Bogdan Budimirov, arhitekt koji 20 godina nije bio na godišnjem odmoru te koji je osmislio najveći broj montažnih sistema.
Iako je studirao 27 godina postao je jedan od najpoznatijih arhitekata u Hrvatskoj koji je uz 10.000 limenki osmislio montažne sisteme za Marles i Spačvu .
Htio je studirati kemiju, ali se u vlaku iz rodnog Izbišta prema Zagrebu predomislio i upisao arhitekturu. Jedan je od najpoznatijih arhitekata današnjice u čijim je zgradama odraslo više od 30.000 ljudi. Od svoje 20. godine neprestano je radio, ali samo poslove koji su ga zanimali i intelektualno uzbuđivali. Nikada nije pitao koliko će za neki posao biti plaćen, nego mu je bilo bitno da razmišlja, osmišlja, eksperimentira i radi uzbudljiv posao. Eksperimentirajući smislio je velik broj montažnih sustava, od kojih je možda dovoljno spomenuti YU 60 i YU 61, poznate limenke koje unatoč roku od 30 godina i danas stoje u zagrebačkom Remetincu, Zapruđu, Borongaju i Folnegovićevu naselju.
Nikada nije pitao koliko će biti plaćen, nego je li posao zanimljiv
Osmislio je on i montažne sustave za Spačvu, Marles, Eksportdrvo, u Njemačkoj gradio velesajam u Nürnbergu i aerodrom u Münchenu, ali je napravio i mnoštvo inovativnog i praktičnog namještaja poput rasklopivog crtaćeg stola ili pak luckastih nemogućih misija poput okruglog stola s čelom. Trenutačno se svakog dana budi u pet ujutr, a uskoro, dopusti li GUP, planira graditi hibridno-prefabricirano-pasivnu kuću. Ima 80 godina i prava je živuća legenda hrvatske arhitekture. On je, Bogdan Budimirov.
Student - šef
Čim smo se našli ispred njegove garsonijere i kada sam vidjela kako se taj 80-godišnjak s lakoćom penje strmim vijugavim stepenicama te priča ne gubeći dah, osvjedočila sam se da je to izniman čovjek s nevjerojatnom životnom energijom. Isto tako nakon nekoliko minuta odbacila sam sva unaprijed osmišljena pitanja i počela ga slušati, puštajući ga da me zanimljivim anegdotama provede kroz svoj dug i uzbudljiv život. Nakon tri sata “putovanja” shvatila sam da objavljivanje klasičnog intervjua nema smisla, pogotovo ne za ovakvog velikana čiji je moto “misliti je drek znati, treba probati”, moto s kojim su studenti 1948. gradili studentski grad.
Organizacija rada, standardizacija, serijska proizvodnja i mali škartovi
- S obzirom na to da sam na prvoj godini fakulteta izgubio stipendiju, odmah sam se zaposlio. Dobio sam posao na studentskom gradu i tada kao 21-godišnjak s nikakvim iskustvom i završenom prvom godinom arhitekture postao zamjenik šefa... Naš je zadatak bio da eksperimentiramo s novim materijalima i odmah smo krenuli u osmišljavanje najmodernihih sustava montažne gradnje. Tada je postojao samo beton, drvo i gips, a mi smo eksperimentirati s plinobetonom i silno se zabavljali. S obzirom na to da je jedan od sastojaka bio hidrogen kojim se izbjeljuje kosa, možete misiti kako su studentice bile sretne kada smo im dali bočicu - uz smijeh se prisjeća Budimirov. Kaže kako mu nije žao što studentski grad nikada nije posve zaživio jer ni za čim ne žali, a osim izvedenih paviljona studentski grad “izrodio” je velik broj arhitekata koji su naučili promišljati.
