i to me je odvuklo na drugu stranu, ali se ništa nije dogodilo slučajno. I mene i moj rad i shvaćanje glazbe odredili su moj drevni Šibenik i moj rodni Varoš, ali i sretna okolnost što je Šibenik u doba mog zrenja bio pun vrsnih glazbenika i glazbenih institucija. Bila su to vremena puna pozitivnih glazbenih vibracija - priča Arsen Dedić.
- Vice je od nas Varošana prvi postao slavan. Bilo je to one godine kada su veslači šibenske Krke bili prvaci Jugoslavije i kada su na Olimpijadi osvojili zlato - kaže Mišo Kovač te dodaje novi naramak slave na račun Varoša.
- Volim ja svoj Varoš, ali kada na njega pomislim, ne dođe mi na um pjesma, nego mi pred oči izađu one gladne godine u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Nije bilo ničega za jelo. Bija san gladan kruva. Ćaća mi je bija trgovac, a ne težak, pa u kući ničega nije bilo. Težaci su se uvik nekako snašli. Kupija sam trule jabuke s ceste. Najeo sam se tek 1948. kada su nam Amerikanci bacali iz aviona ona ‘Trumanova jaja’. S Vicom i Arsenom nisam se u mladosti puno družio. Vice je bio stariji od nas pa nismo bili njegovo društvo. Ja sam igrao nogomet u juniorima Šibenika, a Arsen je svirao u Limenoj glazbi - sjeća se Mišo.
|
|
- Ja idem na treninge i utakmice, a on na probe glazbe. Rano je ustajao kada je trebalo svirati budnice, a kasno se vraćao sa svečanosti i proba. Bio je vrijedan i uporan. Svirao je sa žarom. Nogomet sam igrao sa Žajom, onim velikim nogometašem koji je poslije bija direktor Hajduka. I on je iz Varoša, a iz Varoša je i još bolji nogometaš Pero Nadoveza. U Varošu se uvijek pjevalo pa smo valjda zato i mi propjevali, a kako je Bog nama Šibenčanima podario glasove, i nije nam bilo druge. Vice je neponovljiv tenor. Boju njegova glasa probali su ‘skinuti’ Talijani, ali nisu mogli.
Tu ljepotu nitko nije mogao ponoviti. Arsen je, za razliku od mene i Vice, od početka pjesnik intime i duše. Vice je imao uho u Italiji, Arsen je uvijek bio sklon šansoni, a ja sam obožavao Raya Charlesa i Willa Nelsona. Uvik - kaže danas Mišo Kovač. Ali gdje je i što je taj Varoš duž kojega teče Teslina ulica, toliko uska da kroz nju automobil može proći ako sklopi retrovizore, a ipak je dvosmjerna? Zemljopisno Varoš nije precizno omeđen. Varoš je više stanje duha. Od zemljopisnih, čvršće ga određuju njegova povijest, tradicija i običaji, pa i osobit način govora u trećem licu jednine. Nalazi se na strmini od šibenske gimnazije do Miminca i nekadašnjeg kina Sloboda, današnjeg Katoličkog doma. Na jugu se približava glavnom šibenskom Trgu Poljani, a sa sjevera su mu srednjovjekovne utvrde Sv. Ivan i Barone, odnosno Šubićevac, kako još zovu istočni dio toga fortifikacijskog sklopa.
Varoš je jedan od najstarijih dijelova Šibenika. Za razliku od građanske povijesne jezgre oko katedrale Sv. Jakova, on je uvijek bio težački. Obitelji iz kojih su potekla slavna imena, ovdje su se naselile uglavnom sredinom 17. stoljeća, nakon epidemije kuge. Za razliku od ostalih dijelova Šibenika, turisti baš i ne zalaze u Varoš. U Teslinoj ulici postoji jedva još koja od nekada brojnih proslavljenih konoba i taverni. Glas o poznatim varoškim vinarima i “kitama” na gotovo svakoj kući još bruji, ali više nema rasprava o tome je li bolje Atino vino od Miletina ili su ih nadmašili Konte i Rude.
