Početkom devedesetih upoznao sam jednog momka s Gornjeg Bukovca čiji je otac obavljao relativno visoke dužnosti u jugoslavenskoj službi državne sigurnosti. Čovjek je bio etnički Srbin, koji je, međutim, govorio kajkavski kao i svi dečki koji su odrasli u istočnom Zagrebu.
Kad je počeo rat, taj se kajkavski Srbin bilderske građe prijavio u dragovoljačke postrojbe MUP-a. Kasnije je završio u specijalnim jedinicima, u famoznoj bojni Frankopan, kojom je, ako se dobro sjećam, zapovijedao general Ante Roso.
Ratni put mog prijatelja, Srbina s Gornjeg Bukovca, bio je upravo besprijekoran.
Negdje potkraj devedesetih u Europapress holdingu zaposlio se, kao vozač, jedan tridestogodišnjak iz Leskovca. Taj je Srbin došao u Hrvatsku 1989. ili 1990., kao vodnik JNA, netom izašao iz dočasničke škole jugoslavenske vojske.
Kada je počeo rat, on nije prešao na srpsku stranu, nego se odlučio boriti za Hrvatsku. Pitao sam ga zašto je učinio nešto što su svi, pa i njegovi roditelji, smatrali krajnje neobičnim. Dobio sam vrlo konkretan odgovor: “Rat me zatekao u Hrvatskoj, gdje sam se dobro snašao, gdje sam se zaljubio i oženio. Normalno je da sam, kao profesionalni vojnik, ratovao za svoju zemlju, za zemlju u kojoj sam odlučio živjeti”.
Treći primjer: visoki časnik Jugoslavenske ratne mornarice, čisti Srbin, koji je, prirodom svoga posla, veći dio života proveo u Hrvatskoj, prijavio se u jesen 1991. generalu Tusu, želeći sudjelovati u obrani RH. Premda se radilo o izrazito stručnom časniku, koji je itekako mogao pomoći Hrvatskoj vojsci, Tus mu nije dao uniformu i čin. General Tus, prvi načelnik Glavnoga stožera HV-a, izrazito je pametan čovjek pa je zato toga srpskog mornaričkog zapovjednika upozorio da je stanje u Stožeru Hrvatske ratne mornarice bilo nesnošljivo nacionalističko te da bi se moglo dogoditi da zapovjednika bojnog broda (zapovjednik bojnog broda vojni je čin) pošalju negdje u pješadiju, u rovove u Slavoniju, gdje mu zbog njegova prezimena nitko ne bi mogao jamčiti fizičku sigurnost.
Tako je Hrvatska vojska ostala bez vrhunskog profesionlca, što, sigurno, nije usamljeni primjer. Da je general Tus bio u pravu, svjedoči slučaj saborskoga zastupnika SDP-a Ranka Ostojića koji je u vrijeme rata bio časnik Vojne policije.
Ranko Ostojić je Hrvat, ali su neki njegovi suborci, zbog imena i prezimena, zaključili da je Srbin. Gospodin Ostojić, bivši ravnatelj policije, svojedobno mi je pričao kako su momci iz njegove postrojbe razmišljali treba li ga likvidirati, zbog njegove navodne “pogrešne” nacionalne pripadnosti.
Pitanje sudjelovanja Srba u Domovinskom ratu jedno je od onih najosjetljivijih, i posve nenačetih, a iznimno važnih tema u protekla dva deseteljeća.
Pojedini primjeri, poput ovih koje sam opisao, ne moraju, naravno, ni po čemu biti karakteristični: njihova je vrijednost više slikovita i simbolička. Statistike su, međutim, mnogo važniji indikator stvarnog stanja. Pod uvjetom da statistike postoje.
Prije pisanja ove kolumne pokušali smo od Ministarstva obrane doznati koliko je Srba sudjelovalo u ratu, od 1991. do 1995. godine. Služba za informiranje MORH-a odgovorila nam je da o tome ne postoje precizni podaci, jer se tijekom mobilizacije nikoga nije pitalo za nacionalnu pripadnost. No, taj odgovor nije točan, jer je MORH preuzeo mobilizacijske popise bivše JNA koji su, uz VES (VES je bila skraćenica za vojnu specijalnost: primjerice, strijelac, inženjerac, itd.), obavezno uključivali i nacionalnu pripadnost. Po toj su mi logici, uostalom, u policijskoj postaji u Petrovoj ulici u Zagrebu, u kasnu jesen 1990., pokušali uručiti kalašnjikov. Istražujući razne druge, hrvatske izvore, pronašao sam podatak o devet tisuća Srba koji su se odazvali na mobilizacijske pozive između 1991. i 1995.
Dakle, u tom je razdoblju mobilizirano ukupno 360 tisuća ljudi (to, naravno, ridikulizira današnji službeni broj branitelja). Od tih 360 tisuća, devet tisuća bili su Srbi. Čini se malo, jer je u Hrvatskoj, prema popisu stanovništva iz 1990., živjelo više od pola milijuna Srba. Međutim, s obzirom na činjenicu da se trećina Hrvatske, i to ona trećina gdje su Srbi bili u većini, našla pod okupacijom, broj od devet tisuća Srba, aktivnih branitelja, odnosi se isključivo na slobodne dijelove Hrvatske, gdje su Srbi, zapravo, predstavljali značajnu manjinu.
