Nije brbljanje SDP-ova Nenada Stazića, što ga je na nekom koncertu čula, a nedavno s javnošću i podijelila Ružica Vukovac, bilo presudno za naprasnu propast već praktično dogovorenog saveza njenog Mosta sa SDP-om. Stazićevo ružno olajavanje mogućih partnera u vlasti bilo je samo još jedna od indicija da SDP s Mostom ne igra pošteno. Ali, ono što je zaista zgrozilo Božu Petrova i kumovalo pretrčavanju Mosta od SDP-a prema HDZ-u jedna je snimka koju je imao prilike vidjeti na Pantovčaku.
Taj, javnosti dosad nepoznat, a za formiranje današnje vlasti bitan detalj, koji nam otkriva visoki izvor vezan uz Ured predsjednice države, objašnjava prirodu onog zagonetnog, kratkog sastanka Petrova s Kolindom Grabar-Kitarović, na kojem se šef Mosta u jeku konzultacija, 22. prosinca, pojavio sam i mimo zakazanog vremena, navodno greškom, jer je, kako se tada objašnjavalo, pobrkao termine. Mnogo je važnije da je nakon tog blitz prijema Petrov pokazivao znake ozbiljne potresenosti, kao da ga je upravo pregazio tramvaj, i Milanoviću je naprasno otkazao političku ženidbu, kratkom SMS porukom dojavljujući tek to da od njihova saveza nema ništa. Na Pantovčaku, tvrdi naš izvor, Petrov je dobio na uvid snimku grupe svojih stranačkih kolega, kako u gluho doba noći, oko ponoći, ulaze u Banske dvore, na tajni razgovor s tadašnjim premijerom Milanovićem. Zaključio je, dosta logično, da šef SDP-a osim službenih pregovora vodi i domunđavanja ispod stola, da nije odustao od razbucavanja njegova jata. Izlazeći iz Ureda predsjednice Petrov novinarima nije htio komentirati sadržaj razgovora. Vidno uzrujan tek je, na pitanje što se dogodilo na Pantovčaku, odgovorio kratko: “Ništa. Dogodilo se prije!”
Sada znamo i što se to dogodilo prije. Vidio je dokaz da mu Milanović radi iza leđa. U svakom slučaju, nakon što se s Pantovčaka vratio u Smičiklasovu, umjesto već dogovorenog sastanka s vrhom SDP-a na kojem je trebalo finiširati detalje njihova zajedničkog formiranja vlasti, munjevito je sazvao Most, da bi se na tom izvanrednom vijećanju dogodio dramatičan obrat: umjesto sa SDP-om, odlučeno je, idu u savez s HDZ-om. Sve ostalo već je povijest. Tajni, ponoćni sastanak s dijelom Mosta prvi je javno, ali mnogo kasnije spomenuo upravo Milanović, vjerojatno pokušavajući kontrolirati moguću štetu. Javnosti nije otkrio tko mu je iz Mosta došao na noge, ali je zanimljivo spomenuo da su njegovi gosti u Vladu ušli na stražnji ulaz te da su nadzorne kamere snimile njihov dolazak.
Na stranu sada jedan od skandaloznih aspekata te priče, onaj da je predsjednica države, problematično se involvirajući u postizborno pregovaranje, presudno pomogla svom HDZ-u da Most na koncu privuče na svoju stranu i tako formira vlast. Trenutno nas više zanima činjenica da je Zoran Milanović dva puta vlastitim snagama sabotirao mogućnost da s družbom Bože Petrova osvoji mandat i nastavi upravljati državom. Suicidalno je pucao u koalicijske kapacitete vlastite stranke. Mislio se utaliti s Mostom, a onda ga ružno predriblati, kako bi sam ostao na premijerskom mjestu. Prvo je na sramotan način iskoristio i nasamario Dragu Prgometa. Da uopće ne razumije nečasnu prirodu svog postupka pokazuje i danas kad se na stranačkim skupovima ružno sprda, tvrdeći da je njegov ministar obrane pošten čovjek, jer eto, nije imao ni za zavjese, što je jasna aluzija na onaj prizor reflektorski osvijetljene i kamerama izložene Kotromanovićeve kuhinje s Prgometom uhvaćenim za stolom sa SDP-ovim gazdama. Milanovićevi pokušaji da ponoćne goste iz Mosta vrbuje na svoju stranu za Petrova su bili kap koja je prelila čašu. Corpus delicti, koji mu je pokazan na Pantovčaku, kao definitivan dokaz da šefu SDP-a ne može vjerovati.
Zato su posve nerealna sva kasnija, još uvijek podgrijavana, oštrenja s Iblera da SDP mora biti spreman kao zapeta puška za preuzimanje vlasti, jer je postojeća Vlada slaba te zbog duboke unutarnje nekoherentnosti vrlo fragilna i svakog bi se trenutka mogla urušiti. Ključni je dio tog sanjanog scenarija o povratku SDP-a na vlast preotimanje Mosta. Ali ta je kombinacija prilično nemoguća, bez obzira koliko je ekipi Bože Petrova tijesno i teško u koaliciji s HDZ-om. Nemoguća je barem dok Zoran Milanović upravlja SDP-om. Načinom na koji je vodio postizborne pregovore, svojim muljanjima i svojim uvjerenjem da će kao pravi džek sa zagrebačkog asfalta nadigrati i nasamariti tamo nekakve provincijalce iz Metkovića, uništio je koalicijske potencijale SDP-a. Koji su se neposredno nakon izbora objektivno činili mnogo većim od HDZ-ovih. Ali, ta je šansa profućkana, trenutno nikakva, premda je Most već pokazao da se u nekim stvarima više slaže s opozicijom, nego sa svojim partnerima u vlasti. Petrov, međutim, ne prašta lako: i danas tvrdi da je SDP imao nečasne namjere i da je u pregovore s Mostom ušao s planom da ih prevari i razbije. Pregovaračku je strategiju određivao Milanović, Stazić je u tome samo njegov trbuhozborac.