I zlatna medalja za bijelo vino koju je znameniti Milan Panjkota osvojio 1932. na Svjetskom sajmu u Londonu, pa ga po tri puta većoj cijeni prodao kralju Aleksandru, smirila se u legendi zajedno s pričama o golemim vinogradima, teškom radu i bogatstvu imućnih varoških težaka. Oni su bili u stanju, sjeća se Ozren Panjkota, 30-ih godina prošlog stoljeća donirati Hrvatskoj zemljoradničkoj stranci iznos dovoljan za kupnju osam varoških kuća.
Stanje duha
Kada se danas govori o Varošu, onda je za razgovor povod četverolist Vice - Arsen - Mišo - Pattiera, a sve završava podvlačenjem debele crte pod neobičnu pjevačku i glazbenu nadarenost Varošana.
- Zaista postoji oko tog Varoša neka mistična aureola - ističe
Branko Viljec, karizmatični skrbnik dalmatinske šansone. - Kaže se ‘stavi prst u more i imaš vezu s cijelim svijetom’, a trebalo bi reći i ovo: dotakni u vlastitoj duši dušu mora uspomena na ljubavi i lijepe dane mladosti, i imat ćeš vezu sa šibenskom Varoši. Koliko li se samo duša hrani nostalgičnim sjećanjima na pjesme ‘Dobra ti večer, mati moja’, ‘Maslina je neobrana’, ‘Šibenska balada’, ‘Dalmacija u mom oku’, ‘Ljubi san vašu ćer’, ‘Ludo more’, ‘Ljubav je tvoja kao vino’, ‘Rodija se sin’, ‘Kad bi svi ljudi na svijetu’, ‘Ćale moj’, ‘Suza je slana’, ‘Ti si pjesma moje duše’, ‘Drugi joj raspliće kosu’, ‘Ja sam Dalmatino’, ‘Više se nećeš vratiti’, ‘Budi takva kakvu te želim’ i brojne druge.
‘Dalmacija u mom oku’
Viljac tvrdi da se čudesna glazbeno-lirska kemija Tesline ulice danas možda najbolje iščitava na kultnom LP-ju “Dalmacija u mom oku” Miše Kovača.
- Na toj ploči zabilježeno je esencijalno stapanje triju golemih talenata iz Varoša i Tesline: Duška Šarca, stožernog autora klapske pjesme i pjevanja, pjesnika Krste Jurasa te karizmatične pojave i glasa Miše Kovača - ističe Viljac.
LP “Dalmacija u mom oku” u cijelosti je proizvod začudne raskoši te skromne ulice težaka i obrtnika, koji se nekim čudom iz generacije u generaciju rađaju s pjesmom u grlu, timbrom u uhu i stihom na usnama. Poezija i skladbe pisaca i skladatelja iz te glazbene vrtače obilježile su karijere cijele plejade pjevača i glazbenika izvan Varoši i Šibenika, poput Mile Hrnića, Meri Cetinić, Jasne Zlokić, Kiće Slabinca, Tomislava Ivčića, Zvonka Špišića (“Kaži mi”), Mikija Jevremovića (“Kaži mi kako da zovem te?”), Ivice Šerfezija, Višnje Korbar, Ibrice Jusića, Đurđice Barlović, Dade Topića, Olivera Dragojevića (“Ljubav je tvoja kao vino”), grupa Stijene i Magazin, pa čak i Kornelija Kovača i njegove Korni grupe (“Žena od porculana”), ali i gotovo svih dalmatinskih klapa. Nabrojiti sve nemoguća je misija.
Glazbenim fenomenom Varoši, te muzičke škrinje s blagom u srcu raspjevanog i po pjesmi glasovitog Šibenika, nitko se dosad nije bavio. Štoviše, Varoš i Teslina bili su Tera Incognita čak i u vrijeme eksplozije slave njezinih najpoznatijih sinova.
Ostao je neprimijećen čak i sam epicentar - dvor i konoba Vuka Jaramaza na adresi Teslina 49. Vuk je i sam bio umjetnička duša. Bio je obrtnik fotograf, ali je, naravno, imao i dobar glas. Pjevao je u opereti “Zemlja smiješka”. Glas je naslijedio od oca Dušana koji se uz pjesmu družio u konobi s Dedićima, Vukovima i Sekulićima. Konoba Vuka Jaramaza gotovo pola stoljeća bila je mjestom okupljanja poznatih, popularnih i slavnih osoba, a da to nitko nije znao, niti su novinari “provalili” taj rudnik ekskluzive.
