Kad se čovjek cestom vozi iz centra Splita preko njegovih predgrađa do okolne regije, u samo desetak minuta vožnje proći će kroz tri urbana krajobraza iza kojih se kriju i tri socijalna pejzaža. Prvi od njih je Split visokogradnji, socijalistički Split. To je prostor orijaških titoističkih nebodera, velikih “public housing” projekata koje je mrtva država gradila da nahrani mrtvu industriju u ime još mrtvijih socijalnih i urbanističkih ideja. To je Split cementnih bedema koje presijecaju parkinzi, ljuljačke i parkići, a sve što vam je pred očima - zgrade, auti, parkinzi - oljušteno je, zapušteno i zanemareno da ponekad podsjeća na prizore iz černobilskog Pripyata.
Kad vozite dalje, ući ćete u Split koji nije više Split 3 nego Split 4: pojas divlje građenih konurbacija koje su spontano nastale od 70-ih i u kojima generacije splitskih politika pokušavaju zavesti osnove urbaniteta: a kad se kaže osnove urbaniteta, pritom se misli na to da ljudi imaju kanalizaciju i vodovod, nogostupe, slivnike i prometnu signalizaciju.
Idete li dalje, ući ćete u sljedeći krug urbanog krajobraza, a to je prostor priobalne regije. Južno od Splita on se prostire kilometrima usko uz obalu, od imućnih i natalitetno vitalnih prigradskih satelita Strožanca i Podstrane, preko Omiša i omiških općina, te cijelog makarskog primorja. Na sjever, taj prostor seže duž čitavog kaštelanskog područja, pa se nastavlja dalje uz Seget, Marinu, Vinišće i Sevid. Vozite li se tim krajevima, proći ćete kroz pojas vulkanizerskih radionica, pumpi i salona za vjenčanja, a onda ući u prostor Apartmanije. Nije ta Apartmanija neka srednjodalmatinska specifičnost. Postoji ona i uokolo Šibenika (Brodarica, Žaborić, Grebaštica, Rogoznica), kao i Pule (Valsabion, Premantura, Fažana), Crikvenice, Zadra, Orebića, Korčule, Supetra. Na svakom od tih mjesta ona izgleda slično: kuće, mnogo kuća, deseci i deseci višekatnica s istim, jednoobraznim terasama koje s bogomdane visine vapnenačkog fliša nude pogled na prvi red otoka. Zimi te su terase utonule u kišnu sjetu, na njima počivaju pokisli, napušteni plastični stolići, a u prizemlju zgrada drijemaju zatvorene picerije, te trafike koje prodaju špurtile, kolute za napuhavanje i peraje. Sav taj svijet sada počiva i drijema zimski san. Svi ti kvadrati, tisuće kvadrata, svi ti mesingani rukohvati, inoks ograde, rolo vrata, solarne ćelije i LCD televizori u sobama čekaju 15. lipnja da se probude i opet dobiju svoju svakogodišnju funkciju. Od lipnja dalje oni će svojim vlasnicima privrediti svojih 43 ili 57 dana apartmanske popunjenosti. Uz sto pedeset maslina, salatu iz dvora, njemačku penziju ili ratnu mirovinu, te terase i te ograde od inoksa ekonomska su osnova jadranskog svijeta.
Ali - ta Apartmanija u Hrvatskoj ima i svoje drugo, političko lice. Ta Apartmanija, naime, politička je utvrda HDZ-a. Ona je, usklađeno s lokalnim prilikama, ujedno politička utvrda HDZ-ova regionalnog blizanca, a to je IDS. Obično se misli da je Dalmatinska zagora ona koja uvijek HDZ-u donose prevagu kojom ta stranka pobijedi u dvije južne izborne jedinice, pa potom i u državi. Ali, Zagora je i sama maloljudna, a njeni najveći gradovi - recimo Sinj - odavno su za HDZ izgubljeni. HDZ-u u 9. i 10. izbornoj jedinici pobjedu donosi baš Apartmanija - dovoljno mnogoljudna, dovoljno vitalna, dovoljno konzervativna, ali i dovoljno imućna da joj ne trebaju promjene. Zašto ljudi u tim prostorima glasuju za HDZ? Odgovor je jednostavan: zato što si to mogu priuštiti. Ljudi u gradovima - pa i najbližim gradovima kao što su Split, Šibenik, Omiš - žive od raznih oblika privatnog ili javnog umreženog rada. Prodaju ili kupuju svoj proizvod ili uslugu, ovise o zakonima, ministarstvima i vlastodršcima, te svaki dan i uvijek iznova na svojoj koži uče da ova država ne funkcionira: a pošto ne funkcionira, treba je mijenjati.
Zato su ti radini malomišćani skloni ćudljivo mijenjati izborne preferencije, glasovati za jedne pa napuštati te iste ili istraživati sa svaki put drugim reformskim, mesijanskim opcijama - od Lista velog mista do Ivana Grubišića i Bože Petrova. Iza svih tih glasačkih odabira krije se nezadovoljstvo, a iza tog nezadovoljstva svijest da ova država ne funkcionira, da je ona kao pokvareni frižider ili perilica. Iza svake od tih opcija krilo se i još krije ono što je politolog Kursar nedavno u Novostima dobro opisao kao “pobunu srednje klase”.
