Alen Islamović, koji ne skriva da voli kad ga zovu najljepšim pjevačem Bijelog dugmeta, početkom proljeća objavit će svoju autobiografsku knjigu "Moje doline sjećanja" u kojoj će razotkriti sve tajne najpopularnijeg sastava bivše Jugoslavije. Knjiga se bazira na dnevnicima što ih je pedesetogodišnji pjevač počeo pisati još kao tinejdžer.
Njegova književna priča počinje interesantnim dijelovima iz njegova djetinjstva, nastavlja se Alenovim ulaskom u Divlje jagode i Bijelo dugme, a završava poglavljem posvećenim povratničkom koncertu Dugmeta održanom 2005. godine na beogradskom Hipodromu, koji je, tvrdi u svojoj knjizi Islamović, bio velika prijevara nastala da bi Raka Marić, menadžer Bijelog dugmeta, i šef grupe Goran Bregović u džep strpali što više novca.
Islamović u knjizi ne bira riječi kad opisuje jednu od središnjih osoba svog života, skladatelja Gorana Bregovića. Uz idilične dane kada je živio u Bregovićevu sarajevskom domu u kojem su njih dvojica kuhali grah izmjenjuju se opisi koji vođu Bijelog dugmeta prikazuju kao škrtog manipulatora i sitnog politikanta kojem je u životu najvažniji uvijek bio i ostao samo novac.
Goran Bregović, kaže Islamović, čuo je da je knjiga "Moje doline sjećanja" pri kraju, a upoznat je i s tim da će ga autor u njoj prikazati u ne baš idiličnom svjetlu. Bregović, barem zasad, na sve to nema nikakvih komentara. Ili, kako kaže Alen Islamović: "Bregović je oduvijek pričao kako ja volim novac. Pa, Boga ti, da li je trebalo da s njim radim za čavle kao neki drugi? Vidite, to je ono što ja želim ispričati u svojoj knjizi - kako je Bregović muzao, krao i pljačkao, kako je šurovao s čelnicima nacionalno obojenih televizija, kako je upravo Televizija Srbije snimila spot za pjesmu 'Đurđevdan' znajući da će ga ostale televizije zabraniti... U ovoj knjizi ima svega. A onaj kome se ne sviđa, neka sjedne i napiše svoju priču."
• Kada ste počeli pisati svoju autobiografiju?
- Prije neke tri-četiri godine kada sam u svom Bihaću pronašao dnevnike za koje sam mislio da sam ih izgubio u ratu. Iz ratnog Bihaća u Zagreb sam se preselio 1993. godine. No, moje, kako sam tada mislio, izgubljene dnevnike žena i ja nabasali smo negdje 2003.. Bio sam sretan kada sam shvatio da nisu izgubljeni, kao dijete sam se veselio čitajući ih i prisjećajući se mladosti.
Marijana i ja smijali smo se prisjećajući se kako je to što smo nas dvoje u braku svojedobno bila najstroža tajna Bijelog dugmeta. Zbog mene su, naime, djevojke u skupinama dolazile na koncerte, a nisu ni sanjale da je moja Marijana pred porodom. Kako smo odlučili da se naša curica rodi u Zagrebu, čekajući porod Bijelo dugme tjednima je 'kružilo' blizu Zagreba, nastupajući po Karlovcu, Petrinji, Čakovcu... Novinari su se iščuđavali zašto nastupamo po malim mjestima.
No da se vratim na knjigu. Vidjevši te dnevnike, shvatio sam da bi ih trebalo pretvoriti u knjigu. Jer, ta moja knjiga dio je povijesti cijele jedne generacije, svih onih koji su odrastali s Dugmetom.
• Što vas je nagnalo da vodite dnevnike?
- Pisao sam ih prvenstveno zbog sebe samog. Dani su mi bili ispunjeni koncertima, probama, susretima s obožavateljima, a pisanje dnevnika bio je neki moj ispušni ventil.
• Sudeći po izvacima iz vaše knjige, vi ne namjeravate uljepšavati povijest?
- Ni najmanje. Pišem točno onako kako je bilo. Prošlost opisujem jako realno, zapravo u knjigu vjerno preslikavam svoje dnevničke zapise. Uz knjigu, ja danas i dalje vodim dnevnik koji će možda biti skica za neku buduću knjigu. Nikad se ne zna.
