Ksenija Urličić: Mama Dore

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 24.02.2007. u 23:52

Proglašavali su je najmoćnijom ženom HTV-a. Ona kaže da nikad nije bila moćna nego samo marljiva. Prigovarali su joj da je 90-ih godina Zabavni program HTV-a svela na najnižu moguću razinu. No, s njenim odlaskom u mirovinu Zabavnog programa na HTV-u gotovo više i nije bilo, pa se onda nije mogla kritizirati razina nečega čega nema.

Zvali su je "čeličnom lady", "šeficom" i "bakom". Znala je za sve svoje nadimke, a ni sada ne može odrediti koji joj najviše priliči, jer u svakom, priznaje, ima zrnce istine.

S Ksenijom Urličić razgovarali smo uoči najprestižnijeg domaćeg glazbenog natjecanja Dore, festivala kojem je ona sama 1995. godine osmislila ime. O tome kako je nastala Dora, njenim simpatijama prema Tončiju Huljiću i neslaganju sa Zrinkom Tutićem, odnosima s bivšim glavnim urednicima HRT-a Hloverkom Novak-Srzić, Miroslavom Lilićem i Antunom Vrdoljakom, o važnosti i umijeću lobiranja na Eurosongu "čelična dama malog ekrana", koja je prije pet godina otišla u prijevremenu mirovinu, progovara otvoreno, bez ikakvih nepotrebnih cifranja.

• Zovu vas mamom Dore. Kako je uopće nastala Dora?

- Rađala se ne devet mjeseci nego pune dvije godine. Sve je zapravo počelo 1993. Te se godine u Ljubljani održavalo prednatjecanje za Eurosong na kojem su sudjelovale nove članice Eurovision Broadcasting Uniona. Bilo nas je osam koji smo se natjecali, a kartu za dalje dobivale su tri zemlje sudionice. Bila su to ratna vremena, svaka promocija Hrvatske u svijetu bila je više nego dobrodošla, a Eurosong je mjesto na kojem vas gleda cijela Europa. Na brzinu smo u Opatiji napravili festival, Croviziju, na kojem su pobijedili rječki Putokazi sa skladbom Đorđa Novkovića 'Don't ever cry'. To nije bio problem. Problem je bilo kako se s prednatjecanja probiti dalje do Eurosonga. Slovenci, u čijoj se zemlji prednatjecanje održavalo, kao domaćini su u samom startu imali enormnu prednost. Logično je bilo da će i Bosanci proći dalje, jer je u tom trenu u njihovoj zemlji bjesnio najveći rat, oni su bili žrtve. A šanse da se na Eurosongu nađu čak tri zemlje s područja bivše Jugoslavije bile su doista minimalne. Iskreno, bojala sam se da ćemo ispasti. No, nekako smo prošli, a fotografija Antuna Vrdoljaka, tadašnjeg ravnatelja HRT-a, koji me razdragano ljubi osvanula je u svim našim novinama. Bila je to slika za povijest.

• Na prvu hrvatsku ekspediciju na Eurosong išli smo, dakle, s Putokazima. Već su vas tada optuživali da se u sve petljate.

- Optužbe su bile sasvim na mjestu. Ja sam se doista petljala u sve živo. Nekako sam uvijek bila opijena, u skladu s Baudelaireovim naputkom. Da me sad netko pogrešno ne shvati: ja ne pijem, opijena sam bila svojim poslom. U skladu s tim petljala sam se u sve: od aranžmana skladbe, preko garderobe do scenskog nastupa. Konkretno, te prve eurovizijske godine Putokazi su željeli nastupiti u militantnim uniformama, a ja sam im sugerirala da odjenu bijeli, prozračni til sa 'šlajerima' koji im je mnogo ljepše pristajao, a ta odjeća je dočaravala i romantičnu atmosferu pjesme koju su pjevali.

• Putokazi su te prve godine jako dobro kotirali, kladionice su predviđale čak i pobjedu, a završili smo na sredini ljestvice. Kako ste se tada osjećali?

- Bilo mi je teško ali to nisam pokazivala. No, puno važnije je to što sam ja tada naučila. Shvatila sam, naime, da samo kvalitetna pjesma nikako nije dovoljna, da treba mnogo više.

• Što je potrebno osim kvalitetne pjesme?

- Logistika. Dobar scenski nastup, dobra promocija pjesme i izvođača te umijeće pregovaranja s ostalim zemljama sudionicama čine 40 posto preduvjeta za značajniji uspjeh na Eurosongu. Bez toga vas nitko neće zamijetiti. Zvuči surovo, ali to je istina.

• Koje su vam asocijacije na vaš prvi Eurosong?

