U ranu zoru 28. srpnja 1983. godine trojica muškaraca došli su do improvizirane tiskare, zapravo garaže, u Wolfratshausenu kod Münchena. Izvadili su ključ i otključali metalna vrata. Barem su dvojica ušla u tiskaru, za sobom zaključali vrata, a potom su se povukli u stražnji dio mračne prostorije i čekali.
Stjepan Đureković, bivši direktor Ina Marketinga, koji je u proljeće prethodne godine emigrirao u Njemačku, toga je jutra malo poslije deset sati izašao iz svog stana u Münchenu. Sa svojom je prijateljicom dogovorio susret u 12 sati jer ju je želio odvesti na vožnju brodom po Isaru, a zatim i na roštilj. Prije toga Đureković je, kako je obećao suradnicima u hrvatskim emigrantskim krugovima, krenuo predati rukopis za novine Hrvatska država, odnosno ostaviti ga u tiskari u Wolfratshausenu.
Automobil je, kako je uobičajeno činio zbog osobne sigurnosti, parkirao malo dalje od tiskare, a zatim je najprije svratio u obližnju poštu provjeriti svoj poštanski pretinac. Kupio je i meso za piknik te ga je, kao i pisma, ostavio u automobilu.
Mirni život ubojica
Već je morao biti u žurbi kako ne bi kasnio na sastanak s prijateljicom, tako da je, otključavši vrata tiskare, ušao u tamu te nije ni palio svjetlo. Ostavio je pripremljeni rukopis, koji je trebao biti udarni članak sljedećeg broja novina, na fotokopirni uređaj.
Muškarci koji su u mraku tiskare čekali nekoliko sati, u tom su trenutku zapucali.
Trima su mu hicima prostrijelili obje ruke. Đureković je pokušao pobjeći prema izlazu, no, nakon metar-dva, u leđa su mu se zabila još tri metka. Korak prije izlaza Đurović se, teško ranjen, srušio na pod. Ubojice su mu prišli i doslovno mu smrskali glavu udarcima drvenom palicom.
Izašli su iz tiskare, zaključali vrata i mirno odšetali s mjesta ubojstva. Sljedećega dana oko podneva mrtvo tijelo Stjepana Đurekovića u tiskari je pronašao njegov bliski suradnik, hrvatski emigrant Krunoslav Prates.
Istraga njemačke policije, iako se od početka sumnjalo da je riječ o politički motiviranom ubojstvu, nije dala rezultate. Ubojice su odšetali, a nalogodavci u miru nastavili svoje živote. No, nakon 25 godina taj je njihov mir narušen.
Presuda za to ubojstvo, kojom je u srpnju prošle godine Visoki zemaljski sud u Münchenu na zatvorsku kaznu osudio upravo Krunoslava Pratesa, postala je pravomoćna nakon što ju je nedavno potvrdio najviši njemački savezni sud Bundesgerichshof u Karlsruheu. Ta pravomoćna presuda na 118 stranica, koju je ovih dana dobio Jutarnji list, dosad najpreciznije kopa po mračnoj, gotovo gangsterskoj, utrobi tajne službe bivše SFRJ, koja nije ubijala samo zbog politike i svojih ideala, nego, kako pokazuje slučaj Đureković, i da bi zataškala kriminal svojih dužnosnika. Sud je, naime, zaključio da je plan službe bio da Đurekovića otjera u emigraciju jer ga se nije moglo likvidirati na području Jugoslavije, da ga se u emigraciji poveže s antijugoslavenskim djelovanjem i da se tako prikrije kriminalan motiv ubojstva.
Sud govori o 67 atentata
Jedno od ubojstava Hrvata u zapadnoj Europi, koja mnogi ionako označavaju kao “udbaške likvidacije”, sada je prvi put i pred nadležnim sudom, i to sudom iznimno visokog ranga, pripisano bivšoj državi.
Ali ne samo to: u presudi se navodi da je “u Njemačkoj od rata do 1989. očito iz političkih motiva ubijeno 67 Hrvata, pri čemu se 22 atentata, počinjena nakon 1970., s obzirom na to da su svi drugi motivi u međuvremenu isključeni, mogu smatrati djelom jugoslavenskog sigurnosnog aparata”.
