Hrvatski ima 400. 000 riječi

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 17.01.2009. u 08:01

Od jezika su osjetljiviji samo oni koji njime govore. K tome, svaki se jezik vlada kao dijete koje je odbilo odrasti, kao Petar Pan. Po tome hrvatski nije drugačiji od ukupno tri do šest tisuća jezika kojima se na svijetu danas govori (brojka Ranka Matasovića). No, koliko hrvatski ima riječi?

To se pitanje ponavlja po medijskoj inerciji. Naime, teksaški institut Global Language Monitor predviđa da je ova 2009. prijelomna za engleski, zato što će ukupan broj riječi tog jezika premašiti cijeli milijun. I to vrlo precizno između 24. travnja i 4. maja. (Namjerno pomiješane varijante naziva mjeseci.) Neki komentatori kažu da je engleski jezik odavno postao milijunašem, no drugi kažu da, ipak, nema više od pola milijuna riječi. Na to se nadovezao Primož Jakopin, vođa Laboratorija za slovenski jezik, koji je procijenio da “slovenski jezik danas ima između 400 i 500 tisuća riječi”. Jesu li, onda, engleski i slovenski jednaki po broju riječi?

Jezikoslovac i kompjuter


I što je još važnije, koliki je fond riječi iz kojega uzimaju govornici hrvatskog? Ima li hrvatski pola ili cijeli milijun riječi? Nitko pametan neće započeti razgovor o tome bez konstatacije - neizbrojivo. “Ima onoliko riječi koliko treba”, primjećuje pisac i znanstvenik Ivo Žanić. Nemoguće je i neznanstveno izvoditi konstataciju o ukupnom broju hrvatskih riječi, dodaje. Pa ipak, prisjeća se jednog uglednog jezikoslovca koji je hrvatski “zaokružio” na 400.000 riječi, možda 350.000. Tome se može dodati brojač pouzdaniji od pojedinca, naime kompjutor. NeuroTran, kompjutorski prevoditelj s hrvatskog na engleski, i obratno, posjeduje u svojoj memoriji 420.000 hrvatskih riječi koje znade prevesti na engleski, odnosno 450.000 engleskih koje prevodi na hrvatski. Prema tome, i jezikoslovac i kompjutor navode otprilike jedan te isti broj, od 400 do 450 tisuća riječi.

Posve je druga stvar govornikov doživljaj ukupnog fonda riječi jednog jezika, a još je drugačije korištenje istog fonda u svakodnevnom životu. Posebice ako se promatra od demokratskih izbora u Hrvatskoj. I ako se povede računa o riječima koje su tada bile naoko nove. Usred Domovinskog rata, naime, pojavile su se riječi koje se, uglavnom, nisu koristile neposredno prije njega. Mnogima se učinilo da su “pismohrana”, “dalekovidnica”, Tuđmanova “poslanica” ili on kao državni “poglavar”, zatim “poglavarstvo”, “domovnica” ili “slušatelj”, da ne spominjemo “dalekovidnicu”, “veleposlanika” ili “slikopis”, sasvim nove riječi odnosno skovane u obrani domovine, ili da su u “najboljem” slučaju “ustaške”, odnosno izmišljene za vrijeme Pavelićeva režima i NDH.

Slušatelj i slušalac


No, to nije točno. Većina spomenutih riječi (domovnica, veleposlanik, pismohrana, slikopis itd.) potječe još iz XIX. stoljeća. A to se lako može provjeriti u rječnicima samo jednoga autora, konkretno u “Rječniku hrvatsko-talijanskom” (1868., 1874., 1901.; pretisak III. izdanja ArTresor 1995.) kanonika Dragutina Parčića (1832. - 1902). U prvom izdanju rječnik se nazivao “talijansko-slovinski”, što dovoljno govori o osamostaljenju hrvatskog u tome razdoblju. Tu Parčić za talijanski “archivio” još bilježi “pismo-s-hrana”. Između drugog i trećeg izdanja njegov je rječnik “narastao”, odnosno proširio se za punih 15.000 riječi.