Sve se moralo izmisliti
- Tada nije postojala nikakva mehanizacija i sve smo morali sami izmišljati. Montažni sustavi bili su tada jako u modi jer su se uklapali u duh opće industrijalizacije. Oni su zapravo bili industrijalizacija graditeljstva. Mene je to jako zanimalo i tada sam shvatio da u svijetu postoje interesantni zadaci, a da je fakultet uvijek u Kačićevoj. Kada nije bilo ničeg zanimljivog, onda sam malo studirao i to je tako trajalo 27 godina - rekao je Budimirov, dodajući kako nipošto nije dobar primjer studenta te da ga profesori često “kriju”. U tim ranim dvadesetim s kolegama sa studentskoga grada osnovao je Prvu stambenu proizvođačku organizaciju i otišao u vojsku. Nakon toga zaposlio se u običnom birou, ali nije dugo izdržao.
- Izdržao sam dva mjeseca, a onda sam se zaposlio u Jugomontu. Jugomont je tada gradio montažne jednokatnice koje su bile vrlo neekonomične i pune mana. Tvrtka je bila pred raspadom, nove narudžbe nisu stizale i trebalo je hitno nešto smisliti. Tada smo kolega Solar i ja smislili sustav YU 60 po kojem smo sagradili 834 stana u Folnegovićevu naselju i Remetincu. Proučavajući velike serije, stvarajući umjetne serije, organizirajući sustav rada, proučavajući greške i nedostatke naviknuli smo se na taj drukčiji sustav razmišljanja, tako da smo već iduće godine osmislili sustav YU 61 koji je imao aluminijske limove na fasadi - rekao je Budimirov, objašnjujući kako brojevi 60 i 61 u nazivu označavaju godinu proizvodnje. Sustavom YU 61 sagrađeno je oko 10.000 stanova, poznatijih kao “limenke”, zgrade koje se i danas mogu vidjeti u zagrebačkom Zapruđu, Borongaju i Remetincu. YU 60 i YU 61 sustavi su ravnih betonskih ploča od kojih se sastojala konstruktivna struktura koja je omogućavala četiri, odnosno osam katova te koja je bila pogodna za proizvodnju elemenata velikih serija. Zahvaljujući serijskoj proizvodnji ta dva tipa montažne gradnje ubrzo su postala najuspješnija na domaćem tržištu, a svoju popularnost dobila su upravo zbog niske cijene koja je bila čak 20 posto jeftinija od najjeftinijih stanova.
22 godine u Njemačkoj
- I onda imate paradoks da je Jugomont gradio s najskupljim materijalima, a da su upravo ti stanovi bili najjeftiniji - rekao je Budimirov, obašnjavajući kako je kroz dugogodišnji rad i razmjenu inozemnih i domaćih iskustava shvatio da su organizacija rada, serijska proizvodnja u velikim serijama, standardizacija mjera, iznimno mali škart i “šparanje” na samo skupim stvarima koje ne utječu na glavne parametre ključni za uštedu u gradnji. Svoja znanja i iskustva Budimirov je proširio i na druge materijale, odnosno nakon betona na drvo i čelik. Tako je sudjelovao na oblikovanju sustava montažnih gradnji obiteljskih kuća Marles, Quelle, Spačvu te osmislio sustave montažne gradnje brojnih apartmana u Crikvenici i Poreču. Za domaći konzorcij SPIG dizajnirao je čelični sustav prefabriciranih elemenata, što je bila apsolutna novost. Ta eksperimentalna višekatnica na Zagrebačkom velesajmu sagrađena od ekstremno tankih limenih ploča uzburkala je tadašnju javnost i posve zbunila stručnjake.
- Na poziv prijatelja kojemu je trebala pomoć na gradilištu otišao sam u Njemačku na 20 dana, a ostao tri mjeseca. Onda sam se vratio u Zagreb, pa opet otišao i tako sam se vraćao 22 godine - rekao je Budimirov. Prve dvije godine radio je za jugoslavensku tvrtku u Njemačkoj, a zbog različitosti i čestih sukobljavanja odlučio je napustiti tvrtku i, kako kaže, okusiti Njemačku s njemačke stane. Pronalazak posla nije nimalo bio jednostavan te su supuga i on pomišljali da se vrate u domovinu gdje su ga čekali brojni poslovi. Ipak, nisu se vratili, i to zbog neriješenoga stambenog pitanja.