Nemiran dječak Arsen
- Kod mog ćaće su na srdele s gradela, vino i crni rižot dolazili Ivica Šerfezi, Miro Ungar, Matko Jelavić, Tereza Kesovija, Đorđe Marijanović, Zdravko Čolić, Dražen Žanko, Burduš, Saška Petkovska, Neda Ukraden, pjevačica i dobrotvorka svjetskoga gasa Esma Redžepova, Neda Arnerić, jedna od najljepših žena bivše Jugoslavije, Nada Mamula, Boris i Đorđe Novković, Miki Jevremović, Ljubo Mirić, sastav Paloma, Sedam mladih, Sergio Endrigo i Gino Paoli koji je s Arsenovom majkom kuhao paštu. Često je dolazila i Saška Petkovska. Onako fina i skromna, uvijek je s Ivom Pattierom prala pijate poslije objeda - ispričao je Varošanin Duško Jaramaz, preteča modernih teen zvijezda koji je sa 17 godina, 1973., imao zlatnu ploču “Idi sad bez pozdrava” i u to doba prodavao više ploča od Arsena i Vice zajedno.
- Naravno, ne i od Miše. On je već bio legenda. Vice je bio prvi iz Varoša koji je otvorio vrata slave, za njim su krenuli najprije Arsen, pa Mišo, a ja sam bio četvrti.
Duškova majka Seka bila je tihi anđeo Tesline.
- Nikome se nije miješala u karijeru - kaže Duško. - Sve je puno voljela i svima pomagala, a od svega što je napravila, najčešće se sjeti kako je Miši jednom zgodom krpala skupe kožne hlače koje je poderao.
U Teslinoj gotovo svaka kuća ima nekoga tko je slavan, pa nijedna od zvijezda koje su navraćale nije mogla računati na zvjezdani status.
- Tu gdje su svi zvijezde, nitko nije zvijezda osim Gabi Novak - tvrdi Duško Šarac, tesktopisac i kompozitor. - Šibenska nevista omiljena je i obljubljena kao ni jedna druga osoba. Svi vole i cijene njezinu ljubaznost, vedrinu i jednostavnost. Dive joj se zbog spretnosti i poduzetnosti kada sama vodi radove na popravku krova obiteljske kuće Dedićevih i slijede je čak i kada stavlja cvijeće ispod alke za koju je bio vezan Krolo, posljednji šibenski magarac. I to je Varoš.
Tri raspjevane kuće
Priča o zadnjem tovaru jednako je živa kao i ćakule o dječacima Arsenu, Vici, Miši i Ivi Pattieri.
- Arsen je bio nemiran dječak koji je uvijek nešto izmišljao - ispričao nam je u proljeće prošle godine varoški limar Branko Sekulić koji je nekoliko mjeseci nakon tog našeg razgovora, lani u jesen, preminuo. - Bio je vragolast, zločest, mater se uvik ljutila na njega. Njegovi su imali radio pa je mogao slušati glazbu. Najviše su se slušale talijanske stanice pa se valjda tako i zarazio pjesmom, ali se nekako od malena smatralo da će biti pjesnik. I Vice je bija ’vrag’. On i Vuk Jaramaz išli su zajedno u školu. Vuk je bija stariji ali posli onog velikog rata nije se gledalo na godine. Svi su morali u školu.
Vice i Vuk su izvodili neke pokuse u šufitu, pa su zapalili krov Vicine kuće. Vicu su volile cure. Dolazile su mu pod ponistru i slušale ga dok vježba pjevanje. A Mišo? On je uvik ima glasinu. Da glasinu! Već je ka dite piva na plesovima. Završija je zanat za tapetara namještaja i bio je jako vješt, ali je bolje da se posvetija pismi jer se za nju i rodija. Ivo Pattiera je uvik bija fin, pristojan i dobro odgojen. I ka dite je bija gospodin. Matija Dedić je sav na mater. Dali smo mu nadimak Štrumpf. Osta je isti i ništa se nije prominija. Znate, u našoj ulici dica nisu smila galamiti kada bi se Arsen odmara nakon naporne turneje pa su se igrala šoto voće.
