Otvaranjem novih postrojenja za proizvodnju tekućeg šećera, šećerana Viro iz Virovitice ide ukorak s najnovijim tehnološkim dostignućima u preradi i proizvodnji šećera.
Marinko Zadro (65), svojevrsni spasitelj hrvatske industrije šećera, većinski je vlasnik šećerane Viro. Njegova poslovna karijera počela je poslije studija na Tehnološkom fakultetu u Novom Sadu 1968.
- Diplomirao sam na tehnologiji šećera kod Sigmunda Wolfa, uglednog profesora u cijeloj Europi. Imao sam čast da mi je on predavao i sreću da sam dugo godina bio direktor šećerane u Srijemskoj Mitrovici - priča Zadro.
Nakon godina provedenih u Vojvodini, Zadro se 1987., poput svakog 'pravog' Hercegovca, nastanio u Zagrebu, gdje je postao direktor Emonacomerca, ljubljanske vanjskotrgovinske kuće koja je bila u rangu Genexa.
- U svim tim poslovima opet sam bio vezan za šećerane i industriju šećera. Inače je pravilo da se ljudi koji uđu u posao sa šećerom jako vežu za taj posao. Mnogi direktori koji su bili smijenjeni umirali su za kratko vrijeme, nisu to mogli podnijeti. Takva je to branša. Lobi proizvođača šećera najjači je u svijetu, među nama je velika solidarnost - pojašnjava Zadro.
Početkom devedesetih, nakon što je prodao većinski udjel pivovare u Grudama, Zadro je tim novcem postao suvlasnik Badela 1862.
- Zanimljivo, iako smo imali 42 posto vlasništva Badela 1862, tamo su nas toliko izmaltretirali da smo morali odustati, izići iz svega toga - prisjeća se Zadro.
Unatoč fijasku u Badelu, poslovna sreća Zadri ipak nije okrenula leđa.
- Kad je šećerana u Virovitici otišla u stečaj, valjda je Bog htio da se javimo na raspisani natječaj. Dali smo ponudu i prošli jer se nitko drugi nije javio na natječaj. Platili smo jamčevinu i, prema uvjetima natječaja, ostatak smo trebali platiti za 90 dana. Onda smo treći dan dobili pismo da sve moramo platiti za 14 dana. Kakve li smo imali muke da se sve normalo odvije!? Kakve li smo sve prijetnje dobivali od jednog konzorcija!? Prijetnje su dolazile i od odvjetnika koji su zastupali neke strance. Bila je ideja da se sve tri šećerane prodaju u paketu, valjda je netko od političara nekome nešto obećao… Htjeli su zaustaviti prodaju!
Ipak, za 120 milijuna kuna preuzeli smo tvrtku iz stečaja. Naknadno smo platili još 18 milijuna jer stečajni upravitelj nije dobro izračunao. Tako smo šećeranu platili 138 milijuna kuna, a uložili dva puta više u posljednje četiri godine. Mogli smo izvući 150 milijuna kuna dividende, ali smo sve uložili u tehnologiju. Šećeranu smo na Trgovačkom sudu pravno-formalno kupili tek 2003. Hvala Bogu, to smo dobro izveli i nakon prve godine imali smo izuzetan financijski rezultat - priča Zadro.
Većinski vlasnici šećerane postali su Zadro i njegov poslovni partner iz Velike Gorice Dražen Robić. Zadro je tada postao vlasnik 51 posto dionica, a njegov partner 49 posto.
Takav omjer vlasništva trajao je do 2006., kada su partneri donijeli odluku da dokapitaliziraju tvrtku sa 126 milijuna kuna.
- Dokapitalizirali smo tvrtku na način da smo 25 posto dionica prodali. Vlasnički odnosi su sada - 38 posto Zadro, 37 posto Robić, a 25 posto je vlasništvu 700 malih dioničara. Riječ je o menedžerima, koji su dionice plaćali po 360 kuna. Tada je 25 posto tih dionica prodano za 17 sekundi. Vrijednost dionice Viro d.d. danas iznosi 650 kuna. Viro je stabilna tvrtka koja svake godine može imati najmanje 10 milijuna eura dobiti neto - priča Zadro.
Prema Zadrinu mišljenju, što je zanimljivo, za velike tvrtke je dobro što imaju više vlasnika. Zašto?
