Zamislite sljedeću socioekonomsku parabolu. U jednom gradu - nazovimo ga X - postoje tri tvornice automobila (ili tvornice šivaćih mašina, ili tvornice sira). U tom gradu neki poduzetnik - nazovimo ga A - sagradi i četvrtu. Nakon toga dođu sljedeći poduzetnici - B, C, D - i sagrade još tri.
Hoće li zbog poslovnog pothvata gospode B, C i D šivaće mašine gospodina B biti lošije? Čovjek ne mora biti veliki lumen niti ekspert za ekonomsku teoriju da na to pitanje odgovori - niječno. Istina, gospodinu A bit će teže prodat njegov sir ili auto. Postoji opasnost da će gospodin A (ili D) propasti. No, kvaliteta sireva ili šivaćih mašina koja će se proizvoditi u gradu X vjerojatno će biti samo bolja: akteri u igri težit će inovaciji, fluktuirat će stručni kadar, svi će uključeni težiti poboljšanju.
Pokušajte, međutim, tu istu pričicu primijeniti na turizam - i odjednom ćete se naći u nevolji.
Proždiranje resursa
Zamislite - recimo - uvalu Y, koja može biti Saplunara na Mljetu, ili Palmižana, ili Bobovišća. Pokušajte zamisliti da u tom prostoru X postoje tri apartmanska zdanja, ili hotela, ili vikendice. Činjenica da su samo tri ne urušava kvalitetu njihova turističkog proizvoda. Dapače, činjenica da u uvali Y postoje samo tri takva punkta dodana je vrijednost koja toj uvali kao turističkom proizvodu diže kvalitetu. Pokušajte potom zamisliti da se na mjestu Y sagradi petnaesti, potom trideseti, te na koncu trideset i treći hotel. Dobivate efekt koji je - za divno čudo - potpuno oprečan nego kad su u pitanju šivaće mašine. Trideseti ili trideset i treći hotel (ili apartmanska zgrada) ne samo da nije popravio kvalitetu prvog, nego je degradirao kvalitetu svih trideset. Degradirao je kvalitetu ostalih na barem dva načina: prvo, time što je urušio kvalitetu turističkog iskustva (“nedirnutu prirodu” ili “autentičnu sredinu”), ali i time što je zauzeo prostor za nešto što je nužno da ostalih pet ili deset ili petnaest funkcioniraju. To može biti nešto frivolno - recimo, mini-golf. A može biti i nešto ključno - na primjer, kanalizacijski kolektor.
Ove dvije pričice - čini mi se - jasno ilustriraju zašto je turizam jako specifičan biznis, biznis na koji se ne može primjenjivati laissez faire logika klasične liberalne ekonomike. Turizam naprosto nije poput drugih biznisa, kao industrija ili klasična trgovina uslugama. Turizam je grana ekonomije koja intenzivno ovisi i intenzivno proždire resurs koji nije neograničen, a to je prostor. Turizam je biznis koji intenzivno ovisi o prodaji nečeg što se zove “autentičnost” prirode i kulture, pri čemu on sam tu autentičnost neizbježno pervertira, a najčešće i dokida. Stoga je turizam - za razliku od tvornice šivaćih mašina ili sira - grana ekonomije koja, ako se ne planira i ne nadzire, neizbježno teži samouništenju. Turizam u svom nekontroliranom obliku ima poljubac smrti. U svom nekontroliranom obliku, turizam je kao kralj Mida: sve što dotakne, on pretvori u zlato, ali na koncu i umre od gladi jer ne može jesti zlatne jabuke i grožđe. Stoga stoljetna pamet i stoljetno znanje barem četiriju umreženih struka (ekonomista, urbanista, sociologa i turističkih radnika) kazuje da je turizam nešto što država treba brižljivo pilotirati.
Mala krivotvorina
Unatoč tomu, ideja da bi u turizmu trebalo planirati i dan danas izaziva iritaciju liberalnih dogmata. Čini mi se da u takve spada i uvaženi kolega Miran Pavić koji je u prošlom broju tjednika Telegram napisao tekst “Što hrvatski turizam i diskurs o njemu može otkriti o privredi” koji polemizira s tvrdnjama koje sam na ovom istom mjestu iznio prije tri tjedna. Miran Pavić ne slaže se s dvije moje teze. Prva je od njih da turizmu treba planiranje nalik onakvom kakvo je postojalo u SFRJ 60-ih i 70-ih. Druga teza s kojom se on ne slaže jest da je elitni turizam socijalno opasan i svakako ne nekonfliktan. Njegova argumentacija velikim se dijelom svodi na klasičnu liberalnu kritiku planske privrede kao nefleksibilne, krute, spore, odvojene od stvarnog života. Pri tom Pavić radi jednu logičku operaciju koja pomalo krivotvori moj tekst.