Apartmanija - međutim - nema tih problema. Za razliku od građana cementnih, orijaških solitera, za razliku od radnika, službenika, poduzetnika i prekarijata, Apartmanija si može priuštiti da glasa (kako se obično i krivo kaže) “ideološki”. Zašto si može priuštiti? Zato što egzistencijalno ne ovisi o bilo kojoj vlasti. Njeni izvori prihoda su često i prečesto negdje drugdje: u gastarbajterskim penzijama ili u veteranskim mirovinama. Te mirovine i gastarbajterske štednje ti su ljudi uložili u svoje terase od inoksa, svoje agroturizme, cimer frajeve, plažne barove i apart-hotele. Da li će im biti dobro ili loše, da li će zaraditi malo ili puno ne ovisi ni o jednoj današnjoj i budućoj vladi, nego o puno globalnijim silnicama nad kojima jurisdikciju nema hrvatska izvršna vlast, nego je eventualno imaju sveti Petar i Obama. Budući prihodi apartmanije ovise o političkim okolnostima u Turskoj i Tunisu, te - još više - o broju kišnih dana u srpnju. Da može, Apartmanija bi sa srčanim žarom birala jedino Vakulu i Dunju Mazzocco. Kosor ili Milanović njoj nikada nisu mogli ni puno pridonijeti, ni puno joj oduzeti. Zato ti ljudi - kako se opet često i krivo veli - “glasuju ideološki”. A to znači, glasuju za HDZ.
Tako su napravili i ovaj put. Svi ti grozdovi prigradskih apartmanskih enklava glasovali su i ovaj put “za naše”: u Istri za IDS, u Dalmaciji za HDZ. Svi ti Segeti, Podstrane, Turnji, Filip Jakovi i Vodice stuštili su svoje desetke tisuća glasova i dali odlučni impuls da HDZ opet osvoji vlast u Hrvatskoj. Kao posljedicu, dobili su mandatara od svog svjetonazora, Hrvata iz dijaspore s četvero djece, pobožnog, solidnog, financijski i ljudski konzervativnog tehnomenadžera iz multinacionalne kompanije, Tihomira Tima Oreškovića. Dobili su mandatara kojem sad najednom plješću i konzervativci i liberali, i crkva, i biznis, i zbor mudrijaša u gostionici. A onda je taj mandatar došao i izrekao nešto što je u svijetu iz kojeg je on došao, i u ideologiji iz koje je došao, notorno. Naime, da bi u Hrvatskoj konačno trebalo uvesti porez na nekretnine.
Zašto bi ga trebalo uvesti? Mandatar Vlade to nije rekao, ali vjerojatno bi iznio one razloge koje već desetljeće iznose i desni i lijevi ekonomisti, te koje je iznosio i njegov prethodnik Milanović dok ga HNS nije natjerao da se povuče. Rekao bi da je nepravedno i nepošteno da cijela ova komplicirana i zahtjevna država leži na plećima zaposlenih koji imaju 5000 ili 7000 kuna plaće, koji ili nemaju stan ili ga otplaćuju uz enormne muke, a da istovremeno uz ceste i plaže leže enormna bogatstva u privatnom imutku za koji se plaća tek tričava komunalna naknada.
Stoga se Mister Tim dosjetio da bi zgodno bilo to promijeniti - umjesto da oporezuje vašu mjesečnu buštu, možda bi bolje bilo oporezovati te vijence terasa s inoks ogradama, nebrojene apartmanske kvadrate, sva ta robau betonska stubišta, sezonske picerije i plažne trafike.
Čim sam prošlog tjedna u novinama čuo za tu zamisao budućeg premijera, pala mi je na pamet Apartmanija. Pali su mi na pamet ti grozdovi kuća namijenjenih iznajmljivanju, te stotine tisuće kvadrata koji se prostiru duž magistrale od Podstrane do Krila i od Mimica do Piska, te tisuće i tisuće kvadrata nekretnina čiji vlasnici drže zastave na terasi i - kako se često, ali krivo veli - “glasuju ideološki”. Pomislio sam na njih i moram priznati da mi se oteo majušni, zlobni osmijeh. Drago mi je da će oni koji “glasuju ideološki” konačno upoznati ideologiju koja je tobože njihova.
Jer, ako iz ovog eksperimenta s tehnomenadžerskom Vladom i seobom korporativnog “doing businessa” u sferu javne politike iziđe bar neka korist, onda će korist biti baš ta. Naime, hrvatski će glasači desnice - uključujući žitelje Apartmanije - možda napokon naučiti razliku između onoga što stvarno jest i desnica i onoga što su oni mislili da jest. Jer, Apartmanija je mislila da je desnica smjesa biskupske poslanice i zaposlenja preko barba Luke. Sjedne li im ikad prva uplatnica poreza na nekretnine, Apartmanija će shvatiti da stvari baš ne stoje tako.