ZAGREB - Jesam, penjao sam se jednom uz vatrogasne ljestve i skidao mačku. Jadna se bila popela navrh električnoga stupa, dva je dana i dvije noći mijaukala, ljudi nisu mogli spavati, a mi joj, zbog opasnosti od strujnoga udara, nikako nismo mogli prići. Na dva metra bi joj prišli, ali dalje se nije moglo.
Dražen Slavica: A sada neka mi se svi ispričaju
A znate kakva je mačka kada se uplaši, skočit će ti na onoj visini s kandžama u lice. Na kraju, kad više nisam znao što bih, naredio san neka joj naprosto primaknu ljestve. Tako je i učinjeno, mačka je jednostavno skočila na ljestve, i preko njih pobjegla na slobodu.
Svega ima u poslu vatrogasca. Ljudi to možda ne znaju, ali mi nismo tu samo da gasimo vatru, mi smo komunalna služba i obavljamo razne poslove na koje nas pozovu, postavljamo i skidamo državne zastave, izbavljamo ljude iz raznih nevolja, a takvih je poslova, na žalost, sve više, jer ljudi kao da su u ovo moderno vrijeme malo poludjeli, svašta im pada na pamet, pa ih onda treba spašavati. Naravno, time se bavimo samo u onoj mjeri koja neće ugrožavati naš osnovni posao.
rubrike
NEDJELJNI JUTARNJI
Rođeni sam Šibenčanin, 1967. godište, završio sam za automehaničara, ali sam se 1985. prijavio u dobrovoljno vatrogasno društvo. Bio sam zaposlen na održavanju voznog parka u šibenskome cestovnom poduzeću, ali me je vuklo vatrogastvo. Ima u tom poslu neka vrsta adrenalina, koja oduvijek privlači mlade ljude da se prijavljuju u vatrogastvo.
Osim toga, čovjek se osjeća korisnim dok brani svoju okolinu od vatre ili spašava ljudske živote. Tko nije doživio, ne zna kakav je to osjećaj katkad i vlastiti život riskirati da biste spasili nekoga koga uopće ne poznajete. Poslije danima nazivate bolnicu, raspitujete se i kad vam kažu da se unesrećeni oporavlja, dirnuti ste kao da vam je rod rođeni. Taj se osjećaj ni sa čim ne može usporediti.
Život promijenjen u danu
1991. sam, kao i ostali, otišao u Domovinski rat, a 1992. se zapošljavam u profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi grada Šibenika i postajem profesionalni vatrogasac. Prve dvije godine i tu sam radio na održavanju voznog parka, a zatim sam radio na smjenskim poslovima, u gašenju požara i spašavanju ljudskih života. Dakle, profesionalno sam nastavio raditi ono što sam već ranije radio kao dobrovoljni vatrogasac.
Godine 1998. bio je raspisan natječaj za vatrogasne tehničare, što je stepenica više u službi, pa sam i tu školu završio, zajedno s još četvoricom kolega iz Šibenika. Krajem iste godine upisao sam Visoku školu za sigurnost, smjer zaštita od požara. Bio sam izvanredni student, svim slobodnim danima putovao sam u Zagreb, i napokon sam 2003. diplomirao.
Nisam preskočio nijednu stepenicu u službi. Uspinjao sam se polako, poštujući neki red, ali sam već 2000. postao županijski vatrogasni zapovjednik. Tu sam funkciju obavljao do 2007., do kornatske tragedije. Od kraja 2004. bio sam i zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe grada Šibenika. A onda mi se u jednome danu, u jednoj sekundi, promijenio život.
Teško mi je opisati što sam sve proživio. Teško mi je vraćati se u to vrijeme, još jednom prolaziti svaki taj trenutak. Nastojim razmišljati samo o onome što dolazi, biti okrenut prema budućnosti, ali možda ste u pravu, možda bih bio sretniji čovjek da sam ostao automehaničar. Iako se to nikada ne zna.
Meni je nakon što se tragedija dogodila i nakon što sam, pet dana kasnije, završio u pritvoru, bilo važno samo to da ostanem priseban, da ostanem normalan i da jednoga dana dokažem da nisam kriv. Sudsko vijeće je neki dan zaključilo da propusti koje sam, navodno, učinio nisu doveli do eruptivnog požara i smrti mojih kolega. Meni to jest nekakva satisfakcija, ali nikako dovoljna.