Dnevnike pišem uglavnom ujutro. Ustanem, popijem kavu, prisjetim se što mi se sve dogodilo jučerašnjeg dana, pa to onda zapišem.
• Imaju li akteri vaše knjige razloga za strah nakon njezine objave?
- Oni su takvi kakvi jesu. Nadam se da se ne boje samih sebe. Svi mi u životu trebamo se bojati samo sebe samih.
• Mislite li da će se Bregoviću svidjeti način na koji ga opisujete u knjizi?
- Ne pišem ja knjigu zato da bi se ona svidjela Bregi. Ja pišem istinu. Što bih trebao? Lagati? Ja Bregu, naprimjer, nikad neću zaboraviti u trenutku kada je s kompletnom kamp-opremom banuo kod mojih, u Bihać. I ne razumijem, jesam li možda trebao napisati da je umjesto u prljavim trapericama na obližnjoj livadi kampirao u Pierre Carden odijelu i Bossovim cipelicama? Jesam li trebao izostaviti dio u kojem su se seljaci smijali vidjevši ga s lončićima ispred kamp-prikolice? Ili da izbacim odlomak u kojem opisujem kako su se svi čudili Breginu džipu s kojim se mogao, da je poželio, dovesti i na vrh Mont Everesta, a kamoli ne na pitome obale Une? Ne, ja sam sve točno opisao: i Bregin šator koji je razapeo kraj rijeke i ideju da spoji pjesme 'Tamo daleko' i 'Lijepa naša' koja mu je na pamet pala dok je divanio s hodžom iz Ripača.
• U Bijelom dugmetu bili ste od 1986. do 1989. godine. Kakav je dojam Bregović na vas ostavio kao čovjek? Po čemu ga pamtite?
- Ja sam u bend došao nakon što sam 1985. godine s Divljim jagodama održao koncert u legendarnom londonskom Marquee klubu u kojem su prije nas svirali Beatlesi, Led Zeppelin, The Who i Rolling Stones. Jagode su pokušale proboj na inozemno tržište, a ja sam zbog toga engleski učio i po dvanaest sati dnevno. No, u Londonu smo imali mnogo manje svirki nego što smo mi mislili da će ih biti, i bend se zbog loše financijske situacije počeo osipati. Neki članovi su ostali u Londonu, a ja sam se vratio u Bihać. To je čuo Brega, koji je tada gledao s kime bi zamijenio Mladena Vojičića Tifu, koji je u Dugmetu naslijedio Željka Bebeka. Dva dana sam razmišljao o Goranovoj ponudi da dođem u njegov bend, a onda sam je prihvatio. Ponekad mislim da sam pogriješio, da je dobro što sam ušao u Dugme. Ne znam ni sam.
Pitali ste me kakvim sam doživio Gorana... On je poput kaputa s dva lica. Nikad ne znaš koje će ti lice pokazati. Zna biti surov i žestok, a takav je najčešće kada je među ljudima. Ja ne znam pokušava li on tako sakriti svoju nesigurnost.
• Je li Bregović po vašoj ocjeni umjetnik ili trgovac?
- Trgovac. Mislim da i on to zna. Ima, naravno, i primjesa umjetničke duše u toj njegovoj trgovačkoj osobnosti. Uostalom, on krade poput umjetnika, a to nije lako.
• S kim ste se najbolje slagali u Bijelom dugmetu?
- S Vladom Pravdićem i pokojnim Lazom Ristovskim. Vlado je oduvijek bio intelektualac sa širokim horizontima, a Lazo glazbeni profesionalac i umjetnik. Pravi genijalac.
• Je li točna svojedobna izjava Gorana Bregovića da je tijekom turneje Bijelog dugmeta spavao sa 150 žena?
- Mislim da je to više njegov neispunjen san nego istina. Cure jesu bile oko nas, ali su se uglavnom skupljale oko mene. Oko Gorana nije baš bila velika strka.
• Bregović se nije sviđao ženama?