Parčić ima “gledalac” a ne “gledatelj”, no jednako tako ima “slušatelj” uz uputnicu na “slušalac”. Kanonik-leksikograf, jednako tako, ima riječi - poglavnik, slikopis, svjetlopis, poglavarstvo (grada) - od kojih neke suvremeni američki lingvist Greenberg opisuje kao ustaške. Istini za volju, Parčić jednako tako donosi “glasovanje” uz talijansko “votazione”, ima “zrakopl-a-v” ali i “zrakoplovac” baš kao i “šuškavac”, iako njegovo stoljeće nije znalo za plastiku niti ogrtače od njenih inačica. (Za njega ta riječ opisuje - biljku.) Ali nema, primjerice, “doigravanje” kao zamjenu za “play-off”.

Jezik je Petar Pan


Riječi su u pravilu starije od pamćenja ljudi, i one se doimaju novima kao prekrojeni stari kaputi. Ako niste vidjeli kaput kao nov, on je za vas nov tek onda kada ga ugledate. Riječi se pojavljuju kao oživljenice za jedne, a arhaizmi za druge. Ali, one se najčešće ne izvlače iz malog prsta onih koji bi podjednako htjeli biti Petar Pan kao što je to sam jezik. Naime, svaki se jezik bez prestanka ponaša kao Petar Pan, tako reći ispočetka u svakome sljedećem stoljeću. Svaki je naraštaj svjedokom samo ovakvih ili onakvih političkih upotreba jezika tijekom dugog vremenskog protega. To i pokazuju brojni rječnici hrvatskog književnog jezika, koji nisu zaboravili na rječnike hrvatskih dijalekata, čakavskog i kajkavskog.

Nisu komunisti prvi počeli političkim naredbama krojiti hrvatski, tako što su bratstvo i jedinstvo pretočili u unitarističku jezičnu politiku vladajućeg većinskog naroda. Niti je Zagrebačka filološka škola nastala kao suprotnost članovima unionističke stranke, dakle mađarodnima. U samom korijenu modernog hrvatskog standarda leži, također, bečka politička naredba o školskom rječniku znanstvenog nazivlja hrvatskog jezika koje se prihvatio genijalni Slovak Bogoslav Šulek (1816. -1886.). Ali, čini se da je pamćenje isključivo nevaljalog ono što razlikuje male narode od, primjerice, Amerikanaca, koji poručuju da treba pamtiti samo - dobre stvari. U tome je jezik savršen, zato što pamti samo dobre riječi, one koje odgovaraju dotičnom suvremeniku.

To se, uostalom, dogodilo i samom Šuleku. Danas svatko koristi njegovo “lučbeno” nazivlje: kisik, vodik, ugljik, dušik itd., ali ne mari za njegove neuspjehe - imena onih kemijskih elemenata što su u međuvremenu odbačena. Klor je trebao ostati “solik”, natrij “natar”, brom “smrdik”, aluminij “glin” itd. Oba, uspjela i neuspjela rješenja Šulek je utemeljio dedukcijom na nastavku -ik (bukvik, hrastik, šljivik). Pritom je sam bio i ostao “bistrić” - Šulekova riječ. Za jezikoslovca, preciznije novinara, narav poslodavca nije presudna - svejedno je li u toj ulozi austro-ugarsko carstvo, Titove socijalističke vlasti, dužnosnici samostalne Hrvatska - zato što mu posao određuje vlastita darovitost, talent. Čak i u samostalnoj domovini jezikoslovac može uzalud mlatiti jezikom po usnoj šupljini ili, ako hoće, “zrakomlatom” (helikopter) pod “nebnicom” (baldahin).

Šuleku je Kraljevsko dalmatinsko-hrvatsko-slavonsko Namjesničko vijeće dopisom od 14. II. 1865. ponudilo da sastavi “Rječnik znanstvenog nazivlja”, a on se posla prihvatio već i zato što nije imao drugih prihoda. Ne ulazeći u popis njegovih stručnih suradnika, ponekad “amatera” - je li on sam bio profesionalac? - njegov se posao pretvorio u - povijest. Školski udžbenik prerastao je u duhovni svjetionik. Jezikoslovci i danas opisuju Šuleka kao “prvog pravog modernog hrvatskog publicista”, ništa više, ni manje. Prvi svezak “Rječnika” objavio je tek 1874. U njega je ovaj “najnadareniji hrvatski leksikograf” (ocjena T. Ladana) uvrstio 70.000 leksičkih jedinica, među kojima čak 1200 svojih kovanica.

