Na dosad neviđenoj snimci, do koje je došao Jutarnji list, poglavnik Nezavisne države Hrvatske Ante Pavelić u ustaškoj uniformi obilazi vojnike. To je samo jedan od javnosti poputno nepoznatih materijala o čovjeku koji je naredio brutalne zločine nad Srbima, Židovima, Ciganima i nepoćudnim Hrvatima, koje ekskluzivno donosimo u ovom Magazinu, i čiju povijesnu i muzejsku vrijednost za nas vrednuju kompetentni sugovornici.
Predmeti za hrvatski muzej
Taj videomaterijal i brojne fotografije, osobni dokumenti, nekoliko pečatnjaka s gravurama “Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske”, zatim dva ručna sata koja su mu pripadala, crtež koji je nacrtao u talijanskom zatvoru te rengenska snimka plućnog krila s dva metka kojima je bio pogođen u atentatu 10. travnja 1957. godine u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos Airesa - sve je to u Pavelićevoj ostavštini koju u svojem stanu u Madridu i danas čuva njegova kći, 87-godišnja Višnja Pavelić.
Sve te predmete, pa i nikad prikazane snimke svog oca, ustupila je redatelju Jakovu Sedlaru, koji snima dokumentarac “Pavelić bez maske”.
“Dala mi je još 47 kutija videomaterijala. Ne želi to dati Hrvatskoj, boji se da bi se sve uništilo“, kaže Sedlar.
Dva hrvatska povjesničara s kojima smo razgovarali smatraju da bi se neki od tih predmeta trebali sačuvati u hrvatskom muzeju ili arhivu. Od ministra kulture Božidara Biškupića nismo uspjeli saznati slaže li se s tim stavom povjesničara jer nije imao vremena odgovoriti na naše pozive. Iako su iza Pavelića ostale strahote Jasenovca, Danice, Jadovna... Hrvatska se povijest ne može sagledati bez njega. Bez informacija o tom vremenu, kao i o Pavelićevu liku i djelu, ne može se razumjeti ni šteta koju su on i NDH nanijeli Hrvatskoj.
Nema ni Titovih stvari
Povijest se ne može izbrisati ni nestati, ali iz nje se može učiti. O ustašama i Paveliću trebalo bi se moći više doznati u hrvatskim muzejima, a znanost i povjesničari morali bi se više pozabaviti otvaranjem tabu-tema.
“Pavelić je - kao i Tito i Stjepan Radić - važan dio naše povijesti”, rekla nam je povjesničarka Nataša Mataušić iz Hrvatskog povijesnog muzeja, u kojem nemaju nijedan Pavelićev predmet, ali niti predmet Josipa Broza Tita.
“Bilo bi sjajno kada bismo imali neki Pavelićev predmet. Imamo malo njegovih dokumenata. Imamo nešto fotografija. Svake godine dobivamo nešto novca za otkup muzejske građe, pa ću razgovarati s ljudima u muzeju o mogućnosti da nešto od toga otkupimo”, najavila je povjesničarka Mataušić.
Ona smatra da posao povjesničara nisu reinterpretacije i interpretacije politike, nego prikazivanje povjesnih činjenica i istine. Njezin kolega dr. Tvrtko Jakovina, povjesničar s Filozofskog fakulteta, smatra da bi naši povjesničari trebali biti hrabriji.
“Umjesto politike, trebali bi osluškivati bilo javnosti.” Jakovina smatra da bi muzeji trebali organizirati izložbe koje otvaraju tabu-teme.
“U muzejima se još nisu usudili organizirati izložbu o, primjerice, Titu. Zato što se ne bavimo ‘kontroverznim’ temama, nema nas ni na svjetskoj karti muzeja i izložbi. Ne postoji suvremena interpretacija Pavelića i NDH, a to je posao znanosti, koja bi trebala raditi pritisak da se takve teme istražuju i analiziraju ne bi li se jednom suočili sa svojom prošlošću, kao, primjerice, Njemačka, koja je suočavanjem s Hitlerovom prošlošću napravila odličan posao.“
Zaklada u spomen na oca
Ali, zašto Višnja Pavelić zazire od pomisli da hrvatskim muzejima ustupi osobnu ostavštinu svoga oca?
