REPOVI IZBORA

KOMENTAR JUTARNJEG LISTA Jelena Lovrić: Predsjednica Hrvatske ili predsjednica svih Hrvata

Nikola Vilić/CROPIX

Od sudjelovanja u biranju predsjednika Hrvatske, pa čak i parlamenta, Hrvati u BiH nemaju baš nikakve koristi. Ali mogu imati štete. Postaju objektom zlovolje

Kolinda Grabar Kitarović nije pobijedila glasovima iz inozemstva, kako se to u jednom dijelu izborne noći činilo, a što je za legitimnost njenog izbora izuzetno važno. Ali to ne znači da problem ne postoji. O novoj predsjednici Hrvatske nisu odlučili glasovi iz takozvane dijaspore, ali bi Hrvatska - pokazuju i recentni izbori - na ozbiljan i odgovoran način morala odlučiti o načinu izbornog participiranja prekograničnih Hrvata. Refleks postojećeg, krajnje problematičnog modela predstavlja i dilema je li Kolinda Grabar Kitarović predsjednica Hrvatske ili je predsjednica svih Hrvata, kako je ovih dana iz HDZ-ovih krugova tituliraju.

Uvlačenje bosanskohercegovačkih Hrvata u izbore u Hrvatskoj, uvedeno sredinom devedesetih, otpočetka je bilo ne samo dio HDZ-ova vrlo razgranatog izbornog inžinjeringa, nego i izraz tadašnjeg Tuđmanovog teritorijalnog zapasavanja dijelova susjedne države. S vremenom se Hrvatska odrekla imperijalnih namjera, gužva po hercegovačkim biralištima postupno se smanjivala, ali je svejedno dubiozan model preživio do današnjih dana. Dubiozan, jer Hrvati u Bosni i Hercegovini nikako nisu dijaspora, nisu iseljena Hrvatska, nego su autohton bosanskohercegovački narod. Forsiranje njihova uključivanja u hrvatske izbore, kakvo smo u režiji HDZ-ova glavnog operativca Milijana Brkića gledali proteklih dana, neodoljivo podsjeća na scenarij koji je prije osam godina na parlamentarnim izborima primijenio Ivo Sanader. Vasine kolone buseva samo su preslik opće mobilizacije iz 2007., kada je Sanader u BiH učetverostručio broj glasačkih mjesta i produžio vrijeme izbora na dva dana te svojim posterima oblijepio cijelu zemlju, kao da se natječe za vlast u Sarajevu, a ne u Zagrebu.

Izborno dizanje Hercegovine na noge, prije osam godina, baš kao i danas, nema podršku ovdašnje javnosti i izaziva netrpeljivost i zlu krv prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. U Sanaderovo vrijeme istraživanja su govorila da se dvije trećine hrvatskih građana protive takvom obliku glasanja takozvane dijaspore. Protiv je bila čak i trećina HDZ-ovih glasača. Reagiranja na prošlonedjeljni stampedo na BiH birališta govore o sličnim raspoloženjima. HDZ-ov Vaso buni se protiv malog broja glasačkih mjesta, tvrdeći da smo gledali festival diskriminacije. Zaista, izbori u Mostaru odvijali su se u neljudskim uvjetima. Ali tko bi se zapravo trebao osjećati diskriminiranim?

Dobar dio hrvatske javnosti postojeće rješenje s dijasporom smatra nepravednim: nije korektno da oni koji u Hrvatskoj ne žive i ne dijele sudbinu zemlje odlučuju o tome tko će u Zagrebu vladati. Ofenzivno izborno angažiranje bosanskohercegovačkih Hrvata u Sanaderovo je vrijeme iznjedrilo gotovo jednoglasan zahtjev političkih stranaka da se izbornim pobjednikom ima smatrati onaj tko postigne bolje rezultate na domaćem terenu, odnosno da predsjednik države mandat za sastavljanje Vlade mora povjeriti onome tko dokaže da je dobio većinu na izborima u Hrvatskoj. Ovoga puta, na predsjedničkim izborima, nitko nije ni stigao reagirati na usiljeni marš lažne dijaspore na birališta, još manje da bi se pokušao ograničiti njen eventualni presudan utjecaj na izborne odluke.

Hrvatska je godinama frustrirana osjećajem da joj se kapa kroji negdje drugdje, u Beču ili Beogradu svejedno.

Zato je svojedobno Tuđmanova deviza: “Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske!” imala tako snažan, možda i krucijalan mobilizacijski potencijal. Odbojnost prema modelu koji BiH Hrvate uvlači u ovdašnje izborne odluke samo je ekstenzija te volje za emancipacijom i suverenošću: da Hrvatska vlada sama sobom. Za najveći dio javnosti Bosna i Hercegovina druga je država, a Tuđmanove velikodržavne aspiracije nikad nisu dobile snažniju potporu.

Predsjednički su izbori Hrvate u susjednoj državi još jednom pretvorili u žrtve, iz Zagreba vođene, politike. Jer, od sudjelovanja u biranju predsjednika Hrvatske, pa čak i parlamenta, oni nemaju baš nikakve koristi. Ali mogu imati štete. Postaju objektom zlovolje koju u dijelu hrvatske javnosti njihovo instrumentaliziranje proizvodi.

Takve zloupotrebe svaka bi se odgovorna hrvatska politika morala odreći. Nažalost, masovke na biralištima s one strane hrvatske granice na liniji su nedavne, potpuno skandalozne izjave Tomislava Karamarka da će se Hrvatska miješati u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Neće i ne može! Međunarodna zajednica to neće dozvoliti. Kao iskusna diplomatkinja Kolinda Grabar Kitarović morala bi to znati, kad već njen stranački šef ne razumije. Što prije odbije poltrone i političke lunatike koji je nazivaju predsjednicom svih Hrvata, ili čak kraljicom, to bolje po Hrvatsku.

Izdvajamo