U Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski uskoro nastupa Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem dirigenta i solista Julijana Rachlina, a na repertoaru su djela Mozarta, Liszta, Alberta Iglesiasa i Astora Piazzole. E, sad zamislite da u jednom trenutku, nekako potkraj Mozartove 29. simfonije u A-duru, salu obasja jarko narančasto svjetlo i u sedmom redu partera ustane građanin u večernjem odijelu te vitlajući bakljom zaurla:
“Ja te vooolim, ja te vooolim, ja te vooolim, Ra-chli-neee!”
Zašto ne biste mogli zamisliti ovaj prizor? Neobično je, nesvakidašnje, bizarno, maloumno, ali nema zapravo jasne logike zašto na koncerte klasične glazbe ne dolazi publika s bakljama. Jednako kao što nema pravog objašnjenja zašto posjetitelji ne čupaju stolice i bacaju ih u orkestar nađu li se uvrijeđeni traljavom izvedbom Prokofjeve 6. simfonije u h-molu. Ili upaljačem razbiju glavu violončelistici koja je kasnila za osminku note. Ili da se duhači, kašljući i u suzama, raštrkaju od dimne bombe koja je pala među njih. Ili da netko usred koncerta utrči među izvođače i šakom klepne harfisticu.
U izvještajima s koncerata klasične glazbe rijetko ćete kada zaista pročitati da su se u parku ispred Lisinskog motkama i kamenjem krvavo sukobili ljubitelji Johannesa Brahmsa sa štovateljima djela Gustava Mahlera. Ne vidi se često ni da pripadnici interventnog odreda policije guraju pijanog pretplatnika koncertne sezone u maricu, a on se otima i viče: “Be-la Bar-tok!” Jedva da se i najstariji među nama sjećaju kada su vagnerijanci zadnji put razbili tramvajska kola.
Pa i u kazalištima, nikome nije palo na pamet da usred dramske premijere viče glumcima da su Cigani. Pođete li na otvorenje izložbe, nitko vas na ulazu neće pretresati. Na smotrama folklora policija ne razdvaja plesače kulturno-umjetničkog društva iz Križevaca od ženske pjevačke skupine iz Otočca. Savršeno ste sigurni, osim toga, odlučite li otići na atletski miting, politički skup, brucošijadu, sajam automobila, večer dalmatinskih klapa, degustaciju maslinovih ulja, svečanu akademiju, regionalnu konferenciju, izvanrednu sjednicu i tridesetu obljetnicu. Možete se bez straha uputiti na Vinkovačke jeseni i Đakovačke vezove, na Festival glumca u Zagvozdu i dodjelu Goranovog vijenca u Lukovdolu. Da ne duljim, na stotinama društvenih događaja svakodnevno se okupljaju tisuće ljudi različite vjere, nacionalnosti, socijalnog statusa, podrijetla i obrazovanja i to obično prođe bez ijednog izgreda. Zašto su onda nogometne utakmice drugačije?
Sociolozi kontrakulture na ovo pitanje imaju mnogo dobrih odgovora, ali meni je preko glave njihovih učenih nastupa u televizijskim panel diskusijama. Stvar je u jednome. Da se ne lažemo, organizirano nogometno navijanje obično je samo organizirani kriminal. Navijačkim grupama, svima do jedne, vlada ološ. Hrvatski, kolokvijalno: stoka. To su nasilnici, delinkventi koje ostatak članstva, neke možda i miroljubive i pristojne mladiće, potiču na socijalno neprihvatljivo ponašanje. Najgorljiviji navijači, vođe plemena, vjerojatno ni ne znaju da je nogomet sport s loptom, tučnjava i uništavanje tuđe imovine jedini su razlog njihovog dolaska na stadione. Tribine su postale rasadnici zločina mržnje.
Brižljivo zalijevano od uprava nogometnih klubova, njegovano od praznoglavih sportskih novinara koji im se ulizuju, tu se odgaja cvijeće našeg huliganstva i jedino čemu se možete nadati, završi li vaš šesnaestogodišnji jedinac u tome ugrijanom plasteniku, jest da će se on vratiti s policijskim kartonom, ako već ne fasuje kamen u glavu ili nož u rebra. A sve zato jer smo dopustili da patološko postane normalno, da je općeprihvaćeno kako uz nogometno navijanje nekako prirodno ide rizik da bi netko mogao krvavo stradati zbog krivog naglaska ili pogrešne automobilske registracije.
Ta stvar se, naravno, uopće ne podrazumijeva. Jeste li ikada pomislili zašto na CNN-u nikada niste vidjeli emisiju o navijačkom nasilju? Jedini incident kojeg se mogu sjetiti da je tek izdaleka sličan, u Americi se dogodio prije nekoliko godina, a riječ je upravo o bezazlenoj zajebanciji da je jedan građevinski radnik, tobože zbog uroka, zakopao dres bostonskih Red Soxa u betonske temelje novog stadiona New York Yankeesa. Američko je društvo nesumnjivo nasilnije od našega, a opet, vidite, nitko ne trga stolice i ne upali se nijedna baklja na Super Bowlu. Unatoč dugačkoj i bolnoj tradiciji crnačkog ropstva i rasne segregacije, košarkaške dvorane ipak ne odjekuju rasnim uvredama. Kako u njih nema socioloških studija o nasilnim navijačima? Jednostavno, znanstvene nedoumice ove naravi ostavljene su policijskim upravama i one ih dosta uspješno rješavaju.
Čitav je problem s nogometnim navijačima da su javnost i mediji neshvatljivo dobrohotni prema njihovom vandalizmu i glupo mu pripisuju svojstva koje ono objektivno nema. Televizijskog komentatora koji baklje i šovinističke urlike nazove veličanstvenom atmosferom trebalo bi kazniti da šest mjeseci sakuplja opuške oko zgrade na Prisavlju, a valjanim i mudrim novinskim kolumnistima, za njihovo dobro, vratiti tekstove koji idealiziraju političke stavove navijačkih skupina.
Dogodilo se dvaput da smo naivno povjerovali da u navijačima ima nešto više od iracionalnog sociopatskog bijesa. Naprednu i slobodnomisleću intelektualnu elitu prvo je devedesetih oduševilo kako se Bad Blue Boysi suprotstavljaju Franji Tuđmanu, a jednak scenarij ponavlja se i u sadašnjem vremenu sa splitskom Torcidom i njezinim sukobom s Željkom Kerumom. Neprijatelje svojih neprijatelja liberalna je ljevica brzopleto prigrlila za saveznike, zaboravljajući da je upravo navijačka neukost i divljaštvo iznjedrila i Tuđmana i Keruma.
Iznad i prije svega moramo imati na umu da su isti ti ljudi u stanju ubaciti zapaljenu baklju u automobil s četiri čovjeka ili topovskim udarom izbiti oko policijskom službeniku. Iznad i prije svega radi se o nasilju na koje je nužno odgovoriti represijom.