“To su moje privatne stvari”, odgovara nam u telefonskom razgovoru Višnja Pavelić.
“Tražili su me već iz Hrvatske da im vratim državne stvari. Nisam im ništa dala. Zašto bi im dala? To sam ja sačuvala i skupila. Neću vam reći kome ću ih ostaviti. Voljela bi kad bih imala sredstava da mogu organizirati Zakladu u spomen na oca.” Upravo je otkriće novih detalja o Pavelićevu životu bila motivacija Sedlaru da napravi dokumentarac.
“Filmski se još nitko nije pozabavio Pavelićem, a potaknuli su me komentari ljudi koji se pitaju zašto se još nitko to nije usudio. Nisam smatrao da je to pitanje hrabrosti.“
Sedlarov film trebao bi dati sve važne biografske podatke o Paveliću - kako pozitivne, tako i negativne.
“Nadam se da će taj film potaknuti druge da naprave nove filmove. Ali ne da bi se opredijelili za Pavelića ili protiv njega, za Pavelića heroja ili Pavelića ratnog zločinca, nego da bi informirali javnost i otvorili temu. To je film koji planiram prikazati i u Tel Avivu i u Zagrebu, i u New Yorku i Melborneu, a ponudit ću ga i HRT-u.“
Sedlar je nekoliko puta u posljednjih osam mjeseci posjećivao Višnju Pavelić u njezinu dvosobnom stanu u Madridu. Kaže da živi skromno te da i dalje prepisuje očeve rukopise.
“Pokazala mi je stvari koje je sačuvala i prikupila. Većinu ih drži u svom stanu. Nagovarao sam je da te stvari donese u Zagreb, da se pohrane u muzeju ili arhivu, ali ona se boji da se to ovdje ne uništi. Nije mi rekla što će s njima učiniti.”
“A što je sve Pavelićeva kći sačuvala?” pitali smo Sedlara.
“Ima svega. Nekoliko pečata poglavnika NDH. Zatim niz njegovih osobnih dokumenata poput putovnica i osobnih iskaznica. Jedna putovnica izdana u NDH na ime dr. Ante Pavelić te neke lažne putovnice kojima se koristio dok je bio u bijegu, a glasile su na ime Anton Serdar. Ona ima mnogo njegovih bilješki, pisama, čak i jedno koje je napisao rukom te posljednje njegovo pismo iz 1959. godine koje završava sa ‘Za Dom spremni’. Ima i prva izdanja njegovih knjiga i pregršt obiteljskih fotografija”, priča Sedlar dok nam pokazuje fotografiju Pavelićeve rengenske snimke plućnog krila s dva metka.
‘Laž je da je bio bogat’
Pavelić je nakon tog napada bio prisiljen napustiti Argentinu i otići u Španjolsku, gdje je u Madridu dvije godine kasnije umro od posljedica atentata.
“Postoji sačuvana i avionska karta koju je iskoristio za let iz Čilea u Španjolsku, ali i niz drugih karata i prepiski s odvjetnicima. Sačuvane su i fotografije ispred zgrade u kojoj se svojedobno skrivao. U filmu ćemo prikazati događaje koji su prethodili vladavini Ante Pavelića i neke podatke o kojima se rjeđe govori poput onog da je Pavelić čak dvaput u odsutnosti bio osuđen na smrt.”
Višnja Pavelić svojeg je oca opisala kao strogog čovjeka kojem je politika bila sve u životu. Prisjetila se kako su za rata živjeli u kući na Tuškancu koju su im dali. “Ona tvrdi da je njezin otac bio skroman. Uvjeravala me kako je laž da je sa sobom ponio bogatstvo o kojem se pisalo.“ Kao dijete Višnja je svog oca rijetko viđala. Često je bio po zatvorima ili u bijegu. Njima nekad nisu ni govorili da je u zatvoru. “Pričala je o njemu s velikom toplinom“, prenio nam je Sedlar. U razgovoru s njim Višnja Pavelić branila je i očev odnos prema Židovima. Ona tvrdi da njezin otac nije bio antisemit. Navodi činjenicu da je njezina majka, Marija Lovrenčević porijeklom bila Židovka.
