Zasramim se kakva sam ohola mlada budala bio kada sam mislio da je Bruce Springsteen mišićava patriotska seljačina čije se pjesme sviđaju republikanskim glasačima. U vlastitu obranu mogu kazati da je to sredinom osamdesetih, u vrijeme planetarne popularnosti albuma “Born In The USA”, bilo prilično rašireno vjerovanje.
Osim toga, imao sam šesnaest i, uobičajeno za šesnaestogodišnjake, bilo mi je kao dobar dan kako je sve što je komercijalno uspješno nužno umjetnički bezvrijedno. Naposljetku, valja mi priznati, ni moj engleski u to vrijeme nije bio osobit.
Ne mogu se točno sjetiti što me je osvijestilo, možda je to bila baš pjesma "Stolen Car", mučna ispovijed muškarca čiji je brak negdje pošao ukrivo, pa se noću vozi u ukradenom automobilu i zapravo žudi da ga uhvate, jer osjeća kako dalje ne može.
Zadnja dva stiha, "But I ride by night and I travel in fear/ That in this darkness I will disappear", izbiju mi zrak iz pluća svaki put kada ih čujem.
Što je više otkrivam sve sam čvršći u uvjerenju kako je američka popularna muzika druge polovice dvadesetog stoljeća kulturno naslijeđe čovječanstva vrijedno koliko i kubizam ili nadrealizam. Hank Williams, ako mene pitate, važan je kao i Paul Cezanne.
Sprinsgsteenov prokletnik iz ukradenog auta umjetnički je uvjerljiv koliko i luzer s benzinske pumpe iz Carverove priče "Koja Aljaska?".
Nema u njemu manje užasa nego u onim ženama u kombineima, u bijednim motelskim sobama osvijetljenim plavim neonskim reklamama, na platnima Edwarda Hoppera.
Uvijek je to jednaka nesretna priča o naličju Zemlje mogućnosti.
Bruce Springsteen je pjesnik poraza, iznevjerenog sna, ali i neugasle vjere. Upravo ga ovo proturječje čini velikim. Silovitim nastupom, gdjekad nalik mahnitom televizijskom propovjedniku, u kratkom formatu rock pjesme slušatelja će podići s dna ponora očaja u plava nebesa nade. Zanos Springsteenove nade učinit će da vam krv zakipi.