Posljednjih mjeseci u hrvatskim medijima i javnosti učestalo se plasiraju informacije o skorom početku novog ledenog doba. Kako te zanimljivo prezentirane vijesti kod građana izazivaju zbrku, odlučili smo se, kao znanstvenici koji se bave problemom klimatskih promjena, obratiti javnosti.
Klimatske se promjene očituju ponajprije u atmosferi, ali su tijesno povezane sa zbivanjima u cijelom Zemljinu sustavu koji uz atmosferu uključuje oceane i druge vode, ledeni pokrov, tlo i živi svijet. Na klimatske promjene s jedne strane utječu vanjski čimbenici, prije svega oni o kojima ovisi intenzitet Sunčeva zračenja koje dopire do Zemlje, a s druge strane unutarnji procesi u Zemljinu sustavu. Brojne povratne sprege čine istraživanje i predviđanje klimatskih promjena izuzetno složenim.
Klimatske se promjene razlikuju po svom trajanju. Promjene relativno velikih perioda izazivaju astronomski procesi koji dovode do razlika u osunčavanju Zemlje i do smjene ledenih i međuledenih doba. To su precesija Zemljine osi (period oko 20.000 godina), promjena nagiba Zemljine osi (period oko 40.000 godina) te promjena oblika Zemljine putanje oko Sunca (period oko 100.000 godina).
Uzroci promjena
Uzroci klimatskih promjena manjih perioda, reda veličine 1000 godina, kako se čini, razlike su u intenzitetu Sunčeva zračenja. Primjerice, tzv. malo ledeno doba, koje je približno trajalo od 14. do 19. stoljeća, koincidiralo je sa smanjenom aktivnošću Sunca. Uzroci klimatskih promjena najmanjih perioda, dekadskih i međugodišnjih, još nisu do kraja istraženi, ali prevladava mišljenje da su međugodišnje promjene, a posebno pojava poznata pod akronimom ENSO (El Nińo Southern Oscillation), prvenstveno posljedica međudjelovanja atmosfere i oceana.
No u novije vrijeme zbog ljudske aktivnosti, a napose zbog izgaranja fosilnih goriva, dolazi do povećavanja koncentracije tzv. stakleničkih plinova u atmosferi. Tako je, primjerice, koncentracija ugljikova dioksida u atmosferi danas viša nego ikada u posljednjih 650.000 godina. Budući da ti plinovi dobro propuštaju Sunčevo zračenje do površine Zemlje, ali apsorbiraju dugovalno zračenje što ga emitira Zemlja, dolazi do porasta temperature uz Zemljinu površinu. Ključno je pitanje koliki je taj porast u odnosu na promjene temperature povezane s prirodnim procesima. Da bi odgovorili na to pitanje, klimatolozi imaju na raspolaganju dvije metode.
Dvije metode
Prva je obrada i analiza podataka. U posljednjih nekoliko stotina godina do podataka se dolazi uglavnom neposrednim instrumentalnim mjerenjima: mjeri se, na primjer, temperatura zraka i mora ili pak visina morske razine. Da bi se osigurali podaci za ranija razdoblja pribjegava se istraživanju tragova koje su klimatske promjene ostavile u sedimentima, ledu, koraljima i stablima. Većina sakupljenih podataka nedvojbeno ukazuje na recentni trend globalnog zatopljenja nižih slojeva atmosfere i oceana, smanjivanja ledenog pokrova i uzdizanja morske razine. Druga metoda dostupna klimatolozima jest numeričko modeliranje. Primjer takvih modela su oni za prognozu vremena. Modeli za prognozu vremena prilagođeni su i za dugoročne integracije.
U tom se slučaju meteorološki modeli najčešće povezuju s oceanografskim modelima da bi se dobila najvjerojatnija prognoza. Iako se nakon deset do petnaest dana gubi jaka deterministička komponenta atmosferske prognoze, preostaju neke dugoročne komponente koje se dalje mogu statistički proučavati. Tako se dolazi do tzv. ansambla prognoza kao osnove za sezonske prognoze.
Još dulje prognoze više i ne nose naziv “prognoze” već ih se zove klimatskim projekcijama, odnosno scenarijima. Takvi se klimatski modeli provjeravaju na povijesnim podacima i nedavnoj klimatologiji. Premda nisu savršeni, klimatski su modeli trenutačno najpouzdanije oruđe što ga imamo na raspolaganju za interpretaciju dosadašnjih i prognozu budućih klimatskih promjena. Većina takvih modela ukazuje na dominantan čovjekov doprinos recentnim klimatskim promjenama kao i na njegov nastavak i pojačavanje tijekom ovog stoljeća.
Lažni eksperti
Kako bi se omogućilo praćenje svih relevantnih nalaza i njihova prezentacija širem krugu korisnika formiran je 1988. godine Međuvladin odbor za klimatske promjene (IPCC). Odbor je do sada objavio četiri izvješća (1990., 1995., 2001. i 2007. godine), a u izradi posljednjeg od njih sudjelovalo je oko 600 znanstvenika iz 40 zemalja.
IPCC se u prva tri izvješća vrlo oprezno izražavao o antropogenim uzrocima klimatskih promjena ukazujući na tadašnju manjkavost podataka i modela. Tek je u četvrtom izvješću istaknuo veliku vjerojatnost antropogenog učinka, što najbolje pokazuje s kakvom odgovornošću pristupa svom radu.
Izvješća IPCC-a od samog su početka izazvala burne rasprave. Za dio je kritičara, koji ne prihvaćaju rezultate spomenutih izvješća, karakteristično da ih motiviraju uvjerenja a ne činjenice te da se bave konspiracijama, citiraju lažne eksperte i postavljaju nerealne zahtjeve pred istraživače. Za razliku od njih, drugi svoju skepsu temelje na argumentima, ukazujući na manjkavosti klimatoloških istraživanja, te stoga predstavljaju nužan i dobrodošao subjekt istraživačkog procesa, pridonoseći stalnom poboljšavanju znanstvenih rezultata.
Znanstvena istraživanja globalne klime temelje se na mjerenju i modeliranju: tu nema mjesta tvrdnjama koje nisu potkrijepljene argumentima i višestruko dokazane nezavisnim metodama.
Ona ukazuju da se ne trebamo brinuti zbog skorog ledenog doba, nego da nam je u bliskoj budućnosti najveća prijetnja globalno zatopljenje i s tim povezan neizbježan porast morske razine. Predviđene promjene do kraja stoljeća ovisit će o ponašanju svjetske zajednice, koja za sada ne radi ozbiljno na njihovoj kontroli. ( prof. dr. Branko Grisogono, prof. dr. Stjepan Marčelja, prof. dr. Mirko Orlić)