Admiral Davor Domazet ovoga je tjedna došao na promociju nove knjige Nenada Ivankovića, bivšeg Vjesnikova urednika i jednog od čelnika male revolucionarne stranke HIP.
U televizijskom se izvještaju vidjelo kako je Domazet te večeri pozdravljen burnim aplauzom.
Bilo je to možda zadnje admiralovo pojavljivanje u društvu najradikalnijih nacionalističkih protivnika sadašnje vlasti (ali i hrvatske prozapadne orijentacije).
Samo dan ili dva poslije tog trijumfalnog večernjeg izlaska, Davor Domazet prekinuo je davati iskaz haškim istražiteljima, te je, vrlo hrabro, izjavio da će, bude li podignuta optužnica, prvim avionom odletjeti u Haag.
Domazet je na improviziranoj press-konferenciji bio sam, ne računajući njegova odvjetnika.
Nitko od pripadnika raznih veteransko-vojničko-političkih stožera, koji su se toliko snažno angažirali u slučajevima generala Bobetka (ili generala Norca prije godinu i pol dana) ne samo da nije bio u Domazetovoj blizini; dapače, nitko od svih tih ljudi, koji, kako kaže Globusova kolumnistica Mirjana Kasapović, čine stalnu vojnu huntu u Hrvatskoj (a kojima su politička baza HIP, Hrvatski blok i neki dijelovi HDZ-a), nije se čak ni oglasio priopćenjem potpore umirovljenom admiralu.
I to je, zapravo, normalno i očekivano. Kako smo u ovoj kolumni konstatirali još prije dva tjedna, Domazetov pristanak na suradnju s Haaškim sudom bio je težak udarac za radikalnu hrvatsku desnicu. Politički čelnici te grupacije, koja je rasuta u raznim veteranskim i stranačkim organizacijama, smatraju (vjerojatno opravdano) da svaka nova žrtva pridonosi jačanju nezadovoljstva građana Vladom i stvaranju masovnog osjećaja revolta i nesigurnosti.
Nova žrtva znači da čovjek koji je osumnjičen ili protiv kojeg je podignuta optužnica odbije suradnju s Haagom pozove na kršenje zakona (ili se u njegovo ime pozove na kršenje zakona), da bi onda momci iz HIP-a ili nekog od stožera mogli reći kako , eto, ova vlast hapsi heroje Domovinskog rata, poništava same temelje hrvatske neovisnosti i obnavlja Jugoslaviju. Na temelju tog banalnog psihološko-ideološkog modela želi se izazvati masovno narodno nezadovoljstvo, isprovocirati eventualne prijevremene izbore ili barem osigurati pobjedu što desnije opcije na idućim parlamentarnim izborima. Admiral Domazet, koji je i sam prije dvije godine pripadao hunti umirovljenih generala, svojim je pristankom na suradnju s Haaškim sudom uništio matricu rušenja sadašnje vlasti.
Pošto je Domazet pristao na suradnju Bobetkovo odbijanje suradnje postalo je krajnje iritantno za većinu građana (jer, još jednom, po čemu je Janko Bobetko vredniji od Davora Domazeta). Domazet je, tako, umjesto priželjkivane žrtve, zbog koje će se organizirati mitinzi i sotonizirati "crvena" vlast, postao suradnik vlasti, dobrovoljni ispitanik Međunarodnog suda za ratne zločine i čovjek koji je značajno pomogao da stari zapovjednik Bobetko napokon ode u bolnicu, i tako Račanu i Mesiću stvori barem malo veći manevarski prostor u odnosima sa Sudom (i s međunarodnom zajednicom).
Domazet je, osim toga, svojim ponašanjem vrlo vjerojatno utjecao na postupke generala Markača i Koradea, koji su također pristali surađivati sa Haagom. I tako su planovi generalske hunte i njihovih obavještajnih i političkih masterminda da izazovu masovno narodno nezadovoljstvo na temelju očekivanih novih haaških optužnica nepovratno propali. Što čelnici te radikalne grupacije Domazetu nisu mogli oprostiti? Sasvim pouzdano znamo da su neki od njih, u vrijeme dok se Domazetu pljeskalo na promociji Ivankovićeve knjige, već planirali kako da ga javno kompromitiraju.
