Zoran Milanović, političar koji je, nakon posljednje stranačke konvencije SDP-a, učvrstio svoj položaj na čelnom mjestu stranke - otvoreno govori o svojim precima, obiteljskoj prošlosti koja ga je, djelomice, odredila, poput činjenice da su ga baka Marija i ujak Stjepan tajno krstili u crkvi Sv. Petra u Zagrebu.
- Baka Marija me 1968., kad sam imao godinu i pol, odlučila krstiti. Nakon što je sve dogovorila sa župnikom, ona i mlađi ujak Stjepan sjeli su na tramvaj, na okretištu u Dubravi, i potajice me odnijeli u crkvu Sv. Petra u Vlaškoj ulici. Kršten sam sasvim slučajno 10. travnja, a krsno ime mi je Marijan.
Otac me sigurno ne bi dao krstiti, bio je komunist, nije sjedio na dvije stolice. Za moje krštenje nije znala čak ni majka, a ujak je cijelo vrijeme šutio. Baka Marija je 1990., pred smrt, ispričala sve o tom događaju.
Majci je bilo drago što sam kršten, sve u svemu jedna sentimentalna priča - priča Zoran Marijan Milanović, predsjednik SDP-a.
Zazor od vjere i vjerskih običaja koji je imala obitelji s očeve, sinjske strane Milanović pojašnjava ovako: - Kod nas u kući Božić se nije slavio, nismo na Badnjak kitili jelku, nego nekoliko dana poslije, ali smo za Božić i Uskrs išli kod bake.
Prabaka i pradjed Zorana Milanovića: Georgina i Josip Matasić 1885. na svadbi u Petrovaradinu
Stjepan i Marija Matasić, djed i baka Zorana Milanovića te majka Gina kao dijete i ujak Ante
Unatoč tome što je javnost mogla steći dojam da je u formiranju mladog Milanovića bila odlučujuća sinjska, očeva obitelj, s partizanskom i komunističkom prošlošću, na njegovo formiranje sigurno je utjecaja imala i senjska strana, majčina grana obitelji, s građanskom tradicijom.
Stoga Milanović s ponosom govori o Senju kao “važnom hrvatskom gradu, s malo romanskih i mletačkih utjecaja”.
- Moji preci su u Senj došli sredinom 19. stoljeća i vezali se za taj grad. Bili su učitelji i časnici carske vojske; vojne škole su bile prozor u svijet za pučane i težake u hrvatskim krajevima.
U vrijeme kad je u državi bilo pet-šest posto pismenih, to je bila velika stvar. Primali su državnu plaću i bili školovani za svoj posao. Moj šukundjed, Josip Nikšić, po prabakinoj strani, i njegov bliži rođak bili su stipendisti i pohađali su carsku vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu - Terezianum. Svaki detalj njihove karijere “iskopao” sam iz arhiva te ustanove u ožujuku 1996., kada sam tamo boravio na jednom seminaru - otkriva Milanović.
Mlada udovica
- Moj pradjed, Josip Matasić, bio je ravnatelj škole u Petrovaradinu, a nakon što je dočekao mirovinu, vratio u Senj, gdje je i pokopan. Djed Stjepan slučajno je rođen u Gradištu pokraj Županje 1892. Godine 1912. djed je otišao studirati ekonomiju u Beč, na visoku ekonomsku školu - ponosno priča Milanović o Matasićima koji su, zapravo, podrijetlom Ličani, iz Sinca, gdje je vrelo Gacke.
No, njegov je djed, na kraju, unovačen za vrijeme studija te se, kao vojnik, borio u Drugom svjetskom ratu.
- Djed se, nakon završetka rata, pokušao baviti poduzetništvom po Kraljevini Jugoslaviji, bio je suvlasnik jedne pilane.
Ne znam kako je taj posao završio, vjerojatno neslavno, pa se na kraju vratio u Senj i počeo raditi za jednu banku, a pradjed Josip je poginuo 1921. u pomorskoj nesreći, utopio se za nevere u Senjskom kanalu - priča Milanović.
