Često se u reklamnim trikovima govori o knjigama većim od života. No, usprkos tome takvih je knjiga vrlo malo, baš kao i filmova, nogometaša i ljepotica. Riječ je, konačno, o američkom idiomu, jednim dijelom iz holivudske tvornice snova.
Ali knjiga “Hrvatski pravednici” Miriam Steiner-Aviezer (Novi Liber, 2008.) doista jest veća od života, zato što govori o samom životu, i to glasovima njegovih svjedoka. Upućeni će smjesta povezati ovaj naslov s Yad Vashemom, Muzejom sjećanja na žrtve holokausta i junake otpora, osnovanim odlukom izraelskog parlamenta 1953.
Muzej Yad Vashem
Oni će, također, znati da je taj muzej 1963. osnovao Komisiju za proglašenje Pravednika među narodima, kojom predsjedava sudac Vrhovnog suda Države Izrael.
Pravednikom može biti proglašena “samo osoba nežidovskog porijekla koja je riskirala svoj život, slobodu i sigurnost kako bi spasila jednu ili više osoba židovskog porijekla od smrti ili deportacije a da za to nije primila ni tražila novčanu ili kakvu drugu nagradu”, napominje urednica ove knjige Lara Hoelbling Matković. Inicijativu za proglašenje Pravednikom može dati bilo tko, no postupak proglašenja temelji se na iscrpnoj dokumentaciji spašenih ili svjedoka. Dokumenti obuhvaćaju podatke spasitelja i preživjelih te detaljan opis spašavanja, opasnosti i okolnosti.
Novinarka i spisateljica Miriam Steiner-Aviezer (r. 1935. u Karlovcu) radi u Yad Vashemu od 1983. i članica je Komisije za priznavanje Pravednika. Ona je od naoko jednostavnog posla sročila zanimljivu knjigu. Pregledala je dokumente o dosad proglašena 103 hrvatska Pravednika među narodima i odabrala 60 istinitih priča za svoju knjigu. (Jedna je Pravednica ostala anonimna na vlastiti zahtjev.)
Knjiga ponosa i srama
Može se činiti da je 103 malena brojka u ukupnom broju od 22.000 Pravednika u 44 zemlje, no takav je broj onih koji su “spašavali i uzdizali čast svojega naroda” (naslov predgovora predsjednika Mesića).
Takav je, naime, broj onih koji su bili spremni žrtvovati svoj i živote svojih bližnjih kako bi spasili jedan ljudski život. I to na teritoriju NDH, “i unutar tog teritorija, na području današnje Hrvatske”, na kojem je prije rata živjelo “od 38 do 39 tisuća Židova, a samo 9000 je dočekalo kraj rata” (iz pogovora Ive i Slavka Goldsteina).
Zato su “Hrvatski pravednici” knjiga beskrajnog ponosa i srama, knjiga što na svakoj svojoj stranici govori o ljudima koji su spremni žrtvovati vlastiti život kako bi spasili živote nedužnih. Ali, ona istovremeno govori o ustaškim vlastima koje su od samog svog početka sudjelovale u najvećem zločinu ne samo 20. stoljeća, u holokaustu.
Nisu se povukli ni sakrili
Tko bi uopće mogao, nakon čitanja ovoga niza tragedija, ustvrditi da je NDH “dijelom ostvarenje snova hrvatskog naroda”? Kakvi to mogu biti snovi što uključuju ubijanje nedužnih obitelji i djece samo zbog njihove vjerske ili nacionalne pripadnosti? Pavelićevi zakoni i uredbe ubrzo nakon 10. travnja 1941. prepisuju nacističke formulacije o Židovima, i praktično govore o “konačnom rješenju”.
Kada su nam, i ako su nam, preci govorili da nisu znali što se događa sa Židovima, mi im nismo mogli uzvratiti: valjda ste čitali novine. (Steiner-Aviezer donosi presnimke tekstova iz hrvatskih novina 1941.) Nismo im mogli reći: Pa što ste mislili kada su se Židovi morali iseliti iz sjevernih dijelova Zagreba po liniji Ilice? Je li bilo normalno da ne smiju ući u kavane, a moraju, istovremeno, nositi oznake za Židove? Pa dobro, trebali bi reći, šutjeli ste da bi preživjeli. Ali svejedno 103 hrvatska Pravednika, a vrlo često i njihova sela i kvartovi, nisu mogli šutjeti, oni su spasili živote ne samo 103 osobe, već mnogo više njih i spasili su ukaljani obraz svojim sunarodnjacima.
Usred mnogih revizionističkih teza, je li se Hrvatska spremna suočiti s ustaškim genocidom? Taj zločin, jednostavno, ništa ne smije i ne može relativizirati, bez obzira na to je li riječ o partizanskim zločinima ili kakvim drugim. Nakon knjige Slavka Goldsteina “1941. godina koja se vraća” i sada “Hrvatskih pravednika” zločini NDH sasvim su jasni i očiti, oko njih ne može biti pogađanja ni dvojbi.
