Crno tržište ljudskim organima

Ilegalna trgovina ljudskim organima - na Kosovu i šire

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 15.12.2010. u 19:44


U najnovijem izvještaju Vijeća Europe navedeno je da je kosovski premijer Hashim Thaçi bio vođa kosovskog lanca trgovine organima, prenosi britanski list The Guardian.

Kada ne postoje socijalna briga za sve ljude te ekonomsko-socijalna jednakost, ljudi su ponukani na najopasnije i najžalosnije postupke kao što je prodaja vlastitih organa kako bi podmirili dugove ili se pokušali izvući iz teškog siromaštva i krenuti prema normalnom životu. Potražnja za organima posljednjih je dvadesetak godina porasla diljem svijeta, a to osobito važi kad je riječ o bubrezima, i to zbog porasta broja bubrežnih oboljenja. No, liste čekanja na novi bubreg su duge, primjerice u SAD-u oko pet godina. Oko 100.000 ljudi ondje trenutačno čeka na transplantaciju, a njih 12 posto to ne doživi.

U 2005. godini je samo deset posto pacijenata dobilo potrebni bubreg. Kao rezultat potražnje za bubrezima, koji mogu spasiti život i za koje su ljudi iz bogatih zemalja spremni platiti mnogo novca, ilegalno tržište organima je isto tako naraslo u posljednjih nekoliko godina.

Prema procjenama akademskog projekta Organs Watch na sveučilištu u Kaliforniji, svake godine šverca se najmanje 15.000 bubrega. Organs Watch je program koji prati i dokumentira ilegalne transplantacije organa diljem svijeta. Istočna Europa, Izrael, Egipat, Južnoafrička Republika, Irak, Indija, Indonezija i Brazil igraju najveću ulogu, iako je prodaja organa ilegalna u svim tim zemljama. Prodavači uglavnom zarade samo od 2000 do 6000 dolara za jedan svoj prodani bubreg. Naime, živjeti se može s jednim bubregom, a budući da ljudi imaju dva, jedan se može donirati. No, siromašni ljudi koji tako prodaju bubreg, najčešće ne razmišljaju o novcu koji će im trebati za njegu nakon operacije i mogućim komplikacijama koje ih mogu stajati puno više nego što su zaradili prodajom bubrega.

Na Kosovu je osumnjičeno sedmero ljudi u mreži ilegalne trgovine organima. Jedan od njih, Ilir Recaj, bio je visokopozicioniran u njihovu ministarstvu zdravstva do 2008. godine kad se doznalo za slučaj te je dobio otkaz, navodi The New York Times. Mreža je dovodila ljude iz Turske, Moldavije, Rusije i Kazahstana, obećavajući im oko 14.000 eura za bubreg ili druge organe koji su zatim prodavani imućnim pacijentima u bogatim zemljama, uključujući Izrael i Kanadu. Operacije su se odvijale u privatnoj klinici Medicus u Prištini.

Petorica Kosovara, jedan Turčin i jedan Izraelac su osumnjičeni za zločine trgovine ljudima, nezakonitu medicinsku djelatnost, organizirani zločin te zloupotrebu službenog položaja. Voditelj mreže je navodno Lutfi Dervishi, kirurg i profesor na sveučilištu u Prištini. Mreža je počela s radom kada je Dervishi upoznao poznatog švercera organima Yusufa Sonmeza, liječnika iz Turske, na medicinskoj konferenciji u Istanbulu. Kosovska mreža je vjerojatno dio veće međunarodne mreže organiziranog šverca organima sa sjedištem u Izraelu, tvrde istražitelji u ovom slučaju.

Istražitelji trenutačno analiziraju bankovne transakcije, telefonske razgovore i kompjutore upletenih u slučaj. Policija je otkrila mrežu kad su našli Yilmana Altuna, mladog Turčina, u zračnoj luci u Prištini, koji se vraćao nakon operacije. On je rekao da mu je bubreg ukraden nakon što su mu obećali novac i doveli ga na Kosovo iz Turske. U klinici Medicus su pronašli starijeg Izraelca koji je nedavno primio Altunov bubreg.

Ljudi imaju dva bubrega koji uklanjaju vodu iz tijela i filtriraju krv. U slučaju da bubreg otkaže, što se može dogoditi pacijentima s visokim krvnim tlakom i šećernom bolesti, čovjek može umrijeti za nekoliko dana zbog toksina u tijelu i zadržavanja vode. Moderna medicina može spasiti život dijalizom - umjetnim pročišćavanjem krvi gdje uređaj za dijalizu obavlja posao bubrega. Na dijalizu treba ići oko tri puta tjedno, no postupak nije bez rizika, primjerice od infekcija, te je presađivanje bubrega trajnije rješenje za takve pacijente.

Prva uspješna tranplantacija bubrega izvršena je u bolnici u Bostonu 1954. godine. Tijekom 80-ih transplantacije su postale češće zbog pronalaska lijekova koji mogu suzbiti prirodni imunitet koji inače može napasti i odbaciti transplantirani bubreg. Ubrzo su došli na vidjelo i prvi slučajevi prodaje bubrega u Indiji 1985. godine. Ta je država 1994. zabranila prodaju i kupnju organa, ali je podzemno tržište nastavilo cvjetati.

Siromaštvo i korupcija su glavni stimulatori za prodaju organa: ljudi koji se na to odluče, jednostavno ne znaju kako drugačije doći do novca da bi preživjeli. Tri milijarde ljudi živi s manje od dva i pol dolara na dan. Drugi, pak, moraju otplatiti dugove nadničarima i bez ikakvih se informacija odluče na takav očajnički čin prodaje organa.

