Zagreb i Hrvatska siromašniji su za jednog velikog liječnika, intelektualca i nadasve vrijednog i dobrog čovjeka, profesora doktora Stjepana Steinera.
Rođen 1915. u Donjoj Stubici, u Zagrebu je maturirao u Klasičnoj gimnaziji i 1940. diplomirao na Medicinskom fakultetu. Rat ga je zatekao kao stažista u rodilištu u Petrovoj ulici, odakle ga ustaške vlasti otpuštaju kao Židova. Potom je u uredu Židovske općine Zagreb volonterski organizirao prikupljanje lijekova i hrane za zatočenike u koncentracijskim logorima.
Zajedno s većom grupom židovskih liječnika u jesen 1941. godine upućen je u BiH na poslove oko suzbijanja endemskog sifilisa. U proljeće 1942. godine, nedaleko Konjica, pridružio se partizanima.
Početkom 1943. bio je upravitelj Centralne bolnice Vrhovnog štaba, s kojom u IV. ofenzivi prelazi Neretvu. Od ljeta 1943. sanitetski je referent Pratećeg bataljuna VŠ, a neslužbeno i Titov osobni liječnik. S Vrhovnim štabom i Titom doživio je desant na Drvar, evakuiran je u Bari i u ljeto 1944. u Napulju je u Titovoj pratnji na razgovorima s britanskim premijerom Churchillom. Od listopada 1944. iduće je tri godine u Beogradu službeno imenovani osobni Titov liječnik.
U ljeto 1947. Tito udovoljava molbi dr. Steinera da mu se dopusti specijalizirati internu medicinu kod prof. dr. Arpada Hahna u Zagrebu.
Poslije specijalizacije dr. Steiner ostaje u Zagrebu, liječnik je u Vojnoj bolnici i posebno se posvećuje, znanstveno i praksom, bolestima srca i krvnih žila. Stekao je reputaciju jednog od najistaknutijih kardiologa u zemlji. Bio je redovito pozivan u konzilije i na konzultacije kod svog starog pacijenta maršala Tita.
Biran je za počasnog člana Akademije medicinskih znanosti Hrvatske, a njegovi su radovi bili cijenjeni i u inozemstvu. Mlađi kolege u struci drže ga "klasikom naše interne medicine". Umirovljen je u činu general-majora sanitetske službe.
Poslije umirovljenja dr. Steiner je volonterski radio kao specijalist-kardiolog u Domu zaklade Lavoslav Schwarz.
Pune 24 godine primao je u domskoj ambulanti pacijente na sistematske preglede i konzultacije. Domari ga pamte po temeljitosti kojom ih je pregledavao, a još više po strpljenju i srdačnosti kojom im je prijateljski prisno objašnjavao sve što ih je o njihovim bolestima i o životu u Domu zanimalo.
Posjećivao ih je i u sobama, pa su mnogi željno čekali taj Steinerov četvrtak kad će s njima razgovarati s puno razumijevanja, koje im je možda bilo i važnije od lijekova. Uprava Doma pamti ga po još jednoj rijetkoj vrlini: svake godine ponovno, nudili su mu honorar, a dr. Steiner ga je svaki put odlučno odbijao, kao i prijedlog da mu plate taksi. Dosljedno, bio je u punom smislu riječi pravi volonter.Vjerujem da vrline prof. dr. Steinera pamte i pacijenti koji su prošli kroz njegove odjele u zagrebačkoj Vojnoj bolnici i generacije studenata koji su slušali njegova predavanja. Volio je slikarstvo, lijepu književnost, historiografiju i klasičnu glazbu. Svestrano radoznalog i obrazovanog, s bogatim iskustvom dugog života, bilo ga je veliko zadovoljstvo slušati, ma o čemu govorio. Nije volio bučne javne nastupe ni parade, ali je utoliko više njegovao trajna prijateljstva.
Zajedno sa svojom suprugom Zorom Goldschmidt, također znamenitom liječnicom, bio je duša i srce jednog prijateljskog kruga koji je - s prekidom Drugog svjetskog rata - trajao više od 70 godina.
Krug je začet u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji, a počelo je s redovitim izletima na Sljeme - svake nedjelje u 9 sati sa zadnje stanice na Mihaljevcu - a oko 1950. godine dopunjeno "Štefijevom srijedom", sastancima svake srijede u 20 sati i 15 minuta kod dr. Steinera i dr. Zore Goldschmidt. Jezgro su bili bivši klasičari koji su čudnim slučajem baš svi postali akademici - Zdenko i Nikola Škreb, Eugen Pusić i Kosta Angeli Radovani.
Pomalo su počeli dovoditi svoje mlađe prijatelje i kolege, zatim i sinove i kćeri. Pridružili su se Sonja i Rudi Bićanić, Ivo Frangeš, Vesna i Zoran Pusić, Ante Zimolo sa suprugom, Ivan Mirnik, Siniša Maričić, Senka Sedmak i nas pet-šest povremenih koji smo bili počašćeni pozivima.
Više od pola stoljeća, Štefijeve srijede bile su gnijezdo druženja, prijateljstva i razgovora koji su iz neobaveznog ćaskanja često prerastali u poticajne rasprave o ozbiljnim pitanjima i vrijednim idejama.
Znam da su neki od sudionika bilježili te razgovore u kojima je prof. dr. Stjepan Steiner bio mnogo više nego domaćin: inicijator i inspirator, ponekad i nenametljivi arbitar, nezaboravni prijatelj, veliki čovjek i legendarni liječnik.