Život za oca
Marija Lovrenčević i Ante Pavelić upoznali su se 1915. godine u odvjetničkoj kancelariji Aleksandra Horvata. Mariji je tada bilo 18 godina i radila je kao stenografkinja. Paveliću je bilo 26 godina i tek je bio diplomirao na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Kao jedan od došljaka iz Hercegovine, bio je željan uspjeha. Vjenčali su se 12. 8. 1922. u crkvi Svetog Marka. Pisalo se da je Marija Lovrenčević imala veliki utjecaj na supruga, nazivalo ju se sivom eminencijom poglavnika Pavelića.
No, Marija Pavelić, zvana Mare, rijetko se pojavljivala u javnosti, ali njezina odanost suprugu nikad nije bila upitna. I nakon njegove smrti Mare je u Madridu nastavila njegovati kult ličnosti poglavnika. Umrla je 1984. Njezinu ulogu u obrani Pavelićeva lika i djela preuzela je najstarija kći Višnja Pavelić. Imali su troje djece - kćeri Višnju i Mirjanu te sina Velimira. Višnja se nikad nije udala i cijeli je život posvetila očevoj ostavštini te izdavanju njegovih knjiga. Pred Sedlarovim kamerama prisjetila se kako se u kući Pavelićevih uvijek znao red.Kaže da posmrtne ostatke svog oca Višnja ne planira prebaciti u Hrvatsku te da bi i sama htjela biti pokopana u Madridu.
‘“Kolekcionari su se sada već ispuhali. Obitelji koje su tijekom komunizma doma imale doslovno zakopane takve stvari početkom 90-tih počeli su ih iznositi van. Prestao je strah i na tržištu se pojavilo puno tpredmeta iz NDH i njihove cijene bile su i do deset puta veće nego što su one danas”. Dok pregledava fotografije Pavelićeve ostavštine Pervan kaže da natržištu uopće nema njegovih stvari, pa zato i nema kolekcionara koji bi skupljali samo njegove stvari.
“Bilo bi najbolje kad bi svi ti predmeti ostali na jednom mjestu u nekom muzeju. Pavelić je u svakom slučaju bio osebujna ličnost. Čitao sam njegove knjige i da čitatelj ne zna ništa o njemu može se reći da lijepo i čitko piše. Dok je sjedio u zatvoru učio je turski, a koristio se sasvim dobro njemačkim, francuskim i talijanskim i bio dobar pravnik”.
No, Pavelić, priča Pervan, nije popularan među kolekcionarima, ali nije ni Tito.
„Ni jedan od njih ne može se mjeriti s popularnošću koju imaju Hitler i Treći Reich. Oni i dandanas intrigiraju povjesničare, ali i kolekcionare na svjetskom tržištu dok je Pavelić interesenat samo Hrvatima“.
- Ništa od toga. Nećemo to nikada dobiti natrag, a što je najbolje to uopće nije pripadalo mom ocu - kazala je Višnja Pavelić.
U zagrebačkom Gradskom uredu za imovinsko-pravne poslove doznajemo da su još u postupku tri upravna spora za povrat oduzete imovine po zahtjevu Višnje Pavelić. Sva tri postupka još uvijek su u tijeku. U jednom od njih čak je Pavelićevima Grad Zagreb vratio u vlasništvo jednu trećinu od sedam stanova na adresi Mandrovićeva 8, ali je Ministarstvo pravosuđa poništilo tu odluku zbog utvrđivanja hrvatskog državljanstva. Ministarstvo je poništilo odluku i u drugom slučaju te vratilo predmet na ponovni postupak zbog ‘utvrđivanja da je li akt o konfiskaciji predstavlja osuđujuću sudsku presudu za politička ili političko motivirana kaznenan djela“. Treći postupak,povrat oduzete imovine u Podsusedu, još je u postupku te se čekaju očitovanja protustranaka Grada Zagreba i Općinskog državnog odvjetništva.