Nitko, osim onih koji su u četvrtak ujutro bili prisutni u sobi za ispitivanje Ureda Haaškog suda u Zagrebu, ne mogu, naravno, znati zašto je, zapravo, admiral Domazet prekinuo razgovor s istražiteljima, je li bila riječ o naprasnoj odluci izazvanoj određenim setom pitanja ili je, pak, admiral odluku donio prije. Činjenica je, međutim, da je ta odluka koincidirala s već javnim zahlađenjem odnosa između Domazeta i grupe ljudi koji su protekla dva mjeseca proveli u kući ili oko kuće generala Bobetka (Bobetkov sin javno je proglasio Domazeta, poslije njegova pristanka na suradnju, stranim špijunom, odnosno "spavačem").
Admiral Domazet je, dakle, ostao sasvim sam, bez potpore njegovih dojučerašnjih suradnika, sumišljenika i prijatelja, ali, možda, i bez potpore hrvatske vlade, čiji su čelnici prije petnaestak dana izrazili veliko zadovoljstvo njegovim odnosom prema pozivu Haaškog suda.
Naime, Domazet je prekidom razgovora s istražiteljima Račana i Mesića doveo u neugodan položaj.
Nema nikakve sumnje da će Tužiteljstvo Haaškog suda Domazetovu odluku o prekidu ispitivanja protumačiti kao još jedan primjer nesuradnje sa Sudom, za što je, u krajnjoj liniji, uvijek odgovoran državni vrh, s kojim Haag, kao I čelnici Međunarodne zajednice, dogovaraju određene političko-pravne aranžmane i od kojeg traže poštovanje obveze o suradnji sa Sudom. Tužiteljstvo, naravno, može reagirati brzim podizanjem optužnice protiv Domazeta, pri čemu Račan neće imati nikakvog izbora: ako se to dogodi, admiral Davor Domazet postat će prvi časnik Hrvatske vojske koji će dugo, dugo vremena provesti u haaškom pritvoru. Uostalom, on je toga i svjestan.
Dosadašnji razvoj slučaja Domazet pred hrvatsku javnost postavlja dva pitanja, jedno unutarnje, a drugo vanjskopolitičke naravi. Kada je riječ o unutarnjepolitičkom aspektu slučaja admirala Domazeta, posve je nevjerojatno da sadašnja vlast, koja je, eto, na vlasti već gotovo tri godine, nije učinila dovoljno da bi razriješila zločin počinjen u Medačkom džepu.
Dapače, postoje snažne indicije da državni tužitelj ne posjeduje sve relevantne dokumente o onome što se doista dogodilo u Medačkom džepu. Pri tome mislimo na pojedine dokumente što su ih sačinile hrvatske sigurnosne službe . Hrvatska,dakle, ne može uvjerljivo braniti Domazeta ili bilo kog drugog tko je optužen za Medački džep ako tužilaštvo, policija i obavještajna zajednica još uvijek ne znaju tko je kriv za ubojstva koja su se ondje dogodila.
Jedna od rekonstrukcija zapovjednog lanca (pod uvjetom da je autentična) u operaciji Medački džep, a koju smo imali prilike vidjeti, mogla bi ponuditi nešto drukčiju raspodjelu krivnje od ove o kojoj se sada govori.
Drugo, kada je riječ o međunarodnom aspektu slučaja Domazet valja još jednom konstatirati da je Hrvatska suočena s trajnim problemom suradnje s Haaškim sudom, te da će međunarodni pritisak na Hrvatsku rasti barem do ispunjenja određenih zahtjeva suda, pri čemu se ne treba zavaravati da će Domazet (bude li optužen) ostati jedini takav zahtjev.
O svemu ovom svjedoči i izjava glavnog tajnika NATO-a Georgea Robertsona, koji je u Pragu, na summitu te organizacije, doslovno kazao da Hrvatska mora bezuvjetno surađivati sa Sudom i da o tome ovisi naš ulazak u međunarodne integracije. Hrvatska se politika prema Haagu mora, očigledno , repozicionirati iz faze deklarativne suradnje sa Sudom, što je bilo zapisano i u programu koalicije SDP-HSLS iz 1999.godine, do oblikovanja strategije konkretnih postupaka prema Haagu. Hrvatska tu strategiju uopće nema, nego se dosad ponašala od slučaja do slučaja, s glavnim ciljem da izbjegne kolateralnu štetu (dakle, nemire u Hrvatskoj i sankcije iz inozemstva), te da pokuša osporiti one dijelove haaških dokumenata u kojima se naša strana izjednačava s agresorom.
Ta se strategija, međutim, sada pokazuje nedovoljnom.
Primjer admirala Davora Domazeta poučan je, dakle, i za radikalnu hrvatsku desnicu (koja je tu izgubila svoj tour de force), ali i za hrvatsku vladu, koja se ponovno nalazi pred situacijom koju nije kadra kontrolirati.