Zbog toga su odnedavno krenule špekulacije da bi SDP s nekim novim šefom mogao opet dobiti Most na svoju stranu. Odnosno da bi se lijeva koalicija na čelu sa SDP-om, a bez Zorana Milanovića, mogla vratiti na vlast i bez novih izbora. Pogrešno je, međutim, pretvarati takve ideje u glavno oružje predsjedničke kampanje Zlatka Komadine, što neki njegovi zagovornici čine. Sam Komadina u tom je pogledu mnogo oprezniji i realniji. Prvo, kaže, nikad se ne bi našao u poziciji da izgubi potencijalnog, čak poludogovorenog partnera, što mu se s obzirom na njegovu dokazanu koalicijsku spretnost može vjerovati. Druga je stvar, tvrdi, što bi u slučaju takvog radikalnog preslagivanja vlasti odluku vjerojatno trebalo prepustiti biračima. Hrvatska je već bila u sličnim situacijama. Kad je Ivica Račan, nakon izlaska HSLS-a iz njegove vladajuće koalicije, redizajnirao svoju vladu ili kad je Ivo Sanader digao sidro, pa svoj kabinet i HDZ izručio Jadranki Kosor. Ali u oba slučaja promjene su se događale u okviru iste političke opcije. Tranzicija vlasti s desnice na ljevicu, ili obratno, posve je drugačije prirode i bez novih izbora teško da bi se mogla provesti. Niti bi to bilo korektno.
SDP u ovom trenutku ima mnogo prečih poslova od željenog, ali praktično teško izvedivog ponovnog osvajanja vlasti. Poslova koje sa sadašnjim rukovodstvom uopće ne može obaviti. Da bi se jednoga dana opet možda mogao vratiti u Banske dvore, SDP prvo mora vratiti imidž pristojne stranke. Godinama se govori o potrebi povratka socijaldemokraciji. Ali kriteriji su u međuvremenu dodatno porušeni. Sada je nužan prije svega radikalan zaokret od retorike političkog huliganizma prema elementarnoj uljuđenosti. Milanović je uličarski diskurs izjednačio s političkom ofenzivnošću. Najnovije, predsjednicu države vulgarno je nazvao “Kitarovićkom” i doslovce “šakom jada”. Prostačka provala s razine krčme. Umjesto da konkurenciju tuče politikom, on se natječe pljuvanjem. Izjave šefa HDZ-a i potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka, koji govori da je moral u politici ništa i na sve strane šalje prijeteće poruke, zaista su strašne. Ali jednako su toksične i poruke koje u groznici borbe za vlast u SDP-u, rigajući uvrede, šalje Milanović. Pravi je problem SDP-a ne samo u tome što za šefa ima čovjeka sklonog prljavoj frazi, nego prije svega u tome što će jedan dio stranačke vrhuške tome pljeskati, podržavajući i prakticirajući stav da se politička borbenost dokazuje količinom hračkanja.
Bez promjene retorike, što bez novog rukovodstva neće ići, SDP nikako ne može računati na povećanje svojih koalicijskih potencijala. Prije nego počne sanjati o ponovnom osvajanju Mosta i povratku na vlast, na svom čelu mora imati ljude kojima će se moći vjerovati. Zoran Milanović definitivno nije čovjek koji će graditi mostove. Ne samo prema potencijalnim partnerima, nego i u vlastitoj stranci pokazao je da ne zna što je to lojalnost. O tome bi plastično mogao svjedočiti, na primjer, Rajko Ostojić, javno izgađen samo zato jer je u kampanji odlučio podržati Komadinu. Milanovićeva tvrdnja da je oko njega, kao šefa stranke, skakao poput “vesele vjeverice” može se učiniti zgodnom dosjetkom, ali zapravo otkriva dubinu patologije. Tako valjda s vrha SDP-a vide svoju kadrovsku politiku. Moraš skakati oko šefova da bi te negdje gurnuli. Optužba da je Ostojić od partije sve dobio, čak i neko prestižno mjesto na klinici na Rebru, pokazala se, naravno, netočnom. Rajko Ostojić imao je ime i karijeru i prije ulaska u SDP, za razliku od Zorana Milanovića. Koji je u kampanji za novi mandat na čelu stranke otpustio sve kočnice. Sada pokušava osramotiti sve koji mu se nađu na putu. Nije spletkario i varao samo oko Mosta, nego će lagati i protiv svojih stranačkih drugova. Ne zaustavi li se, sam će sebe nepopravljivo kompromitirati. Teško ljevici, koja uvredu i difamaciju vidi kao smisao politike i samu je sebe zavaljala u blato!