Vanja Nezirović
Predmeti za hrvatski muzej
Taj videomaterijal i brojne fotografije, osobni dokumenti, nekoliko pečatnjaka s gravurama “Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske”, zatim dva ručna sata koja su mu pripadala, crtež koji je nacrtao u talijanskom zatvoru te rengenska snimka plućnog krila s dva metka kojima je bio pogođen u atentatu 10. travnja 1957. godine u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos Airesa - sve je to u Pavelićevoj ostavštini koju u svojem stanu u Madridu i danas čuva njegova kći, 87-godišnja Višnja Pavelić.
Sve te predmete, pa i nikad prikazane snimke svog oca, ustupila je redatelju Jakovu Sedlaru, koji snima dokumentarac “Pavelić bez maske”.
“Dala mi je još 47 kutija videomaterijala. Ne želi to dati Hrvatskoj, boji se da bi se sve uništilo“, kaže Sedlar.
Dva hrvatska povjesničara s kojima smo razgovarali smatraju da bi se neki od tih predmeta trebali sačuvati u hrvatskom muzeju ili arhivu. Od ministra kulture Božidara Biškupića nismo uspjeli saznati slaže li se s tim stavom povjesničara jer nije imao vremena odgovoriti na naše pozive. Iako su iza Pavelića ostale strahote Jasenovca, Danice, Jadovna... Hrvatska se povijest ne može sagledati bez njega. Bez informacija o tom vremenu, kao i o Pavelićevu liku i djelu, ne može se razumjeti ni šteta koju su on i NDH nanijeli Hrvatskoj.
Nema ni Titovih stvari
Povijest se ne može izbrisati ni nestati, ali iz nje se može učiti. O ustašama i Paveliću trebalo bi se moći više doznati u hrvatskim muzejima, a znanost i povjesničari morali bi se više pozabaviti otvaranjem tabu-tema.
“Pavelić je - kao i Tito i Stjepan Radić - važan dio naše povijesti”, rekla nam je povjesničarka Nataša Mataušić iz Hrvatskog povijesnog muzeja, u kojem nemaju nijedan Pavelićev predmet, ali niti predmet Josipa Broza Tita.
“Bilo bi sjajno kada bismo imali neki Pavelićev predmet. Imamo malo njegovih dokumenata. Imamo nešto fotografija. Svake godine dobivamo nešto novca za otkup muzejske građe, pa ću razgovarati s ljudima u muzeju o mogućnosti da nešto od toga otkupimo”, najavila je povjesničarka Mataušić.
Ona smatra da posao povjesničara nisu reinterpretacije i interpretacije politike, nego prikazivanje povjesnih činjenica i istine. Njezin kolega dr. Tvrtko Jakovina, povjesničar s Filozofskog fakulteta, smatra da bi naši povjesničari trebali biti hrabriji.
“Umjesto politike, trebali bi osluškivati bilo javnosti.” Jakovina smatra da bi muzeji trebali organizirati izložbe koje otvaraju tabu-teme.
“U muzejima se još nisu usudili organizirati izložbu o, primjerice, Titu. Zato što se ne bavimo ‘kontroverznim’ temama, nema nas ni na svjetskoj karti muzeja i izložbi. Ne postoji suvremena interpretacija Pavelića i NDH, a to je posao znanosti, koja bi trebala raditi pritisak da se takve teme istražuju i analiziraju ne bi li se jednom suočili sa svojom prošlošću, kao, primjerice, Njemačka, koja je suočavanjem s Hitlerovom prošlošću napravila odličan posao.“
Zaklada u spomen na oca
Ali, zašto Višnja Pavelić zazire od pomisli da hrvatskim muzejima ustupi osobnu ostavštinu svoga oca?
“To su moje privatne stvari”, odgovara nam u telefonskom razgovoru Višnja Pavelić.
“Tražili su me već iz Hrvatske da im vratim državne stvari. Nisam im ništa dala. Zašto bi im dala? To sam ja sačuvala i skupila. Neću vam reći kome ću ih ostaviti. Voljela bi kad bih imala sredstava da mogu organizirati Zakladu u spomen na oca.” Upravo je otkriće novih detalja o Pavelićevu životu bila motivacija Sedlaru da napravi dokumentarac.
“Filmski se još nitko nije pozabavio Pavelićem, a potaknuli su me komentari ljudi koji se pitaju zašto se još nitko to nije usudio. Nisam smatrao da je to pitanje hrabrosti.“
Sedlarov film trebao bi dati sve važne biografske podatke o Paveliću - kako pozitivne, tako i negativne.