- Nije dobro da u velikim tvrtkama pojedinac bude vlasnik, niti je tako u svijetu. Sve mora biti transparentno i vidljivo. Mnogi ljudi nemaju pojma o čemu se radi, jer vlasništvo podrazumijevaju kao "nešto moje". Iako mi slovimo kao vlasnici šećerane, što jesmo, mi prije svega služimo svim tim ljudima. Ako dobro radimo, dobro je svima. Mogli smo iz tvornice izvući novac, ali nismo, sve smo to uložili u novu tehnologiju - objašnjava Zadro.
Proizvodnja šećera je, naime, velik biznis koji je u Hrvatskoj mogao još bolje 'cvjetati' da je prilika iskorištena. No, hrvatski proizvođači su, prema Zadri, propustili priliku jer se nisu udružili i ulagali u tehnologiju i znanje.
- Kad je potpisan sporazum o pridruživanju između RH i EU, dobili smo izvanredne pogodnosti, imali smo pravo na neograničen izvoz u EU. Mogli smo napraviti dobru razliku u cijeni i stvoriti akumulaciju kapitala. Budući da smo tehnološki bili jako zaostali, trebalo je u svaku od šećerana "upucati" 50 milijuna eura kako bismo postigli tehnološke i druge standarde i bili konkurentni. Bilo bi dobro da smo ujedinili šećerane koje su do ulaska u EU mogle maksimalno raditi, u tom slučaju su ogromne uštede u nabavi i prodaji. Međutim, to nikome nisam mogao, niti mogu objasniti - požalio se Zadro.
Budući da je u posljednje vrijeme mnogo rasprava o količinama šećera koje će se moći izvoziti kada Hrvatska bude članica EU, Zadro smatra da su "kvote" nevažne.
- Od EU smo dobili kvotu od 180 tisuća tona šećera, što je dobra kvota. No, pitanje je hoćemo li mi uopće proizvesti toliko šećera jer su nam tvornice loše. Prošle godine smo proizveli 200 tisuća tona šećera. Svi pričaju o kvoti, a nitko ništa ne pita o tome koliko nas košta proizvodnja našeg šećera. Ako je, primjerice, šećer u EU po 4 kune, a mi ga proizvodimo po 5, što će nama kvota?! Radi se o konkurentnosti, o tome jesmo li osposobljeni biti konkurenti s ostalim šećeranama - pojasnio je Zadro.
On smatra da će Hrvatska do ulaska u EU biti stanoviti raj za švercere.
- Ja bih volio da uđemo u EU samo zato da znam gdje sam. U EU nitko neće moći zarađivati velik novac, ali se nitko neće moći baviti lopovlukom, prije ili kasnije oni takvima dođu glave. Evo, pogledajte samo jahtaše koji nisu platili poreze. Ne može se od normalnoga posla zarađivati tolik novac! Puno je šverca. Puno toga se, primjerice, iz BiH uvozi švercerskim kanalima. Svake godine se 50 tisuća tona šećera proda u Dalmaciji i na otocima kad se pravi vino, ali hrvatske šećerane ga nisu prodale. Taj je šećer pitaj boga otkuda došao u BiH pa se prodao u Dalmaciji. Zapravo su se samo vozili papiri u Mercedesu, a šećer je ostajao u Hrvatskoj. Oko 300 ljudi je živjelo i živi jako dobro švercajući šećer. Mi smo tek nedavno u Dalmaciji počeli prodavati šećer - kaže Zadro.
Ipak, Zadro uspjeh sa šećeranom u Virovitici ne smatra svojim najvažnijim životnim djelom. Njegov se, kaže, životni san ostvario kad je u Grudama ni iz čega podigao pivovaru, kapaciteta 400 tisuća hektolitara.
- Najvećim uspjehom u životu smatram tu pivovaru. Drugi su mislili da od toga neće biti ništa. Godine 1998. posjetio sam neke ljude u Koprivnici, s kojima sam imao poslovnu suradnju i kontakte 20-ak godina. Pitao sam ih radi li Tuborgova pivovara. Rekli su da ne radi i da je napravljena nova, s puno većim kapacitetom, s tim da su opremu stare pivovare izmjestili iz grada. Kad su rekli da se oprema stare pivovare prodaje, sva mi je krv šiknula u mozak, bio je to adrenalin. Pomislio sam da pivovaru mogu preseliti u Hercegovinu. Montirali smo je u Grudama, na mjestu gdje je prije bila "politička" Tvornica hladno oblikovanih profila, koja je bila u stečaju. Općina je opremu prodala Amerikancima, a mi smo išli u dokapitalizaciju našom opremom za pivovaru i sa 500 tisuća maraka dodatnih ulaganja. Tako smo ušli u posjed nekretnina tvornice - prisjeća se Zadro.
