PIŠE ANTE TOMIĆ

Lažljiva predstava bestidnika

Boban/CROPIX

Da je zaista želio pokazati kako ne želi ništa od Hrvatske, bilo bi uvjerljivije da je vratio nekretnine u centru Osijeka

Branimir Glavaš je izuzetna osoba. Uistinu, nećete vidjeti svaki dan takvu moralnu ravnodušnost, sociopata koji je zapovijedao čudovišnim mučenjima i ubojstvima civila i koji je, na osnovu uvjerljivih svjedočenja, i suradnika i čudom preživjelih žrtava, poslije mnogo godina osuđen za svoja nedjela, a koji ni nakon toga ne pokazuje ni trun krivnje ili kajanja, nego od svoga slučaja čini gnusni cirkus za uveseljavanje puka. On je iskreveljeno zlo koje se obijesno ruga pravdi i istini, naopako izvrće i dobrotu i poštenje i čast i domoljublje. Valjda ne postoji ljudska, kršćanska, vojnička, kakva god hoćete vrlina, a da je Branimir Glavaš nije uprljao svojim beskrajnim majmuniranjem, izazivajući razum i strpljenje zakonodavne, izvršne i sudske vlasti u RH.

Posljednja u nizu njegovih psina je obavijest da je stanovitom australskom iseljeniku prodao sva svoja ratna odlikovanja. Spomenicu Domovinskog rata, Spomenicu domovinske zahvalnosti, Red hrvatskog trolista, Red Ante Starčevića, Red bana Jelačića, Red kneza Domagoja s ogrlicom i Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, svih sedam medalja kojima ga je Franjo Tuđman zakitio kao šokačku mladenku, Branimir Glavaš je, tvrdi, prodao za sto tisuća kuna, prije nego mu ih je predsjednik Josipović, po slovu zakona, kao pravomoćno osuđenom ratnom zločincu, stigao oduzeti.

Australski iseljenik, znakovito, nema imena. Možemo pretpostaviti da je želio ostati anoniman, kao što kupci sumnjive robe inače čine. Ili ga je, vjerojatnije, Branimir Glavaš izmislio. Poznajući ga, na stvari je još jedna lažljiva predstava, diletantski igrokaz kojim ovaj bestidnik tobože izražava gnušanje i bijes zbog izdaje voljene domovine, koju je svojim nebrojenim ratnim podvizima zauvijek zadužio. Evo vam, nosite, prokleti bili, poručuje Glavaš svojom razočaranom gestom. Ako Lijepa naša ne treba svoga heroja, ni heroj neće ništa od Lijepe naše.

Na žalost, predstava mu nije osobita, nitko ne plače za glavnim glumcem. Da je Branimir Glavaš zaista želio pokazati kako ne želi ništa od Hrvatske, nije trebao vraćati ratna odlikovanja. Mnogo bi uvjerljivije bilo da je vratio nekretnine u centru Osijeka. Osim toga, zbunjuje i suma koju je naveo, pretjerana i za navodno velikodušne australske iseljenike. Autentičnije bi zvučalo da je Branimir Glavaš kazao kako je dao odlikovanja za 50 kuna, za ćevape i pivo. Pa i njegov gnjev i prezir prema nezahvalnoj domovini snažnije bi istaklo da je svoje vojničke počasti prepustio za beznačajne pare. Čitava bi priča daleko istinitije djelovala da je svoje ratne zasluge procijenio na manje od dvadeset prosječnih plaća, no tada to ne bi bio Branimir Glavaš, narcisoidni i samoživi manijak kakvog poznajemo.

A koje su zaista njegove ratne zasluge? Naravno, ne govorimo o zločinima. Likvidacije srpskih civila i tjeranje nesretnika da piju akumulatorsku kiselinu ne kontaju se u junačka djela. Za njih je, uostalom, naknadno odlikovan Spomenicom Vladimira Fabera, Redom Mladena Bajića, Ordenom Županijskog suda u Zagrebu i Kolajnom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Govorimo li o običnim vojničkim podvizima hrabrih hrvatskih muževa, o suočavanju s neprijateljskim tenkom, izvlačenju ranjenika pod mitraljeskom vatrom ili naprosto o ležanju u glibavom rovu na liniji fronte, Branimir Glavaš ne ispunjava nijedan uvjet. Čitava je njegova uloga u obrani Hrvatske da se preseravao u maskirnoj uniformi i jednom prilikom lakše ranio dok je rastavljao kemijsku.

Pišem ovaj tekst u sjeni rascvale bungevilije, na terasi bijele kuće nad tihom uvalom jednog otočnog mjesta. Dva tjedna sam ovdje, u apartmanu koji sam iznajmio od čovjeka koji je, upravo kao i Branimir Glavaš, hrvatski general. Tu svaka sličnost između njih dvojice prestaje. Moj ljetni stanodavac stvarno je ratovao, zapovijedao tisućama ljudi u velikim vojnim operacijama u kojima je domovina oslobođena, a pritom se nije ogriješio ni o jedno moralno načelo ili međunarodnu ratnu konvenciju. Baš kao i devedeset devet posto sudionika rata, častan je otišao u tu nesreću, častan se vratio iz nje, da bi danas afitavao apartmane, pravio vino i izvlačio vrše iz mora. Neću vam reći njegovo ime, jer je skromna osoba i ne voli predstave po novinama. Nećete ga vidjeti na postrojavanjima veterana. Ne gosti se janjetinom u Čavoglavama.

Istina, i on je jednom bio osumnjičen za ratni zločin. Bilo je to valjda neizbježno prije desetak godina. No, kada čujete njegovu priču, shvatite kakva je jadna izmišljotina cijela ona priča o mračnoj internacionalnoj zavjeri da se ocrni i kriminalizira hrvatska borba za slobodu. Moj general je s odvjetnikom u Zagrebu sjeo nasuprot haaškim istražiteljima i dva dana samouvjereno odgovarao na njihova pitanja. Pisanim je zapovijedima, koje je čitav rat pomnjivo arhivirao, potvrdio svoju ljudsku i oficirsku ispravnost u svim spornim situacijama, a oni su mu na kraju kazali: “Gospodine generale, hvala vam lijepa.” Na obostrano veselje, više se nikada nisu sreli.

Za moga prijatelja generala rat je završio, u razgovoru ga rijetko i dotičemo. Što će nam to više? Ujutro kad se s malenim unukom vrati s ribanja, zakorači na trijem i ponosno podigne svoj ulov, srebrne ovčice, fratri, kantari, ugori i komarče zasjaju pred njegovim grudima ljepše nego sve spomenice, ordenja, redovi i veleredovi, svi Domagoji, Trpimiri i Zvonimiri. Ima budala koje će prodati svoju pobjedu, ali ovaj general to ne čini. Riba je samo za njegovu obitelj i njegove najmilije goste. Navečer ga gledam nasmijana i zadovoljna, preko hrpica ribljih drača i oglodanih kora lubenice, i mislim se kako pravda, istina, dobrota, poštenje, čast i domoljublje ipak ne mogu izgubiti. Koliko god je ološ pljuvao i zlo joj se obijesno kreveljilo, ljudskost je opet veća.

Izdvajamo