- Nije im bio mrzak, ali nisu ga baš obožavale. Bilo je, naravno, cura i oko njega, ali mislim da ih je više privlačilo to što je on Goran Bregović. Više je on volio žene nego žene njega. Mada, kad se priča o ljubavi, za njega je postojala oduvijek samo Dženana, njegova supruga. Imali su njih dvoje mnogo kriznih trenutaka, prekida uzrokovanih Goranovim šaranjima sa strane. Dženana je sve to znala, ali mu je oprostila.
• Nakon povratničkih koncerata s Bijelim dugmetom održanih 2005. godine u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, počeli ste nastupati sa Željkom Bebekom i Mladenom Vojičićem Tifom, koji su prije vas pjevali u Dugmetu. Kako se vas trojica slažete?
- Dobro. Mi ne mudrujemo. Radimo posao, živimo od toga i dobro nam ide.
• Kako dijelite novac od nastupa?
- Na tri jednaka dijela.
• Je li istina da je Bebek škrt?
- Nije. Prije bih za Gorana rekao da je škrt. Bebek, kojeg znam tek posljednjih godina, prije svega je ozbiljan obiteljski čovjek. Bori se za svoju obitelj, kao i za samog sebe. Lako je i lijepo raditi s Bebekom.
• Kakav je Tifa?
- On ne voli mnogo raditi. Da se njega pita, godišnje bi održao pet-šest koncerata, a ostatak vremena proveo bi sjedeći, uživajući i ljenčareći.
Raka i Brega su nas opljačkali na razglasu
• Bebek, Tifa i vi, pjevajući hitove Bijelog dugmeta, dosad ste obišli Kanadu, Ameriku i Europu. Imate li tremu uoči nastupa u Hrvatskoj?
- Imamo. Mi sad trebamo ovom turnejom koja kreće 14. prosinca dokazati da je ovo što mi radimo mnogo bolje i profesionalnije od onog što je prije dvije i pol godine napravilo Dugme. A doista i jest bolje. Iza nas su vrhunski glazbenici, profesionalci... Pokazat ćemo u ovih sedam koncerata po Hrvatskoj veliku kvalitativnu razliku od onog što je Dugme pokazalo 2005. godine. A imat ćemo, za promjenu, i sjajan razglas.
• Ne skrivate, dakle, da je ozvučenje na tri povratnička koncerta Bijelog dugmeta bilo katastrofalno?
- I gore od katastrofalnog.
• Tko je kriv za to?
- Prvenstveno Raka Marić, a potom i Goran. Oni su određivali hoće li se uštedjeti tih par desetaka tisuća eura koje, međutim, Goran uvijek voli sebi staviti u džep. Međutim, u ovoj turneji koju radimo Bebek, Tifa i ja ne štedi se ni na čemu.
• Kako Bregović trpi kritiku?
- Ne znam.
• Zna li on da vi pišete knjigu i da skupa s Bebekom i Tifom na turneji izvodite njegove pjesme?
- Valjda zna. Ljudi pričaju o našim koncertima, ne vjerujem da on to nije čuo. Pretpostavljam da o nama pozitivno razmišlja: uostalom, zahvaljujući nama pjevaju se lijepe pjesme koje je on nekada davno napisao.
• Zna li i da pišete knjigu?
- Ja ništa ne skrivam. Nemam pojma je li Goran čuo da pišem knjigu, niti bi to na mene i moje pisanje moglo utjecati. On me predobro poznaje: zna da me ništa neće spriječiti da napišem istinu.
• Kada ćete objaviti vašu istinu?
- U veljači ili ožujku.
• Imate li već izdavača?
- Ima mnogo zainteresiranih, a upravo sam u pregovorima.
• Što će vam supruga reći na dio knjige u kojem opisujete kako su vas djevojke opsjedale?
