Nepal: Zemlja u neudobnom sendviču

Na je­dnom od ula­za u ne­pal­ski ­Chitwan ­Royal Na­ti­o­nal ­Park ne­tko je bi­je­lom bo­jom pre­cr­tao ono “­Royal”, baš kao što je i ta­mošnja na­ci­o­nal­na zra­ko­plo­vna kom­pa­ni­ja ne­da­vno iz ­svog sta­rog na­zi­va ­Royal Ne­pal Air­li­nes izba­ci­la ­tu ri­ječ. S no­vih ne­pal­skih nov­ča­ni­ca, ko­je još mi­rišu na ti­skar­sku bo­ju, lik bivšeg kra­lja ­Gyanendre ne­tra­gom je ne­stao, da bi ga za­mi­je­nio vrh Mo­unt Eve­re­sta. S po­pi­sa dr­ža­vnih pra­zni­ka izbri­san je 7. sr­pnja, ro­đen­dan kra­lja, a nje­gov sada već bivši ra­skošni ­dvor u Ka­tman­duu, ko­ji je na­pu­stio če­ti­ri da­na nakon ­svog 61. ro­đen­da­na, ­smješten pre­ko pu­ta go­to­vo je­dna­ko ve­li­kog ame­ri­čkog ve­le­po­slan­stva, bit će pre­tvo­ren u mu­zej. Kad su u tra­vnju ove go­di­ne, na­kon višego­diš­njeg ra­ta, ma­o­i­sti na izbo­ri­ma osvo­ji­li ­vlast, a po­tom u svi­bnju pro­glašena re­pu­bli­ka, da bi se ­kralj sre­di­nom li­pnja po­vu­kao s vla­sti, ma­la ze­mlja s naj­višim pla­ni­na­ma svi­je­ta za­ko­ra­či­la je u par­la­men­ta­ri­zam, na­kon 240 go­di­na mo­nar­hi­je.





Kad su u travnju maoisti na izborima osvojili vlast, mjesec dana poslije proglasili su republiku nakon 240 godina monarhije

Zbogom kralju

Ne­pal, ­površ­inom tri pu­ta ve­ćom od Hr­vat­ske i sa šest pu­ta broj­ni­jim sta­no­vniš­tvom, sti­ješ­njen je u ne­u­do­bnom sen­dvi­ču izme­đu dvi­ju naj­mno­go­lju­dni­jih ze­ma­lja svi­je­ta, In­di­je na ju­go­za­pa­du i Ki­ne na sje­ve­ro­i­sto­ku. Sa svo­ja je­di­na dva su­sje­da di­je­li ne­ma­lo 3000 ki­lo­me­ta­ra du­gu gra­ni­cu, pa za go­to­vo 30 mi­li­ju­na Ne­pa­la­ca vje­ro­ja­tno ni­je ugo­dan osje­ćaj bi­ti izme­đu mi­li­jar­du i 150 mi­li­ju­na In­di­ja­ca i mi­li­jar­du i 330 mi­li­ju­na Ki­ne­za. Sant­hos Ri­mal, no­vi­nar li­sta ­Naya Pa­tri­ka ­(Nove no­vi­ne), ne­da­vno po­kre­nu­tog dne­vni­ka ko­ji se pro­da­je u 55.000 pri­mje­ra­ka, ka­že, me­đu­tim, da to ni­je gla­vna bri­ga nje­go­vih su­na­ro­dnja­ka. U ze­mlji ­gdje se ži­vi s ma­nje od dva do­la­ra dne­vno ­(Rimal kao no­vi­nar za­ra­đu­je oko sto do­la­ra mje­se­čno) gla­vni je pro­blem ka­ko pre­ži­vje­ti.