Obitelj Jaramas s Dedićevima je vezana davnim kumstvom. Te dvije obitelji od pradavna žive u dvije kuće između kojih je sagrađena treća u kojoj je rođena operna pjevačica Nera Gojanović.
- Naše tri raspjevane kuće dijele samo dva zida - kaže Duško Jaramaz i prisjeća se kako Mišo nikada nije propustio dati priliku mladim glazbenicima iz Varoša, kako je Vice uvijek bio ozbiljan, a Arsen autoritet svim klincima.
- Svi mulci su ga slušali kao Boga - kaže Duško. - Meni je rekao da me neće voditi na koncert mojih idola Delfina ako ne ispravim jedinicu iz matematike. Jesam li je ispravio? Ne samo da sam je ispravio, nego više nikada nisam dobio jedinicu ni iz matematike, ni iz nekog drugog predmeta. Mišo Kovač je imao običaj doći kući i voziti svojim skupim automobilima svu djecu iz ulice. Sjećam se kada je dovezao Citroën ‘žabu’, mislili smo da se spustilo samo nebo na zemlju. A kad ih je ukrcao i provozao Šibenikom, bio je to blagdan.
Svaka obitelj čudo za sebe
Sasvim drugačiji doživljaj Varoša i Tesline imaju mlađi naraštaji, poput nove zvijezde hrvatske operne scene Nere Gojanović kojoj je život, osim glasa, podario i - prozor na dvorište obitelji Dedić.
- Moja najljepša uspomena je otvoren prozor moje sobe u proljeće, kroz koji čujem Gabi kako pjeva dok pere suđe, Matiju kako vježba i Arsena koji govori u stihovima. Obožavala sam slušati tu obitelj, njihovu neobičnu konverzaciju i jetki, cinični humor. Svatko ima sunčani prozor prema jugu, a ja imam prozor prema sjeveru, obasjan sjajem Dedićevih. Od Arsena sam puno naučila.
Kad bih nešto pogrešno odsvirala, barem 500 puta mi je rekao: ‘Ajde, mala, k vragu ti i ta tvoja sonatina’. Život mi je bio obojen glazbom i umjetnošću zbog te bliskosti s Dedićima. Oni su se grozili mojih mačaka, a ja sam uživala u njihovoj umjetničkoj ljepoti i ljudskoj veličini.
Za Neru je Varoš “plemenito divlje mjesto u kojem je svaka obitelj čudo za sebe”.
- Iz priča starijih znam da je Teslina uvijek bila okupana glazbom. U toj je ulici glazba humor, smijeh, pa čak i svađa susjeda. Ne znam, možda to sada tako doživljavam, ali nikad nisam o sebi kao pjevačici razmišljala kao o nekome tko je predodređen za glazbu zbog potpune uronjenosti ulice i naselja u kojemu je rođen u glazbu, note i stihove. O glazbenoj slavi Varoša nitko mi nije pričao. O opernim pjevačima, Belamariću, Sekulićki i drugima nitko mi kao djetetu nikada nije govorio. Nisam poznavala ni Vicu, ni Mišu. Pattieru jesam, tog pravog džentlmena i gospodina, istinskog umjetnika.
Ivo Brešan o Varošu
Teslinom je ulicom od 1966. do 1982. od svog stana do gimnazije prolazio još jedan uglađeni gospodin - književnik prof. Ivo Brešan. Iako nije rođen u Varoši, on joj pripada majčinim podrijetlom i intelektualnom baštinom, a i doslovno je fizički ostavio trag svojih stopa u varoškom makadamu od svog stana do gimnazije. Brešan nas je upozorio na zanimljiv detalj.
- Lijepo je što ste mitski Varoš smjestili između kuće Miše Kovača i moga stana. Točno je da Varoš s istočne strane treba računati tu negdje od Miše, ali bi ga prema zapadu trebalo računati do poznatog kina Sloboda koje je Arsen pjesmom ovjekovječio. Miše se sjećam jer je često dolazio kod obitelji Duška Šarca.