- Moja žena sve to zna. Dio sam joj ispričao sam, a s dobrim dijelom svega toga i ona se nosila uz mene. Marijana i ja puno smo toga zajedno prošli, nije nam svaki put bilo lako, ali preživjeli smo. Nikad nisam ni pokušavao kriti od nje da su cure na naše koncerte dolazile uglavnom radi mene. Sjećam se, jednom u Skoplju kako je 700 srednjoškolki došlo pred hotel skandirajući moje ime. Ostali gosti su se počeli buniti jer nisu mogli spavati. Došla je policija, a oko tri sata ujutro recepcionar me zamolio da probam smiriti djevojke, jer da policiji to ne uspijeva. Spustio sam se pred hotel i rekao curama da pođu spavati, obećavši im da ću sutra poslijepodne potpisivati autograme. Sutra ih je pred hotel došlo oko 1000, ruka me boljela... O svemu tome, naravno, pisale su i novine, pa ja, čak i da sam htio, ne bih ništa mogao kriti od žene. Ali je žena uvijek znala da mi je samo ona važna i da samo nju volim. Naša ljubav je pobijedila. Danas imamo prekrasnu obitelj, dvije kćerkice i još nam je lijepo kad smo zajedno.
General Tempo sve pjevao falš
'Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo'. Prvi moj album s Dugmetom 1986., gost general Vukmanović Tempo, pjevajući pjesmu 'Padaj silo i nepravdo', da bismo, eto, bili provokativni, general je bio jedan od Titinih suboraca koji se nije slagao s politikom države i s vojnim strukturama. Tito ga nije zatvorio nego ga je penzionirao i izbrisao iz javnog života. Eto, Brega se sjetio da ga izvadi iz izolacije. Imao je dobru temu o kojoj će raspravljati s političkim novinarima. Bregin cilj nije bio da se intervjui daju samo u muzičkim i zabavnim novinama nego i u dnevnim, političkim, kao što su Večernji list, sarajevsko Oslobođenje, Vesti.
Zabranjeni general pjeva s Dugmetom, i to s Bregom. Sve je to snimljeno negdje u kući generala Tempa gdje nisu imali pristupa čak ni novinari niti je ijedna slika s tog sastanka objavljena. Goran je znao pričati, da bi generala uvjerio da s njim otpjeva morao ga je saslušati tamo negdje od 40 i neke.
Pričao mi je Lazo Ristovski da je imao problema odsvirati harmoniku jer je general sve pjevao falš, a Brega mu tercao. Imam osjećaj da to mnogi nisu ni primijetili. "Padaj silo i nepravdo" više je zvučalo na sprdaljku nego na neku ozbiljnu stvar s kojom bi se Bijelo dugme moglo ponositi. Sve iz prikrajka to je pratila tadašnja politička garnitura Jugoslavije, ali nisu davali neki značaj tom ili su to podržavali. Komunistima nije smetao Tempo, a Bregi su pustili da se igra igrica jer im je najvjerojatnije odgovarao. Mislim da je taj potez bio Goranov najveći promašaj. Nikoga više nije zanimala šuplja priča starih Titinih generala, a pogotovo ne kako pjevaju. Goran je pokušavao u svakom trenutku u svojim intervjuima skrenuti pažnju na generala i da to bude političko pitanje i tema oko koje bi se lijepili novinari. Prije bi ga pitali, i njega i Raku, kad će moći dobiti intervju od mene. Tu pjesmu 'Pljuni i zapjevaj...', kad bismo izvodili na koncertima, masa bi je pjevala poput himne.
Nisu mi se svidjeli stihovi, 'tko ne sluša pjesmu, slušat će oluju'. Ali nisam imao izbora: ili to pjevati ili otići.
Mora da je 'majstor' dobivao informacije do koje granice može ići. Tad se je država mogla nazvati i dunja s ormara, sirota kraljica, moja nevjesto, eto, treba je i udati, dobro, ako bog da.
Brega na kampiranju s pištoljem
Preko ljeta 1998. godine sam se slabo čuo s kolegama iz benda.
Početkom srpnja javio mi se Brega, rekao da bi malo navratio do Bihaća i da bi se volio smjestiti negdje pokraj rijeke Une, u nekoj divljini. Pitao sam ga zašto, a on mi odgovori da želi raditi na novom albumu negdje u prirodi i da ima kompletnu opremu za kampiranje, od šatora do opreme za kuhanje. Rekao sam mu da ću naći teren za njega.