Rat odnio 13 tisuća života



To se vi­di na sva­kom ko­ra­ku: od pre­na­pu­če­nog Tha­me­la, ži­vo­pi­snog tr­go­va­čkog sre­dišta Ka­tman­dua, ­gdje vas tr­gov­ci ­svim i sva­čim vu­ku za ru­kav, spušta­ju­ći po­če­tnu ci­je­nu na ma­nje od po­lo­vi­ne; do teškog fi­zi­čkog ra­da na ri­ži­nim po­lji­ma u unu­trašnjo­sti, ili na pre­to­va­re­nim no­sa­či­ma, ko­ji na le­đi­ma, u po­dno­žju Mo­unt Eve­re­sta, ko­zjim sta­za­ma no­se te­re­te, ne­ri­je­tko te­že od ­njih sa­mih. Ne­pal je je­dna od naj­si­ro­mašni­jih ze­ma­lja svi­je­ta, a de­set­ogo­dišnji rat za svr­ga­va­nje mo­nar­hi­je, ko­ji je ­odnio oko 13.000 ži­vo­ta i ra­se­lio 100.000 izbje­gli­ca, do­da­tno ju je osi­ro­mašio.



Oče­ki­va­nja od no­vo­u­spo­sta­vlje­ne re­pu­bli­ke su ve­li­ka. Kris­hna Bhat­ta­rai, vla­snik ma­le tu­ri­sti­čke agen­ci­je s ko­jim ve­če­ra­mo u je­dnom od be­zbroj­nih re­sto­ra­na ne­pal­ske pri­je­stol­ni­ce, šali se da mu vla­da ma­lo po­ma­že. On, nje­go­va obi­telj i de­se­tak oso­ba ko­je za­pošlja­va ži­ve od tu­ri­zma, no, ka­že, on do­vo­di lju­de ko­ji ­ovdje troše i omo­gu­ća­va­ju sto­ti­na­ma dru­gih da ta­ko­đer od to­ga ži­ve.



- Na CNN-u ne­će­te vi­dje­ti pla­će­ne ogla­se naše vla­de ko­ja po­zi­va tu­ri­ste da do­đu ova­mo, kao što to či­ne dru­ge ze­mlje. To im i ne za­mje­ram - ka­že Bhat­ta­rai - jer ­znam da je dr­ža­vna bla­gaj­na pra­zna. Ali im za­mje­ram što ra­znim bi­ro­krat­skim pro­pi­si­ma i go­mi­lom ko­je­ka­kvih slu­žbe­ni­ka ote­ža­va­ju moj rad.



Tu sil­nu bi­ro­kra­ci­ju osje­tit će i sva­ki tu­rist. Čim sle­ti­te u me­đu­na­ro­dnu zra­čnu lu­ku Trib­hu­van u Ka­tman­duu, sja­tit će se go­mi­la ra­zno­ra­znih či­no­vni­ka: je­dan će vam pre­gle­da­va­ti pu­to­vni­cu, dru­gi spa­ja­li­com pri­čvr­sti­ti fo­to­gra­fi­ju uz obra­zac po­tre­ban za vi­zu, tre­ći će tu vi­zu za­li­je­pi­ti u pa­soš. Mno­ga ra­dna mje­sta su ­izmišlje­na, pla­će mi­zer­ne, no bo­lje je za­ra­di­ti i 60 do­la­ra mje­se­čno, ne­go ništa.



Oko po­la mi­li­ju­na Ne­pa­la­ca ra­di na se­zon­skim po­slo­vi­ma u In­di­ji. Ti­su­ću se­dam sto­ti­na ki­lo­me­ta­ra du­ga gra­ni­ca s In­di­jom po­sve je otvo­re­na i Ne­pal­ci ona­mo mo­gu slo­bo­dno, bez vi­za i pu­to­vni­ca. Ali kon­ku­ren­ci­ja je ve­li­ka, ta­kvih ko­ji tra­že po­sao u In­di­ji je na­pre­tek, pa se mno­gi oti­sku­ju da­lje, u Ma­le­zi­ju i ze­mlje Za­lje­va.