Naime, moju tvrdnju kako turizam na makroskali treba planirati on neutemeljenim silogizmom pretvara u dvije tvrdnje koje nisam izrekao: da je planska privreda rješenje za ekonomiju u cjelini te da turizam treba planirati i na mikroskali, do štanda za sladoled i pizzerije. Postoje - doduše - ozbiljni turistički radnici koji tvrde i to (recimo bivša ministrica Pave Župan: “Treba napraviti detaljan plan grada kako bi se znalo kojih djelatnosti koliko ima u gradu (Dubrovniku, op.). Prema tome se može odrediti koliko smije biti restorana i kafića, a čega nedostaje, što mora raditi i zimi pa da se zna što se može otvarati, a što ne”, intervju s Barbarom Matejčić u Pogledaj.to 2013.). No, ja bih se zasad zadržao na planiranju na makroskali.
Kvadratura plaže
Kad uzdižem planersku kulturu koja je postojala 60-ih i 70-ih (i kojoj - uzgred - dugujemo Croatiju Cavtat, Amforu, Arkadu, Babin kuk, Libertas i druge dragulje u kruni turskih i čileanskih korporacija), Miran Pavić tu moju laudu doživljava kao glorificiranje kidričevskih petogodišnjih planova. Zahvaljujući radu naših i stranih povjesničara arhitekture poput Maroja Mrduljaša i Michaela Zinganela danas znamo mnogo o tom procesu. Za početak, tu “socrealističku stahanovštinu” platili su Ujedinjeni narodi. U planerskom su procesu sudjelovali uz zagrebačke urbaniste i stručnjaci iz takvih “utvrda lenjinizma” kao što su Velika Britanija i Švedska, a sam proces bio je tako detaljan da su se premjeravale i kvadrature plaža, izračunavalo koji će postotak onih koji noće istovremeno biti na plaži, te izračunavalo vršna opterećenja. Ne mislim da se taj proces može ropski oponašati danas, kad su drukčiji i turizam i zakonodavni okvir i odnos prema vlasništvu. No, postoji jedna preostala zasada te planerske kulture koja i danas postoji kao napadnuti relikt: a to je da struka kroz urbanističke planove regulira gdje će se i kakav turizam razvijati na makroskali. Tu zadnju utvrdu kontrole prostora, nažalost, često izjedamo upravo mi novinari, pa i kolega Pavić. Radimo to svaki put kad zdvajamo nad “sirotim” investitorom koji na Braču ili Hvaru NIJE kupio zemljište u turističkoj zoni (jer je bilo skuplje) nego je kupio poljoprivredno zemljište, pa onda preko Krešimira Macana ili sebi sklonih novinara počne bombardirati javnost maštarijama u corelu i žalopojkama o lokalnim šerifima i lošoj investicijskom klimi. Takva silovanja javnog planiranja pri tom se mogu pravdati pseudoliberalnim argumentima (“kapital ide gdje on hoće, a ne tamo gdje smo mi stavili T-zonu”), no čak i oni koji u tom spinovanju sudjeluju perfektno su svjesni da je riječ o kreiranju nelojalne konkurencije, te o ruganju onima koji su bili legalisti i išli skupljim putem da investiraju u prostor namijenjen turizmu. Kako su nas primjeri od Šimuna i Škvarčote do Sućurja naučili, riječ je o čistoj nekretninskoj špekulaciji u kojoj se vrijednost škrapa i drače uvećava golom administrativnom alkemijom, generirajući koruptivne efekte koji inficiraju cijeli politički sustav. Repovi takve špekulacije danas smrde od Maribora i Klagenfurta do Remetinca.