Ripač, malo je mjesto na ulazu u Bihać iz pravca Bosanskog Petrovca, slapovi Une tu su najrazigraniji i svojim tokom rijeka je napravila nekoliko otočića. Krajem srpnja Brega se pojavljuje u Bihaću s nekim tipom kao da će osvajati vrhove Alpa i s kompletnom opremom za kampiranje. Bilo mi je smiješno. Odlučio je i spavati pokraj Une. Odveo sam ga u Ripač. Ja i moj brat smo mu pomogli da postavi šator. Imao je plinske lampe, baterije, posuđe. Čak mi je pokazao i pištolj na što mu je moj brat odgovorio da dok je s njim onda mu to ne treba. A što kad ti odeš na spavanje, reče Brega....
Klara Rožman
Njegova književna priča počinje interesantnim dijelovima iz njegova djetinjstva, nastavlja se Alenovim ulaskom u Divlje jagode i Bijelo dugme, a završava poglavljem posvećenim povratničkom koncertu Dugmeta održanom 2005. godine na beogradskom Hipodromu, koji je, tvrdi u svojoj knjizi Islamović, bio velika prijevara nastala da bi Raka Marić, menadžer Bijelog dugmeta, i šef grupe Goran Bregović u džep strpali što više novca.
Islamović u knjizi ne bira riječi kad opisuje jednu od središnjih osoba svog života, skladatelja Gorana Bregovića. Uz idilične dane kada je živio u Bregovićevu sarajevskom domu u kojem su njih dvojica kuhali grah izmjenjuju se opisi koji vođu Bijelog dugmeta prikazuju kao škrtog manipulatora i sitnog politikanta kojem je u životu najvažniji uvijek bio i ostao samo novac.
| U knjizi je Goran Bregović prikazan kao škrti manipulator i sitni politikant kojemu je u životu uvijek najvažniji bio novac. |
• Kada ste počeli pisati svoju autobiografiju?
- Prije neke tri-četiri godine kada sam u svom Bihaću pronašao dnevnike za koje sam mislio da sam ih izgubio u ratu. Iz ratnog Bihaća u Zagreb sam se preselio 1993. godine. No, moje, kako sam tada mislio, izgubljene dnevnike žena i ja nabasali smo negdje 2003.. Bio sam sretan kada sam shvatio da nisu izgubljeni, kao dijete sam se veselio čitajući ih i prisjećajući se mladosti.
Marijana i ja smijali smo se prisjećajući se kako je to što smo nas dvoje u braku svojedobno bila najstroža tajna Bijelog dugmeta. Zbog mene su, naime, djevojke u skupinama dolazile na koncerte, a nisu ni sanjale da je moja Marijana pred porodom. Kako smo odlučili da se naša curica rodi u Zagrebu, čekajući porod Bijelo dugme tjednima je 'kružilo' blizu Zagreba, nastupajući po Karlovcu, Petrinji, Čakovcu... Novinari su se iščuđavali zašto nastupamo po malim mjestima.
No da se vratim na knjigu. Vidjevši te dnevnike, shvatio sam da bi ih trebalo pretvoriti u knjigu. Jer, ta moja knjiga dio je povijesti cijele jedne generacije, svih onih koji su odrastali s Dugmetom.
• Što vas je nagnalo da vodite dnevnike?
- Pisao sam ih prvenstveno zbog sebe samog. Dani su mi bili ispunjeni koncertima, probama, susretima s obožavateljima, a pisanje dnevnika bio je neki moj ispušni ventil.
• Sudeći po izvacima iz vaše knjige, vi ne namjeravate uljepšavati povijest?
- Ni najmanje. Pišem točno onako kako je bilo. Prošlost opisujem jako realno, zapravo u knjigu vjerno preslikavam svoje dnevničke zapise. Uz knjigu, ja danas i dalje vodim dnevnik koji će možda biti skica za neku buduću knjigu. Nikad se ne zna.
Dnevnike pišem uglavnom ujutro. Ustanem, popijem kavu, prisjetim se što mi se sve dogodilo jučerašnjeg dana, pa to onda zapišem.
• Imaju li akteri vaše knjige razloga za strah nakon njezine objave?
- Oni su takvi kakvi jesu. Nadam se da se ne boje samih sebe. Svi mi u životu trebamo se bojati samo sebe samih.
• Mislite li da će se Bregoviću svidjeti način na koji ga opisujete u knjizi?