Nakon brojnih odbijanja unatoč izvrsnim referencama, zahvaljujući ženi, bibliotekarki i uglednom izdavaču, napokon je pokucao na prava vrata i dobio posao kakav je čovjek s njegovim iskustvom zaslužio.
Razbolio se od arhitekture
Iako mu uopće nije bilo do novca, znao je da u Njemačkoj mora tražiti veliku plaću kako bi pokazao da je svjestan svoje vrijednosti. I tada je rekao da traži jednak novac kao najbolje plaćeni arhitekt u birou te da će smjesta otići ako sazna da nije tako. - Prvi veliki posao bio je velesajam u Nürnbergu, a nakon toga pozivni natječaj za aerodrom u Münchenu. Posao je bio vrlo zahtjevan, a s obzirom na to da 20 godina nisam bio na godišnjem odmoru, nije ni čudo što sam se razbolio. Arhitektura i rad s ljudima jako su stresni te sam zbog svog zdravlja morao napustiti biro i posvetiti se zdravlju. No ubrzo sam ponovno počeo raditi, i to dizajnirati namještaj, čime sam se i u mladosti bavio - rekao je. - Sad nam je san da si sagradimo kuću. To je zapravo vrlo čudna kuća čija se drvena konstrukcija nalazi u betonskoj ljusci - kaže Budimirov, objašnjavajući kako je drvena kuća u “ladici” betonske jer se njegova žena boji požara. Kuća će biti od prefabriciranih elemenata te će biti pasivna kuća.
- Moja ideja bila je da napravimo kvalitetan crtaći stol koji će si moći priuštiti svaki student. Serijska proizvodnja je počela, a stolovi su se slabo prodavali. Onda smo shvatili da je cijena premala jer si ga može priuštiti svatko, a onda ga ne kupi ni onaj tko može, pa su mu povisili cijenu i onda se prodavao - ispričao je Budimirov.
Osim crtaćeg stola dizajnirao je brojne druge predmete poput sklopive ambalaže, stolica, fotelja, stola za režiju te raznih drugih dosjetljivih elemenata, a često je radio za bogate obitelji koje su za svoj stan htjele neki unikat. - To je psihološki posao jer morate dobro znati procijeniti svoje klijente i što njima zapravo treba. Dobivao sam narudžbe od Guntera Sachsa kojemu sam primjerice napravio okrugli stol s čelom ili kvadratni stol s tri noge te koji je uvijek zadavao neke vrlo neobične zadatke - prisjetio se Budimirov, dodajući kako je sa Sachsom surađivao do 1988., kada se vratio u Zagreb.
Boba Blašković
Htio je studirati kemiju, ali se u vlaku iz rodnog Izbišta prema Zagrebu predomislio i upisao arhitekturu. Jedan je od najpoznatijih arhitekata današnjice u čijim je zgradama odraslo više od 30.000 ljudi. Od svoje 20. godine neprestano je radio, ali samo poslove koji su ga zanimali i intelektualno uzbuđivali. Nikada nije pitao koliko će za neki posao biti plaćen, nego mu je bilo bitno da razmišlja, osmišlja, eksperimentira i radi uzbudljiv posao. Eksperimentirajući smislio je velik broj montažnih sustava, od kojih je možda dovoljno spomenuti YU 60 i YU 61, poznate limenke koje unatoč roku od 30 godina i danas stoje u zagrebačkom Remetincu, Zapruđu, Borongaju i Folnegovićevu naselju.
Nikada nije pitao koliko će biti plaćen, nego je li posao zanimljiv
|
Zanimljivi zadaci
|
Osmislio je on i montažne sustave za Spačvu, Marles, Eksportdrvo, u Njemačkoj gradio velesajam u Nürnbergu i aerodrom u Münchenu, ali je napravio i mnoštvo inovativnog i praktičnog namještaja poput rasklopivog crtaćeg stola ili pak luckastih nemogućih misija poput okruglog stola s čelom. Trenutačno se svakog dana budi u pet ujutr, a uskoro, dopusti li GUP, planira graditi hibridno-prefabricirano-pasivnu kuću. Ima 80 godina i prava je živuća legenda hrvatske arhitekture. On je, Bogdan Budimirov.