Bilo je to vrijeme kada je Zadro proživljavao najteže poslovne trenutke u karijeri: novac mu je propao u Glumina banci zbog čega nije mogao pokrenuti ni punjenje ni proizvodnju piva.
- Kad su svi digli ruke od mene, kad sam se zadužio jer je nastupio kolaps u Glumina banci, kad nam je vlasnik Aqariusa ostao dužan četiri milijuna kuna, nisam znao ni što ću ni kamo ću. Takva me situacija zatekla u Hercegovini: sjedim sav očajan, nemam ni cvonjka, spremam se na aerodrom u Split... Kad, zvoni mobitel! Zove direktor Zagrebačke pivovare Boris Lalić i kaže da je Interbrew zainteresiran za kupnju pivovare u Grudama. Za tjedan dana bio je zaključen posao. Bilo je to veliko uzbuđenje. Od prodaje 51 posto pivovare u Grudama, gdje se punilo Ožujsko pivo, dobili smo oko 15 milijuna maraka, čime smo poslije kupili dionice Badela, a od prodaje dionica Badela kupili smo šećeranu - prisjetio se Zadro.
Interbrew je, naime, u pivovaru u Grudama uložio puno novca, ali se ta kompanija u BiH uopće nije mogla snaći. Najprije su namjeravali Grudama proizvoditi Beck's, ali su se na kraju usredotočili na promoviranje Ožujskoga piva. Ipak, Interbrew je pivovaru kompjuterizirao i educirao kadrove.
Kad je Interbrew htio prodati svoj dio pivovare, Zadro je to odmah kupio, dodatno izgradio pročistač voda i počeo proizvoditi vlastito Prima pivo. - Sada smo stopostotni vlasnici pivovare. Mislimo da u hrvatskoj enklavi jedna pivovara ima smisla. Iako se u BiH uvozi mnogo piva iz Hrvatske, mi mislimo da dobrom kvalitetom našeg piva, radom i upornošću možemo polučiti uspjeh. Za sada svoje pivo najviše prodajemo u Hrvatskoj - priča Zadro. Tvrdi da je njegovo pivo najkvalitetnije u regiji, što dokazuje kvalitetom vode.
- U dvorištu pivovare pronašli smo vodu na dubini od 150 metara, prema austrougarskim kartama i nacrtima. Prema njemačkim analizama, ta je voda izvanredne kakvoće; tvrdoća joj iznosi od 6 do 9 njemačkih stupnjeva, što omogućava direktnu uporabu vode bez kemijske pripreme, a to daje izvanrednu kvalitetu pivu. Usto, voda ima stalnu temperaturu, neovisno o godišnjim dobima, i ne miješa se s atmosferskom vodom. Sad u pivovari proizvodimo 88 tisuća hektolitara Prima piva, a za godinu dana ćemo doći na 100 tisuća hektolitara - rekao je Zadro.
- Kako smo u Glumina banci izgubili dosta novca, zauzvrat smo dobili problem - dali su nam Hospitaliju. Budući da je proizvodnja šećera ozbiljan projekt, tražili smo i pronašli ozbiljnog strateškog partnera za ulaganje u Hospitalije pa je Questus fond Borislava Škegre dokapitalizacijom stekao 51 posto vlasništva Hospitalija - priča Zadro.
Kako sam rano ostao bez roditelja, završio sam u domu za siročad u Širokom Brijegu, gdje sam završio nižu gimnaziju. Poslije toga, općina me poslala na školovanje u poljoprivrednu školu, u Čapljinu. Iako nisam bio zadovoljan tom školom, završio sam je, zatim sam malo radio u Širokom Brijegu , potom otišao u Slavoniju, u Poljoprivredno dobro Valpovo gdje sam se zadržao dvije godine - priča Zadro koji je, potom, kao stipendist otišao studirati u Novi Sad.
Ivica Radoš
Marinko Zadro (65), svojevrsni spasitelj hrvatske industrije šećera, većinski je vlasnik šećerane Viro. Njegova poslovna karijera počela je poslije studija na Tehnološkom fakultetu u Novom Sadu 1968.