- Ne pišem ja knjigu zato da bi se ona svidjela Bregi. Ja pišem istinu. Što bih trebao? Lagati? Ja Bregu, naprimjer, nikad neću zaboraviti u trenutku kada je s kompletnom kamp-opremom banuo kod mojih, u Bihać. I ne razumijem, jesam li možda trebao napisati da je umjesto u prljavim trapericama na obližnjoj livadi kampirao u Pierre Carden odijelu i Bossovim cipelicama? Jesam li trebao izostaviti dio u kojem su se seljaci smijali vidjevši ga s lončićima ispred kamp-prikolice? Ili da izbacim odlomak u kojem opisujem kako su se svi čudili Breginu džipu s kojim se mogao, da je poželio, dovesti i na vrh Mont Everesta, a kamoli ne na pitome obale Une? Ne, ja sam sve točno opisao: i Bregin šator koji je razapeo kraj rijeke i ideju da spoji pjesme 'Tamo daleko' i 'Lijepa naša' koja mu je na pamet pala dok je divanio s hodžom iz Ripača.
• U Bijelom dugmetu bili ste od 1986. do 1989. godine. Kakav je dojam Bregović na vas ostavio kao čovjek? Po čemu ga pamtite?
- Ja sam u bend došao nakon što sam 1985. godine s Divljim jagodama održao koncert u legendarnom londonskom Marquee klubu u kojem su prije nas svirali Beatlesi, Led Zeppelin, The Who i Rolling Stones. Jagode su pokušale proboj na inozemno tržište, a ja sam zbog toga engleski učio i po dvanaest sati dnevno. No, u Londonu smo imali mnogo manje svirki nego što smo mi mislili da će ih biti, i bend se zbog loše financijske situacije počeo osipati. Neki članovi su ostali u Londonu, a ja sam se vratio u Bihać. To je čuo Brega, koji je tada gledao s kime bi zamijenio Mladena Vojičića Tifu, koji je u Dugmetu naslijedio Željka Bebeka. Dva dana sam razmišljao o Goranovoj ponudi da dođem u njegov bend, a onda sam je prihvatio. Ponekad mislim da sam pogriješio, da je dobro što sam ušao u Dugme. Ne znam ni sam.
Pitali ste me kakvim sam doživio Gorana... On je poput kaputa s dva lica. Nikad ne znaš koje će ti lice pokazati. Zna biti surov i žestok, a takav je najčešće kada je među ljudima. Ja ne znam pokušava li on tako sakriti svoju nesigurnost.
• Je li Bregović po vašoj ocjeni umjetnik ili trgovac?
- Trgovac. Mislim da i on to zna. Ima, naravno, i primjesa umjetničke duše u toj njegovoj trgovačkoj osobnosti. Uostalom, on krade poput umjetnika, a to nije lako.
• S kim ste se najbolje slagali u Bijelom dugmetu?
- S Vladom Pravdićem i pokojnim Lazom Ristovskim. Vlado je oduvijek bio intelektualac sa širokim horizontima, a Lazo glazbeni profesionalac i umjetnik. Pravi genijalac.
• Je li točna svojedobna izjava Gorana Bregovića da je tijekom turneje Bijelog dugmeta spavao sa 150 žena?
- Mislim da je to više njegov neispunjen san nego istina. Cure jesu bile oko nas, ali su se uglavnom skupljale oko mene. Oko Gorana nije baš bila velika strka.
• Bregović se nije sviđao ženama?
- Nije im bio mrzak, ali nisu ga baš obožavale. Bilo je, naravno, cura i oko njega, ali mislim da ih je više privlačilo to što je on Goran Bregović. Više je on volio žene nego žene njega. Mada, kad se priča o ljubavi, za njega je postojala oduvijek samo Dženana, njegova supruga. Imali su njih dvoje mnogo kriznih trenutaka, prekida uzrokovanih Goranovim šaranjima sa strane. Dženana je sve to znala, ali mu je oprostila.
• Nakon povratničkih koncerata s Bijelim dugmetom održanih 2005. godine u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, počeli ste nastupati sa Željkom Bebekom i Mladenom Vojičićem Tifom, koji su prije vas pjevali u Dugmetu. Kako se vas trojica slažete?