Slavko Goldstein
Rođen 1915. u Donjoj Stubici, u Zagrebu je maturirao u Klasičnoj gimnaziji i 1940. diplomirao na Medicinskom fakultetu. Rat ga je zatekao kao stažista u rodilištu u Petrovoj ulici, odakle ga ustaške vlasti otpuštaju kao Židova. Potom je u uredu Židovske općine Zagreb volonterski organizirao prikupljanje lijekova i hrane za zatočenike u koncentracijskim logorima.
Zajedno s većom grupom židovskih liječnika u jesen 1941. godine upućen je u BiH na poslove oko suzbijanja endemskog sifilisa. U proljeće 1942. godine, nedaleko Konjica, pridružio se partizanima.
Početkom 1943. bio je upravitelj Centralne bolnice Vrhovnog štaba, s kojom u IV. ofenzivi prelazi Neretvu. Od ljeta 1943. sanitetski je referent Pratećeg bataljuna VŠ, a neslužbeno i Titov osobni liječnik. S Vrhovnim štabom i Titom doživio je desant na Drvar, evakuiran je u Bari i u ljeto 1944. u Napulju je u Titovoj pratnji na razgovorima s britanskim premijerom Churchillom. Od listopada 1944. iduće je tri godine u Beogradu službeno imenovani osobni Titov liječnik.
U ljeto 1947. Tito udovoljava molbi dr. Steinera da mu se dopusti specijalizirati internu medicinu kod prof. dr. Arpada Hahna u Zagrebu.
Poslije specijalizacije dr. Steiner ostaje u Zagrebu, liječnik je u Vojnoj bolnici i posebno se posvećuje, znanstveno i praksom, bolestima srca i krvnih žila. Stekao je reputaciju jednog od najistaknutijih kardiologa u zemlji. Bio je redovito pozivan u konzilije i na konzultacije kod svog starog pacijenta maršala Tita.
Biran je za počasnog člana Akademije medicinskih znanosti Hrvatske, a njegovi su radovi bili cijenjeni i u inozemstvu. Mlađi kolege u struci drže ga "klasikom naše interne medicine". Umirovljen je u činu general-majora sanitetske službe.
Poslije umirovljenja dr. Steiner je volonterski radio kao specijalist-kardiolog u Domu zaklade Lavoslav Schwarz.
Pune 24 godine primao je u domskoj ambulanti pacijente na sistematske preglede i konzultacije. Domari ga pamte po temeljitosti kojom ih je pregledavao, a još više po strpljenju i srdačnosti kojom im je prijateljski prisno objašnjavao sve što ih je o njihovim bolestima i o životu u Domu zanimalo.
Posjećivao ih je i u sobama, pa su mnogi željno čekali taj Steinerov četvrtak kad će s njima razgovarati s puno razumijevanja, koje im je možda bilo i važnije od lijekova. Uprava Doma pamti ga po još jednoj rijetkoj vrlini: svake godine ponovno, nudili su mu honorar, a dr. Steiner ga je svaki put odlučno odbijao, kao i prijedlog da mu plate taksi. Dosljedno, bio je u punom smislu riječi pravi volonter.Vjerujem da vrline prof. dr. Steinera pamte i pacijenti koji su prošli kroz njegove odjele u zagrebačkoj Vojnoj bolnici i generacije studenata koji su slušali njegova predavanja. Volio je slikarstvo, lijepu književnost, historiografiju i klasičnu glazbu. Svestrano radoznalog i obrazovanog, s bogatim iskustvom dugog života, bilo ga je veliko zadovoljstvo slušati, ma o čemu govorio. Nije volio bučne javne nastupe ni parade, ali je utoliko više njegovao trajna prijateljstva.
Zajedno sa svojom suprugom Zorom Goldschmidt, također znamenitom liječnicom, bio je duša i srce jednog prijateljskog kruga koji je - s prekidom Drugog svjetskog rata - trajao više od 70 godina.
Krug je začet u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji, a počelo je s redovitim izletima na Sljeme - svake nedjelje u 9 sati sa zadnje stanice na Mihaljevcu - a oko 1950. godine dopunjeno "Štefijevom srijedom", sastancima svake srijede u 20 sati i 15 minuta kod dr. Steinera i dr. Zore Goldschmidt. Jezgro su bili bivši klasičari koji su čudnim slučajem baš svi postali akademici - Zdenko i Nikola Škreb, Eugen Pusić i Kosta Angeli Radovani.
Pomalo su počeli dovoditi svoje mlađe prijatelje i kolege, zatim i sinove i kćeri. Pridružili su se Sonja i Rudi Bićanić, Ivo Frangeš, Vesna i Zoran Pusić, Ante Zimolo sa suprugom, Ivan Mirnik, Siniša Maričić, Senka Sedmak i nas pet-šest povremenih koji smo bili počašćeni pozivima.
Više od pola stoljeća, Štefijeve srijede bile su gnijezdo druženja, prijateljstva i razgovora koji su iz neobaveznog ćaskanja često prerastali u poticajne rasprave o ozbiljnim pitanjima i vrijednim idejama.
Znam da su neki od sudionika bilježili te razgovore u kojima je prof. dr. Stjepan Steiner bio mnogo više nego domaćin: inicijator i inspirator, ponekad i nenametljivi arbitar, nezaboravni prijatelj, veliki čovjek i legendarni liječnik.
Slavko Goldstein
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....