Prates se sam izbrbljao
Krunoslav Prates zapravo je doveo sam sebe na prag osuđujuće presude. Kada su njemački istražitelji prije nekoliko godina dobili iz Hrvatske određenu dokumentaciju o radu Službe državne sigurnosti i likvidacijama Hrvata na njihovu teritoriju, na Pratesa je pala sumnja da je bio povezan s Đurekovićevim ubojstvom. Dokumenti su jasno pokazivali da je surađivao sa SDS-om, konkretno, da je Josipa Perkovića izještavao o svim aktivnostima hrvatske emigracije u Bavarskoj, posebice o dr. Ivanu Jeliću i Stjepanu Đurekoviću.
Njemačka policija organizirala je tajnu akciju, poslavši Pratesu prikrivene agente koji su mu se predstavili kao nakladnici. Željeli su, kako su mu rekli, objaviti knjigu o njegovu dvostrukom životu, radu u emigraciji i istodobnoj suradnji s jugoslavenskom tajnom službom. Nakon nekoliko pokušaja Prates je pristao. Prepričao je svoju suradnju s Perkovićem, kao i priču o tome kako mu je predao ključ tiskare u Wolfratshausenu otprilike mjesec dana prije ubojstva.
Prates je i njima rekao kako nije znao da se sprema ubojstvo, ali je iznio toliko detalja o svom tajnom angažmanu za SDS, da ih poslije na sudu, iako je pokušao, više nije mogao opovrgnuti.
Na sudu je Prates nekoliko puta bio ulovljen u laži. Optuživao je policiju, pa i istražnog suca njemačkog Saveznog suda, da nisu unijeli u zapisnik dijelove njegove obrane koji bi mu išli u korist. Kada je shvatio kakve bi mogle biti posljedice takvog optuživanja, priznao je da ni sudac ni policija nisu pogriješili te se ispričao.
Svjedočenje Sindičića
Uz prikupljenu dokumentaciju i iskaze nekolicine svjedoka, među kojima su sada umirovljeni sudac Ustavnog suda Vice Vukojević i Bože Vukušić, kap koja je prelila čašu i odvela Pratesa na doživotnu robiju bilo je svjedočenje Vinka Sindičića, nekadašnjeg suradnika SDS-a, osuđivanog za atentat na Nikolu Štedula.
Da nije bilo Sindičića, Prates bi vjerojatno bio osuđen za pomaganje u ubojstvu, što bi moglo značiti nekoliko godina zatvora. No, uz Sindičićev iskaz, njemački je sud smatrao dokazanim da je sudjelovao u ubojstvu, koje je prema prvom planu, sam trebao i počiniti.
Bivši direktor Ina Marketinga koji je, prema presudi njemačkog suda, otkrio kriminal u Ini što je vodio do Vanje Špiljka. Kao nepoželjan svjedok kriminala bio je prisiljen emigrirati u Njemačku jer su mu, kako navodi sud, Perković i Mustač signalizirali da bi mogao biti uhićen. U Njemačkoj su ga poslije dali ubiti, što u SFRJ, tvrdi sud, nisu mogli
Sin Mike Špiljka, Vanja Špiljak, u Ini se bavio nabavom nafte iz inozemstva. Na sudu je tvrdio da Inine podružnice u kojima su on i Đureković radili nisu imale zajedničkih poslova, ali sud mu nije povjerovao. Mika Špiljak umro je u svibnju 2007., a Vanja Špiljak živi i radi u Švicarskoj
U pravomoćnoj presudi njemačkog suda na 118 stranica navodi se da je ubojstvo Stjepana Đurekovića samo jedno od 67 političkih atentata na Hrvate u Njemačkoj od rata do 1989. godine. Od toga sud smatra da je 22 atentata počinio jugoslavenski sigurnosni aparat
Njemački sud osudio je Pratesa na doživotnu kaznu zatvora zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Đureković je Pratesa smatrao svojim suradnikom, Prates ga je i pronašao sljedećeg dana mrtvog u tiskari. Sud je zaključio da Prates nije počinio ubojstvo, iako je tako bilo prvotno planirano, ali je kriv jer je u njemu sudjelovao
Kako proizlazi iz pravomoćne presude, Sindičić je zapravo samo potvrdio činjenicu da je Prates Perkoviću predao ključ tiskare u Wolfratshausenu, i to potkraj lipnja ili početkom srpnja 1983. u Luksemburgu. Ključ je Perković predao izravnim izvršiteljima, koji su tako uz minimalan rizik mogli obaviti likvidaciju.