- Dobro. Mi ne mudrujemo. Radimo posao, živimo od toga i dobro nam ide.
• Kako dijelite novac od nastupa?
- Na tri jednaka dijela.
• Je li istina da je Bebek škrt?
- Nije. Prije bih za Gorana rekao da je škrt. Bebek, kojeg znam tek posljednjih godina, prije svega je ozbiljan obiteljski čovjek. Bori se za svoju obitelj, kao i za samog sebe. Lako je i lijepo raditi s Bebekom.
• Kakav je Tifa?
- On ne voli mnogo raditi. Da se njega pita, godišnje bi održao pet-šest koncerata, a ostatak vremena proveo bi sjedeći, uživajući i ljenčareći.
Raka i Brega su nas opljačkali na razglasu
• Bebek, Tifa i vi, pjevajući hitove Bijelog dugmeta, dosad ste obišli Kanadu, Ameriku i Europu. Imate li tremu uoči nastupa u Hrvatskoj?
- Imamo. Mi sad trebamo ovom turnejom koja kreće 14. prosinca dokazati da je ovo što mi radimo mnogo bolje i profesionalnije od onog što je prije dvije i pol godine napravilo Dugme. A doista i jest bolje. Iza nas su vrhunski glazbenici, profesionalci... Pokazat ćemo u ovih sedam koncerata po Hrvatskoj veliku kvalitativnu razliku od onog što je Dugme pokazalo 2005. godine. A imat ćemo, za promjenu, i sjajan razglas.
• Ne skrivate, dakle, da je ozvučenje na tri povratnička koncerta Bijelog dugmeta bilo katastrofalno?
- I gore od katastrofalnog.
• Tko je kriv za to?
- Prvenstveno Raka Marić, a potom i Goran. Oni su određivali hoće li se uštedjeti tih par desetaka tisuća eura koje, međutim, Goran uvijek voli sebi staviti u džep. Međutim, u ovoj turneji koju radimo Bebek, Tifa i ja ne štedi se ni na čemu.
• Kako Bregović trpi kritiku?
- Ne znam.
• Zna li on da vi pišete knjigu i da skupa s Bebekom i Tifom na turneji izvodite njegove pjesme?
- Valjda zna. Ljudi pričaju o našim koncertima, ne vjerujem da on to nije čuo. Pretpostavljam da o nama pozitivno razmišlja: uostalom, zahvaljujući nama pjevaju se lijepe pjesme koje je on nekada davno napisao.
• Zna li i da pišete knjigu?
- Ja ništa ne skrivam. Nemam pojma je li Goran čuo da pišem knjigu, niti bi to na mene i moje pisanje moglo utjecati. On me predobro poznaje: zna da me ništa neće spriječiti da napišem istinu.
• Kada ćete objaviti vašu istinu?
- U veljači ili ožujku.
• Imate li već izdavača?
- Ima mnogo zainteresiranih, a upravo sam u pregovorima.
|
Turneja bivših pjevača Dugmeta
|
• Što će vam supruga reći na dio knjige u kojem opisujete kako su vas djevojke opsjedale?
- Moja žena sve to zna. Dio sam joj ispričao sam, a s dobrim dijelom svega toga i ona se nosila uz mene. Marijana i ja puno smo toga zajedno prošli, nije nam svaki put bilo lako, ali preživjeli smo. Nikad nisam ni pokušavao kriti od nje da su cure na naše koncerte dolazile uglavnom radi mene. Sjećam se, jednom u Skoplju kako je 700 srednjoškolki došlo pred hotel skandirajući moje ime. Ostali gosti su se počeli buniti jer nisu mogli spavati. Došla je policija, a oko tri sata ujutro recepcionar me zamolio da probam smiriti djevojke, jer da policiji to ne uspijeva. Spustio sam se pred hotel i rekao curama da pođu spavati, obećavši im da ću sutra poslijepodne potpisivati autograme. Sutra ih je pred hotel došlo oko 1000, ruka me boljela... O svemu tome, naravno, pisale su i novine, pa ja, čak i da sam htio, ne bih ništa mogao kriti od žene. Ali je žena uvijek znala da mi je samo ona važna i da samo nju volim. Naša ljubav je pobijedila. Danas imamo prekrasnu obitelj, dvije kćerkice i još nam je lijepo kad smo zajedno.