Želim da se pokaže da nije bilo propusta u mome postupanju. Znam da još uvijek ima ljudi koji misle drukčije. Ništa ne zamjeram, niti sam ijednoga trenutka zamjerao, članovima obitelji nastradalih. Da je, ne daj Bože, tako nastradalo moje dijete, bio bi mi kriv i Dražen Slavica i cijeli svijet. To je tako.
‘Bili smo premoreni’
Godinu dana sam bio na psihijatrijskom tretmanu. Sad sam, vjerujem, dobro. Bio je to jedan od onih tipičnih dana u ljetnim mjesecima. Puhala je od jutra jaka južina, što je već samo po sebi rizičan faktor za požare, bili smo pri kraju sezone, već prilično premoreni. Dan ranije buktio je veliki požar na Hvaru, gdje smo i mi poslali dio svoga ljudstva.
Sjećam se točno da smo do tog jutra imali četiristo intervencija u šezdeset dana. Ja kao zapovjednik nisam izravno sudjelovao u svih četiristo intervencija, ali svaka je prošla kroz moju glavu i u svakoj sam, barem u jednome segmentu, morao sudjelovati. To čovjeka sasvim smori.
Crne vijesti iz Vodica
Odmah je počelo s požarom na Kornatu. Ubrzo je planulo i kod Drniša, pa kod Šibenika. No, taj je požar brzo ugašen, a onaj drniški su lokalni vatrogasci uspijevali držati pod kontrolom. Zatim je planulo kod Vodica, i taj se požar vrlo brzo razvijao i prijetio katastrofalnim posljedicama.
No, to su bile okolnosti koje se, ipak, rutinski savladavaju, kao i u tisuće ranijih prilika, sve dok od zapovjednika gašenja u Vodicama, dakle zaobilazno, nismo dobili informaciju da su se vatrogasci na Kornatu našli u teškoj situaciji i da im treba pomoć. Nakon toga je svaka veza bila prekinuta, poklopio se niz nesretnih okolnosti, od nepokrivenosti Kornata mobitelskom vezom do niza drugih o kojima se u ovo vrijeme puno govorilo i pisalo, i dogodilo se ono što se dogodilo.
A šta je to bilo, ja ne mogu reći, jer ne znam. To već, evo skoro dvije godine ponavljam. Pa ljudi, ja sam bio četrdeset milja od mjesta požara, ja samo mogu imati pretpostavke, a nikako sigurna saznanja. Istina je, međutim, i to da su sve naše hipoteze, postavljene u tih prvih pet dana nakon tragedije, opstale do danas i potvrđene su u naknadnim ekspertizama. Nijedna nije pobijena.
Teško mi je kada netko od mene traži, pogotovo kada to čine članovi obitelji nastradalih, da kažem istinu o kornatskoj tragediji, kao da imam neka skrivena saznanja koja drugi nemaju. Nemam ih, niti ima načina da do njih dođem. Onaj dio istine koji je meni na raspolaganju, ja sam odmah i iznio.
Tren kad pada svaki sustav
Te je ljude požar naprosto pregazio. Jednostavno je prešao preko njih. Kada smo to saznali, mi smo u trenutku bili mrtvi ljudi. Nije nas više bilo.
To je ona situacija u kojoj svaki sustav pada. Nisam slutio da će me netko okriviti. Pet dana sudjelovao sam u istrazi okolnosti nesreće, izlazio sam na teren, surađivao s ljudima koji su došli s istražiteljima, a onda su oni u neka doba krenuli pretraživati moju financijsku dokumentaciju.
Pa kakve veze ima financijska dokumentacija s kornatskom tragedijom? Nisam to znao, ali kasnije sam shvatio da bi mi kožu s leđa oderali da su pronašli i najmanji manjak ili da im se dvije brojke nisu poklopile. Nisam bio član nijedne partije, niti sam bio ičiji čovjek. Ja sam bio samo vatrogasac, samo vatrogasni zapovjednik. Valjda me zato i nije bilo teško optužiti.
Šestog su me jutra pokupili ispred kuće dok sam išao na posao. Nisu mi odmah rekli da sam uhićen, nego da trebam dati nekakav iskaz. A onda mi je u stanici rečeno da sam lišen slobode.
Tad mi se izokrenuo cijeli svijet. Našao sam se u pritvoru, okružen sitnim lopovima, dilerima i razbojnicima, a za jednoga se pričalo i da je nekoga ubio. Ostao sam unutra pedeset četiri dana. Imao sam vremena da o svemu dobro razmislim. Što god se dogodilo, mislio sam, ako te i osude, ako završiš u zatvoru, jednom ćeš izaći i dokazati da nisi kriv. Ako ti to ne uspiješ, hoće tvoja djeca.