Sindičić je, kao insajder, svjedočio kako je upravo od Perkovića doznao da je Prates sudjelovao i u odabiru mjesta počinjenja te da je dojavio i kada će Đureković doći u tiskaru. Također je ispričao da su ubojice neko vrijeme bile skrivene kod jedne osobe, koja je i danas živa, u Münchenu, kao i da je oružje počinjenja u Njemačku prebačeno putem jednoga riječkoga transportnog poduzeća. Sindičić je rekao da je bio član komisije koja je nakon Đurekovićeva ubojstva trebala istražiti može li se to ubojstvo povezati s institucijama tadašnje SFRJ. Zbog toga je s nekoliko kolega iz tajne službe obavio razgovore i s Perkovićem i s drugima iz SDS-a koji su bili upoznati s “akcijom”.
Što je Sindičić prešutio
Usto je Sindičić prenio sudu i informacije o sadržaju njegovih razgovora s Perkovićem tijekom suđenja Pratesu. Tvrdnju da mu je u kontekstu Đurekovićeva ubojstva Perković rekao da su on i Zdravko Mustač samo izvršavali zapovijed, potvrdile su i tri svjedokinje koje je Sindičić postavio za susjedni stol da prisluškuju razgovore. Susrete je potvrdio i snimljenim fotografijama.
Sud je, neovisno o Sindičićevim tvrdnjama o nevinosti za ubojstvo Štedula, potpuno povjerovao njegovu iskazu smatrajući da ni nakon brojnih pitanja nije upao u kontradiktornosti niti je u suprotnosti s ostalim dokazima.
Zanimljivo je da je Sindičić na sudu obio navesti imena nekih osoba za koje zna da su sudjelovale u ubojstvu. Pravdao je to osobnom sigurnošću. No, čini se da je Sindičić u međuvremenu istražiteljima dao dodatne informacije jer se istraga pod vodstvom Saveznog tužiteljstva sve više zahuktava, ne samo protiv osumnjičenih Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, već protiv još nekolicine osoba iz Hrvatske i Njemačke.
‘Perković i dalje moćan’
Njemački sud u svojoj se presudi, uz analizu provedenih dokaza koji se odnose na samo ubojstvo, opširno pozabavio likom i djelom osuđenoga dugogodišnjeg suradnika SDS-a. Na nekoliko je stranica iznesen Pratesov životopis, od obiteljskih prilika u djetinjstvu, preko školovanja, bjega i emigrantskog rada, suradnje s Perkovićem pa sve do njihovih humanitarnih akcija početkom 90-ih i Pratesovih zarada na nekretninama kojima su su godinama prije koristile emigrantske organizacije.
Na nekoliko stranica njemački suci prezentirali su i rezultate suradnje s hrvatskim pravosudnim tijelima. Precizno su navedeni datumi i sadržaji poslanih zahtjeva za svjedočenjem Josipa Perkovića, pa i Zdravka Mustača. Također je istaknuto kako su pojedini svjedoci iz Hrvatske imali problema zbog odazivanja na njemački sud.
“Kada se sve to ima u vidu, te kad se pridoda šutnja hrvatskih pravosudnih tijela na naše zahtjeve putem međunarodne pravne pomoći i putem veleposlanstava s naznakom hitnosti, ovo je Vijeće prisiljeno donijeti jedini mogući zaključak: da Hrvatska neće ispuniti zahtjev za ispitivanjem svjedoka”, naveli su njemački suci napominjući kako su se tijekom ovog suđenja uvjerili da je Perković uistinu još uvijek osoba koja ima veliku moć u Hrvatskoj.
Međutim, prethodni vlasnik nije se sjećao predaje cilindra, a dvoje svjedoka, koji su 80-ih pomagali u tiskari i imali su ključ, izjavili su da su se neprestano koristili istim ključevima i da ih uopće nisu mijenjali.
Opisujući zamjenu cilindra, Prates je ispričao kako je vrata naslonio na unutarnji zid da bi imao oslonac pri bušenju. Dakle, bušio je s vanjske strane.
No, vještačenjem su tragovi bušenja pronađeni samo s unutarnje strane vrata. Sud je zaključio da je očito riječ o “manipulaciji cilindra” koju je Perković spomenuo Sindičiću, a koja je istražitelje trebala odvesti s pravog traga.