|
Moja žena sve zna o obožavatelicama
|
General Tempo sve pjevao falš
'Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo'. Prvi moj album s Dugmetom 1986., gost general Vukmanović Tempo, pjevajući pjesmu 'Padaj silo i nepravdo', da bismo, eto, bili provokativni, general je bio jedan od Titinih suboraca koji se nije slagao s politikom države i s vojnim strukturama. Tito ga nije zatvorio nego ga je penzionirao i izbrisao iz javnog života. Eto, Brega se sjetio da ga izvadi iz izolacije. Imao je dobru temu o kojoj će raspravljati s političkim novinarima. Bregin cilj nije bio da se intervjui daju samo u muzičkim i zabavnim novinama nego i u dnevnim, političkim, kao što su Večernji list, sarajevsko Oslobođenje, Vesti.
Zabranjeni general pjeva s Dugmetom, i to s Bregom. Sve je to snimljeno negdje u kući generala Tempa gdje nisu imali pristupa čak ni novinari niti je ijedna slika s tog sastanka objavljena. Goran je znao pričati, da bi generala uvjerio da s njim otpjeva morao ga je saslušati tamo negdje od 40 i neke.
Pričao mi je Lazo Ristovski da je imao problema odsvirati harmoniku jer je general sve pjevao falš, a Brega mu tercao. Imam osjećaj da to mnogi nisu ni primijetili. "Padaj silo i nepravdo" više je zvučalo na sprdaljku nego na neku ozbiljnu stvar s kojom bi se Bijelo dugme moglo ponositi. Sve iz prikrajka to je pratila tadašnja politička garnitura Jugoslavije, ali nisu davali neki značaj tom ili su to podržavali. Komunistima nije smetao Tempo, a Bregi su pustili da se igra igrica jer im je najvjerojatnije odgovarao. Mislim da je taj potez bio Goranov najveći promašaj. Nikoga više nije zanimala šuplja priča starih Titinih generala, a pogotovo ne kako pjevaju. Goran je pokušavao u svakom trenutku u svojim intervjuima skrenuti pažnju na generala i da to bude političko pitanje i tema oko koje bi se lijepili novinari. Prije bi ga pitali, i njega i Raku, kad će moći dobiti intervju od mene. Tu pjesmu 'Pljuni i zapjevaj...', kad bismo izvodili na koncertima, masa bi je pjevala poput himne.
Nisu mi se svidjeli stihovi, 'tko ne sluša pjesmu, slušat će oluju'. Ali nisam imao izbora: ili to pjevati ili otići.
Mora da je 'majstor' dobivao informacije do koje granice može ići. Tad se je država mogla nazvati i dunja s ormara, sirota kraljica, moja nevjesto, eto, treba je i udati, dobro, ako bog da.
Brega na kampiranju s pištoljem
Preko ljeta 1998. godine sam se slabo čuo s kolegama iz benda.
Početkom srpnja javio mi se Brega, rekao da bi malo navratio do Bihaća i da bi se volio smjestiti negdje pokraj rijeke Une, u nekoj divljini. Pitao sam ga zašto, a on mi odgovori da želi raditi na novom albumu negdje u prirodi i da ima kompletnu opremu za kampiranje, od šatora do opreme za kuhanje. Rekao sam mu da ću naći teren za njega.
Ripač, malo je mjesto na ulazu u Bihać iz pravca Bosanskog Petrovca, slapovi Une tu su najrazigraniji i svojim tokom rijeka je napravila nekoliko otočića. Krajem srpnja Brega se pojavljuje u Bihaću s nekim tipom kao da će osvajati vrhove Alpa i s kompletnom opremom za kampiranje. Bilo mi je smiješno. Odlučio je i spavati pokraj Une. Odveo sam ga u Ripač. Ja i moj brat smo mu pomogli da postavi šator. Imao je plinske lampe, baterije, posuđe. Čak mi je pokazao i pištolj na što mu je moj brat odgovorio da dok je s njim onda mu to ne treba. A što kad ti odeš na spavanje, reče Brega....
|
I
z Islamovićevih dnevnika
|
Klara Rožman