“Nadam se da će taj film potaknuti druge da naprave nove filmove. Ali ne da bi se opredijelili za Pavelića ili protiv njega, za Pavelića heroja ili Pavelića ratnog zločinca, nego da bi informirali javnost i otvorili temu. To je film koji planiram prikazati i u Tel Avivu i u Zagrebu, i u New Yorku i Melborneu, a ponudit ću ga i HRT-u.“
Sedlar je nekoliko puta u posljednjih osam mjeseci posjećivao Višnju Pavelić u njezinu dvosobnom stanu u Madridu. Kaže da živi skromno te da i dalje prepisuje očeve rukopise.
“Pokazala mi je stvari koje je sačuvala i prikupila. Većinu ih drži u svom stanu. Nagovarao sam je da te stvari donese u Zagreb, da se pohrane u muzeju ili arhivu, ali ona se boji da se to ovdje ne uništi. Nije mi rekla što će s njima učiniti.”
|
|
“A što je sve Pavelićeva kći sačuvala?” pitali smo Sedlara.
“Ima svega. Nekoliko pečata poglavnika NDH. Zatim niz njegovih osobnih dokumenata poput putovnica i osobnih iskaznica. Jedna putovnica izdana u NDH na ime dr. Ante Pavelić te neke lažne putovnice kojima se koristio dok je bio u bijegu, a glasile su na ime Anton Serdar. Ona ima mnogo njegovih bilješki, pisama, čak i jedno koje je napisao rukom te posljednje njegovo pismo iz 1959. godine koje završava sa ‘Za Dom spremni’. Ima i prva izdanja njegovih knjiga i pregršt obiteljskih fotografija”, priča Sedlar dok nam pokazuje fotografiju Pavelićeve rengenske snimke plućnog krila s dva metka.
‘Laž je da je bio bogat’
Pavelić je nakon tog napada bio prisiljen napustiti Argentinu i otići u Španjolsku, gdje je u Madridu dvije godine kasnije umro od posljedica atentata.
“Postoji sačuvana i avionska karta koju je iskoristio za let iz Čilea u Španjolsku, ali i niz drugih karata i prepiski s odvjetnicima. Sačuvane su i fotografije ispred zgrade u kojoj se svojedobno skrivao. U filmu ćemo prikazati događaje koji su prethodili vladavini Ante Pavelića i neke podatke o kojima se rjeđe govori poput onog da je Pavelić čak dvaput u odsutnosti bio osuđen na smrt.”
Višnja Pavelić svojeg je oca opisala kao strogog čovjeka kojem je politika bila sve u životu. Prisjetila se kako su za rata živjeli u kući na Tuškancu koju su im dali. “Ona tvrdi da je njezin otac bio skroman. Uvjeravala me kako je laž da je sa sobom ponio bogatstvo o kojem se pisalo.“ Kao dijete Višnja je svog oca rijetko viđala. Često je bio po zatvorima ili u bijegu. Njima nekad nisu ni govorili da je u zatvoru. “Pričala je o njemu s velikom toplinom“, prenio nam je Sedlar. U razgovoru s njim Višnja Pavelić branila je i očev odnos prema Židovima. Ona tvrdi da njezin otac nije bio antisemit. Navodi činjenicu da je njezina majka, Marija Lovrenčević porijeklom bila Židovka.
Život za oca
Marija Lovrenčević i Ante Pavelić upoznali su se 1915. godine u odvjetničkoj kancelariji Aleksandra Horvata. Mariji je tada bilo 18 godina i radila je kao stenografkinja. Paveliću je bilo 26 godina i tek je bio diplomirao na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Kao jedan od došljaka iz Hercegovine, bio je željan uspjeha. Vjenčali su se 12. 8. 1922. u crkvi Svetog Marka. Pisalo se da je Marija Lovrenčević imala veliki utjecaj na supruga, nazivalo ju se sivom eminencijom poglavnika Pavelića.