- Odatle nosim prekrasne uspomene. Te 1993. godine Eurosong je održan u irskom Millsreetu. Pošto smo mi došli iz ratom zahvaćene zemlje, imali smo, uz Bosance i Izraelce, specijalno osiguranje. Svidio mi se taj tretman. Nas je pratio gospodin koji je mene pomalo podsjećao na Kevina Costnera, pa sam si zamišljala da sam baš ja njegova Whitney. Bio je baš zgodan taj 'naš' Irac.

• Sljedeće dvije godine Dora još nije imala svoje ime...

- Da, pobjednicima smo dodjeljivali improvizirane trofeje. Sve dok se nisam, kako ste rekli, opet umiješala. Sama sam osmišljavala, crtala, odlazila u samoborsku tvornicu Kristala, razgledavala zgodne vaze s naslikanim notama po sebi. Uglavnom, Porin je tada već postojao kao nagrada, pa smo odlučili da i Croviziji damo neko ime. Angažirala sam se oko toga i predložila da taj festival nazovemo Dora.

• O kojim ste imenima još razmišljali?

- Zapravo su nakon selekcije u igri ostala samo dva imena: Tonka i Dora.

• Zašto Tonka?

- Htjela sam da nosi ime po pjesmi našeg jedinog eurovizijskog pobjednika Rajka Dujmića koji je napisao predivnu skladbu 'Tonka, reci cvrčak'. Međutim, prevagnulo je ipak Dora. Učinilo mi se to punijim imenom. Uz to, nije to ni regionalno, nego svehrvatsko ime koje je uz to prisutno u literaturi, recimo u 'Zlatarevu zlatu'. Nadalje, tog imena ima i u glazbi: 'Dorica pleše' je naša prva pučka opera, a Dora Pejačević velika glazbenica. Naposljetku, 'do' je prva nota solmizacije, a 'ra' egipatski bog sunca. Sve mi se to posložilo, predložila sam ime, a programsko vijeće HRT-a ga je prihvatilo, pa smo od 1995. dobili Doru, koju sam ja oblikovala uz pomoć Ivice Propadala.

• Na čemu ste inzistirali oblikujući Doru?

- Uvjetovala sam da Ivica napravi žensku figuru. Žene su uvijek inspiracija za sve vrste umjetnosti. Barem je tako bilo u moje vrijeme, kada još nije bilo metro i ostalih seksualaca. Rekla sam mu da u skulpturu svakako stavi oznaku hrvatskog folklora, a on je uklopio konavosku nošnju. Željela sam da Dora ima kosu koja će se spuštati na postolje, tj. stilizirani CD. Na kraju smo dodali i zvjezdice. Prva Dora bila je od aluminija, jer nam je kristal bio preskup. Tek smo 1998. prešli na kristalne skulpture.

• Dora je u rekordnom roku postala najprestižniji hrvatski festival. Kako ste to postigli?

- To nije bilo teško. Pobjeda na Dori značila je i odlazak na Eurosong, što je svakom našem glazbeniku itekako primamljivo. Svaki Eurosong je moguća šansa za međunarodnu karijeru, što god vam tko rekao o tome.

• Na Eurosong ste odlazili od 1993. do 2000. godine. Počelo je s Putokazima, nastavilo s Tonyjem Cetinskim...

- Da, već kod Cetinskog su počeli kružiti najrazličitiji tračevi o meni. Naime, pjesmu 'Nek ti bude ljubav sva' napisao je moj zet Željen Klašterka, pa su zlobnici tvrdili da sam mu namjestila pobjedu.

• S kim vam je od naših glazbenika bilo najugodnije surađivati tijekom održavanja Eurosonga?

- Svakako s Tončijem Huljićem, zbog kojega su mi uvijek predbacivali ne shvaćajući da je on vrhunski profesionalac.

• Da raščistimo: kakva je bila vaša veza s Huljićem?

- Nažalost, ne onakva kakva bi mogla biti veza između muškarca i žene. To je bila sasvim poslovna relacija. On je bio čovjek koji je uvijek znao ponuditi najbolje i stajati iza svoje ponude. Bila sam sigurna, surađujući s njim, da ću imati kvalitetan proizvod, a ne robu s greškom. Recimo, kad je Danijela Martinović pjevala 'Neka mi ne svane', doslovce je sve bilo u tančine razrađeno. Tonči je vodio računa o njoj, o konferencijama za novinare, o ostalim članovima ekipe... Doslovce o svemu.

• Kada je Hrvatska bila najbliže pobjedi na Eurosongu?

- S Doris Dragović i 'Marijom Magdalenom'. Onda smo i trebali pobijediti.

• Zašto nismo?

- Jer smo nastupali 1999. EBU nikako nije želio dozvoliti da mala Hrvatska bude domaćin Eurosonga 2000., dakle godine s kojom se prelazi u novo stoljeće.