- Diplomirao sam na tehnologiji šećera kod Sigmunda Wolfa, uglednog profesora u cijeloj Europi. Imao sam čast da mi je on predavao i sreću da sam dugo godina bio direktor šećerane u Srijemskoj Mitrovici - priča Zadro.
Bogataš bez jahteZadro je, za hrvatske prilike, neobičan poduzetnik i bogataš: nema jahtu, a vozi Clio. Od nekretnina ima stan u Zagrebu koji je kupio prije 1990. i vikendicu na moru. |
- U svim tim poslovima opet sam bio vezan za šećerane i industriju šećera. Inače je pravilo da se ljudi koji uđu u posao sa šećerom jako vežu za taj posao. Mnogi direktori koji su bili smijenjeni umirali su za kratko vrijeme, nisu to mogli podnijeti. Takva je to branša. Lobi proizvođača šećera najjači je u svijetu, među nama je velika solidarnost - pojašnjava Zadro.
Početkom devedesetih, nakon što je prodao većinski udjel pivovare u Grudama, Zadro je tim novcem postao suvlasnik Badela 1862.
- Zanimljivo, iako smo imali 42 posto vlasništva Badela 1862, tamo su nas toliko izmaltretirali da smo morali odustati, izići iz svega toga - prisjeća se Zadro.
Unatoč fijasku u Badelu, poslovna sreća Zadri ipak nije okrenula leđa.
- Kad je šećerana u Virovitici otišla u stečaj, valjda je Bog htio da se javimo na raspisani natječaj. Dali smo ponudu i prošli jer se nitko drugi nije javio na natječaj. Platili smo jamčevinu i, prema uvjetima natječaja, ostatak smo trebali platiti za 90 dana. Onda smo treći dan dobili pismo da sve moramo platiti za 14 dana. Kakve li smo imali muke da se sve normalo odvije!? Kakve li smo sve prijetnje dobivali od jednog konzorcija!? Prijetnje su dolazile i od odvjetnika koji su zastupali neke strance. Bila je ideja da se sve tri šećerane prodaju u paketu, valjda je netko od političara nekome nešto obećao… Htjeli su zaustaviti prodaju!
Ipak, za 120 milijuna kuna preuzeli smo tvrtku iz stečaja. Naknadno smo platili još 18 milijuna jer stečajni upravitelj nije dobro izračunao. Tako smo šećeranu platili 138 milijuna kuna, a uložili dva puta više u posljednje četiri godine. Mogli smo izvući 150 milijuna kuna dividende, ali smo sve uložili u tehnologiju. Šećeranu smo na Trgovačkom sudu pravno-formalno kupili tek 2003. Hvala Bogu, to smo dobro izveli i nakon prve godine imali smo izuzetan financijski rezultat - priča Zadro.
Većinski vlasnici šećerane postali su Zadro i njegov poslovni partner iz Velike Gorice Dražen Robić. Zadro je tada postao vlasnik 51 posto dionica, a njegov partner 49 posto.
Takav omjer vlasništva trajao je do 2006., kada su partneri donijeli odluku da dokapitaliziraju tvrtku sa 126 milijuna kuna.
- Dokapitalizirali smo tvrtku na način da smo 25 posto dionica prodali. Vlasnički odnosi su sada - 38 posto Zadro, 37 posto Robić, a 25 posto je vlasništvu 700 malih dioničara. Riječ je o menedžerima, koji su dionice plaćali po 360 kuna. Tada je 25 posto tih dionica prodano za 17 sekundi. Vrijednost dionice Viro d.d. danas iznosi 650 kuna. Viro je stabilna tvrtka koja svake godine može imati najmanje 10 milijuna eura dobiti neto - priča Zadro.
Prema Zadrinu mišljenju, što je zanimljivo, za velike tvrtke je dobro što imaju više vlasnika. Zašto?
- Nije dobro da u velikim tvrtkama pojedinac bude vlasnik, niti je tako u svijetu. Sve mora biti transparentno i vidljivo. Mnogi ljudi nemaju pojma o čemu se radi, jer vlasništvo podrazumijevaju kao "nešto moje". Iako mi slovimo kao vlasnici šećerane, što jesmo, mi prije svega služimo svim tim ljudima. Ako dobro radimo, dobro je svima. Mogli smo iz tvornice izvući novac, ali nismo, sve smo to uložili u novu tehnologiju - objašnjava Zadro.