Što s ‘domorocima’
Druga točka na kojoj kolega Miran Pavić - mislim - ne razumije kompleksnost turizma i njegovih socijalnih nusefekata jest i pitanje elitnog turizma i njegovih posljedica. On pozdravlja činjenicu da je na Stradunu u Dubrovniku kava 20 kuna te konstatira kako je to po sebi hvalevrijedno, te da je posao turističkih radnika da ohrabri svaku američku budalu koja je pripravna to platiti. Pri tom se, piše, turistički biznis ne bi trebao osvrtati na “domoroce”, s tim da on pod domorocima ne podrazumijeva Dubrovčane (ili Šibenčane, Rabljane…) nego domaće turiste. Što je - međutim - sa stvarnim “domorocima”, odnosno stanovnicima koji napučuju taj grad, u njemu konzumiraju vitalne urbane funkcije, u njemu 12 mjeseci kupuju kruh, idu na poštu, voze se autobusom, i - da - piju kavu? Pavić ih ne spominje. Čini se da se podrazumijeva da su oni nužna žrtva. Oni će povijesne jezgre gradova prepustiti turistima i njihovim moćnijim lisnicama te se povući na rezervne položaje izvan centra gdje će moći obavljati urbane funkcije i kavu piti za - recimo - 12 kuna. To je zapravo ono što se u Dubrovniku dogodilo, a čak i uz žilave lokalne otpore Split pokazuje naznake istog procesa. Centri gradova prestaju biti stvarno centri, postaju scenografski tematski park, a centar se premješta negdje drugdje (recimo - Lapad). Iz perspektive liberalne samoregulacije, to je “tržišni proces” i Miran Pavić protiv njega nema ništa. Ja pak mislim da je on neprihvatljiv, i to iz barem dva razloga. Prvi je šire ideološki, a drugi se tiče turizma samog.
Živi grad
Za početak, Pavić drži da je imperativ financijske eksploatacije prostora (“naplatiti skuplju kavu”) sam po sebi “vrhovno dobro”, i da je sasvim prihvatljivo da se tom dobru žrtvuju “manje bitne stvari”: kontinuitet urbaniteta, lokalna kultura, javni prostor, nematerijalna kvaliteta života. Riječ je o hijerarhiji vrijednosti koja je sama po sebi ideološki iznimno sporna (što drže i mnogi liberalni ekonomisti). K tomu, ona je i duboko kolonijalna, jer resurs (grad) doživljava kao profitno dobro nauštrb njegovih žitelja (koji su - priznajem - najčešće i akteri takvih procesa). Dubrovnik ili Hvar u toj se logici ne razlikuju od delte Nigera.
A tu dolazimo i do mog drugog prigovora Pavićevoj argumentaciji, koji je manje bitan, ali nije nebitan. Naime, Pavićeva logika u konačnici nepovratno šteti i - turizmu samom. A da je tomu tako, jasno je svakom tko se zapita što je zapravo ono što mi prodajemo turistu kad mu prodajemo “Dubrovnik” ili “Split”?
To očito nije plaža - jer, onaj kome je stalo samo do plaže otići će u Brela ili Tučepe. To također nisu ni sami spomenici, jer onaj tko želi vidjeti samo splitske ili dubrovačke starine, to može učiniti u desetak sati (što je - uzgred rečeno - točno ono što većina turista i radi, uključujući sve turiste s kruzera i veliki dio onih koji gradove pohode na jednodnevnom izletu). Kad turistu prodaje “Dubrovnik” ili “Split” (ili “Barcelonu” ili “Lisabon”), turistički radnik prodaje mu cjelokupno urbano iskustvo, živo tkivo, lokalnu kulturu, navike i prakse. Bizaran primjer kako te navike i prakse mogu same postati predmet dovitljivog turističkog poduzetništva otkrio sam ovih dana u Splitu. Otkrio sam, naime, da u mom gradu postoji nešto što se zove “gastronomy tour” i košta 90 kuna, a ta gastronomska tura se sastoji u tome da vas dovitljivi turistički pregalac vodi po ribarnici i pazaru, te vas uči što je grdobina a što cipal, što soparnik, a što livanjski sir. Ali, tog fleksibilnog, domišljatog turističkog mikropoduzetništva (koje Pavić s opravdanjem uzdiže) ne bi moglo biti da - kvragu - nema pazara i peškarije, odnosno da u povijesnoj jezgri ne postoje relikti “neelitnih” sadržaja za “domoroce”. Dakle, da grad nije živi, funkcionalni grad.
Turizam koji u gradovima sagradi nevidljivu žicu između turistificiranog centra i rubova za domoroce, na koncu i sam taj grad kao destinaciju pretvori u prijesni, beživotni simulakrum. Tko je putovao Europom, nagledao se takvih gradova, lešina nekoć uspješnog turizma. Mislim da nikom - ni domorocima, ni turističkim investitorima, ni “slučajnoj državi” - nije u interesu da Istra, Kvarner i Dalmacija za trideset godina postanu takva lešina jednog kratkotrajnog, blještavog uspjeha.
Dvije dogme
A da se to ne bi dogodilo, potrebno je u politički diskurs vratiti tu omraženu kidričevsku riječ koju liberalni lenjinisti (ne liberali) ne vole. A to je planiranje. Ili - ako vam je draže - promišljanje. Projektiranje procesa. Analiziranje. Anticipiranje. Jer - vjerovati da tržište može samoregulirati sve jednako je lenjinistički-dogmatski kao vjerovanje da tržište ne može samo regulirati ništa.