Drugi dan kako su me pritvorili, kćer mi je krenula u prvi razred. Bilo je svega u tih prvih nekoliko dana, svakako su je gledali, svašta dobacivali, ali onda su u školi intervenirali i poslije više nije bilo problema. Ali to se ne zaboravlja.
Djeca ne zaboravljaju. U Šibeniku je zatvor blizu bolnice, a naš sin je često morao na kontrole, pa kad bismo ga vodili i kad bi on pitao što je tamo, govorili bismo mu da su tamo zločesti barbe koji su nešto ukrali. I što mu sad reći, zašto mu se otac tamo našao? Nije to bilo lako, dijete pita. Na kraju smo mu uspjeli slagati da sam u zatvoru jer sam prošao kroz crveno svjetlo.
Nudili mu preseljenje
Bio je to udarac za obitelj. Tek smo se godinu ranije opet bili sakupili na jednome mjestu. Naime, sin mi je bio bolestan, dijagnosticirali su mu leukemiju, pa su on i žena dvije godine živjeli u Zagrebu, a mala i ja bili smo u Šibeniku.
Bilo je to teško vrijeme, on se u jednome trenutku našao na granici, rekli su da ima još tri mjeseca života, pitali nas želimo li da ostane u Zagrebu ili da ga zbog blizine transporta prebacimo u Split, ali onda se nešto dogodilo, u samo nekoliko dana preokrenula se situacija, izborio se, uz pomoć liječnika, za svoj život. I danas je dobro i zdravo, kao sva djeca. Ali baš kada smo izašli iz te krize i okupili se zajedno, dogodilo se ovo.
Nudili su mi, dok sam još bio u pritvoru, da se zajedno s obitelji preselim iz Šibenika. Time bi se smanjile tenzije i bilo bi nam lakše živjeti. Odbio sam, nisam htio da idem iz svoga grada. Iz pritvora sam izašao dva dana pred Svisvete. Kako nisam bio na sprovodima, obišao sam grobove svih nastradalih i zapalio im svijeće. Tada sam susreo neke od obitelji, popričao s njima. Jedni su prihvatili da nisam kriv, a drugi nisu.
Život na prekretnici
Moj cilj je istinu istjerati na čistac. Da se zna. Tek tada ću odlučiti što ću sa sobom, hoću li i dalje biti vatrogasac ili ću biti nešto drugo. Danas ne znam kakva će biti moja odluka. Iako bi mi, znam to, bilo teško bez ovoga posla.
On ispunjava čovjeka, ali i traži puno. Kada dođete na mjesto gdje se prije petnaest minuta dogodila teška prometna nesreća, morate djelovati brzo i efikasno. Tada, u toj zgužvanoj olupini, emotivno ne razlikujete čovjeka od lima. Samo nastojite što brže i bolje obaviti posao, spriječiti požar ili eksploziju.
Sjećam se, jednom smo nas trojica izvlačili mrtve iz auta. Kolega najednom zastane, ukoči se pred mrtvim, okrvavljenim muškarcem, i kaže: “Pa ovo je njegov tetak!” Drugi je kolega čas prije iz auta izvukao ženu, a nije prepoznao da iznosi vlastitu tetku. Takvim očima gledate na unesrećene. Drukčije se vatrogasni posao ne može raditi.
Vatrogasni posao na kontinentu razlikuje se od posla u Dalmaciji.
Dalmacija je danas prenaseljena, previše se izgradilo, razvio se turizam, a sve su to, uz ljetne vrućine, nekakvi rizični faktori.
Stalna borba s vatrom
Kada postanete član nekoga dobrovoljnog vatrogasnog društva u Dalmaciji, ulazite u ozbiljan i opasan posao, u nešto što je katkad neprestani rad i neprestana borba s vatrom.
U unutrašnjosti je drukčije. Tamo su dobrovoljna vatrogasna društva i vatrogasni domovi mjesta društvenih okupljanja, a često i jedine kulturne i prosvjetne institucije u mjestu.
Vatrogastvo je na kontinentu u velikoj mjeri povezano sa zabavom i s učenjem o tome kako se zaštititi od vatre.
Puno je manje pravih požara. I jedna i druga strana ima svojih draži, ali činjenica je da je opasnije biti vatrogasac u Dalmaciji. Što opet ne mora ništa značiti, jer dovoljan je jedan ozbiljan požar da vam promijeni život.
