Dogodi se zaista, kao što je nedavno primijetio Milan Bandić, da su na čelu javnog poduzeća gdjekad svi iz istog sela. Čudesnim slučajem deset je poslovnih genija poniklo baš ispod jednog brda, u katastarskim granicama nekakve Donje Raštike. Već u Gornjoj Raštiki nema takve inteligencije. Gornjoraštičani su tudumi, nepismeni, tuku žene, piju medicinski alkohol i traktorima se prevrću u grabe, ali Donja Raštika je čudo. Gospodsko mjesto. Nema kuće bez menadžera.
Dodjelu Zlatne kune, najviše gospodarske nagrade u Hrvatskoj, mogli bi u Donjoj Raštiki na gumnu napraviti. Ekonomsko savjetovanje o izlasku iz krize da organizirate u selu, uštedjeli biste na dnevnicama i noćenjima jer bi gotovo svi sudionici jeli i spavali u oca i matere.
Poznato vam je kako to počne. Jednom davno netko je iz Donje Raštike uspio u velikom gradu, završio visoke škole i namjestio se na položaju. On je bio, kako bi se reklo, izvidnica. Popeo se na vrh najviše platane na Zrinjevcu i s dlanom iznad obrva, da mu sunce ne smeta, osmotrio okolicu. Zatim je sišao, sakupio pruća, zapalio veliku vatru i ratnicima u selu dimnim signalima poslao poruku: “Zrak je čist! Dolazite!” Onda je iz Donje Raštike, klop-klop! klop-klop!... dojahao ostatak plemena.
Onaj prvi, izviđač, bi im pomogao u prvo vrijeme. Nahranio ih, okupao, obrijao i ošišao, posudio im novac, darovao staro odijelo i, dok se malo ne snađu, uredio mjesto tehničkog direktora ili šefa nabave, službenu karticu i Audi A8. Mic po mic, u upravi javnog poduzeća uskoro ne bi bilo nikoga osim njih nekolicine zemljaka, a tako bi se lukavo uklopili da to nitko ne bi uočio.
“Slušaj, nije zgodno”, upozorio bi oštro generalni direktor financijskog, “nemoj me više pred ljudima, kad smo negdje u društvu, zvati ‘striko’”.
“Dobro, striko”, kimnuo bi financijski poslušno.
Inače je zgodno i veliki blagoslov za poduzeće kad je čitava uprava iz istog sela. Oni imaju svoj žargon i svoje šale, prirodno se i jednostavno razumiju. Na sastancima s poslovnim partnerima dosta je da jedan drugoga pogledaju da bi znali što onaj drugi misli. Tu su vještinu do perfekcije uvježbali dok su kartali briškulu u donjoraštičkoj gostionici, pa sada ne moraju tražiti stanku da se povuku na vijećanje. Sve se brzo rješava. Tehnički direktor neprimjetno podigne rame, a predsjednik uprave hitro baci konja, ili ovaj trzne krajem usana, a onaj zabiberi tricu.
Kaže li netko na sastanku uprave da je nekakva investicija “kao Nikolino magare”, nema potrebe za pojašnjenjima, jer je svima u Donjoj Raštiki poznata legenda o Nikolinu magaretu, nepouzdanoj, hirovitoj, naprzničkoj i u svakom smislu božetesačuvaj beštiji. Primijeti li netko drugi da je neki posao “Jokić”, svi znaju da će ta stvar šepati, s obzirom na to da Jokić, seoski remeta, ima kraću nogu.
Menadžeri iz Donje Raštike, dakako, nikada ne zaborave svoj zavičaj. Javno poduzeće kojim vladaju nesvakidašnje je darežljivo prema njihovu selu. Najbolji sinovi mjesta izdašnim donacijama asfaltiraju i osvjetljavaju puteve, uvode kanalizaciju, mijenjaju crkveni krov, zidaju ambulantu. Penzionerima koji su tamo ostali sagrade krasno košarkaško igralište.
Naprave im boćalište u dužini sletne staze na londonskom aerodromu Heathrow. Obnove i dom kulture, nikad ne znaš kad bi to moglo trebati. Učine zatim fontanu u središtu, nekakav akademski kipar iz mramora iskleše Bogorodicu s djetetom, u selu se otvori stanica za tehnički pregled vozila, kemijska čistionica, internet caffe, sauna i solarij, farma nojeva, kineski restoran i skijaška skakaonica. Steve Jobs osobno dođe u Donju Raštiku predstaviti iPad.
Tako raste i cvjeta Donja Raštika, dok u Gornjoj, kod onih budala, raste i cvjeta samo stopa krvnih delikata i stvara se mržnja i zla krv između dva sela.
Nije, istina, ni između donjoraštičkih menadžera uvijek sve bajno. Posvađaju se gdjekad i oni, pa hodnicima javnog poduzeća odjekuju strašne psovke na jeziku njihova kraja. Obično dođe župnik iz sela da ih pomiri, ali nekada ni to ne pomogne.
“Jučer mi na zadušnici didu Jozi ujna Ljuba plakala da si smijenio njezina Nikicu”, reče starica ulijevajuću juhu predsjedniku uprave, koji je za vikend došao obići roditelje.
“Mama, molin te, ti se u to ne mišaj. Četiri službena auta mi je razbio.”
“Neka si ga ti, moj sinko, smijenio”, javi se uto otac iz drugog plana odobravajući. “I ćaća mu je bio bitanga. Od nake đavlije race nije moga ni ispast drugačiji.”
Naposljetku se ipak svi sporovi izglade o svecu zaštitniku mjesta, kada svi direktori javnog poduzeća dođu na dernek pokazati svoga novog terenca. Napiju se kao zvijeri, pa se preko oglodanih janjećih kostiju i kora lubenice ljube, plaču, jedan drugome zaklinju na vječnu ljubav i sve opraštaju. Sve je, čini se, opet kao nekad.
Ali, što bi Heraklit rekao, samo je mijena vječna. Lijepim danima donjoraštičkih menadžera na čelu javnog poduzeća došao je kraj. Nakon duge i opsežne Uskokove istrage jednog su ih jutra, na sivom svjetlu zore, još neobrijane i raščupane sve pokupili u modre marice. U selu tuga i nevjerica. Žene plaču, a muškarci pljuju i proklinju. Opustilo i boćalište i košarkaški teren, kineski restoran zatvorio, a nojevi na farmi zabili glave u zemlju.
Rodbina u selu unajmila autobus da uhićene zajedno posjete u Remetincu. Na povratku obavili šoping u West Gateu.
A u zatvoru se, kraj sve njihove nevolje, menadžerima iz javnog poduzeća dogodila i jedna dodatna neugodnost.
Znate one luđake, onaj ološ iz Gornje Raštike, one pijance i razbojnike. E, u Remetincu oni vladaju.
Krici i zapomaganja su se iz zatvora valjda sve do Trga bana Jelačića čuli. Propalice iz Gornje Raštike jedva dočekali da se napiju krvi ovim lupežima iz Donje.