Iako je sin Mike Špiljka, Vanja Špiljak, u svojem iskazu tvrdio da poduzeća unutar Ine u kojima su njih dvojica radila nisu imali poslovne poveznice, sud je došao do podataka da je upravo Đurekovićev Marketing Ine početkom 80-ih intenzivno prikupljao devize i prosljeđivao ih za nabavu nafte koju je vodio Špiljak. Sud je zaključio da je i Đureković u manjoj mjeri “profitirao” od tadašnjih poslova u Ini i provizija koje su sjedale na privatne račune. Kada se kriminal u Ini počeo istraživati, Mika Špiljak je, prema presudi, po svaku cijenu želio zaštititi sina i obiteljsko ime. “Već početkom 1982. zatražio je od članova Izvršnog vijeća Centralnog komiteta partije da se Đurekovića likvidira. Jure Bilić mu je odgovorio da se Đurekovića zbog gospodaskog kriminala ne može likvidirati, posebno ne na teritoriju Jugoslavije, već da mu se mora suditi. Situacija bi bila drugačija, rečeno je Špiljku, kada bi se Đurekovića predstavilo kao državnog neprijatelja”, stoji u obrazloženju preusde.
Kako bi se riješilo nepoželjnog svjedoka, angažirani su šefovi SDS-a u Hrvatskoj Mustač i Perković, koji su Đurekoviću dali mig da mu se sprema hapšenje. Tako su ga potaknuli da napusti SFRJ i pridruži se sinu u Njemačkoj. Putem svojih kontakata sljedećih su mjeseci poticali Đurekovićevo antijugoslavensko djelovanje u emigraciji. Tek kada je objavio više knjiga i postao istaknuti emigrant, što je službi poslužilo da prikrije stvarni motiv, isplanirana je, a zatim i počinjena njegova likvidacija.
Željko Petrušić
Stjepan Đureković, bivši direktor Ina Marketinga, koji je u proljeće prethodne godine emigrirao u Njemačku, toga je jutra malo poslije deset sati izašao iz svog stana u Münchenu. Sa svojom je prijateljicom dogovorio susret u 12 sati jer ju je želio odvesti na vožnju brodom po Isaru, a zatim i na roštilj. Prije toga Đureković je, kako je obećao suradnicima u hrvatskim emigrantskim krugovima, krenuo predati rukopis za novine Hrvatska država, odnosno ostaviti ga u tiskari u Wolfratshausenu.
Automobil je, kako je uobičajeno činio zbog osobne sigurnosti, parkirao malo dalje od tiskare, a zatim je najprije svratio u obližnju poštu provjeriti svoj poštanski pretinac. Kupio je i meso za piknik te ga je, kao i pisma, ostavio u automobilu.
Mirni život ubojica
Već je morao biti u žurbi kako ne bi kasnio na sastanak s prijateljicom, tako da je, otključavši vrata tiskare, ušao u tamu te nije ni palio svjetlo. Ostavio je pripremljeni rukopis, koji je trebao biti udarni članak sljedećeg broja novina, na fotokopirni uređaj.
Muškarci koji su u mraku tiskare čekali nekoliko sati, u tom su trenutku zapucali.
Trima su mu hicima prostrijelili obje ruke. Đureković je pokušao pobjeći prema izlazu, no, nakon metar-dva, u leđa su mu se zabila još tri metka. Korak prije izlaza Đurović se, teško ranjen, srušio na pod. Ubojice su mu prišli i doslovno mu smrskali glavu udarcima drvenom palicom.
Izašli su iz tiskare, zaključali vrata i mirno odšetali s mjesta ubojstva. Sljedećega dana oko podneva mrtvo tijelo Stjepana Đurekovića u tiskari je pronašao njegov bliski suradnik, hrvatski emigrant Krunoslav Prates.
Istraga njemačke policije, iako se od početka sumnjalo da je riječ o politički motiviranom ubojstvu, nije dala rezultate. Ubojice su odšetali, a nalogodavci u miru nastavili svoje živote. No, nakon 25 godina taj je njihov mir narušen.