Oni su bili veliki prijatelji. Moja je obitelj sa Šarčevima rodbinski povezana. S Arsenom sam bio povezan ljubavlju prema književnosti, a s Vicom me je spojila filozofija. Imali smo oko 15 godina kada je objavljen prijevod Hegelove ‘Filozofije povijesti’. Obojica smo tu knjigu pročitali i o tome puno raspravljali. Satima smo šetali i razgovarali. To je bila iskra koja je upalila neka razmišljanja i učinila da naše prijateljstvo potraje cijeli život - ispričao nam je Ivo Brešan.
Dug je popis slavne varoške djeceNa fenomen šibenskog Varoša i njegova bila, Tesline ulice, još prije dvadesetak godina upozorio je veliki kroničar Šibenika i njegovih glazbenih institucija, prof. Ivo Livaković. Baš on je, nabrajajući sve Šibenčane koji su nešto značili u klasičnoj i popularnoj glazbi, napravio i prvu inventuru Varošana glazbenih artista. Klapske legende Kada se njegovu popisu onih koji su rođeni, žive ili su živjeli u Varošu dodaju oni koji su se tu priženili, doselili ili se udajom srodili, osim Miše Kovača, Vice Vukova, Arsena Dedića i Ive Pattiere naći će se još: Duško Jaramaz, glazbenici Igor Gulin i Vojmir Roša, operna pjevačica i prvakinja HNK Branka Sekulić, pjevač Ljubo Lučev, glumac i pjevač Mate Gulin, operna pjevačica Marta Krušlin, glumac Mate Relja, pjevač Toni Relja, obitelj Šoljanović koja ima uspješnu pjevačku karijeru u Njemačkoj, testopisac i skladatelj Duško Šarac, pjesnik Krste Juras, pisac najljepših klapskih stihova svih vremena, operna pjevačica Nera Gojanović, desetak vrhunskih klapskih pjevača, među kojima su legende šibenske klapske pjesme braća Lungić, Krešo Maly, vođa šibenskih Imitatora limene glazbe, klapska legenda Rade Koštan, prvi tenor klape Šibenik koji živi u SAD-u i ondje vodi klapu Astoria, jazz glazbenik Neven Frangeš, europski poznata glazbena obitelj Zulliani - Zelalija, Katarina Petković, kompozitorica, učiteljica glazbe i baleta te voditeljica zborova (u obiteljskoj kući u Varaždinu još se čuvaju njezine note), Branko Viljac, glazbenik i pokretač Festivala dalmatinske šansone, pjevači Joško i Meri Vukov, brat i sestra Vice Vukova, zatim Vicin nećak, Joškov sin, Duško Vukov, i sam vrstan pjevač koji se oženio s Marijanom Maly, također odličnom pjevačicom, a njihova kći Tina Vukov upravo doživljava zvjezdanu pjevačku karijeru. Dvije šibenske neviste Odatle se regrutiralo najviše članova glazbenih institucija, poput Kola, Šibenske narodne glazbe i zbora Zdravo, maleni te znanih i neznanih vrhunskih klapskih pjevača. Brojni su uspješni potomci slavnih roditelja: Tina Vukov, Ivana Vukov, Ivana Kovač, Matija Dedić, Duško Jaramaz junior i Nataša Jaramaz koja je 1. listopada 2008. proglašena glazbenim otkrićem godine u Austriji. U Teslinu ulicu za Arsena Dedića udala se Gabi Novak i postala šibenska nevista. Arsenova kći Sandra, dizajnerica odjeće za korejski Samsung, udala se za pjevača Alena Slavicu, a u istu se ulicu i istu obitelj priženio glumac Izet Hajdarhodižić. Arsen i Izetova žena kćeri su dvojice braće. Tako je mistična umjetnička gravitacija u galaksiju Varoši uvukla glumca Igora Hajdarhodžića i glazbenika Žarka Hajdarhodžića, a Maja Vučić postala je druga šibenska nevista. |
Stanko Ferić/EPEHA