Šulekova dilema


“Samo one tuđinke zadržaje narod nepromienjene, koje dolikuju ustrojstvu njegova jezika, na pr. pijaca, zanat, mašina, litra, regula, kapital, lot, barilo, polica, kapa, politika; a ostale je sve više-manje prekrojio i pretočio, na pr. crkva, forinta, ormar, kaldrma, kaludjer, biskup, foringa, naranča, puška itd.”, zabilježio je neumorni Šulek u predgovoru svoga prekretničkog “Rječnika”. Za njega je osnovna dilema bila hoće li “lučbene tudjinke” presaditi “ali pako pretočiti” prema duhu “hrvatštine”. U svome radu složio se sa školskim odborom spomenutog Namjesničkog vijeća kako se valja čuvati “dvijuh skrajnostih kod sastavljanja toga rječnika, naime pretjerana purizma i ne potrebna klasicizma”. No, dobra je to preporuka i za suvremenike, pogotovo nas starije koji smo proživjeli ratni purizam.

Bilo bi jedva moguće točno razlučiti koje riječi iz ukupnog zbroja hrvatskog dolaze od ijekavsko-štokavskih, a koje od kajkavskih ili pak čakavskih govornika. No, to svakako jesu tri velika jezična izvora što se objedinjuju u suvremenom jezičnom standardu. Čak i unutar samog “materinjeg jezika” oni se ili presađuju ili pretakaju. Njima se pridružuju, dakako, tuđice na čelu s anglizmima, od kojih su mnogi odavno postali usvojenicama, pa se i bilježe fonetski.

Zlatni rudnik čakavskog zacijelo predstavlja “Judita” Marka Marulića iz 16. stoljeća. U ovom je spjevu jezikoslovac Milan Moguš pronašao 17.600 pojavnica - to jest svih oblika svih riječi, odnosno 3495 natuknica s bogatom frazeologijom. Svećenik pavlinskog crkvenog reda Ivan Belostenec (1595. - 1675.), koga je još nedavno Igor Mandić opisao - genijalnim, sabrao je u svome “Gazophylaciumu” ne samo kajkavske ili štokavske, već i čakavske riječi. “Što god sam mogao na plodnim obalama Ilirije, po Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Istri i njima obližnjim otocima (kojih sam velik dio proputovao - kao i Diodor Sicilski, da ne pogriješi u opisivanju svijeta, mnoge krajeve Azije i Europe - radi većeg upoznavanja jezika i ne bez velikih po sebe neprilika ), što god sam, kažem, mogao skupiti, obilato sam u ovaj GAZOPHYLACIUM sabrao, sabrano u ovom obliku sredio, sređeno pred tvoje oči izložio”, zapisao je Belostenec - a preveo s latinskog Vladimir Vratović - u predgovoru tog rječnika blaga u dva dijela jednog opsežnog sveska, latinsko-ilirskog i ilirsko-latinskog.

Brojači leksika

U Belostenčevu rječniku imade 40.000 latinskih riječi i “znatno više hrvatskih”, kaže Josip Vončina u tekstu “Promicatelj hrvatskoga jezičnog jedinstva”. (Da, rukopis rječnika izvučen je iz lepoglavskog samostana i tiskan 65 godina poslije autorove smrti.) Pritom je znakovito to što Belostenec uz pojedine riječi postavlja kratice “D.” (dalmatinski), “Scl” (slavonski), “Cr.” (hrvatski) odnosno “Turc. Scl.” (tursko slavonski), pa time upozorava odakle su crpljene pojedine riječi, odnosno na kojem ih je mjestu “zemljovida” - u Parčića ova riječ stoji umjesto talijanske “geografske karte” - pokupio, odnosno sabrao.

U skromnim i siromašnim uvjetima 17. stoljeća Belostenec je bio po sebi jedna cijela akademija, jedna hrvatska enciklopedija prije one francuske, i samo bahata sredina dopušta đacima da o nekome i nečemu takvome ne znaju, zapravo, ništa. A nekmoli da znaju to da je ovaj samotni pavlin, na putu između Crikvenice, Lepoglave i Slavonije stvorio djelo koje ima udjela od barem 50.000 ako ne i 100.000 riječi u spomenutom ukupnom fondu hrvatskog jezika.