Može li se uopće izdvojiti bilo koja od 60 priča koje govore o spašavanju Židova u NDH? Spasioci su gotovo redom “mali, obični” ljudi koji su svjesni opasnosti po vlastiti život odlučili spasiti živote svojih bližnjih - prijatelja, susjeda, ponekad čak potpunih stranaca. Spasioci su nerijetko bili radnici bogatih obitelji koje su dekretom preko noći postale “progonjene zvijeri”. Ali, opet, nisu se povukli, ni sakrili u mišju rupu i zatvorili oči, nego su im pritekli u pomoć.
Spasilac Žarko Dolinar
Slučaj jednog slavnog sportaša, a poslije i znanstvenika, koji je odlučio spašavati živote nedužnih sasvim je izuzetan u tome. Riječ je, dakako, o Žarku Dolinaru. Jednako kao i jedne kompanije - Olex - čiji bi se vlasnik mogao imenovati hrvatskim Schindlerom.
Kada je 1939. u Kairu, na Svjetskom prvenstvu u stolnom tenisu, osvojio brončanu medalju u pojedinačnoj i srebrnu u momčadskoj konkurenciji, 19-godišnji Dolinar nije mogao ni slutiti da je time napravio ulog za spas brojnih nedužnih mladića. Kao trener radio je na više mjesta, pa i u stolnoteniskom klubu Makabi u okviru zagrebačke Židovske općine. Po proglašenju NDH njegovi su se dečki našli u životnoj pogibelji.
“Iskoristio je svoju popularnost i odlazio u redarstvo kako bi za kojega od njih - prikazujući ga kao svoga prijatelja - dobio propusnicu, navodeći pritom hrvatsko ime”.
U podrumu svoje kuće u Primorskoj ulici broj 4 uredio je Žarko Dolinar, zajedno s bratom Borisom, pravu radionicu za izrađivanje lažnih dokumenata. Boris je izrađivao pečate, i to prema zaglavljima pisama brojnih sportskih društava s kojima se slavni Žarko dopisivao. Uz specijalnu legitimaciju sportskog saveza Dolinari bi dodali fiktivne putne naloge s kojima su progonjeni uspijevali otići u Sušak ili Split, dakle na teritorij koji je bio pod talijanskom upravom. Jednom riječi, uspijevali su se spasiti od smrti.
Žarkov stolnoteniski učenik Geza Gershon Apfel svjedoči da mu je u Primorskoj predao “žigosanu, potpisanu njemačku propusnicu koja je značila život”.
Dobra djela Franje Sopianca
Ustaške su vlasti doznale da Dolinari spašavaju Židove, no sportaša nisu dirali. Uhitili su njihova oca Jakova i smijenili ga s položaja suca. Oni su nastavili posao, a pomagala im je i majka. Napravili su propusnice i za Žuži Jelinek, rođenu Ferber, vlasnicu modnog salona, i za dvoje njenih starih, gluhonijemih roditelja. Ustaše su već zatražili od gospođe Jelinek da se jave na “sabirno mjesto”. Žarko Dolinar pošao je na put do Sušaka s njih troje, a lijepu mladu ženu predstavljao je kao svoju zaručnicu. Tako ih je spasio. Slavni sportaš je doživio da bude proglašen Pravednikom među narodima, no njegov brat Boris umro je godinu ranije. Naime, na incijativu skupine preživjelih obojica su proglašena Pravednicima 1993.
Rafinerija mineralnih ulja Olex - iz koje se u drugoj polovici 20. stoljeća razvila Ina - nalazila se u Svetoj Klari pokraj Zagreba, no imala je svoje urede u Ratkajevu prolazu. Njezin vlasnik bio je imućni trgovac i industrijalac Franjo Sopianec, koji je sa suprugom i četvero djece stanovao u vlastitoj vili na Zelengaju 19.
Sredinom 1941. rafinerija Olex postala je utočište progonjenih Židova. Uz pomoć svoje supruge, lažne propusnice i druge dokumente progonjenima je nabavljao sam Sopianec.
Iz Jasenovca u Enciklopediju
Kada je 1944. ustaška vojska ušla u Olex, vlasnik je prebacio obitelj Fuchs, koju je tada ondje skrivao, u Ratkajev prolaz u Zagrebu. Bez obzira na neposrednu prijetnju, obitelj Sopianec nastavila je spašavati ugrožene znance i neznance. Pomagao im je i njihov vozač Ivan Pintarić Ivek.
Lažni dokumenti i lažni identitet (zaručnica, sestra itd.) imali su važnu ulogu u spašavanju progonjenih. No, njima se nije morao služiti leksikograf i pisac doktor Mate Ujević, urednik Hrvatske enciklopedije. O njemu se dugo godina govorilo kao o jednome od uglednih intelektualaca iz NDH koje je spasio Miroslav Krleža angažmanom u Leksikografskom zavodu. Pritom se šutjelo o tome da je Ujević spašavao Židove, od kojih su neki bili suradnici na njegovoj enciklopediji. “Kad su 1941. počeli progoni, pomogao je mnogima da dođu do spasonosnih propusnica i napuste Zagreb.”