Proizvodnja šećera je, naime, velik biznis koji je u Hrvatskoj mogao još bolje 'cvjetati' da je prilika iskorištena. No, hrvatski proizvođači su, prema Zadri, propustili priliku jer se nisu udružili i ulagali u tehnologiju i znanje.
- Kad je potpisan sporazum o pridruživanju između RH i EU, dobili smo izvanredne pogodnosti, imali smo pravo na neograničen izvoz u EU. Mogli smo napraviti dobru razliku u cijeni i stvoriti akumulaciju kapitala. Budući da smo tehnološki bili jako zaostali, trebalo je u svaku od šećerana "upucati" 50 milijuna eura kako bismo postigli tehnološke i druge standarde i bili konkurentni. Bilo bi dobro da smo ujedinili šećerane koje su do ulaska u EU mogle maksimalno raditi, u tom slučaju su ogromne uštede u nabavi i prodaji. Međutim, to nikome nisam mogao, niti mogu objasniti - požalio se Zadro.
Budući da je u posljednje vrijeme mnogo rasprava o količinama šećera koje će se moći izvoziti kada Hrvatska bude članica EU, Zadro smatra da su "kvote" nevažne.
- Od EU smo dobili kvotu od 180 tisuća tona šećera, što je dobra kvota. No, pitanje je hoćemo li mi uopće proizvesti toliko šećera jer su nam tvornice loše. Prošle godine smo proizveli 200 tisuća tona šećera. Svi pričaju o kvoti, a nitko ništa ne pita o tome koliko nas košta proizvodnja našeg šećera. Ako je, primjerice, šećer u EU po 4 kune, a mi ga proizvodimo po 5, što će nama kvota?! Radi se o konkurentnosti, o tome jesmo li osposobljeni biti konkurenti s ostalim šećeranama - pojasnio je Zadro.
On smatra da će Hrvatska do ulaska u EU biti stanoviti raj za švercere.
- Ja bih volio da uđemo u EU samo zato da znam gdje sam. U EU nitko neće moći zarađivati velik novac, ali se nitko neće moći baviti lopovlukom, prije ili kasnije oni takvima dođu glave. Evo, pogledajte samo jahtaše koji nisu platili poreze. Ne može se od normalnoga posla zarađivati tolik novac! Puno je šverca. Puno toga se, primjerice, iz BiH uvozi švercerskim kanalima. Svake godine se 50 tisuća tona šećera proda u Dalmaciji i na otocima kad se pravi vino, ali hrvatske šećerane ga nisu prodale. Taj je šećer pitaj boga otkuda došao u BiH pa se prodao u Dalmaciji. Zapravo su se samo vozili papiri u Mercedesu, a šećer je ostajao u Hrvatskoj. Oko 300 ljudi je živjelo i živi jako dobro švercajući šećer. Mi smo tek nedavno u Dalmaciji počeli prodavati šećer - kaže Zadro.
Ipak, Zadro uspjeh sa šećeranom u Virovitici ne smatra svojim najvažnijim životnim djelom. Njegov se, kaže, životni san ostvario kad je u Grudama ni iz čega podigao pivovaru, kapaciteta 400 tisuća hektolitara.
- Najvećim uspjehom u životu smatram tu pivovaru. Drugi su mislili da od toga neće biti ništa. Godine 1998. posjetio sam neke ljude u Koprivnici, s kojima sam imao poslovnu suradnju i kontakte 20-ak godina. Pitao sam ih radi li Tuborgova pivovara. Rekli su da ne radi i da je napravljena nova, s puno većim kapacitetom, s tim da su opremu stare pivovare izmjestili iz grada. Kad su rekli da se oprema stare pivovare prodaje, sva mi je krv šiknula u mozak, bio je to adrenalin. Pomislio sam da pivovaru mogu preseliti u Hercegovinu. Montirali smo je u Grudama, na mjestu gdje je prije bila "politička" Tvornica hladno oblikovanih profila, koja je bila u stečaju. Općina je opremu prodala Amerikancima, a mi smo išli u dokapitalizaciju našom opremom za pivovaru i sa 500 tisuća maraka dodatnih ulaganja. Tako smo ušli u posjed nekretnina tvornice - prisjeća se Zadro.