Gina, Ante i Stjepan Matasić u Senju 1942.
Djed Stjepan je sa svojom obitelji živio vili Eufemija, unajmljenom ubožištu koje je preuređeno u vilu.
No, tijekom Drugog svjetskog rata, 1943., Milanovićev djed Stjepan Matasić poginuo je u svojoj 52. godini.
Partizani su, naime, nakratko zauzeli Senj, a Nijemci su bombardirali grad kako bi ih istjerali. Matasić je poginuo tijekom bombardiranja, a iza njega je ostala udovica Marija Maša, koja je od muža bila mlađa 21 godinu, s troje djece. Marija Matasić, djevojačkog prezimena Glavaš, podrijetlom je iz Krasnog na Velebitu. Nakon završetka rata komunističke vlasti su je oputuživale za kolaboraciju, budući da su u dijelu vile Eufemija bili smješteni Nijemci. Da se za nju nije zauzeo njezin rođak Tone Rončević, istaknuti partizan iz Senja, pitanje je kako bi Milanovićeva baka prošla. Godine 1947. Marija Matasić napušta Senj te se s djecom seli na Sušak.
Otac kod Tripala
- Da baka nije bila snalažljiva, žilava i bistra gorštakinja s Velebita, pitanje je kako bi prošli. Imala je sređen život, a odjednom je ostala bez svega - kaže Milanović.
Udovica Marija Matasić, nakon svega, udala se za Petra Plišića iz Ličkoga Lešća, koji je podigao njenu djecu, Milanovićevu majku Ginu i ujake.
Plišić je, naime, bio u ustašama, iako ne svojom voljom. Nakon završetka rata netko ga je prijavio zbog “kolaboracije” te je završio u zatvoru u Novoj Gradiški, gdje je odležao nekoliko godina. U zatvoru mu je narušeno i zdravlje.
Zoran Milanović na 4. rođendan 1970., s ocem Stipom i majkom Ginom
Plišić je 1954. kupio kuću u Dubravi te je, poslije, sredinom 60-ih godina radio u Njemačkoj, u Stuttgartu.
Nakon povratka iz Njemačke, budući da je po struci bio strojobravar, držao je đacima jednog zagrebačkog srednjoškolskog centra praktičnu nastavu u Prvomajskoj. Plišić je umro 1972. u 51. godini od angine pectoris.
- Moja majka Gina dobila je ime po prabaci, Georgini, ali je u vrijeme NDH u dokumente upisano Đurđica i tako je ostalo. Njen mlađi brat Stjepan rođen je 1941. godine, a stariji Ante 1938.
Majka je nastavila srednju školu u Zagrebu, učiteljsku, a nakon škole je počela raditi. Poslije je završila visoku pedagošku školu i, kao nastavnica, predavala u osnovnoj školi. Moji roditelji su se upoznali 1966. Otac je tada radio u gradskom partijskom komitetu, kod Mike Tripala - priča predsjednik SDP-a Milanović.
Hrvatski kadrovi
Njegovi ujaci završili su u Zagrebu ekonomski fakultet. Ante Matasić, stariji ujak, želio se oprobati u diplomaciji te se javio na natječaj koji je raspisao Savezni sekretarijat za vanjske poslove (ministarstvo vanjskih poslova) za mjesto u Pekingu.
- Zanimljivo je da su stariji ujak Ante i moj otac u isto vrijeme, 1964., konkurirali za mjesta u jugoslavenskoj diplomatskoj službi, budući da se i hrvatskim kadrovima otvorio prostor za službu u diplomaciji - kaže Milanović.
I, doista, obojica su primljeni u službu, ali je samo Ante započeo diplomatsku karijeru dok je Milanovićev otac Stipe u posljednji čas odlučio ostati u Zagrebu.