Presuda za to ubojstvo, kojom je u srpnju prošle godine Visoki zemaljski sud u Münchenu na zatvorsku kaznu osudio upravo Krunoslava Pratesa, postala je pravomoćna nakon što ju je nedavno potvrdio najviši njemački savezni sud Bundesgerichshof u Karlsruheu. Ta pravomoćna presuda na 118 stranica, koju je ovih dana dobio Jutarnji list, dosad najpreciznije kopa po mračnoj, gotovo gangsterskoj, utrobi tajne službe bivše SFRJ, koja nije ubijala samo zbog politike i svojih ideala, nego, kako pokazuje slučaj Đureković, i da bi zataškala kriminal svojih dužnosnika. Sud je, naime, zaključio da je plan službe bio da Đurekovića otjera u emigraciju jer ga se nije moglo likvidirati na području Jugoslavije, da ga se u emigraciji poveže s antijugoslavenskim djelovanjem i da se tako prikrije kriminalan motiv ubojstva.
Sud govori o 67 atentata
Jedno od ubojstava Hrvata u zapadnoj Europi, koja mnogi ionako označavaju kao “udbaške likvidacije”, sada je prvi put i pred nadležnim sudom, i to sudom iznimno visokog ranga, pripisano bivšoj državi.
Ali ne samo to: u presudi se navodi da je “u Njemačkoj od rata do 1989. očito iz političkih motiva ubijeno 67 Hrvata, pri čemu se 22 atentata, počinjena nakon 1970., s obzirom na to da su svi drugi motivi u međuvremenu isključeni, mogu smatrati djelom jugoslavenskog sigurnosnog aparata”.
Prates se sam izbrbljao
Krunoslav Prates zapravo je doveo sam sebe na prag osuđujuće presude. Kada su njemački istražitelji prije nekoliko godina dobili iz Hrvatske određenu dokumentaciju o radu Službe državne sigurnosti i likvidacijama Hrvata na njihovu teritoriju, na Pratesa je pala sumnja da je bio povezan s Đurekovićevim ubojstvom. Dokumenti su jasno pokazivali da je surađivao sa SDS-om, konkretno, da je Josipa Perkovića izještavao o svim aktivnostima hrvatske emigracije u Bavarskoj, posebice o dr. Ivanu Jeliću i Stjepanu Đurekoviću.
Njemačka policija organizirala je tajnu akciju, poslavši Pratesu prikrivene agente koji su mu se predstavili kao nakladnici. Željeli su, kako su mu rekli, objaviti knjigu o njegovu dvostrukom životu, radu u emigraciji i istodobnoj suradnji s jugoslavenskom tajnom službom. Nakon nekoliko pokušaja Prates je pristao. Prepričao je svoju suradnju s Perkovićem, kao i priču o tome kako mu je predao ključ tiskare u Wolfratshausenu otprilike mjesec dana prije ubojstva.
Prates je i njima rekao kako nije znao da se sprema ubojstvo, ali je iznio toliko detalja o svom tajnom angažmanu za SDS, da ih poslije na sudu, iako je pokušao, više nije mogao opovrgnuti.
Na sudu je Prates nekoliko puta bio ulovljen u laži. Optuživao je policiju, pa i istražnog suca njemačkog Saveznog suda, da nisu unijeli u zapisnik dijelove njegove obrane koji bi mu išli u korist. Kada je shvatio kakve bi mogle biti posljedice takvog optuživanja, priznao je da ni sudac ni policija nisu pogriješili te se ispričao.
Svjedočenje Sindičića
Uz prikupljenu dokumentaciju i iskaze nekolicine svjedoka, među kojima su sada umirovljeni sudac Ustavnog suda Vice Vukojević i Bože Vukušić, kap koja je prelila čašu i odvela Pratesa na doživotnu robiju bilo je svjedočenje Vinka Sindičića, nekadašnjeg suradnika SDS-a, osuđivanog za atentat na Nikolu Štedula.
Da nije bilo Sindičića, Prates bi vjerojatno bio osuđen za pomaganje u ubojstvu, što bi moglo značiti nekoliko godina zatvora. No, uz Sindičićev iskaz, njemački je sud smatrao dokazanim da je sudjelovao u ubojstvu, koje je prema prvom planu, sam trebao i počiniti.