Ukratko, radi se o devet tisuća, od 200 ili 250 tisuća Srba, a ne devet tisuća od više od pola milijuna Srba. Neki sugovornici Jutarnjeg lista, koji su vodili mobilizacijske postupke, smatraju kako je broj Srba koji su branili Hrvatsku znatno veći od spomenutih devet tisuća, jer se mnogi od njih od 1991. do 1995. godine (ali i kasnije) nisu izjašnjavali kao Srbi, bilo iz konvencionalnih razloga (da ne bi imali problema u svakodnevnom životu), bilo iz ideoloških razloga (prezirali su Miloševićevu osvajačku politiku).
Prema pojedinim našim sugovornicima, osobama iz ondašnjega vojnog vrha, Hrvatsku je branilo do dvadeset tisuća Srba. Hrvatsko državno vodstvo presudne je ratne godine, 1991., bilo itekako svjesno važnosti isticanja srpskog elementa u Domovinskom ratu. Tako je čak i Gojko Šušak, definitivni šef HDZ-ovih jastreba, u jednoj TV emisiji u kasnu jesen 1991. ponosno istaknuo da obranom Vukovara zapovijeda Srbin, pukovnik Mile Dedaković.
Šušak, koji je bio rođeni amater u većini poslova kojima se bavio, očigledno nije znao da je Dedaković Hrvat. No, ovdje je uistinu važno istaknuti da su Tuđman i Šušak željeli razglasiti da Hrvatskom vojskom u Vukovaru zapovijeda Srbin.
Tuđmanu je bilo savršeno jasno koliko bi takvo što bilo važno, ne samo s vanjskopolitičkog stanovišta, nego i zbog unutarnjih razloga. U kasnijim su godinama, pošto je sarajevskim primirjem od 3. siječnja 1992. jednom zauvijek izbjegnuta opasnost da Hrvatska izgubi rat, “multikulturalne” tendencije u hrvatskom državnom i vojnom vrhu, nažalost, postale suvišne i antipatične.
Danas je, međutim, krajnje vrijeme da se vratimo onim najboljim ratnim tradicijama. Naime, rat za Hrvatsku nikada nije bio rat za Hrvate. Ta neprijeporna povijesna istina ne odgovara ni radikalnim Hrvatima, kao ni radikalnim Srbima i ostacima preživjelih Jugoslavena, ali je ona, srećom, posve točna.
Rat za Hrvatsku, Domovinski rat, kako ga je, po ruskom uzoru, imenovao veliki Marko Grčić, bio je rat za slobodu zemlje koja je željela biti demokratska, i koja je, opravdano, po svaku cijenu željela izaći iz Jugoslavije.
Domovinski rat bio je rat za slobodu svih građana Republike Hrvatske.
Usred ratne 1991., kada je Zagreb bio stalno zamračen, i kada su gorjeli Osijek, Šibenik i Zadar (o Vukovaru da ne govorimo), ondašnja je hrvatska policija toliko dobro razumjela smisao rata da je u roku od tri ili četiri dana otkrila i privela počinitelje ubojstva obitelji Zec. Hrvatska ih država kasnije nije osudila, jer je nacionalno političko načelo prevladalo nad državnim političkim načelom.
Sada je, međutim, i napokon, došlo vrijeme da državno načelo zauvijek prevlada nad nacionalnim. Utoliko je vukovarska isprika srpskoga predsjednika Tadića jedan od najvažnijih političkih akata koji su nam se dogodili za dugo, dugo vremena.
Tadićeva isprika otvara prostor i onim najtvrđim Hrvatima da prestanu mrziti Srbe. A podaci o sudjelovanju Srba u Domovinskom ratu, kao i ponašanje Milana Đukića, pokojnoga predsjednika pokojne Srpske narodne stranke, ali i Milorada Pupovca, tijekom devedesetih godina, jasno pokazuje da su brojni Srbi u Hrvatskoj branili hrvatsko državno načelo.
Jučer ujutro posjetio me don Živko Kustić, jedan od najvećih hrvatskih novinara uopće (koji, naravno, nikada nije dobio nagradu Hrvatskoga novinarskog društva), i jedan od najvažnijih svećenika Katoličke crkve hrvatskog jezika poslije Drugoga svjetskog rata. Stari i umorni don Kustić, žrtva bezbrojnih komunističkih progona, upitao me s velikom i iskrenom nadom: “Hoće li Srbi i Hrvati sada zauvijek prestati ratovati? Dobro je ovo što se dogodilo. Vrijeme je da krenemo naprijed.”
Onoga časa - radi se, naravno, o procesu - kada Hrvati prestanu zazorno gledati na hrvatske Srbe, don Živkova želja da krenemo naprijed mogla bi se početi ostvarivati.