Obrazovani i imućni
Ujak Ante je najprije boravio u Beogradu, potom je počeo raditi u jugoslavenskoj ambasadi u Kini. U Pekingu je rođena i Milanovićeva sestrična Sonja, supruga aktualnog hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića.
-Kad se vratio iz Kine, Ante Matasić je četiri godine boravio u Sofiji, a onda 1975. izišao iz diplomacije i vratio se u Zagreb. Milanovićev ujak Ante je, budući da su partijaši nahrupili u HDZ, iz inata ostao član SDP-a i nakon 1990.
Stjepan i Marija Matasić, snimljeni 1936., Marija je bila 21 godinu mlađa od muža Stjepana
Georgina i Josip MatasiĘ, s djecom, Stjepanom i Mirom, snimljeni 1899. u Petrovaradinu
Mlađi Milanovićev ujak Stjepan, koji je kumovao njegovu krštenju, cijeli radni vijek proveo je u tekstilnoj industriji, radeći u poznatim zagrebačkim tvrtkama. Pa ipak, nesreće tog dijela obitelji za vrijeme Drugog svjetskog rata trajno su utjecale i na formiranje Milanovićeve ličnosti te na njegove stavove. Senjski dio Milanovićevih predaka imao je građansku tradiciju: bili su obrazovani i relativno imućni.
- Preci s očeve strane - nastavlja - živjeli su jednostavniji život, bili su težaci, doduše, nešto su bolje živjeli od Imoćana i Hercegovaca. Glavice i Sinj su ipak bliže moru, bliže vlaku, bliže Splitu, bliže vlasti. U obitelji s očeve strane puno se pričalo o partizanima - kaže Milanović.
Milanovići iz Glavica su uglavnom bili u 1. i 2. dalmatinskoj brigadi. Milanovićev djed Ante iz Glavica bio je u početku jedan od glavnih organizatora pomoći partizanima, a njegov brat Ivan borio se protiv četnika na Prenju i na Barama na Sutjesci, gdje je samo u jednom danu poginulo 800 Dalmatinaca. Milanovićevi rođaci s bakine strane, Romci iz Glavica, također su se borili u istim partizanskim formacijama.
- Dalmatinci su se tada našli u tome, bili su malo više lijevi, kao što su danas malo više desni. Ponekad imam dojam da su bili žrtvovani - kaže Milanović.
Troroga kapa
Svi Milanovići i Romci su se, nakon završetka Drugog svjetskog rata, vratili kući, osim Ivana, brata Milanovićeva djeda, koji je kao oficir ostao u JNA i kojeg su vrlo brzo umirovili, 1964. Ostao je živjeti u Beogradu kao visoki oficir JNA, danas ima 90 godina, vitalan je starac.
- Zanimljivo je da ustaše uglavnom nisu dirali žene i djecu sinjskih i glavičkih partizana dok su se ovi borili po bosanskim vrletima - primjećuje Milanović.
- Kad mi se u nekim desnim tiskovinama žele narugati, onda mi na glavu “stave” trorogu partizansku kapu.
Oni ne razumiju da je ta troroga kapa više od titovke, kapa koju su nosili isključivo hrvatski partizani u Dalmaciji, na otocima, u Istri, Primorju, a i Franjo Tuđman je nosio trorogu kapu u Zagorju - ponosno priča Milanović o “kapi s tri roga” koja je od 1944. zabranjena u patizanskoj vojsci te je uvedena “jednoobrazna” titovka.
Red u Bleiburgu
Najnoviji događaji u vezi s Fumićevim protucrkvenim govorom u Jasenovcu i provokacija ustaškim simbolima na komemoraciji u Bleiburgu nameću logično pitanje: hoće li predsjednik SDP-a otići u Bleiburg?
- Tamo je kao prvi hrvatski premijer bio i Račan. Nije bio na dan komemoracije, nije se htio izlagati neugodnim i neukusnim situacijama. Položio je cvijeće, poklonio se i otišao. Ne vidim razloga da i ja ne odem u Bleiburg - kaže Milanović.