Bilo je to vrijeme kada je Zadro proživljavao najteže poslovne trenutke u karijeri: novac mu je propao u Glumina banci zbog čega nije mogao pokrenuti ni punjenje ni proizvodnju piva.
- Kad su svi digli ruke od mene, kad sam se zadužio jer je nastupio kolaps u Glumina banci, kad nam je vlasnik Aqariusa ostao dužan četiri milijuna kuna, nisam znao ni što ću ni kamo ću. Takva me situacija zatekla u Hercegovini: sjedim sav očajan, nemam ni cvonjka, spremam se na aerodrom u Split... Kad, zvoni mobitel! Zove direktor Zagrebačke pivovare Boris Lalić i kaže da je Interbrew zainteresiran za kupnju pivovare u Grudama. Za tjedan dana bio je zaključen posao. Bilo je to veliko uzbuđenje. Od prodaje 51 posto pivovare u Grudama, gdje se punilo Ožujsko pivo, dobili smo oko 15 milijuna maraka, čime smo poslije kupili dionice Badela, a od prodaje dionica Badela kupili smo šećeranu - prisjetio se Zadro.
Interbrew je, naime, u pivovaru u Grudama uložio puno novca, ali se ta kompanija u BiH uopće nije mogla snaći. Najprije su namjeravali Grudama proizvoditi Beck's, ali su se na kraju usredotočili na promoviranje Ožujskoga piva. Ipak, Interbrew je pivovaru kompjuterizirao i educirao kadrove.
Kad je Interbrew htio prodati svoj dio pivovare, Zadro je to odmah kupio, dodatno izgradio pročistač voda i počeo proizvoditi vlastito Prima pivo. - Sada smo stopostotni vlasnici pivovare. Mislimo da u hrvatskoj enklavi jedna pivovara ima smisla. Iako se u BiH uvozi mnogo piva iz Hrvatske, mi mislimo da dobrom kvalitetom našeg piva, radom i upornošću možemo polučiti uspjeh. Za sada svoje pivo najviše prodajemo u Hrvatskoj - priča Zadro. Tvrdi da je njegovo pivo najkvalitetnije u regiji, što dokazuje kvalitetom vode.
- U dvorištu pivovare pronašli smo vodu na dubini od 150 metara, prema austrougarskim kartama i nacrtima. Prema njemačkim analizama, ta je voda izvanredne kakvoće; tvrdoća joj iznosi od 6 do 9 njemačkih stupnjeva, što omogućava direktnu uporabu vode bez kemijske pripreme, a to daje izvanrednu kvalitetu pivu. Usto, voda ima stalnu temperaturu, neovisno o godišnjim dobima, i ne miješa se s atmosferskom vodom. Sad u pivovari proizvodimo 88 tisuća hektolitara Prima piva, a za godinu dana ćemo doći na 100 tisuća hektolitara - rekao je Zadro.
- Kako smo u Glumina banci izgubili dosta novca, zauzvrat smo dobili problem - dali su nam Hospitaliju. Budući da je proizvodnja šećera ozbiljan projekt, tražili smo i pronašli ozbiljnog strateškog partnera za ulaganje u Hospitalije pa je Questus fond Borislava Škegre dokapitalizacijom stekao 51 posto vlasništva Hospitalija - priča Zadro.
Škegro i HospitalijeOsim šećerane i pivovare, Zadro je i suvlasnik Hospitalija, poduzeća za distribuciju medicinskog potrošnog materijala. |
Kako sam rano ostao bez roditelja, završio sam u domu za siročad u Širokom Brijegu, gdje sam završio nižu gimnaziju. Poslije toga, općina me poslala na školovanje u poljoprivrednu školu, u Čapljinu. Iako nisam bio zadovoljan tom školom, završio sam je, zatim sam malo radio u Širokom Brijegu , potom otišao u Slavoniju, u Poljoprivredno dobro Valpovo gdje sam se zadržao dvije godine - priča Zadro koji je, potom, kao stipendist otišao studirati u Novi Sad.
Hercegovačko ratno siročeZadro je rođen 1941. u Mamićima Donjim, hercegovačkom selu pokraj Gruda. Njegov otac je kao domobran poginuo za vrijeme Drugog svjetskog rata na Kozari. Raznijela ga je granata. - Do prije godinu dana nisam ni znao kako je moj otac pogunuo. Čovjek koji je bio s njima cijeli se život bojao reći, tek je prije smrti rekao što je bilo s mojim ocem. |
Ivica Radoš