Davor Butković
U televizijskom se izvještaju vidjelo kako je Domazet te večeri pozdravljen burnim aplauzom.
Bilo je to možda zadnje admiralovo pojavljivanje u društvu najradikalnijih nacionalističkih protivnika sadašnje vlasti (ali i hrvatske prozapadne orijentacije).
Samo dan ili dva poslije tog trijumfalnog večernjeg izlaska, Davor Domazet prekinuo je davati iskaz haškim istražiteljima, te je, vrlo hrabro, izjavio da će, bude li podignuta optužnica, prvim avionom odletjeti u Haag.
Domazet je na improviziranoj press-konferenciji bio sam, ne računajući njegova odvjetnika.
Nitko od pripadnika raznih veteransko-vojničko-političkih stožera, koji su se toliko snažno angažirali u slučajevima generala Bobetka (ili generala Norca prije godinu i pol dana) ne samo da nije bio u Domazetovoj blizini; dapače, nitko od svih tih ljudi, koji, kako kaže Globusova kolumnistica Mirjana Kasapović, čine stalnu vojnu huntu u Hrvatskoj (a kojima su politička baza HIP, Hrvatski blok i neki dijelovi HDZ-a), nije se čak ni oglasio priopćenjem potpore umirovljenom admiralu.
I to je, zapravo, normalno i očekivano. Kako smo u ovoj kolumni konstatirali još prije dva tjedna, Domazetov pristanak na suradnju s Haaškim sudom bio je težak udarac za radikalnu hrvatsku desnicu. Politički čelnici te grupacije, koja je rasuta u raznim veteranskim i stranačkim organizacijama, smatraju (vjerojatno opravdano) da svaka nova žrtva pridonosi jačanju nezadovoljstva građana Vladom i stvaranju masovnog osjećaja revolta i nesigurnosti.
Nova žrtva znači da čovjek koji je osumnjičen ili protiv kojeg je podignuta optužnica odbije suradnju s Haagom pozove na kršenje zakona (ili se u njegovo ime pozove na kršenje zakona), da bi onda momci iz HIP-a ili nekog od stožera mogli reći kako , eto, ova vlast hapsi heroje Domovinskog rata, poništava same temelje hrvatske neovisnosti i obnavlja Jugoslaviju. Na temelju tog banalnog psihološko-ideološkog modela želi se izazvati masovno narodno nezadovoljstvo, isprovocirati eventualne prijevremene izbore ili barem osigurati pobjedu što desnije opcije na idućim parlamentarnim izborima. Admiral Domazet, koji je i sam prije dvije godine pripadao hunti umirovljenih generala, svojim je pristankom na suradnju s Haaškim sudom uništio matricu rušenja sadašnje vlasti.
Pošto je Domazet pristao na suradnju Bobetkovo odbijanje suradnje postalo je krajnje iritantno za većinu građana (jer, još jednom, po čemu je Janko Bobetko vredniji od Davora Domazeta). Domazet je, tako, umjesto priželjkivane žrtve, zbog koje će se organizirati mitinzi i sotonizirati "crvena" vlast, postao suradnik vlasti, dobrovoljni ispitanik Međunarodnog suda za ratne zločine i čovjek koji je značajno pomogao da stari zapovjednik Bobetko napokon ode u bolnicu, i tako Račanu i Mesiću stvori barem malo veći manevarski prostor u odnosima sa Sudom (i s međunarodnom zajednicom).
Domazet je, osim toga, svojim ponašanjem vrlo vjerojatno utjecao na postupke generala Markača i Koradea, koji su također pristali surađivati sa Haagom. I tako su planovi generalske hunte i njihovih obavještajnih i političkih masterminda da izazovu masovno narodno nezadovoljstvo na temelju očekivanih novih haaških optužnica nepovratno propali. Što čelnici te radikalne grupacije Domazetu nisu mogli oprostiti? Sasvim pouzdano znamo da su neki od njih, u vrijeme dok se Domazetu pljeskalo na promociji Ivankovićeve knjige, već planirali kako da ga javno kompromitiraju.
Nitko, osim onih koji su u četvrtak ujutro bili prisutni u sobi za ispitivanje Ureda Haaškog suda u Zagrebu, ne mogu, naravno, znati zašto je, zapravo, admiral Domazet prekinuo razgovor s istražiteljima, je li bila riječ o naprasnoj odluci izazvanoj određenim setom pitanja ili je, pak, admiral odluku donio prije. Činjenica je, međutim, da je ta odluka koincidirala s već javnim zahlađenjem odnosa između Domazeta i grupe ljudi koji su protekla dva mjeseca proveli u kući ili oko kuće generala Bobetka (Bobetkov sin javno je proglasio Domazeta, poslije njegova pristanka na suradnju, stranim špijunom, odnosno "spavačem").