Nema razloga da ne odem na Bleiburg jer je ondje bio i premijer Račan, koji je položio cvijeće i poklonio se na dan kad se tamo ne mogu doživjeti neugodnosti
U povodu dolaska “ljudi u crnom” na komemoraciju u Bleiburgu, Milanović je jasan:
- Budući da je zemlju na Bleiburškome polju kupila hrvatska Vlada, mi bismo tamo trebali uspostaviti interni red. Te stvari moramo rješavati sada i postići dogovor o tome!
Prema Milanovićevu mišljenju, “nije isto” ono što se događalo u Jasenovcu i Bleiburgu ove godine, povodom održanih komemoracija.
- U Bleiburgu su viđene ustaške kape, a u Jasenovcu nisam vidio partizanske - rekao je Milanović.
- Pokušavam biti objektivan. Na primjer, kad moj stariji desetogodišnji sin pita za Tuđmana, ja mu kažem da je to prvi hrvatski predsjednik, sa svim svojim zaslugama i pogreškama, ne želim sinu usađivati netoleranciju nego ga poticati da traži istinu - dodao je Milanović.
Milanovići su na područje Sinja došli u velikoj seobi koju su ramski franejvci predvodili 1687. Neke obitelji Milanovića su se, nakon toga, vratili u BiH i naselili u katolička sela uz LIvansjko polje.
Šukundjed Zorana Milanovića, Ante, u Glavicama je bio seoski glavar, koji se bavio politikom, bio je čak na listi Narodne stranke. Pradjed Nikola nije nije imao takve ambicije.
- Ja i Janroković se znamo od 1991. , često smo se viđali, ali sada vrlo rijetko, što ne znači da se izbjegavamo.
Ivica Radoš
- Baka Marija me 1968., kad sam imao godinu i pol, odlučila krstiti. Nakon što je sve dogovorila sa župnikom, ona i mlađi ujak Stjepan sjeli su na tramvaj, na okretištu u Dubravi, i potajice me odnijeli u crkvu Sv. Petra u Vlaškoj ulici. Kršten sam sasvim slučajno 10. travnja, a krsno ime mi je Marijan.
Otac me sigurno ne bi dao krstiti, bio je komunist, nije sjedio na dvije stolice. Za moje krštenje nije znala čak ni majka, a ujak je cijelo vrijeme šutio. Baka Marija je 1990., pred smrt, ispričala sve o tom događaju.
Majci je bilo drago što sam kršten, sve u svemu jedna sentimentalna priča - priča Zoran Marijan Milanović, predsjednik SDP-a.
Zazor od vjere i vjerskih običaja koji je imala obitelji s očeve, sinjske strane Milanović pojašnjava ovako: - Kod nas u kući Božić se nije slavio, nismo na Badnjak kitili jelku, nego nekoliko dana poslije, ali smo za Božić i Uskrs išli kod bake.
Prabaka i pradjed Zorana Milanovića: Georgina i Josip Matasić 1885. na svadbi u Petrovaradinu
Stjepan i Marija Matasić, djed i baka Zorana Milanovića te majka Gina kao dijete i ujak Ante
 |
 |
Unatoč tome što je javnost mogla steći dojam da je u formiranju mladog Milanovića bila odlučujuća sinjska, očeva obitelj, s partizanskom i komunističkom prošlošću, na njegovo formiranje sigurno je utjecaja imala i senjska strana, majčina grana obitelji, s građanskom tradicijom.
Stoga Milanović s ponosom govori o Senju kao “važnom hrvatskom gradu, s malo romanskih i mletačkih utjecaja”.
- Moji preci su u Senj došli sredinom 19. stoljeća i vezali se za taj grad. Bili su učitelji i časnici carske vojske; vojne škole su bile prozor u svijet za pučane i težake u hrvatskim krajevima.