Bivši direktor Ina Marketinga koji je, prema presudi njemačkog suda, otkrio kriminal u Ini što je vodio do Vanje Špiljka. Kao nepoželjan svjedok kriminala bio je prisiljen emigrirati u Njemačku jer su mu, kako navodi sud, Perković i Mustač signalizirali da bi mogao biti uhićen. U Njemačkoj su ga poslije dali ubiti, što u SFRJ, tvrdi sud, nisu mogli
Sin Mike Špiljka, Vanja Špiljak, u Ini se bavio nabavom nafte iz inozemstva. Na sudu je tvrdio da Inine podružnice u kojima su on i Đureković radili nisu imale zajedničkih poslova, ali sud mu nije povjerovao. Mika Špiljak umro je u svibnju 2007., a Vanja Špiljak živi i radi u Švicarskoj
U pravomoćnoj presudi njemačkog suda na 118 stranica navodi se da je ubojstvo Stjepana Đurekovića samo jedno od 67 političkih atentata na Hrvate u Njemačkoj od rata do 1989. godine. Od toga sud smatra da je 22 atentata počinio jugoslavenski sigurnosni aparat
Njemački sud osudio je Pratesa na doživotnu kaznu zatvora zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Đureković je Pratesa smatrao svojim suradnikom, Prates ga je i pronašao sljedećeg dana mrtvog u tiskari. Sud je zaključio da Prates nije počinio ubojstvo, iako je tako bilo prvotno planirano, ali je kriv jer je u njemu sudjelovao
|
|
|
Stjepan Đureković
|
Vanja Špiljak
|
|
|
|
Đureković jedan od 67 ubijenih
|
Krunoslav Prates
|
Kako proizlazi iz pravomoćne presude, Sindičić je zapravo samo potvrdio činjenicu da je Prates Perkoviću predao ključ tiskare u Wolfratshausenu, i to potkraj lipnja ili početkom srpnja 1983. u Luksemburgu. Ključ je Perković predao izravnim izvršiteljima, koji su tako uz minimalan rizik mogli obaviti likvidaciju.
Sindičić je, kao insajder, svjedočio kako je upravo od Perkovića doznao da je Prates sudjelovao i u odabiru mjesta počinjenja te da je dojavio i kada će Đureković doći u tiskaru. Također je ispričao da su ubojice neko vrijeme bile skrivene kod jedne osobe, koja je i danas živa, u Münchenu, kao i da je oružje počinjenja u Njemačku prebačeno putem jednoga riječkoga transportnog poduzeća. Sindičić je rekao da je bio član komisije koja je nakon Đurekovićeva ubojstva trebala istražiti može li se to ubojstvo povezati s institucijama tadašnje SFRJ. Zbog toga je s nekoliko kolega iz tajne službe obavio razgovore i s Perkovićem i s drugima iz SDS-a koji su bili upoznati s “akcijom”.
Što je Sindičić prešutio
Usto je Sindičić prenio sudu i informacije o sadržaju njegovih razgovora s Perkovićem tijekom suđenja Pratesu. Tvrdnju da mu je u kontekstu Đurekovićeva ubojstva Perković rekao da su on i Zdravko Mustač samo izvršavali zapovijed, potvrdile su i tri svjedokinje koje je Sindičić postavio za susjedni stol da prisluškuju razgovore. Susrete je potvrdio i snimljenim fotografijama.
Sud je, neovisno o Sindičićevim tvrdnjama o nevinosti za ubojstvo Štedula, potpuno povjerovao njegovu iskazu smatrajući da ni nakon brojnih pitanja nije upao u kontradiktornosti niti je u suprotnosti s ostalim dokazima.
Zanimljivo je da je Sindičić na sudu obio navesti imena nekih osoba za koje zna da su sudjelovale u ubojstvu. Pravdao je to osobnom sigurnošću. No, čini se da je Sindičić u međuvremenu istražiteljima dao dodatne informacije jer se istraga pod vodstvom Saveznog tužiteljstva sve više zahuktava, ne samo protiv osumnjičenih Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, već protiv još nekolicine osoba iz Hrvatske i Njemačke.
‘Perković i dalje moćan’
Njemački sud u svojoj se presudi, uz analizu provedenih dokaza koji se odnose na samo ubojstvo, opširno pozabavio likom i djelom osuđenoga dugogodišnjeg suradnika SDS-a. Na nekoliko je stranica iznesen Pratesov životopis, od obiteljskih prilika u djetinjstvu, preko školovanja, bjega i emigrantskog rada, suradnje s Perkovićem pa sve do njihovih humanitarnih akcija početkom 90-ih i Pratesovih zarada na nekretninama kojima su su godinama prije koristile emigrantske organizacije.