Admiral Domazet je, dakle, ostao sasvim sam, bez potpore njegovih dojučerašnjih suradnika, sumišljenika i prijatelja, ali, možda, i bez potpore hrvatske vlade, čiji su čelnici prije petnaestak dana izrazili veliko zadovoljstvo njegovim odnosom prema pozivu Haaškog suda.
Naime, Domazet je prekidom razgovora s istražiteljima Račana i Mesića doveo u neugodan položaj.
Nema nikakve sumnje da će Tužiteljstvo Haaškog suda Domazetovu odluku o prekidu ispitivanja protumačiti kao još jedan primjer nesuradnje sa Sudom, za što je, u krajnjoj liniji, uvijek odgovoran državni vrh, s kojim Haag, kao I čelnici Međunarodne zajednice, dogovaraju određene političko-pravne aranžmane i od kojeg traže poštovanje obveze o suradnji sa Sudom. Tužiteljstvo, naravno, može reagirati brzim podizanjem optužnice protiv Domazeta, pri čemu Račan neće imati nikakvog izbora: ako se to dogodi, admiral Davor Domazet postat će prvi časnik Hrvatske vojske koji će dugo, dugo vremena provesti u haaškom pritvoru. Uostalom, on je toga i svjestan.
Dosadašnji razvoj slučaja Domazet pred hrvatsku javnost postavlja dva pitanja, jedno unutarnje, a drugo vanjskopolitičke naravi. Kada je riječ o unutarnjepolitičkom aspektu slučaja admirala Domazeta, posve je nevjerojatno da sadašnja vlast, koja je, eto, na vlasti već gotovo tri godine, nije učinila dovoljno da bi razriješila zločin počinjen u Medačkom džepu.
Dapače, postoje snažne indicije da državni tužitelj ne posjeduje sve relevantne dokumente o onome što se doista dogodilo u Medačkom džepu. Pri tome mislimo na pojedine dokumente što su ih sačinile hrvatske sigurnosne službe . Hrvatska,dakle, ne može uvjerljivo braniti Domazeta ili bilo kog drugog tko je optužen za Medački džep ako tužilaštvo, policija i obavještajna zajednica još uvijek ne znaju tko je kriv za ubojstva koja su se ondje dogodila.
Jedna od rekonstrukcija zapovjednog lanca (pod uvjetom da je autentična) u operaciji Medački džep, a koju smo imali prilike vidjeti, mogla bi ponuditi nešto drukčiju raspodjelu krivnje od ove o kojoj se sada govori.
Drugo, kada je riječ o međunarodnom aspektu slučaja Domazet valja još jednom konstatirati da je Hrvatska suočena s trajnim problemom suradnje s Haaškim sudom, te da će međunarodni pritisak na Hrvatsku rasti barem do ispunjenja određenih zahtjeva suda, pri čemu se ne treba zavaravati da će Domazet (bude li optužen) ostati jedini takav zahtjev.
O svemu ovom svjedoči i izjava glavnog tajnika NATO-a Georgea Robertsona, koji je u Pragu, na summitu te organizacije, doslovno kazao da Hrvatska mora bezuvjetno surađivati sa Sudom i da o tome ovisi naš ulazak u međunarodne integracije. Hrvatska se politika prema Haagu mora, očigledno , repozicionirati iz faze deklarativne suradnje sa Sudom, što je bilo zapisano i u programu koalicije SDP-HSLS iz 1999.godine, do oblikovanja strategije konkretnih postupaka prema Haagu. Hrvatska tu strategiju uopće nema, nego se dosad ponašala od slučaja do slučaja, s glavnim ciljem da izbjegne kolateralnu štetu (dakle, nemire u Hrvatskoj i sankcije iz inozemstva), te da pokuša osporiti one dijelove haaških dokumenata u kojima se naša strana izjednačava s agresorom.
Ta se strategija, međutim, sada pokazuje nedovoljnom.
Primjer admirala Davora Domazeta poučan je, dakle, i za radikalnu hrvatsku desnicu (koja je tu izgubila svoj tour de force), ali i za hrvatsku vladu, koja se ponovno nalazi pred situacijom koju nije kadra kontrolirati.
Davor Butković