U vrijeme kad je u državi bilo pet-šest posto pismenih, to je bila velika stvar. Primali su državnu plaću i bili školovani za svoj posao. Moj šukundjed, Josip Nikšić, po prabakinoj strani, i njegov bliži rođak bili su stipendisti i pohađali su carsku vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu - Terezianum. Svaki detalj njihove karijere “iskopao” sam iz arhiva te ustanove u ožujuku 1996., kada sam tamo boravio na jednom seminaru - otkriva Milanović.
Mlada udovica
- Moj pradjed, Josip Matasić, bio je ravnatelj škole u Petrovaradinu, a nakon što je dočekao mirovinu, vratio u Senj, gdje je i pokopan. Djed Stjepan slučajno je rođen u Gradištu pokraj Županje 1892. Godine 1912. djed je otišao studirati ekonomiju u Beč, na visoku ekonomsku školu - ponosno priča Milanović o Matasićima koji su, zapravo, podrijetlom Ličani, iz Sinca, gdje je vrelo Gacke.
No, njegov je djed, na kraju, unovačen za vrijeme studija te se, kao vojnik, borio u Drugom svjetskom ratu.
- Djed se, nakon završetka rata, pokušao baviti poduzetništvom po Kraljevini Jugoslaviji, bio je suvlasnik jedne pilane.
Ne znam kako je taj posao završio, vjerojatno neslavno, pa se na kraju vratio u Senj i počeo raditi za jednu banku, a pradjed Josip je poginuo 1921. u pomorskoj nesreći, utopio se za nevere u Senjskom kanalu - priča Milanović.
Gina, Ante i Stjepan Matasić u Senju 1942.
Djed Stjepan je sa svojom obitelji živio vili Eufemija, unajmljenom ubožištu koje je preuređeno u vilu.
No, tijekom Drugog svjetskog rata, 1943., Milanovićev djed Stjepan Matasić poginuo je u svojoj 52. godini.
Partizani su, naime, nakratko zauzeli Senj, a Nijemci su bombardirali grad kako bi ih istjerali. Matasić je poginuo tijekom bombardiranja, a iza njega je ostala udovica Marija Maša, koja je od muža bila mlađa 21 godinu, s troje djece. Marija Matasić, djevojačkog prezimena Glavaš, podrijetlom je iz Krasnog na Velebitu. Nakon završetka rata komunističke vlasti su je oputuživale za kolaboraciju, budući da su u dijelu vile Eufemija bili smješteni Nijemci. Da se za nju nije zauzeo njezin rođak Tone Rončević, istaknuti partizan iz Senja, pitanje je kako bi Milanovićeva baka prošla. Godine 1947. Marija Matasić napušta Senj te se s djecom seli na Sušak.
Otac kod Tripala
- Da baka nije bila snalažljiva, žilava i bistra gorštakinja s Velebita, pitanje je kako bi prošli. Imala je sređen život, a odjednom je ostala bez svega - kaže Milanović.
Udovica Marija Matasić, nakon svega, udala se za Petra Plišića iz Ličkoga Lešća, koji je podigao njenu djecu, Milanovićevu majku Ginu i ujake.
Plišić je, naime, bio u ustašama, iako ne svojom voljom. Nakon završetka rata netko ga je prijavio zbog “kolaboracije” te je završio u zatvoru u Novoj Gradiški, gdje je odležao nekoliko godina. U zatvoru mu je narušeno i zdravlje.
Zoran Milanović na 4. rođendan 1970., s ocem Stipom i majkom Ginom
Plišić je 1954. kupio kuću u Dubravi te je, poslije, sredinom 60-ih godina radio u Njemačkoj, u Stuttgartu.
Nakon povratka iz Njemačke, budući da je po struci bio strojobravar, držao je đacima jednog zagrebačkog srednjoškolskog centra praktičnu nastavu u Prvomajskoj. Plišić je umro 1972. u 51. godini od angine pectoris.