Student - šef
Čim smo se našli ispred njegove garsonijere i kada sam vidjela kako se taj 80-godišnjak s lakoćom penje strmim vijugavim stepenicama te priča ne gubeći dah, osvjedočila sam se da je to izniman čovjek s nevjerojatnom životnom energijom. Isto tako nakon nekoliko minuta odbacila sam sva unaprijed osmišljena pitanja i počela ga slušati, puštajući ga da me zanimljivim anegdotama provede kroz svoj dug i uzbudljiv život. Nakon tri sata “putovanja” shvatila sam da objavljivanje klasičnog intervjua nema smisla, pogotovo ne za ovakvog velikana čiji je moto “misliti je drek znati, treba probati”, moto s kojim su studenti 1948. gradili studentski grad.
Organizacija rada, standardizacija, serijska proizvodnja i mali škartovi
|
Recept štednje
|
Sve se moralo izmisliti
- Tada nije postojala nikakva mehanizacija i sve smo morali sami izmišljati. Montažni sustavi bili su tada jako u modi jer su se uklapali u duh opće industrijalizacije. Oni su zapravo bili industrijalizacija graditeljstva. Mene je to jako zanimalo i tada sam shvatio da u svijetu postoje interesantni zadaci, a da je fakultet uvijek u Kačićevoj. Kada nije bilo ničeg zanimljivog, onda sam malo studirao i to je tako trajalo 27 godina - rekao je Budimirov, dodajući kako nipošto nije dobar primjer studenta te da ga profesori često “kriju”. U tim ranim dvadesetim s kolegama sa studentskoga grada osnovao je Prvu stambenu proizvođačku organizaciju i otišao u vojsku. Nakon toga zaposlio se u običnom birou, ali nije dugo izdržao.
- Izdržao sam dva mjeseca, a onda sam se zaposlio u Jugomontu. Jugomont je tada gradio montažne jednokatnice koje su bile vrlo neekonomične i pune mana. Tvrtka je bila pred raspadom, nove narudžbe nisu stizale i trebalo je hitno nešto smisliti. Tada smo kolega Solar i ja smislili sustav YU 60 po kojem smo sagradili 834 stana u Folnegovićevu naselju i Remetincu. Proučavajući velike serije, stvarajući umjetne serije, organizirajući sustav rada, proučavajući greške i nedostatke naviknuli smo se na taj drukčiji sustav razmišljanja, tako da smo već iduće godine osmislili sustav YU 61 koji je imao aluminijske limove na fasadi - rekao je Budimirov, objašnjujući kako brojevi 60 i 61 u nazivu označavaju godinu proizvodnje. Sustavom YU 61 sagrađeno je oko 10.000 stanova, poznatijih kao “limenke”, zgrade koje se i danas mogu vidjeti u zagrebačkom Zapruđu, Borongaju i Remetincu. YU 60 i YU 61 sustavi su ravnih betonskih ploča od kojih se sastojala konstruktivna struktura koja je omogućavala četiri, odnosno osam katova te koja je bila pogodna za proizvodnju elemenata velikih serija. Zahvaljujući serijskoj proizvodnji ta dva tipa montažne gradnje ubrzo su postala najuspješnija na domaćem tržištu, a svoju popularnost dobila su upravo zbog niske cijene koja je bila čak 20 posto jeftinija od najjeftinijih stanova.
22 godine u Njemačkoj
- I onda imate paradoks da je Jugomont gradio s najskupljim materijalima, a da su upravo ti stanovi bili najjeftiniji - rekao je Budimirov, obašnjavajući kako je kroz dugogodišnji rad i razmjenu inozemnih i domaćih iskustava shvatio da su organizacija rada, serijska proizvodnja u velikim serijama, standardizacija mjera, iznimno mali škart i “šparanje” na samo skupim stvarima koje ne utječu na glavne parametre ključni za uštedu u gradnji. Svoja znanja i iskustva Budimirov je proširio i na druge materijale, odnosno nakon betona na drvo i čelik. Tako je sudjelovao na oblikovanju sustava montažnih gradnji obiteljskih kuća Marles, Quelle, Spačvu te osmislio sustave montažne gradnje brojnih apartmana u Crikvenici i Poreču. Za domaći konzorcij SPIG dizajnirao je čelični sustav prefabriciranih elemenata, što je bila apsolutna novost. Ta eksperimentalna višekatnica na Zagrebačkom velesajmu sagrađena od ekstremno tankih limenih ploča uzburkala je tadašnju javnost i posve zbunila stručnjake.
