'Kronike iz Narnije' - Fantastika bez strasti i duše

Život oko nas uronjen je u fantastiku, a naš doživljaj stvarnosti čvrsto vezan za iskustvo fantastičnog. Digitalne fotografije, reklame, videospotovi, televizija, reklamni plakati, dizajn ambalaže i ukrasa gotovo svakog proizvoda - sve to vodi nas u svijet fantastike kojim naša stvarnost dobiva privlačniji, uzbudljiviji i izazovniji privid.



Suvremeni je filmski gledatelj vrlo dobro pripremljen za svjetove filmske fantastike, na primjer svjetove Jacksonova "Gospodara prstenova", Lucasovih "Ratova zvijezda" ili serije o đaku čarobnjaku Harryju Potteru. Nije nimalo čudno da ti filmovi postaju tako uspješni i omiljeni i da utiru putove sličnim filmskim projektima.

Sedam romana o Narniji

The Chronicles of Narnia: The Lion, the Witch and the Wardrobe, SAD, 2005.



Redatelj: Andrew Adamson

Uloge: Georgie Henley, Skandar Keynes, William Moseley, Anna Popplewell, Tilda Swinton, James McAvoy

Glasovi: Liam Neeson, Ray Winstone, Dawn French, Rupert Everett



Distributer: Continental Film

KRONIKE IZ NARNIJE:  LAV, VJEŠTICA I ORMAR

Engleski pisac C. S. Lewis, autor sedam romana o usporednom alternativnom čarobnom svijetu zvanom Narnija, bio je prijatelj J. R. Tolkiena, tvorca "Gospodara prstenova". Obojica su voljela u fantazijskom svijetu nalik svjetovima klasičnih bajki govoriti o svom svijetu i vremenu. Tolkien je bio univerzalniji duh, nesputan vjerskim međama i ideologijom, blizak izvornosti drevnih bajki koje kao da su nastajale u nekoj jungovskoj divljini bez želje za arhiviranjem i pažnjom, izložene zaboravu i preziru publike koja bi ih, da je mogla, jednostavno zaboravila. Snaga bajki jest da opstaju unatoč izloženosti zaboravu. C. S. Lewis bio je preobraćeni kršćanin, cijeloga spisateljskog života posvećen širenju vjere u svojim djelima te već time nevjeran divljoj naravi bajke koja opstaje u svijesti puka bez pomoći vjere i uvjerenja. Bajka je, zapravo, poganski alternativni svijet svakoj zadatoj vjeri i ideologiji, divlji dašak slobodne mašte koja se opire disciplini i svrhovitosti.



Dok gledate Jacksonovu trilogiju, ne uspijevate maštom, sluhom i vidom upiti sve što vam redatelj otvara na ekranu pa vam se čini da je svijet njegovih filmova puno veći, dublji, strašniji, ljepši i neuhvatljiviji od vaših najnadahnutijih trenutaka gledateljskog doživljaja. Čini vam se da kao gledatelj niste dorasli filmu i njegovu redatelju i zato njegove filmove želite vidjeti ponovno, više puta.



Šume, zima, led, pećinske nastambe, dva dabra, lav, tigrovi, krdo vukova i gomila bića iz svijeta fantastike, odnosno, mita i bajke - fauni, kentauri, divovi, patuljci, zla vještica - uz niz prelijepih pejsaža Novoga Zelanda te digitalnih dvoraca i divljina koje su stvorili isti ljudi koji su radili Jacksonova "Gospodara prstenova" i "King Konga", sve to nije dovoljno da bi svijet Narnije bio dojmljiv i začudan poput onoga iz Jacksonove trilogije. U filmskoj Narniji nema prave klime fantastike jer se sve čini poznatim poput dobro uhodanog godišnjeg rituala borbe dobra i zla.



U Adamsonovu filmu sve je zastrto koprenom proračunatosti, dobroga građanskog ukusa i cinizma studija Walta Disneya koji pazi da niti jedan detalj ne ugrozi zajednički nazivnik najšire publike kojoj se film ne smije zamjeriti.

Vlast sila tame

Strašno je gledati kako lav Aslan napokon skoči na zlu vješticu Jadis i ubije ju i kako studio "Walt Disney" ne dopušta niti jedan djelić kadra te pravedne katarzične egzekucije, nego pokazuje samo Aslanov lavlji skok i - rez! Nema ničega! Pa to je naprosto civilizacijska okrutnost, uvreda za inteligenciju gledatelja, najgora vrsta svođenja publike na priglupo stado koje treba kroz film voditi utabanim stazama tzv. dobrog ukusa. Ne daj Bože da vidimo kap krvi ili barem lavlji stisak - Aslan nije okrutan, on je za C. S. Lewisa lavlja personifikacija Isusa Krista - jer bi to moglo povrijediti tko zna kojeg gledatelja kako ga zamišljaju doista nakazni mozgovi koji vode Disneyjevu produkciju.



"Kronike iz Narnije" nisu loš film. Riječ je o vrlo korektnom, produkcijski bogatom spektaklu koji ćete odgledati bez napora. No, to je isto tako film bez fizionomije, mirisa i krvotoka, bez strasti i topline, u kojemu je sve napravljeno proračunato i sa željom da nas zadivi i ne uzbudi - ne daj Bože uznemiri.  Unatoč nakani šefova Disneyja da stvore pitom i krotak film, "Kronike iz Narnije" nisu bezopasne jer to je  film bez duše. A ono što nema dušu u vlasti je sila tame, kao što nam pokazuju uznemirujući filmovi Georgea Lucasa i Petera Jacksona.

Živorad Tomić