Optužbe vatrogasaca
Zato nije dobro kada javnost neosnovano optužuje vatrogasce da nisu dovoljno efikasno intervenirali. Nama nije dopušteno da kažemo da smo nemoćni, koliko god požar bio velik. A onaj tko nikada nije ušao u vatru, ne može znati kako je to.
Miljenko Jergović
Dražen Slavica: A sada neka mi se svi ispričaju
A znate kakva je mačka kada se uplaši, skočit će ti na onoj visini s kandžama u lice. Na kraju, kad više nisam znao što bih, naredio san neka joj naprosto primaknu ljestve. Tako je i učinjeno, mačka je jednostavno skočila na ljestve, i preko njih pobjegla na slobodu.
Svega ima u poslu vatrogasca. Ljudi to možda ne znaju, ali mi nismo tu samo da gasimo vatru, mi smo komunalna služba i obavljamo razne poslove na koje nas pozovu, postavljamo i skidamo državne zastave, izbavljamo ljude iz raznih nevolja, a takvih je poslova, na žalost, sve više, jer ljudi kao da su u ovo moderno vrijeme malo poludjeli, svašta im pada na pamet, pa ih onda treba spašavati. Naravno, time se bavimo samo u onoj mjeri koja neće ugrožavati naš osnovni posao.
rubrike
NEDJELJNI JUTARNJI
|
više iz
|
Osim toga, čovjek se osjeća korisnim dok brani svoju okolinu od vatre ili spašava ljudske živote. Tko nije doživio, ne zna kakav je to osjećaj katkad i vlastiti život riskirati da biste spasili nekoga koga uopće ne poznajete. Poslije danima nazivate bolnicu, raspitujete se i kad vam kažu da se unesrećeni oporavlja, dirnuti ste kao da vam je rod rođeni. Taj se osjećaj ni sa čim ne može usporediti.
Život promijenjen u danu
1991. sam, kao i ostali, otišao u Domovinski rat, a 1992. se zapošljavam u profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi grada Šibenika i postajem profesionalni vatrogasac. Prve dvije godine i tu sam radio na održavanju voznog parka, a zatim sam radio na smjenskim poslovima, u gašenju požara i spašavanju ljudskih života. Dakle, profesionalno sam nastavio raditi ono što sam već ranije radio kao dobrovoljni vatrogasac.
Godine 1998. bio je raspisan natječaj za vatrogasne tehničare, što je stepenica više u službi, pa sam i tu školu završio, zajedno s još četvoricom kolega iz Šibenika. Krajem iste godine upisao sam Visoku školu za sigurnost, smjer zaštita od požara. Bio sam izvanredni student, svim slobodnim danima putovao sam u Zagreb, i napokon sam 2003. diplomirao.
Nisam preskočio nijednu stepenicu u službi. Uspinjao sam se polako, poštujući neki red, ali sam već 2000. postao županijski vatrogasni zapovjednik. Tu sam funkciju obavljao do 2007., do kornatske tragedije. Od kraja 2004. bio sam i zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe grada Šibenika. A onda mi se u jednome danu, u jednoj sekundi, promijenio život.
Teško mi je opisati što sam sve proživio. Teško mi je vraćati se u to vrijeme, još jednom prolaziti svaki taj trenutak. Nastojim razmišljati samo o onome što dolazi, biti okrenut prema budućnosti, ali možda ste u pravu, možda bih bio sretniji čovjek da sam ostao automehaničar. Iako se to nikada ne zna.
Meni je nakon što se tragedija dogodila i nakon što sam, pet dana kasnije, završio u pritvoru, bilo važno samo to da ostanem priseban, da ostanem normalan i da jednoga dana dokažem da nisam kriv. Sudsko vijeće je neki dan zaključilo da propusti koje sam, navodno, učinio nisu doveli do eruptivnog požara i smrti mojih kolega. Meni to jest nekakva satisfakcija, ali nikako dovoljna.
Želim da se pokaže da nije bilo propusta u mome postupanju. Znam da još uvijek ima ljudi koji misle drukčije. Ništa ne zamjeram, niti sam ijednoga trenutka zamjerao, članovima obitelji nastradalih. Da je, ne daj Bože, tako nastradalo moje dijete, bio bi mi kriv i Dražen Slavica i cijeli svijet. To je tako.