- Moja majka Gina dobila je ime po prabaci, Georgini, ali je u vrijeme NDH u dokumente upisano Đurđica i tako je ostalo. Njen mlađi brat Stjepan rođen je 1941. godine, a stariji Ante 1938.
Majka je nastavila srednju školu u Zagrebu, učiteljsku, a nakon škole je počela raditi. Poslije je završila visoku pedagošku školu i, kao nastavnica, predavala u osnovnoj školi. Moji roditelji su se upoznali 1966. Otac je tada radio u gradskom partijskom komitetu, kod Mike Tripala - priča predsjednik SDP-a Milanović.
Hrvatski kadrovi
Njegovi ujaci završili su u Zagrebu ekonomski fakultet. Ante Matasić, stariji ujak, želio se oprobati u diplomaciji te se javio na natječaj koji je raspisao Savezni sekretarijat za vanjske poslove (ministarstvo vanjskih poslova) za mjesto u Pekingu.
- Zanimljivo je da su stariji ujak Ante i moj otac u isto vrijeme, 1964., konkurirali za mjesta u jugoslavenskoj diplomatskoj službi, budući da se i hrvatskim kadrovima otvorio prostor za službu u diplomaciji - kaže Milanović.
I, doista, obojica su primljeni u službu, ali je samo Ante započeo diplomatsku karijeru dok je Milanovićev otac Stipe u posljednji čas odlučio ostati u Zagrebu.
Obrazovani i imućni
Ujak Ante je najprije boravio u Beogradu, potom je počeo raditi u jugoslavenskoj ambasadi u Kini. U Pekingu je rođena i Milanovićeva sestrična Sonja, supruga aktualnog hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića.
-Kad se vratio iz Kine, Ante Matasić je četiri godine boravio u Sofiji, a onda 1975. izišao iz diplomacije i vratio se u Zagreb. Milanovićev ujak Ante je, budući da su partijaši nahrupili u HDZ, iz inata ostao član SDP-a i nakon 1990.
Stjepan i Marija Matasić, snimljeni 1936., Marija je bila 21 godinu mlađa od muža Stjepana
Georgina i Josip MatasiĘ, s djecom, Stjepanom i Mirom, snimljeni 1899. u Petrovaradinu
 |
 |
Mlađi Milanovićev ujak Stjepan, koji je kumovao njegovu krštenju, cijeli radni vijek proveo je u tekstilnoj industriji, radeći u poznatim zagrebačkim tvrtkama. Pa ipak, nesreće tog dijela obitelji za vrijeme Drugog svjetskog rata trajno su utjecale i na formiranje Milanovićeve ličnosti te na njegove stavove. Senjski dio Milanovićevih predaka imao je građansku tradiciju: bili su obrazovani i relativno imućni.
- Preci s očeve strane - nastavlja - živjeli su jednostavniji život, bili su težaci, doduše, nešto su bolje živjeli od Imoćana i Hercegovaca. Glavice i Sinj su ipak bliže moru, bliže vlaku, bliže Splitu, bliže vlasti. U obitelji s očeve strane puno se pričalo o partizanima - kaže Milanović.
Milanovići iz Glavica su uglavnom bili u 1. i 2. dalmatinskoj brigadi. Milanovićev djed Ante iz Glavica bio je u početku jedan od glavnih organizatora pomoći partizanima, a njegov brat Ivan borio se protiv četnika na Prenju i na Barama na Sutjesci, gdje je samo u jednom danu poginulo 800 Dalmatinaca. Milanovićevi rođaci s bakine strane, Romci iz Glavica, također su se borili u istim partizanskim formacijama.
- Dalmatinci su se tada našli u tome, bili su malo više lijevi, kao što su danas malo više desni. Ponekad imam dojam da su bili žrtvovani - kaže Milanović.
