Zbog neodgovarajućih prostora i medicinske opreme, Ministarstvo zdravstva odlučilo je zatvoriti rodilišta u Makarskoj, Sinju, Supertu i Imotskom. Pretpostavljam da je to jedna od ozbiljnijih mjera reforme o kojom se mnogo govori u posljednje vrijeme. Otkrije li se da je neka ustanova ne zadovoljava uvjete, ona će biti likvidirana, po kratkom postupku, prije nego što ikome padne na pamet da bi je mogli proširiti i ofarbati, promijeniti žarulje i kupiti novi ultrazvučni uređaj. Reforma zdravstva, kako je shvaća ministar Milinović, je da se zdravstvo ukine.
Osmotrite, molim vas, pažljivije ovaj neobični slučaj. Ministarstvo zdravstva zatvara nekoliko provincijskih rodilišta na osnovi zaključka da su uvjeti u njima užasni. Ministarstvo zdravstva, u isto vrijeme, jedino je odgovorno za ovu stvar, jer jedino ono može učiniti boljima ili gorima uvjete u javnim medicinskim ustanovama u Makarskoj, Sinju, Supetru i Imotskom. Ministarstvo zdravstva, ukratko, kažnjava provincijska rodilišta zbog nesposobnosti Ministarstva zdravstva.
Ova idiotska situacija, ako mene pitate, razumno bi se mogla okončati samo jednim administrativnim aktom. Da Ministarstvo zdravstva izda rješenje kojim se, zbog neispunjavanja moralnih i intelektualnih standarda, zabranjuje obavljanje ministarske dužnosti Darku Milinoviću, doktoru medicine, četrdeset sedam godina, s prebivalištem u Gospiću.
Ta stvar, naravno, neće se dogoditi. Ako ni zbog čega drugog, a onda barem da ne iznevjerimo našu dugu i plodnu tradiciju političkog apsurda, zbog koje nam životi svakim danom bivaju sve bjedniji i zbog koje će se uskoro zajapurene i uspuhane srednjodalmatinske trudnice na zadnjim sicevima morati stiskati dok ne stignu do županijskog središta.
“Samo još malo, sunce! Strpi se deset minuta, evo nas”, dobacuje ohrabrujuće muž za volanom. “Ajmo, zapivat”, predloži on u nevinoj vjeri da bi žena pjevanjem mogla zaboraviti da je nasljednica ili nasljednik njihove vrste tjemenom već gotovo izvirila na ovaj svijet. “Vidim jata onih istih ptica, istu zvijezdu previsoku…”, počne on nesvakidašnje veselo, a gospođa otraga, pridržavajući stomak, živčano, u dahu prostenje: “Ajde u govna i ti i jata istih ptica, konju jedan, jebem ti mater, sve si ti kriv!” “Oho! Laki je malo nervozan”, reče on pomirujuće se osmjehujući.
Neki parovi možda neće ni stići na vrijeme do Splita. Malena će se roditi na benzinskoj pumpi ili parkiralištu ispred radionice aluminijske stolarije u Dicmu. Najzgodnije bi bilo da se to dogodi ispred gostionice Perlica u Klisu, upravo da sretni otac otrči kupiti dva kila pečenog da počasti ekipu. “Kapulicu nemoj zaboravit!”, doviknut će za njim žena opominjujuće, dok će novorođenče na njezinim prsima blagovati svoj prvi obrok…
Rješenje o ukidanju rodilišta očekivano je izazvalo mnogo bijesa u Makarskoj, Supetru, Sinju i Imotskom. Najburnije je vjerojatno bilo u Sinju gdje se i javno prosvjedovalo. Skupu od sto pedeset građana pridružili su se, prema novinskim izvještajima, navijači, svećenici, organizacije civilnog društva i predstavnici čak šesnaest braniteljskih udruga, najviše zbog činjenice da bi ministarski ukaz mogao ukinuti jednu njihovu vrijednu, višestoljetnu tradiciju.
Naime, prema Statutu Alke, viteške igre kojim se svake godine obilježava pobjeda kršćanskog oružja protiv Turaka u kolovozu 1715., članovi alkarske čete, još jedne sinjske braniteljske udruge, smiju biti samo muškarci rođeni u ovom kraju. Bez rođenih Sinjana, Alka nema smisla. Oni su ratovali, njihova je pobjeda nad Osmanlijama. Junački su ih savladali kremenjačama i sabljama, premda je dosta pomoglo i da je čudotvorna Gospa napasnike zarazila dizenterijom i punih gaća otjerala ispod sinjskih zidova.
Zaslugom ministra Milinovića, gotovo tri stotine godina kasnije ugasit će se ova slavna loza, ili barem više neće biti njezinih nesumnjivih potomaka. Pa recite i sami, zar se to ne može smatrati još jednim slučajem sramotnog kršenja prava hrvatskih branitelja?
Ipak, ne treba gubiti nadu. Ovog trenutka mogu se sjetiti dva dobra načina da se spasi tradicija. Sinjanima bi, žele li ostati pri odredbi da alkarsko natjecanje ostane među njima, mogao, za početak, poslužiti primjer Aleksandra Karađorđevića Drugog, rođenog u egzilu 1945.
Da bi Aleksandar Karađorđević Drugi, u otadžbini mnogo godina kasnije nazvan Aca Gica, stekao pravo na nasljeđivanje krune, odlukom britanske vlade apartman 212 londonskog hotela Claridge privremeno je proglašen jugoslavenskim teritorijem. Jednako tako, jedna prostorija u novom splitskom, pa možda i zagrebačkom rodilištu, službeno bi mogla biti dio sinjske krajine. Jednostavno, da se na vratima napiše “Alkarsko rodilište”, a svaki put kad se tu rodi muška beba, da primalja s prozora puca iz mačkula.
Primjer Ace Gice Sinjanima ne bi trebao biti posebno zazoran. Napokon, jedne su godine, upravo u čast njegova djeda, alku trčali u Beogradu.
Jedino što se mimo ovoga može učiniti jest da se odredba o rođenju naprosto briše iz alkarskog Statuta, da se prekrši tradicija i alka otvori ostatku građana Lijepe naše i svakog ljeta središnjom ulicom projašu ponosne alkarske čete iz Ivanić Grada, Pazina, Čakovca i Našica. Ili čak iz inozemstva. Zaista, zašto Alku ne bi učinili međunarodnom, otvorenim prvenstvom, kao Wimbledon. Umjesto da svake godine gledamo iste mesare, gostioničare i bageriste kako se gegaju na arapskim konjima, da nam dođu Grci, Holanđani, Australci i Malezijci, Argentinci i Brazilci. Ugodna bi novost, priznat ćete, bila da se s vrha alkarskog trkališta začuje gromko:
“Alkar Mika Laakkonen usriduuu!”
A navečer, kad sve završi, državni vrh i članovi diplomatskog zbora da odu na svečanu večeru u slavodobitnika, jednog mladog alkara iz Ugande, koji im je ispekao antilopu.