‘Bili smo premoreni’
Godinu dana sam bio na psihijatrijskom tretmanu. Sad sam, vjerujem, dobro. Bio je to jedan od onih tipičnih dana u ljetnim mjesecima. Puhala je od jutra jaka južina, što je već samo po sebi rizičan faktor za požare, bili smo pri kraju sezone, već prilično premoreni. Dan ranije buktio je veliki požar na Hvaru, gdje smo i mi poslali dio svoga ljudstva.
Sjećam se točno da smo do tog jutra imali četiristo intervencija u šezdeset dana. Ja kao zapovjednik nisam izravno sudjelovao u svih četiristo intervencija, ali svaka je prošla kroz moju glavu i u svakoj sam, barem u jednome segmentu, morao sudjelovati. To čovjeka sasvim smori.
Crne vijesti iz Vodica
Odmah je počelo s požarom na Kornatu. Ubrzo je planulo i kod Drniša, pa kod Šibenika. No, taj je požar brzo ugašen, a onaj drniški su lokalni vatrogasci uspijevali držati pod kontrolom. Zatim je planulo kod Vodica, i taj se požar vrlo brzo razvijao i prijetio katastrofalnim posljedicama.
No, to su bile okolnosti koje se, ipak, rutinski savladavaju, kao i u tisuće ranijih prilika, sve dok od zapovjednika gašenja u Vodicama, dakle zaobilazno, nismo dobili informaciju da su se vatrogasci na Kornatu našli u teškoj situaciji i da im treba pomoć. Nakon toga je svaka veza bila prekinuta, poklopio se niz nesretnih okolnosti, od nepokrivenosti Kornata mobitelskom vezom do niza drugih o kojima se u ovo vrijeme puno govorilo i pisalo, i dogodilo se ono što se dogodilo.
A šta je to bilo, ja ne mogu reći, jer ne znam. To već, evo skoro dvije godine ponavljam. Pa ljudi, ja sam bio četrdeset milja od mjesta požara, ja samo mogu imati pretpostavke, a nikako sigurna saznanja. Istina je, međutim, i to da su sve naše hipoteze, postavljene u tih prvih pet dana nakon tragedije, opstale do danas i potvrđene su u naknadnim ekspertizama. Nijedna nije pobijena.
Teško mi je kada netko od mene traži, pogotovo kada to čine članovi obitelji nastradalih, da kažem istinu o kornatskoj tragediji, kao da imam neka skrivena saznanja koja drugi nemaju. Nemam ih, niti ima načina da do njih dođem. Onaj dio istine koji je meni na raspolaganju, ja sam odmah i iznio.
Tren kad pada svaki sustav
Te je ljude požar naprosto pregazio. Jednostavno je prešao preko njih. Kada smo to saznali, mi smo u trenutku bili mrtvi ljudi. Nije nas više bilo.
To je ona situacija u kojoj svaki sustav pada. Nisam slutio da će me netko okriviti. Pet dana sudjelovao sam u istrazi okolnosti nesreće, izlazio sam na teren, surađivao s ljudima koji su došli s istražiteljima, a onda su oni u neka doba krenuli pretraživati moju financijsku dokumentaciju.
Pa kakve veze ima financijska dokumentacija s kornatskom tragedijom? Nisam to znao, ali kasnije sam shvatio da bi mi kožu s leđa oderali da su pronašli i najmanji manjak ili da im se dvije brojke nisu poklopile. Nisam bio član nijedne partije, niti sam bio ičiji čovjek. Ja sam bio samo vatrogasac, samo vatrogasni zapovjednik. Valjda me zato i nije bilo teško optužiti.
Šestog su me jutra pokupili ispred kuće dok sam išao na posao. Nisu mi odmah rekli da sam uhićen, nego da trebam dati nekakav iskaz. A onda mi je u stanici rečeno da sam lišen slobode.
Tad mi se izokrenuo cijeli svijet. Našao sam se u pritvoru, okružen sitnim lopovima, dilerima i razbojnicima, a za jednoga se pričalo i da je nekoga ubio. Ostao sam unutra pedeset četiri dana. Imao sam vremena da o svemu dobro razmislim. Što god se dogodilo, mislio sam, ako te i osude, ako završiš u zatvoru, jednom ćeš izaći i dokazati da nisi kriv. Ako ti to ne uspiješ, hoće tvoja djeca.
Drugi dan kako su me pritvorili, kćer mi je krenula u prvi razred. Bilo je svega u tih prvih nekoliko dana, svakako su je gledali, svašta dobacivali, ali onda su u školi intervenirali i poslije više nije bilo problema. Ali to se ne zaboravlja.