Brojanje hrvatskog leksika ne može proći bez “Dikcionara” (1670) isusovca Habdelića što sadržava 12.000 riječi. U ovom rječniku nema natuknice “kaj”, ali ima “Što, kaj. Quid”. Rukopisni hrvatsko-talijanski rječnik Bartola Kašića (1575. -1650.), što se čuva u knjižnici Male braće u Dubrovniku, broji oko 3700 riječi. “Blago jezika slovinskoga ili slovnik” (1649. - 1651.) ima oko 25.000 štokavskih i čakavskih riječi. “Dizionario italiano, latino, illirico” (Mleci, 1728.) Ardelija Della Belle sadrži oko 18.000 riječi, a četverojezični “Lexicon latinum” (Zagreb, 1742.) Sušnika i Jambrešića ima 27.000 riječi. Njemu je pridodano još 7000 riječi u “Ilirskom indeksu” odnosno hrvatsko-latinskom indeksu. (Brojke su Vladimira Horvata.)

Teško je i pobrojati zajedno sve spomenute rječnike, odnosno riječi. No, to je samo početna tegoba. Potom dolazi ono prokletstvo razlikovnosti što je obilježilo barem prvo desetljeće od utemeljenja Republike Hrvatske. Kako, naime, odvojiti “čisto” hrvatske riječi od “čisto” srpskih. Ma, može se reći da u “Srpskom rječniku” Vuka Stefanovića Karadžića između ukupno oko 27.000 sabranih riječi ima mnogo hrvatskih, pa i pobrojati ih, ali ne smije se reći da u prethodnim rječnicima postoji pristojan broj - srpskih riječi. Iz onoga doba kada su Hrvati i Srbi doista živjeli zajedno, dijelili i polje i jezik. Naime, iz potrebe da se preinači povijest, da se bude samostalan i sam od “stoljeća sedmog” stradao je i jezik. No, povijest se ne može falsificirati, niti rječnik naknadno čistiti. Tu se, uostalom, hoće čistiti srušena kuća u čije su temelje oba naroda dala svoj doprinos. Zvuči tragično ukoliko Belostenec duguje svoju zapostavljenost Vukovoj mudrosti, tome što se koristio njegovim rječnikom u izradi svoga.
U kolovozu 1995. jedan je saborski zastupnik predložio dva nacrta o jeziku. U prvome predlaže da se fonetsko pismo zamijeni etimološkim “i da 30.000 od postojećih 60.000 do 80.000 riječi treba očistiti iz hrvatskog jezika”. Iako zakon tada nije prošao, kao ni onaj o Vladinu uredu za hrvatski jezik - takvim bi uredom Tuđman izravno podsjećao na Pavelića - nešto slično se provodilo u praksi. “Pučanstvo”, koje ima i Parčić, zajedno s potpisanim novinarom, pazilo je da “skladbu” ne zamijeni kompozicijom o kojoj je govorilo cijeloga života. Baš kao što se u prethodnom režimu bojalo reći “obveza” umjesto “obaveza”. I kada to nisu htjeli, novinari su gdjekad morali pisati prema Brodnjaku ili kome drugom, zahvaljujući revnim lektorima i njihovu šefu.

Loša definicija hrvatskog

Ono Belostenčevo jezično jedinstvo, ona riznica, onaj “kinč” bio je zaboravljen u ime nemoguće misije čistih jezičnih zrnaca. Nitko nije dovodio u pitanje profesora Radoslava Katičića, no činilo se da on u jednom intervjuu “Globusu” iz 1995. uzalud konstatira da je “najlošija definicija hrvatskog jezika u razlici prema srpskome”, te da je “potpuno kriva”. “Pa ne postoji hrvatski jezik po tome što je različit od srpskoga nego po tome što jest to što jest. Ne možemo izbacivati riječi ruka, nos, voda zato što su ujedno srpske. Kad bismo to dosljedno proveli, onda bismo izgubili hrvatski jezik”, kazao je Katičić. On nije govorio uzalud, takvo se gubljenje hrvatskog događalo. Ni mnoge riječi iz kajkavskog nisu dobile dopuštenje da uđu u hrvatski književni jezik, zato što su bile - nevaljale. Po čijem zaključku, zašto? Oko jezika je živjela teorija urote, kao i oko cijelog društva.