Na nekoliko stranica njemački suci prezentirali su i rezultate suradnje s hrvatskim pravosudnim tijelima. Precizno su navedeni datumi i sadržaji poslanih zahtjeva za svjedočenjem Josipa Perkovića, pa i Zdravka Mustača. Također je istaknuto kako su pojedini svjedoci iz Hrvatske imali problema zbog odazivanja na njemački sud.
“Kada se sve to ima u vidu, te kad se pridoda šutnja hrvatskih pravosudnih tijela na naše zahtjeve putem međunarodne pravne pomoći i putem veleposlanstava s naznakom hitnosti, ovo je Vijeće prisiljeno donijeti jedini mogući zaključak: da Hrvatska neće ispuniti zahtjev za ispitivanjem svjedoka”, naveli su njemački suci napominjući kako su se tijekom ovog suđenja uvjerili da je Perković uistinu još uvijek osoba koja ima veliku moć u Hrvatskoj.
Međutim, prethodni vlasnik nije se sjećao predaje cilindra, a dvoje svjedoka, koji su 80-ih pomagali u tiskari i imali su ključ, izjavili su da su se neprestano koristili istim ključevima i da ih uopće nisu mijenjali.
Opisujući zamjenu cilindra, Prates je ispričao kako je vrata naslonio na unutarnji zid da bi imao oslonac pri bušenju. Dakle, bušio je s vanjske strane.
No, vještačenjem su tragovi bušenja pronađeni samo s unutarnje strane vrata. Sud je zaključio da je očito riječ o “manipulaciji cilindra” koju je Perković spomenuo Sindičiću, a koja je istražitelje trebala odvesti s pravog traga.
Prates nije sporio da je ključ tiskare dao PerkovićuKrunoslav Prates nije sporio da je Perkoviću predao ključ tiskare, ali ne zbog ubojstva, već kao znak lojanosti. No, ustvrdio je da je nakon toga u bravu stavio drugi cilindar, koji mu je dao prethodni vlasnik garaže. |
Iako je sin Mike Špiljka, Vanja Špiljak, u svojem iskazu tvrdio da poduzeća unutar Ine u kojima su njih dvojica radila nisu imali poslovne poveznice, sud je došao do podataka da je upravo Đurekovićev Marketing Ine početkom 80-ih intenzivno prikupljao devize i prosljeđivao ih za nabavu nafte koju je vodio Špiljak. Sud je zaključio da je i Đureković u manjoj mjeri “profitirao” od tadašnjih poslova u Ini i provizija koje su sjedale na privatne račune. Kada se kriminal u Ini počeo istraživati, Mika Špiljak je, prema presudi, po svaku cijenu želio zaštititi sina i obiteljsko ime. “Već početkom 1982. zatražio je od članova Izvršnog vijeća Centralnog komiteta partije da se Đurekovića likvidira. Jure Bilić mu je odgovorio da se Đurekovića zbog gospodaskog kriminala ne može likvidirati, posebno ne na teritoriju Jugoslavije, već da mu se mora suditi. Situacija bi bila drugačija, rečeno je Špiljku, kada bi se Đurekovića predstavilo kao državnog neprijatelja”, stoji u obrazloženju preusde.
Kako bi se riješilo nepoželjnog svjedoka, angažirani su šefovi SDS-a u Hrvatskoj Mustač i Perković, koji su Đurekoviću dali mig da mu se sprema hapšenje. Tako su ga potaknuli da napusti SFRJ i pridruži se sinu u Njemačkoj. Putem svojih kontakata sljedećih su mjeseci poticali Đurekovićevo antijugoslavensko djelovanje u emigraciji. Tek kada je objavio više knjiga i postao istaknuti emigrant, što je službi poslužilo da prikrije stvarni motiv, isplanirana je, a zatim i počinjena njegova likvidacija.
Otjerali ga u emigraciju da bi ga mogli hladnokrvno ubitiNjemački je sud zaključio da Stjepan Đureković nije ubijen zbog emigrantskog djelovanja, već ponajprije zbog zaštite Mike Špiljka i njegove obitelji, i to političkom odlukom koja je realizirana putem logistike Službe državne sigurnosti. |
Željko Petrušić