Djeca ne zaboravljaju. U Šibeniku je zatvor blizu bolnice, a naš sin je često morao na kontrole, pa kad bismo ga vodili i kad bi on pitao što je tamo, govorili bismo mu da su tamo zločesti barbe koji su nešto ukrali. I što mu sad reći, zašto mu se otac tamo našao? Nije to bilo lako, dijete pita. Na kraju smo mu uspjeli slagati da sam u zatvoru jer sam prošao kroz crveno svjetlo.
Nudili mu preseljenje
Bio je to udarac za obitelj. Tek smo se godinu ranije opet bili sakupili na jednome mjestu. Naime, sin mi je bio bolestan, dijagnosticirali su mu leukemiju, pa su on i žena dvije godine živjeli u Zagrebu, a mala i ja bili smo u Šibeniku.
Bilo je to teško vrijeme, on se u jednome trenutku našao na granici, rekli su da ima još tri mjeseca života, pitali nas želimo li da ostane u Zagrebu ili da ga zbog blizine transporta prebacimo u Split, ali onda se nešto dogodilo, u samo nekoliko dana preokrenula se situacija, izborio se, uz pomoć liječnika, za svoj život. I danas je dobro i zdravo, kao sva djeca. Ali baš kada smo izašli iz te krize i okupili se zajedno, dogodilo se ovo.
Nudili su mi, dok sam još bio u pritvoru, da se zajedno s obitelji preselim iz Šibenika. Time bi se smanjile tenzije i bilo bi nam lakše živjeti. Odbio sam, nisam htio da idem iz svoga grada. Iz pritvora sam izašao dva dana pred Svisvete. Kako nisam bio na sprovodima, obišao sam grobove svih nastradalih i zapalio im svijeće. Tada sam susreo neke od obitelji, popričao s njima. Jedni su prihvatili da nisam kriv, a drugi nisu.
Život na prekretnici
Moj cilj je istinu istjerati na čistac. Da se zna. Tek tada ću odlučiti što ću sa sobom, hoću li i dalje biti vatrogasac ili ću biti nešto drugo. Danas ne znam kakva će biti moja odluka. Iako bi mi, znam to, bilo teško bez ovoga posla.
On ispunjava čovjeka, ali i traži puno. Kada dođete na mjesto gdje se prije petnaest minuta dogodila teška prometna nesreća, morate djelovati brzo i efikasno. Tada, u toj zgužvanoj olupini, emotivno ne razlikujete čovjeka od lima. Samo nastojite što brže i bolje obaviti posao, spriječiti požar ili eksploziju.
Sjećam se, jednom smo nas trojica izvlačili mrtve iz auta. Kolega najednom zastane, ukoči se pred mrtvim, okrvavljenim muškarcem, i kaže: “Pa ovo je njegov tetak!” Drugi je kolega čas prije iz auta izvukao ženu, a nije prepoznao da iznosi vlastitu tetku. Takvim očima gledate na unesrećene. Drukčije se vatrogasni posao ne može raditi.
Vatrogasni posao na kontinentu razlikuje se od posla u Dalmaciji.
Dalmacija je danas prenaseljena, previše se izgradilo, razvio se turizam, a sve su to, uz ljetne vrućine, nekakvi rizični faktori.
Stalna borba s vatrom
Kada postanete član nekoga dobrovoljnog vatrogasnog društva u Dalmaciji, ulazite u ozbiljan i opasan posao, u nešto što je katkad neprestani rad i neprestana borba s vatrom.
U unutrašnjosti je drukčije. Tamo su dobrovoljna vatrogasna društva i vatrogasni domovi mjesta društvenih okupljanja, a često i jedine kulturne i prosvjetne institucije u mjestu.
Vatrogastvo je na kontinentu u velikoj mjeri povezano sa zabavom i s učenjem o tome kako se zaštititi od vatre.
Puno je manje pravih požara. I jedna i druga strana ima svojih draži, ali činjenica je da je opasnije biti vatrogasac u Dalmaciji. Što opet ne mora ništa značiti, jer dovoljan je jedan ozbiljan požar da vam promijeni život.
Optužbe vatrogasaca
Zato nije dobro kada javnost neosnovano optužuje vatrogasce da nisu dovoljno efikasno intervenirali. Nama nije dopušteno da kažemo da smo nemoćni, koliko god požar bio velik. A onaj tko nikada nije ušao u vatru, ne može znati kako je to.
|
Opasnije je biti vatrogasac u Dalmaciji
|
Miljenko Jergović