Premijer Zoran Milanović odjednom je počeo dobivati na ubrzanju. Najavljujući da će već ovoga tjedna, dakle u najkraćem mogućem roku, brzopotezno, u Sabor poslati zakon kojim bi se olakšala situacija oko šezdesetak tisuća građana sa stambenim kreditima u švicarskim francima, šef je Vlade naglasio da za dugotrajne pregovore više nema vremena ni prostora. Po njemu, riječ je o izvanrednoj situaciji u kojoj “država mora djelovati”. Još jedna novost: kao da prepisuje recentno propupale ikone socijalno ojađene Hrvatske, Milanović je zatražio da dio odgovornosti za nastalu situaciju preuzmu i banke, koje su lani, kako je rekao, “imale dobit i to veću nego u prethodnom razdoblju”, pa bi se, dakle, i za njihovo stezanje remena našlo prostora.
Predsjednik Vlade dosad nije pokazivao takvu ekspeditivnost ni takvo socijalno ganuće. Nad ekonomski poharanim hrvatskim građanima sve ove godine ni suzu da bi pustio. Mnoge su socijalne nepogode protutnjale Hrvatskom, a da se on nije ni trznuo. Poplavljenim građanima u Gunji, koji su ostali bez svega, pričao je o svojoj puknutoj cijevi, smatrajući valjda kako je to ista razina nevolje. Kad su ga upozoravali na gladnu djecu, on je mudrovao o debljini kao najvećem nacionalnom problemu. Mnogo je vremena profućkao uzalud. U četvrtoj godini mandata kao da se odjednom budi. Tek sada donosi mjere za olakšavanje položaja blokiranih. Ako ovako nastavi, uskoro bi Milanovića možda mogli gledati kako rame uz rame s Viliborom Sinčićem brani građane od deložacija.
Blažena izborna godina! Da se ne približavaju parlamentarni izbori, Vlada se vjerojatno još ne bi sjetila da država mora djelovati, a premijer i ministri rješavati probleme građana. Protekle su se tri godine ponašali kao da na raspolaganju imaju sve vrijeme ovoga svijeta. Slow motion - to je dosad bila koračnica Milanovićeva kabineta. Promptna akcija u slučaju švicaraca zaslužuje svaku pohvalu. Bolje ikad, nego nikad, kaže narod. Ali, sad kad su se ljenguze u Vladi ipak probudile, mogli bi odraditi i nešto više od vatrogasnih mjera u jednom slučaju. Možda da pokrenu još neke akcije i reforme koje su do danas ostali dužni Hrvatskoj. Prije svega reformu javne uprave i teritorijalnog ustroja države. To su ogromni poslovi, ali barem da prvu lopatu zakopaju. Može li se nešto takvo očekivati ovisi prije svega o razlozima njihova novopronađenog aktivizma: je li država, odnosno Vlada odlučila djelovati zbog javnog interesa ili samo zbog njihova opstanka na vlasti. Ako je ovo drugo posrijedi, onda teških i bolnih promjena do izbora nema. Što bi moglo značiti da će i ovu godinu uglavnom pojesti skakavci. U svakom slučaju, vrijeme im ubrzano curi i neće se vratiti. Milanović ima samo još nekoliko mjeseci u kojima može pokušati nadoknaditi propušteno. Možda ni u tom slučaju neće uspjeti, ali će barem poginuti u borbi, a ne u dezerterstvu.