Indija draži susjed od Kine




In­di­ji, za ra­zli­ku od dru­gog su­sje­da, Ki­ne, Ne­pal­ci su mno­go sklo­ni­ji. Kul­tu­ro­loški i je­zi­čno su im bli­ži. Ma­lo tko će re­ći da gra­ni­če s Ki­nom, nego ra­di­je ka­žu da je na sje­ve­ru Ti­bet, a na tu­ri­sti­čkim kar­ta­ma, ti­ska­nim u Ne­pa­lu, svu­gdje će sta­ja­ti Ti­bet, dok će Ki­na bi­ti na­pi­sa­na ­odmah iza to­ga, ali sta­vlje­na u za­gra­du. Sim­pa­ti­je pre­ma Ti­be­tu uve­li­ke su spla­snu­le kad je shva­će­no da iza pros­vje­dni­ka, ko­ji sva­ko ma­lo iza­đu na uli­ce Ka­tman­dua ne bi li uka­za­li na po­tla­če­nost tog na­ro­da u Ki­ni, pri­li­čno čvr­sto i fi­nan­cij­ski obi­la­to sto­ji In­di­ja.



- Ti­be­tan­ci se ti­je­kom da­na, odje­ve­ni u nji­ho­vu tra­di­ci­o­nal­nu nošnju, sku­plja­ju i de­mon­stri­ra­ju ­ispred ame­ri­čkog ve­le­po­slan­stva, a na­ve­čer, u odi­je­li­ma i s kra­va­tom, ko­cka­ju se po ka­si­ni­ma Ka­tma­ndua - ka­že Kris­hna Bha­tar­rai, vla­snik tu­ri­sti­čke agen­ci­je En­co­un­ters Ne­pal.



U zemlji sa 30 milijuna stanovnika glavni je problem kako preživjeti jer tamo se živi s manje od dva dolara dnevno



Santhos Rimal, novinar

Bha­tar­rai ni­je pre­ve­lik opti­mist kad je u pi­ta­nju bu­du­ćnost Ne­pa­la. Sje­ća se ka­ko su ne­pal­ski voj­ni­ci bi­li u sa­sta­vu UN­PRO­FOR-a, mi­ro­vnih sna­ga Uje­di­nje­nih naroda tijekom ra­ta u Hr­vat­skoj, no bo­ji se da bi sli­čna su­dbi­na, ka­kva je za­de­si­la bivšu Ju­go­sla­vi­ju, re­pri­zu mo­gla ima­ti i u nje­go­voj ze­mlji. Ten­zi­je izme­đu 14 po­kra­ji­na su ve­li­ke, po­li­ti­čka ne­sta­bil­nost ogro­mna, a in­te­re­si Ki­ne i In­di­je sna­žno se pre­la­ma­ju pre­ko Ne­pa­la.



No, ­Gyaneshwor ­Acharya, mar­ke­tinški stru­čnjak u na­kla­dni­čkoj ku­ći ­Naya Pra­ka­shan u Ka­tman­duu s ko­jim pi­je­mo ze­le­ni čaj u kul­tnom re­sto­ra­nu Nan­glo, ­smješte­nom pre­ko pu­ta lu­ksu­znog Sher­pa ho­te­la na Dur­bar Mar­gu, ne­ma ta­ko cr­ne mi­sli. Ka­že ka­ko je i In­di­ji i Ki­ni u in­te­re­su da izme­đu ­njih po­sto­ji Ne­pal, kao tam­pon-zo­na. No, to je sla­ba utje­ha. Ne­pal tek ne­zna­tno raz­dva­ja Ki­nu od In­di­je - dvi­je naj­mno­go­lju­dni­je ze­mlje svi­je­ta izra­vno se do­di­ru­ju gra­ni­com du­gom čak 3380 ki­lo­me­ta­ra.