Troroga kapa
Svi Milanovići i Romci su se, nakon završetka Drugog svjetskog rata, vratili kući, osim Ivana, brata Milanovićeva djeda, koji je kao oficir ostao u JNA i kojeg su vrlo brzo umirovili, 1964. Ostao je živjeti u Beogradu kao visoki oficir JNA, danas ima 90 godina, vitalan je starac.
- Zanimljivo je da ustaše uglavnom nisu dirali žene i djecu sinjskih i glavičkih partizana dok su se ovi borili po bosanskim vrletima - primjećuje Milanović.
- Kad mi se u nekim desnim tiskovinama žele narugati, onda mi na glavu “stave” trorogu partizansku kapu.
Oni ne razumiju da je ta troroga kapa više od titovke, kapa koju su nosili isključivo hrvatski partizani u Dalmaciji, na otocima, u Istri, Primorju, a i Franjo Tuđman je nosio trorogu kapu u Zagorju - ponosno priča Milanović o “kapi s tri roga” koja je od 1944. zabranjena u patizanskoj vojsci te je uvedena “jednoobrazna” titovka.
Red u Bleiburgu
Najnoviji događaji u vezi s Fumićevim protucrkvenim govorom u Jasenovcu i provokacija ustaškim simbolima na komemoraciji u Bleiburgu nameću logično pitanje: hoće li predsjednik SDP-a otići u Bleiburg?
- Tamo je kao prvi hrvatski premijer bio i Račan. Nije bio na dan komemoracije, nije se htio izlagati neugodnim i neukusnim situacijama. Položio je cvijeće, poklonio se i otišao. Ne vidim razloga da i ja ne odem u Bleiburg - kaže Milanović.
Nema razloga da ne odem na Bleiburg jer je ondje bio i premijer Račan, koji je položio cvijeće i poklonio se na dan kad se tamo ne mogu doživjeti neugodnosti
|
- Budući da je zemlju na Bleiburškome polju kupila hrvatska Vlada, mi bismo tamo trebali uspostaviti interni red. Te stvari moramo rješavati sada i postići dogovor o tome!
Prema Milanovićevu mišljenju, “nije isto” ono što se događalo u Jasenovcu i Bleiburgu ove godine, povodom održanih komemoracija.
- U Bleiburgu su viđene ustaške kape, a u Jasenovcu nisam vidio partizanske - rekao je Milanović.
- Pokušavam biti objektivan. Na primjer, kad moj stariji desetogodišnji sin pita za Tuđmana, ja mu kažem da je to prvi hrvatski predsjednik, sa svim svojim zaslugama i pogreškama, ne želim sinu usađivati netoleranciju nego ga poticati da traži istinu - dodao je Milanović.
Milanovići su na područje Sinja došli u velikoj seobi koju su ramski franejvci predvodili 1687. Neke obitelji Milanovića su se, nakon toga, vratili u BiH i naselili u katolička sela uz LIvansjko polje.
Šukundjed Zorana Milanovića, Ante, u Glavicama je bio seoski glavar, koji se bavio politikom, bio je čak na listi Narodne stranke. Pradjed Nikola nije nije imao takve ambicije.
Matasić i Tito
Matasići vuku podrijetlo iz Like. Poznati general austrougarske vojske, Matasić, u vrijeme kad je, kao pukovnik, bio na službi u Petrovaradinu - skupa je mačevao s Josipom Brozom, koji je tada bio ročnik. Taj je matasić bliski rođak Milanovićevih predaka s majčine strane.Rijetko viđam Jandrokovića
Iako su tazbina, Milanović i Gordan Jandroković, ministar vanjskih poslova RH, ne susreću se često. Naime, Jandroković je oženio Sonju, kći Milanovićeva ujaka Ante.- Ja i Janroković se znamo od 1991. , često smo se viđali, ali sada vrlo rijetko, što ne znači da se izbjegavamo.
Milanovići od Rame do Sinja i Livna
|
Ivica Radoš