Čovjek je razlikovni rječnik


Da se provela politička, a zapravo politikantska, razlikovnost hrvatski bi ostao na 30.000 riječi, na brojci neimenovanog saborskog “dužnosnika”. O fondu od 400.000 riječi ne bi se moglo ni uvjetno govoriti. Profitirali bi jedino “pisci” koji bi u slijedu s razlikama masakrirali postojeća djela hrvatske književnosti. Njihova su pera vječito spremna.

Napokon, svaki je čovjek samome sebi jedini razlikovni rječnik. Ne znam jesu li Englezi čistili svoj jezik od francuskih riječi dok su za Napoleonova vremena strahovali od njihove invazije. Politici se uvijek sviđaju ratovi, zato što je onda doslovni gospodar života i smrti. Nitko joj praktično ne smije proturječiti od bojnog do jezičnog polja. Politički propisani leksik, koji se u bivšim Jugoslavijama doista sastojao i od izravnih naredbi medijskim uredništvima, jednostavno nije prošao. Hrvatski jezik više se držao Marulića, Belostenca i Parčića, no što je strahovao od ministra “Bože Kundaka”. Odvajanje pojedinih riječi gdjekad je ličilo na onu dovijeka tragičnu ratnu scenu u kojoj se dvoje roditelja različitih nacionalnosti poteže oko rođenog djeteta na vratima autobusa za nigdinu.


Niti se vrijednosti, niti se riječi jedne generacije prenose na drugu. To je Jutarnji ustanovio ne tako davno istražujući razliku između jezika kojima govore različite generacije Zagrepčana. Ona od 50-ak godina, i ona mlađa od 15-ak.

Ustanovili smo da mladi ne prepoznaju sljedeće “umrle” riječi starih:

papak
škvadra
salon-papak
hercig
ajnpren
(onaj koji koristi ovu riječ nije znao što je “zafrig”)
bajta
štrample
tezga
švaler
žur
štajga
kanta
perje
bažulj
fajerceg 
mljekarstvo.

Istovremeno, stari nisu razumjeli sljedeće riječi današnjih tinejdžera:

bajs
bariša
briješ
brijati
bruka
der-pe
fajt
fakat
fensi
frajer
frik
ful
sponzoruša
stiltati se.

Vidljiv je snažan upliv germanizama u starih odnosno, anglizama u mladih. Također, neke svima poznate riječi dobile su nova ograničenja u “mladome” žargonu.

‘Pridošlice’ s kojima smo se opredjeljivali za nezavisnost RH


Premda se čini da su ovo novoizmišljene riječi, konzultiranje samo nekoliko rječnika pokazuje drugi rezultat. U godinama Domovinskog rata trebalo je i izborom riječi pokazivati svoje opredjeljenje za hrvatsku nezavisnost. Time su se koristili mutikaše koji su na vatru dolijevali ulje svoje gluposti. Evo samo nekoliko primjera koji su više oživljenice ili arhaizmi negoli kovanice ili nove riječi:

bojnik
(u smislu ratnik, ali i u smislu vojnog čina),
dalekovidnica
doigravanje
domovnica domjenak
glasovanje
gledatelj
glede (čega)
perilica
putovnica
pismohrana
(državni) poglavar
poglavarstvo
poslanica pučanstvo
putovnica
ravnatelj
skladatelj
slikopis
stališ
šport
tijek
tjelovježba
uradak
veleposlanik
zrakoplov.

Riječ mađarskog podrijetla - lopta - nitko nije pokušao promijeniti. Neki su žalili što je balkanski turcizam “krevet” pojeo domaću riječ “postelja”. Usput, “ustaška” riječ “slikopis” nastala je u 19. stoljeću, ali nije značila “film” već “ikonografija”. Popis ide unedogled.
 Riječi po kojima se ne razumiju stare i mlade generacije


Željko Ivanjek

Izdvajamo