S druge strane, kupce koji čekaju mjesecima, a katkad i godinama na listi za transplantaciju, očaj i frustracija gurnu u nezakonite vode kupnje švercanih bubrega. Šverceri/brokeri im kažu da su donatori zdravi kao dren te da će im novac od prodaje dopustiti da se izdignu iz siromaštva - dakle, akt kupnje bubrega prikazan im je kao dobitak za sve strane: bolesnik dobije organ koji mu može spasiti život, a prodavatelj u nekoj zemlji u razvoju dobije priliku za normalan život. Organi najčešće završe kod bogatih pacijenata u SAD-u, Britaniji i arapskim zemljama.

No, ljudi koji prodaju organe, često to čine u nehigijenskim uvjetima, operaciju obavljaju ljudi bez kirurškog iskustva te lako dođe do infekcija i komplikacija. Nakon prodaje bubrega i operativnog zahvata pacijenti u pravilu više nemaju kontakt s brokerima pa se o bilo kakvim komplikacijama moraju brinuti sami. Dakle, rezultat cijele procedure za njih je narušeno zdravlje i daljnje siromaštvo - od novca, koji možda pokrije dugove, obično za nekoliko mjeseci ne ostane ništa.

Čak se i kupci organa mogu naći u dugovima jer nakon što daju oko 200.000 dolara za bubreg, moraju kupovati i uzimati lijekove koji suzbijaju imunitet - ciklosporine - kako im tijelo ne bi odbacilo transplantirani organ.

Dok u Egiptu brokeri po kafićima pronalaze siromašne ljude koji su voljni prodati bubreg, u Brazilu zaposlenici “doniraju” organe šefovima kako bi ostali zaposleni. U tim se zemljama često kradu i organi preminulih bez ičijeg odobrenja, i to oči, žlijezde i srčani zalisci.

Iran je jedina zemlja u kojoj je prodaja organa zakonita. Dvije udruge - The Charity Association for the Support of Kidney Patients (CASKP) i The Charity Foundation for Special Diseases (CFSD) - kontroliraju prodaju organa zajedno s državnim tijelima i kao rezultat u Iranu nema liste čekanja za transplantaciju bubrega.

Indijska bolnica Gurgaon donedavno je bila jedna od glavnih destinacija za ilegalne transplantacije bubrega. Siromašni indijski radnici prodavali bi bubrege za oko 300 dolara nakon što bi ih brokeri prevarili ili prisilili na to. Čovjek iza cijele priče, kojega je uhitio indijski Središnji biro za istrage (CBI), jest Amit Kumar. On je dvadesetak godina provodio operacije bez ikakve medicinske kvalifikacije, osnovavši tako jedan od najvećih lanaca za šverc organa na svijetu. Organi su dolazili iz siromašnih sela diljem Indije, zemlje s gotovo šestinom svjetske populacije gdje živi većina siromašnih ljudi. Prodavali su ih dalje u Grčku, Tursku, Kanadu, SAD i na Bliski istok.

Kumar je proveo stotine nezakonitih operacija i zaradio toliko novca da je čak ulagao u produkciju bollywoodskih filmova. Diljem svijeta predstavljao se kao jedan od vodećih indijskih kirurga, iako nije imao ni osnovno medicinsko obrazovanje.

Iako su mnoge zemlje - kao Indija, Pakistan i Kina - pod međunarodnim pritiskom nedavno uvele nove zakone koji zabranjuju prodaju organa, tržište se prilagođava i tim novim zakonima. Ilegalne transplantacije odvijaju se u manjim klinikama, poput Medicusa na Kosovu, umjesto u velikim bolnicama gdje ih je lakše otkriti.

Korupcija i inkompetentnost službenih osoba u Indiji pridonijeli su sporijem uhićenju Kumara. Iako je istraživan zbog utaje poreza, službenici nisu povezali razne nepravilnosti u poslovanju njegove bolnice, a kada je jedan od njegovih suradnika uhićen, Kumar je potplatio policajce koji su ga pustili na slobodu.

Bioetičari i stručnjaci se još uvijek ne slažu kako je najbolje regulirati problem nedostatka organa. Jedni se zauzimaju za legalizaciju prodaje organa koju bi zatim regulirala država. Donatori bi zauzvrat mogli dobiti besplatno medicinsko osiguranje ili edukaciju za djecu. Drugi, pak, smatraju da bi to bio “porez na bubrege” za siromašne, što bi bilo nepravedno. U Iranu je legalizirana prodaja bubrega još od 1998., što je eliminiralo listu čekanja. No, istraživanje na 500 Iranaca koji su dobili 1200 dolara za bubreg i besplatno medicinsko osiguranje na godinu dana pokazalo je da su njihova financijska situacija i psihološko zdravlje ostali jako loši i nekoliko mjeseci nakon operacije. Sustav je dobar za primatelje bubrega, ali ne i za donatore koji žive u siromaštvu.

Dakle, lakog rješenja nema, ali izgradnja poštenog i prosperitetnog društva je korak naprijed.



Izvori: Yudhijit Bhattacharjee (2010), “The Downfall of India’s Kidney Kingpin”, Discover Magazine, URL: http://discovermagazine.com/2010/apr/09-the-downfall-of-india.s-kidney-kingpin

Ami Cholia (2009) “Illegal Organ Trafficking Poses A Global Problem”, Huffington Post, URL: http://www.huffingtonpost.com/2009/07/24/illegal-organ-trafficking_n_244686.html

Dan Bilefsky, “Seven charged in Kosovo with organ trafficking”, The New York Times (16/11/2010), URL: http://www.nytimes.com/2010/11/16/world/europe/16kosovo.html

Jelena Veljković (2007), Crno tržište ljudskih organa, B92, URL: http://www.b92.net/info/emisije/istrazuje.php?yyyy=2007&mm=04&nav_id=241307

Izdvajamo