- Na poziv prijatelja kojemu je trebala pomoć na gradilištu otišao sam u Njemačku na 20 dana, a ostao tri mjeseca. Onda sam se vratio u Zagreb, pa opet otišao i tako sam se vraćao 22 godine - rekao je Budimirov. Prve dvije godine radio je za jugoslavensku tvrtku u Njemačkoj, a zbog različitosti i čestih sukobljavanja odlučio je napustiti tvrtku i, kako kaže, okusiti Njemačku s njemačke stane. Pronalazak posla nije nimalo bio jednostavan te su supuga i on pomišljali da se vrate u domovinu gdje su ga čekali brojni poslovi. Ipak, nisu se vratili, i to zbog neriješenoga stambenog pitanja.
Nakon brojnih odbijanja unatoč izvrsnim referencama, zahvaljujući ženi, bibliotekarki i uglednom izdavaču, napokon je pokucao na prava vrata i dobio posao kakav je čovjek s njegovim iskustvom zaslužio.
Razbolio se od arhitekture
Iako mu uopće nije bilo do novca, znao je da u Njemačkoj mora tražiti veliku plaću kako bi pokazao da je svjestan svoje vrijednosti. I tada je rekao da traži jednak novac kao najbolje plaćeni arhitekt u birou te da će smjesta otići ako sazna da nije tako. - Prvi veliki posao bio je velesajam u Nürnbergu, a nakon toga pozivni natječaj za aerodrom u Münchenu. Posao je bio vrlo zahtjevan, a s obzirom na to da 20 godina nisam bio na godišnjem odmoru, nije ni čudo što sam se razbolio. Arhitektura i rad s ljudima jako su stresni te sam zbog svog zdravlja morao napustiti biro i posvetiti se zdravlju. No ubrzo sam ponovno počeo raditi, i to dizajnirati namještaj, čime sam se i u mladosti bavio - rekao je. - Sad nam je san da si sagradimo kuću. To je zapravo vrlo čudna kuća čija se drvena konstrukcija nalazi u betonskoj ljusci - kaže Budimirov, objašnjavajući kako je drvena kuća u “ladici” betonske jer se njegova žena boji požara. Kuća će biti od prefabriciranih elemenata te će biti pasivna kuća.
- Moja ideja bila je da napravimo kvalitetan crtaći stol koji će si moći priuštiti svaki student. Serijska proizvodnja je počela, a stolovi su se slabo prodavali. Onda smo shvatili da je cijena premala jer si ga može priuštiti svatko, a onda ga ne kupi ni onaj tko može, pa su mu povisili cijenu i onda se prodavao - ispričao je Budimirov.
Osim crtaćeg stola dizajnirao je brojne druge predmete poput sklopive ambalaže, stolica, fotelja, stola za režiju te raznih drugih dosjetljivih elemenata, a često je radio za bogate obitelji koje su za svoj stan htjele neki unikat. - To je psihološki posao jer morate dobro znati procijeniti svoje klijente i što njima zapravo treba. Dobivao sam narudžbe od Guntera Sachsa kojemu sam primjerice napravio okrugli stol s čelom ili kvadratni stol s tri noge te koji je uvijek zadavao neke vrlo neobične zadatke - prisjetio se Budimirov, dodajući kako je sa Sachsom surađivao do 1988., kada se vratio u Zagreb.
|
Kako je nastao slavni crtaći stol ili pak okrugli stol s čelom
|
 |
|
Kao dizajner uredskog namještaja, upotrebnih predmeta i pribora ponovno je bio vrlo uspješan, a ured je otvorio u svom stanu. Njegov poznati crtaći stol Moya dobio je nagradu Gute Industrieform, a Budimirov nam i o njemu ima zanimljivu anegdotu.
|
Boba Blašković