Nan­glo re­sto­ran mje­sto je ­gdje se sa­sta­je lo­kal­ni jet-set, ­gdje će­te su­sre­sti stra­ne di­plo­ma­te, bo­ga­ti­je tu­ri­ste i ko­je­ka­kve sko­ro­je­vi­će ko­ji že­le bi­ti vi­đe­ni i mo­gu si ­priušti­ti ta­mošnje pri­li­čno vi­so­ke ci­je­ne. To je je­dna od za­pa­dnja­čkih oa­za Ka­tman­dua, naj­ve­ćeg ne­pal­skog gra­da, bro­jem sta­no­vni­ka go­to­vo je­dna­kog Za­gre­bu. Ta­kvih ugo­dnih mje­sta i ne­ma pre­više u ne­pal­skoj pri­je­stol­ni­ci, pre­na­pu­če­noj, za­ga­đe­noj, bu­čnoj i ti­je­snoj, u ko­joj sva­tko tra­ži ­svoj ko­ma­dić ži­vo­tnog pro­sto­ra, ne­ko­li­ko de­se­ta­ka ru­pi­ja dne­vno i barem por­ci­ju ­dhal ba­ta, ne­pal­skog je­la spra­vlje­nog od ku­ha­ne ri­že i le­će.



Ko­li­ko­god bio te­žak ži­vot u Ka­tman­duu, on ­ipak pru­ža više pri­li­ka i mo­gu­ćno­sti za pro­na­la­že­nje ra­zli­či­tih po­slo­va, posebice u tu­ri­sti­čkoj se­zo­ni, či­ja je špi­ca kra­tka, ali in­ten­zi­vna, od li­sto­pa­da do kra­ja stu­de­noga. Kad pre­sta­nu mon­su­ni i dok u pla­ni­na­ma još ni­je su­više hla­dno, sja­ti se ova­mo bje­los­vjet­sko šare­no društvo i eto po­sla za ku­ha­re u re­sto­ra­ni­ma, vo­za­če rikši, no­sa­če, ta­ksi­ste, pro­da­va­če… U pro­vin­ci­ji, ­gdje je - ­osim na tu­ri­sti­čkim ru­ta­ma - stra­na­ca ma­nje, ži­vot je još te­ži.



Mukotrpan dječji rad



Na pu­tu od ne­pal­ske pri­je­stol­ni­ce do dru­gog po ve­li­či­ni gra­da, Pok­ha­re, uz naj­va­žni­ju ce­stu zva­nu Ma­hen­dra, ko­ja vi­ju­ga do­li­na­ma ri­je­ka Se­ti i Tri­su­li, vi­djet će se sva te­ži­na tog ži­vo­ta i širo­ko ra­spro­stra­nje­ne bi­je­de. Kao i dru­gdje na Isto­ku, od In­di­je do In­do­ne­zi­je, ži­vot se ugla­vnom odvi­ja uz ce­stu, jer je tu pri­li­ka da se po­nešto za­ra­di. Dje­čji rad ni­je neš­to nad či­me će se u Ne­pa­lu ne­t­ko zgra­ža­ti. Čak i teški po­s­lo­­vi, ka­kvo je tu­ca­nje ka­me­na (a ka­me­na je u Ne­pa­lu na­pre­tek), ko­ji usi­tnjen slu­ži kao gra­đ­e­vin­ski ma­te­ri­jal, uo­bi­ča­jen je za dje­cu škol­ske do­bi. Vi­d­jet će­te ih, ona­ko ma­le­ne, ka­ko ču­če u im­pro­vi­zi­ra­nim skla­di­š­ti­ma i če­ki­ćem uda­ra­ju ka­me­­nje sve dok ne po­sta­ne do­volj­no si­tno da bi po­slu­ži­lo u gra­đe­vi­nar­stvu.



Ono što dje­ca usi­tne, pro­si­ja­va se ­kroz me­tal­na si­ta, a što ne pro­đe ­kroz tu mre­žu, po­no­vno će na dro­blje­nje. Taj ne­u­go­­dan po­sao, na cje­lo­dne­v­nom sun­cu, u ču­če­ćem po­lo­ža­­ju, ­ovdje je re­zer­vi­ran ugla­v­nom za dje­cu. Za­ra­de li i do­lar dne­vno, bit će sre­tni.



