Vladimir Šeks ovaj je put u pravu. Njegova, u ime HDZ-a izražena “načelna rezerva” prema uvođenju dopunskog prava glasa za manjine, što će biti jedna od vrućih tema rasprave o izmjenama Ustava, ima rezona. Opozicija u svom paketu ustavnih promjena predlaže pozitivnu diskriminaciju nacionalnih manjina: pripadnici manjina više se ne bi morali odlučivati između glasanja za opću ili nacionalnu listu. Mogli bi glasati za obje. Umjesto sadašnje ili-ili situacije, opozicija traži i-i model. Predlagači vjerojatno shvaćaju da dvostruko pravo glasa teško mogu ugurati u Ustav, ali će barem HDZ istjerati na čistac. Vladajuća ga stranka već godinama obećava, uvijek s figom u džepu. Na tome je gradila svoje aranžmane s manjincima, bez stvarne namjere da zapisano i realizira.
S parlamentarnom zastupljenošću nacionalnih manjina u Hrvatskoj ima ozbiljnih problema. Na papiru standardi su vrlo visoki. Analiza dosadašnje prakse vjerojatno bi pokazala da najveći problem nije u sada potenciranom dodatnom pravu glasa. Dvostruko pravo glasa eliminiralo bi neugodnost da se pripadnici manjina na izbornome mjestu moraju izjašnjavati o svome nacionalnom statusu, što u Hrvatskoj ni danas nije posve bezbolno. Ali to je uglavnom sva korist koja bi se m4ogla postići. Uvođenje dodatnog prava glasa manjinama ne osigurava nikakve praktične probitke. Ali bi moglo pokvariti posljednjih godina teško građeno međunacionalno normaliziranje. Pozitivna izborna diskriminacija manjinaca neminovno će, i u konačnici nepotrebno, obnoviti dobrim dijelom već adaktirane neproduktivne debate i napetosti. Hrvatsku bi mogla vratiti u vrijeme nacionalnog razvrstavanja i prebrojavanja. Ako Hrvati uvođenje dodatnog prava glasa dožive kao nepravdu, ni za manjine nije dobro. Svakako, rizici su veći od koristi.
Jedan drugi, krajnje problematičan aspekt manjinskog predstavništva u Saboru nitko se iz politike ne usudi dotaći. Stručnjak za ustavno pravo Branko Smerdel ističe da se manjinama moraju garantirati sva moguća prava, ali da njihovi zastupnici ne bi trebali sudjelovati u formiranju Vlade. Ne bi se smjeli pojavljivati u ulozi jezičca na vagi koji odlučuje o tome tko će formirati vlast. U Njemačkoj u jednoj saveznoj državi danska manjina, jedina u Europi, uživa izbornu pozitivnu diskriminaciju, ali ona je samo jednom, u prvim poratnim izborima, svojim glasom presudila tko će vladati zemljom, što joj je njemačka javnost žestoko zamjerila. Nikada više nije ponovila tu pogrešku. Kod nas ni manjine, a ni glavne političke stranke uopće ne akceptiraju problem.
Umjesto da manjinski zastupnici sačuvaju neutralnost - jer nije korektno da nacionalne manjine većini određuju odnos političkih snaga u parlamentu - u Hrvatskoj su se oni pretvorili u pravi trgovački klub. Funkcioniraju kao rezerva za popunjavanje vladajuće većine i masno to naplaćuju. Premda im je izborni legitimitet tanak, u Sabor ulaze s nekoliko stotina glasova, uživaju potpuni mandat i ne vide ništa problematično u tome da presuđuju tko će vladati Hrvatskom. Taj aspekt parlamentarnog predstavništva nacionalnih manjina, koji je rezultirao stvaranjem njihovih uvijek istih, profesionalnih predstavnika, svojevrsnih manjinskih baruna, najurgentnije vapi za promjenom.