No, Marija Pavelić, zvana Mare, rijetko se pojavljivala u javnosti, ali njezina odanost suprugu nikad nije bila upitna. I nakon njegove smrti Mare je u Madridu nastavila njegovati kult ličnosti poglavnika. Umrla je 1984. Njezinu ulogu u obrani Pavelićeva lika i djela preuzela je najstarija kći Višnja Pavelić. Imali su troje djece - kćeri Višnju i Mirjanu te sina Velimira. Višnja se nikad nije udala i cijeli je život posvetila očevoj ostavštini te izdavanju njegovih knjiga. Pred Sedlarovim kamerama prisjetila se kako se u kući Pavelićevih uvijek znao red.Kaže da posmrtne ostatke svog oca Višnja ne planira prebaciti u Hrvatsku te da bi i sama htjela biti pokopana u Madridu.
‘“Kolekcionari su se sada već ispuhali. Obitelji koje su tijekom komunizma doma imale doslovno zakopane takve stvari početkom 90-tih počeli su ih iznositi van. Prestao je strah i na tržištu se pojavilo puno tpredmeta iz NDH i njihove cijene bile su i do deset puta veće nego što su one danas”. Dok pregledava fotografije Pavelićeve ostavštine Pervan kaže da natržištu uopće nema njegovih stvari, pa zato i nema kolekcionara koji bi skupljali samo njegove stvari.
“Bilo bi najbolje kad bi svi ti predmeti ostali na jednom mjestu u nekom muzeju. Pavelić je u svakom slučaju bio osebujna ličnost. Čitao sam njegove knjige i da čitatelj ne zna ništa o njemu može se reći da lijepo i čitko piše. Dok je sjedio u zatvoru učio je turski, a koristio se sasvim dobro njemačkim, francuskim i talijanskim i bio dobar pravnik”.
No, Pavelić, priča Pervan, nije popularan među kolekcionarima, ali nije ni Tito.
„Ni jedan od njih ne može se mjeriti s popularnošću koju imaju Hitler i Treći Reich. Oni i dandanas intrigiraju povjesničare, ali i kolekcionare na svjetskom tržištu dok je Pavelić interesenat samo Hrvatima“.
Devedesetih su predmeti iz NDH vrijedili 10 puta više nego danasB erislav Pervan, vlasnik jedne zagrebačke aukcijske kuće, koja otkupljuje, a i prodaje, predmete iz doba NDH, kaže da su ti predmeti bili u trendu među kolekcionarima početkom 90-tih dok danas potražnja više nije tako velika, pa tvrdi da ni cijene nisu tako visoke. No, u ponudi svoje aukcijske kuće ima bodež iz doba NDH koji je potpisao poglavnik Ante Pavelić za koji traži 12 tisuća eura. |
- Ništa od toga. Nećemo to nikada dobiti natrag, a što je najbolje to uopće nije pripadalo mom ocu - kazala je Višnja Pavelić.
U zagrebačkom Gradskom uredu za imovinsko-pravne poslove doznajemo da su još u postupku tri upravna spora za povrat oduzete imovine po zahtjevu Višnje Pavelić. Sva tri postupka još uvijek su u tijeku. U jednom od njih čak je Pavelićevima Grad Zagreb vratio u vlasništvo jednu trećinu od sedam stanova na adresi Mandrovićeva 8, ali je Ministarstvo pravosuđa poništilo tu odluku zbog utvrđivanja hrvatskog državljanstva. Ministarstvo je poništilo odluku i u drugom slučaju te vratilo predmet na ponovni postupak zbog ‘utvrđivanja da je li akt o konfiskaciji predstavlja osuđujuću sudsku presudu za politička ili političko motivirana kaznenan djela“. Treći postupak,povrat oduzete imovine u Podsusedu, još je u postupku te se čekaju očitovanja protustranaka Grada Zagreba i Općinskog državnog odvjetništva.
Višnja Pavelić: Znam da mi neće vratiti imovinu koja zapravo i nije bila očevaVišnja Pavelić i njezina sestra Mirjana Pšeničnik te brat Velimir Pavelić zatražili su svojedobno povrat imovine obitelji Pavelić koja obuhvaća tri kuće u centru Zagreba te tri kuće i dvije zgrade s pripadajućim dvorištem i oranicama u Podsusedu. |
Vanja Nezirović