Držić, čovjek kojeg i dalje ne razumijemo

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 22.03.2007. u 08:55

Godine 1989. Berlinski zid je padao, Jugoslavija se terminalno raspadala, a jedan svijet odlazio je u nepovrat. Te 1989. Veljko Bulajić u kinima se pojavio svojim posljednjim jugoslavenskim filmom - biografskom dramom "Donator" o slavnom kolekcionaru Dobroviću.

Bio je to spor, bezvoljan film koji je odavao da ga je načinio star, umoran čovjek. U tom trenutku i publici i struci činilo se da se ne raspada nepovratno samo Jugoslavija, nego da zajedno s njom u mirovinu odlazi i njen najreprezentativniji režiser, majstor spektakla čiji su naslovi obilježili desetljeća komunističke Jugoslavije.

Ali, svi oni koji su mislili tako, očito nisu poznavali žilavog, neumornog Nikšićanina. Veljko Bulajić (1928.), 79-godišnji Titov majstor spektakla, čovjek koji je snimio neke od najpopularnijih filmova naših prostora, ipak se vratio. Osamnaest godina nakon "Donatora" u hrvatska kina krenuo je njegov film "Libertas", biografska kostimirana drama u kojoj Bulajić kroz usud renesansnog raguzinskog pisca Marina Držića (1508. - 1567.) pripovijeda o temi koju europski istok toliko voli - o sukobu represivnog sustava i intelektualca.

"Libertasom" se tako u naše živote vratio čovjek kojeg se podcjenjivalo i precjenjivalo, ismijavalo i uzdizalo, čovjek kojem se Kusturica narugao u svom "Undergroundu", ali i čovjek čiji filmovi i danas drže rekorde gledanosti u većini hrvatskih gradova.


režija: Veljko Bulajić, scenarij: V. Bulajić, Mirko Kovač, Ivo Brešan, uloge: Sven Medvešek, Sandra Ceccarelli, Goran Grgić, Miše Martinović, Radko Polič, Vanja Drach

LIBERTAS (Hrvatska 2006)
A Veljko Bulajić u jednoj je fazi svoje karijere doista bio zanimljiv i opravdano svjetski ugledan filmski redatelj. Pripremajući se ovog ljeta za intervju s njim, pogledao sam nakon mnogo godina njegov prvijenac "Vlak bez voznog reda" (1959.), kao i "Kozaru" (1962.), prvi i najbolji od monumentalnih partizanskih epova nastalih u Titovo doba.

U oba me slučaja osupnulo to što su mi filmovi bili dojmljivi i moćni baš na istim mjestima na kojima i onda kad sam ih gledao kao dijete. Bulajić je neprijeporno bio darovit čovjek, ali je njegov talent bio posebnog tipa.

Bulajić je redatelj masa, on sjajno dramaturški povezuje kolektivna epska gibanja, sposoban je orkestrirati masovke, pratiti paralelno desetke likova i spretno varirati lirske međuprizore s epskim kolektivnim sudbinama. Spretno povezujući titovski marksizam i talijanski neorealizam, Bulajić je u najboljim filmovima znao naći filmski jezik za sudbinu masa i povijesna gibanja.

Naizgled, film o Marinu Držiću i njegovim protivnicima iz dubrovačkog patricijata također se uklapa u Bulajićev niz raskošnih, historijskih, visokobudžetskih spektakala. Ali, samo naizgled. Jer drama o sudbini renegata Marina Vidre, ma kako god izvana raskošan bio, nije film o sudbini kolektiviteta, malog čovjeka i historijskom pluralu. Iza svih oprava, krinolina i kočija, "Libertas" jest (ili je barem trebao biti) film o neprilagođenom buntovniku, renesansnom punkeru i partibrejkeru, o usamljenom umjetniku kojeg ljudi ne razumiju niti on razumije njih, o čovjeku koji ne može misliti u množini i kojeg tjera neki unutrašnji đavo. Ukratko, trebao je to biti film o nečem čime se Bulajić nikad nije bavio. Nije se bavio jer tu temu on ne razumije niti je bliska njegovu senzibilitetu. To je glavni razlog zašto je "Libertas" ispao slab film.

Na prvi pogled, ideja na kojoj počiva "Libertas" zvuči sjajno. Bulajić nas odvodi u dubrovačku visoku renesansu, u romantizirano doba kojem se u hrvatskim i srpskim povijesnim čitankama klicalo kao zlatno doba. Bulajić u tu davoriju unosi subverzivni šum. On prikazuje Držića (Sven Medvešek) kao gnjevnog, bistrog pučanina koji prezire aristokratsku oligarhiju i ruga joj se sa scene.

Prikazuje kako se ta elita okreće protiv njega i, na gorljiv nagovor cenzora Luke (Goran Grgić), tjera Držića u firentinsko progonstvo. Tamo Držić u pratnji ljubavnice Deše Zamagne (Sandra Ceccarelli) luta Italijom i uzaludno sklapa urote, sve dok polulud i shrvan ne umre u mletačkoj bolnici.

Bulajićeva poanta vidi se sa stropa. U maloj republici opsjednutoj samostalnošću, ali zato totalitarnoj iznutra, gledatelj lijepo može raspoznati Hrvatsku devedesetih. Ta politička poanta je zanimljiva, ali ona nije, nažalost, dovoljna da bi izrodila film.

Nakon što je "Libertas" prikazan u Puli, pojavili su se mnogi prigovori na film, koji su uglavnom točni. Bulajić je doista simplificirao povijest Dubrovnika i netočno prikazao oligarhijsko uređenje. Glumci u filmu nedosljedno govore malo držićevski, malo današnji dubrovački, a malo štokavski standard. Bulajiću u pravom smislu riječi nije uspio ni spektakl. Film na kojem su se izmijenila četiri ugledna snimatelja (Pinter, Zalar, Trninić i Černjul) lišen je vizualnog identiteta i arome.

Sve te mane ozbiljno kompromitiraju "Libertas" kao film. Ali, sve bi se one mogle oprostiti kad bi film imao zdravu srž - a to je lik Držića. Držić nam, međutim, na koncu filma ostaje zagonetka kao i na početku, a čini se i Bulajiću. Tijekom filma on se doima kao jogunasto zabadalo, iracionalni histerik čije razloge ne razumijemo, a čiji nam je unutrašnji život tajna.

Jurica Pavičić

Izdvajamo