• Dakle, račune nam nije pomrsio snimljeni muški zbor koji se ničim izazvan protivno pravilima našao na matrici naše pjesme?

- Nije to bio muški zbor. Barem sam ja tako uvjeravala sve koji su se te godine natjecali u Izraelu.

• Govorili ste istinu?

- Da i nisam, ne bih vam ovako javno priznala. Dakle, ponavljam, ne radi se ni o kakvom muškom zboru.

• Pa tko je onda pjevao uz Doris i njene prateće vokale?

- Muškarci, no njihov glas nije bio u funkciji pratećih vokala, što jest zabranjeno, nego u funkciji instrumenta. Glas je najsavršeniji instrument, a naši muški glasovi nisu izgovarali riječi nego su pjevušili 'aaa'. Mi smo naprosto imali dodatni glazbeni efekt. No, organizatori su se za to uhvatili, malo je falilo da nas diskvalificiraju i naposljetku smo završili na četvrtom mjestu. Nezasluženo. Jer nama je tada čak i proročica u Jeruzalemu prorekla pobjedu.

• Četvrto mjesto osvojili smo i sa 'Svetom ljubavi' i Majom Blagdan. Kako ste surađivali sa Zrinkom Tutićem, skladateljem te pjesme?

- Sa Zrinkom nikad nisam imala zajednički jezik. Nikad nismo uspjeli uspostaviti besprijekornu suradnju. Ali, trpjeli smo se.

• Dok ste vi bili šefica eurovizijske delegacije, osvajali smo visoka mjesta. Zbog čega to sada više nije tako?

- Ne bih željela upasti u zamku sintagme 'dobra stara vremena'. Tim više što su ovo bolja vremena novog stoljeća. Mislim da su mogućnosti nesagledivo veće, ali kažu da je miš ubojica kreativnosti. Možda nedostaje osobni, emotivni pristup, kako u umjetničkom tako i u organizacijskom smislu. To podrazumijeva brigu, osobnu potporu...

• Što kažete na lanjski loš Severinin plasman na Eurosongu?

- Razočarana sam kako njenim, tako i preklanjskim lošim plasmanom Borisa Novkovića. Očekivala sam mnogo više. Mislim da smo te dvije godine imali dobre izvođače s dobrim pjesmama. Dakle, u nečemu smo pogriješili. Ovako sa strane čini mi se da nismo imali dobro osmišljene promotivne aktivnosti, brigu oko scenskog nastupa, poneku intervenciju u aranžmanu, ubacivanje poneke internacionalne riječi, te naposljetku lobiranje. Percepcija lobiranja je uglavnom negativna. Ja je takvom ne smatram. Mislim da za svoju zemlju uvijek treba lobirati.

• Vi ste bili spretna lobistica?

- Jesam. Ponosna sam na to. Šefovima drugih delegacija donosila sam darove, šarmirala ih na ručkovima, po potrebi recitirala Puškina na ruskom...

• Kako je u praksi izgledalo to vaše lobiranje? Jeste li, na primjer, sjeli sa šefom turske delegacije i dogovorili da jedno drugom dodijelite maksimalne bodove?

- Ne ide to baš tako izravno. A i da ide, ne bih to priznala. Reći ću tek da je važno ostvariti kontakt.

• S kim ste vi imali te kontakte?

- Sa šefom Malte, Turske, Cipra, Rusije... Počeli su me smatrati prijateljicom. Pričala sam im o našim naporima, našem skladatelju, našem pjevaču, hvalila njihovu pjesmu. Eto, to su osnovni elementi. Bitno je bilo donijeti im i zgodne darove. Potom napraviti presice zanimljive novinarima, podijeliti medijima atraktivan press materijal, dati im 'safta' za pisanje.

• Što mislite, šaljemo li posljednjih godina na Eurosong najbolje od najboljeg?

- Citirat ću Olivera i reći: 'Tko sam ja da im sudim'. No, ne mogu odoljeti a da ne upozorim da je u moje vrijeme način glasovanja bio mnogo transparentniji te samim time i mnogo manje prostora za moguće zloporabe. Mi smo, naime, imali žirije u svakom regionalnom centru: Zagreb, Rijeka, Osijek, Dubrovnik, Split, Pula i Zadar. U svakom od tih centara sjedilo je šest profesionalnih glazbenika i šest amatera koji su glasovali. Bila sam optuživana za namještanje a, budimo realni, teško bi bilo namjestiti glasove tolikih ljudi.

• Jeste li ikada lobirali i na Dori?


- Bit ću iskrena. Uvijek sam lobirala za dobru pjesmu.

• Zbog čega?

- Jer sam kao šefica delegacije bila odgovorna za plasman te pjesme na Eurosongu. Meni nije bilo svejedno tko će i kako predstavljati Hrvatsku u svijetu.


Klara Rožman

Izdvajamo