Po­dje­dna­ko kao i gra­đa­ni, u Ne­pa­lu je si­ro­mašna i dr­ža­va. ­Kralj i nje­go­va svi­ta, uz broj­­ne  pri­vi­le­gi­je, ni­su da­ka­ko pla­ća­li ni po­re­ze, no ta je po­­ja­va u Ne­pa­lu opće­rašire­na. Po­­du­ze­tni­ci, po­put Bi­ren­dre Chu­­da­la ko­ji u Ka­tman­duu ima ma­lu tr­go­va­čku tvr­tku, ka­­žu da lju­di izbje­ga­va­ju pla­ća­­nje po­re­za jer im dr­ža­va za­u­z­vrat ništa ne nu­di, a dr­ža­va im ništa ne mo­že po­nu­di­ti jer ne­ma nov­ca. Sve dr­ža­vno sve­de­no je na mi­ni­mum: zdrav­stvo je u očaj­nom sta­nju, mi­ro­vi­na ne­ma, ja­vne slu­žbe je­dva da po­sto­je, obra­zo­vni su­stav je u ko­la­psu…



­ Česti nestanci struje



Biuyan Ad­hi­kart, vo­dič u na­ci­o­nal­nom par­ku ­Chitwan, vr­sni po­zna­va­telj pti­ca i egzo­ti­čnog prašum­skog ra­sli­nja, ima 25 go­di­na, tek se ože­nio i još ne­ma dje­ce, ali sa­nja o odla­sku iz Ne­pa­la. Ra­spi­tu­je se ka­ko bi mo­gao do­ći u Hr­vat­sku, ra­di­ti nešto, ste­ći ka­kav ka­pi­tal i on­da se vra­ti­ti. ­Mlad je i bi­star, s ra­zvi­je­nim smi­slom za hu­mor, pa će za je­dnog od broj­nih ne­sta­na­ka stru­je u ho­te­lu Jun­gle Sa­fa­ri Re­sort, ­smješte­nom na ru­bu džun­gle, na ­svoj na­čin ko­men­ti­ra­ti aktu­al­ne ener­get­ske pri­li­ke u svo­joj ze­mlji: - Ne­pal ima obi­lje vo­de i ri­je­ka, izni­mne hi­dro­po­ten­ci­ja­le, pa je lo­gi­čna po­slje­di­ca to­ga da u ze­mlji ne­ma do­volj­no stru­je. A da elek­tri­č­ne ener­gi­je u Ne­pa­lu kro­ni­čno manj­ka, uvje­ri­li smo se i u Ka­tman­duu, ­gdje je ta­ko­đer sva­ko ma­lo ne­sta­je, pa ti­su­će ma­lih agre­ga­ta, stva­ra­ju­ći ne­snošlji­vu bu­ku i do­da­tno za­ga­đe­nje, umje­sto stru­je iz hi­dro­cen­tra­la, os­vje­tlja­va­ju ta­mošnje ho­te­le i re­sto­ra­ne.



Sta­no­vni­ci te naj­mla­đe re­pu­bli­ke na svi­je­tu, sa 10 od 14 naj­viših vr­ho­va pla­ne­ta, ima­ju ve­li­ka oče­ki­va­nja od de­mo­kra­ci­je, ime­ni­ce ko­ja je odne­da­vno i slu­žbe­no ušla u na­ziv ze­mlje, otka­ko se ove go­di­ne Ne­pal ota­ra­sio kra­lja i mo­nar­hi­je. Kao i svu­gdje, lju­di su ne­str­plji­vi u oče­ki­va­nju bo­ljeg. No, u toj si­ro­mašnoj i za­pušte­noj ze­mlji teško je uo­pće na­ći to­čku od ko­je kre­nu­ti, to­čku ko­ja bi ta oče­ki­va­nja mo­gla i ostva­ri­ti.





Dra­go ­Hedl
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
18. siječanj 2026 08:24