Spas u Ščitarjevu
Već po svome položaju Ujević je često kontaktirao s nadležnim ministarstvima, pa i sa samim poglavnikom Pavelićem. Zahvaljujući samo svojoj mudrosti, uvjerio je Pavelićeva ministra kulture da mu je za nastavak rada na Enciklopediji prijeko potreban njegov prijatelj Manko Behrmann, koji je bio zatočen u Jasenovcu.
Uz puno ekvilibriranja doktor Ujević je učinio nemoguće, izvukao je Behrmanna iz Jasenovca. Nedugo potom nabavio je propusnice za prijatelja, njegovu suprugu i kćer Vesnu, uz pomoć kojih su stigli u još spasonosnu Dalmaciju. Obitelj se 1948. odselila u Izrael, Ujević je umro 1967., a Pravednikom je proglašen 1994.
Spašavajući Židove mnogi su svećenici i časne sestre doista svjedočili “Kristov nauk”. Župnik iz Ščitarjeva Dragutin Jesih samo je jedan od njih među 103 hrvatska Pravednika. Kao župnik u Ščitarjevu skrivao je više obitelji, a jedna od njih bila je zagrebačka obitelj Miroslava Fuchsa, supruga Erna i 9-godišnji sin Milivoj. Ernini roditelji bili su uhićeni smjesta po donošenju protužidovskih zakona i nestali su u Auschwitzu. I troje Fuchsovih bili su uhićeni - Miroslav je poslan u zatvor u Osijeku, a majka i sin odvedeni su na Zagrebački zbor (danas Studentski centar). Muž Ernine sestre Friedrich Gross obratio se za pomoć nadbiskupu Stepincu.
“Znalo se da nadbiskup pomaže Židovima na razne načine, od pribavljanja propusnica pa nadalje. Tako je njegov (Stepinčev) izaslanik stigao na Zbor s dva dokumenta: jedan je bio nova osobna iskaznica na ime Radičević a drugi je trebao poslužiti za to da se Erna pusti. Jednake je dokumente, na isto prezime, imao i za Miroslava pa je i njega oslobodio.”
S novim imenom Miroslav Fuchs upućen je u Rafineriju Olex i ondje sklonjen. Gospođa Fuchs, odnosno Radičević, obratila se potom još jednom nadbiskupu Stepincu. On ih je poslao u Ščitarjevo kod župnika Jesiha.
U podrumu župnog ureda Erna i njen sin Milivoj nisu bili jedini, bilo je tu i drugih Židova, a i komunista. U Ščitarjevu su ostali do 27. studenoga 1943. Te noći dotrčali su suseljani i rekli im da bježe glavom bez obzira zato što su ustaše saznali za njih. Uspjeli su pobjeći u Svetu Klaru, u Olex. Fuchsovi su preživjeli rat i 1949. otišli u Izrael. Milivoj je postao - Dan Baram. Kad svrati u stari kraj, on obvezno ode na Jesihov grob u Ščitarjevu. Naime, velečasni Jesih nije preživio onu noć ustaša. “Ustaše su ga one noći izvukli iz stana, odvukli na obalu Save i mučili a potom ga izboli noževima i leš mu bacili u rijeku”, zaključuje Steiner-Aviezer ovu tragičnu priču.
U svakom selu, među razmjerno malenim brojem žitelja, bilo je praktično nemoguće zatajiti makar jedno a nekmoli više stranih lica. O njima se znalo nadaleko. Zato je gotovo svako spašavanje progonjenih predstavljalo svojevrsni uspjeh cijeloga sela, odnosno kraja. Tako nešto doživio je inženjer tekstilne kemije Milan Blass u Varaždinskoj industriji svile. I tvornica i mjesna vojna komanda postavile su zahtjev za njega kao neophodnog u procesu proizvodnje, pa je kao Židov bio pošteđen. No to nije spasilo obitelj njegove tete Zdenke Hary, rođene Stern.
Dječaci Vedran i Artur
Ona je bila puštena iz gospićkog logora kako bi 3. svibnja 1942. rodila u Petrovoj sina Vedrana. Blass je uspio malog bratića, čiji je otac nestao u Jasenovcu, smjestiti kod tete Renate Rosner u selo Mali Bukovec. Samo pet mjeseci kasnije odande su odvedeni svi Židovi u sabirni centar u Loboru. Blass je uspio nagovoriti kotarskog predstojnika da pusti djecu mlađu od pet godina. Tako je uspio spasiti Vedrana i Artura, sina tete Rosner. No, što može samac s njima?
Djetešce Vedran prvo je boravilo kod obitelji Besak, a potom ga je Cilika Kumrić - koja je služila kod njegove tete Zore Schoenwald - smjestila kod svojih roditelja u selu Cerje Nebojse kod Ivanca. Do odredišta ga je na biciklu prebacio tehničar Ivan Breskvar. Kumrićevi su prihvatili i drugog dječaka, Artura, kome je majka, također, nestala u Auschwitzu. “Svi su ondje znali za dva židovska dječaka, ali ih nitko nije odao”. Ustaše su čak i onamo redovito dolazili u obilazak, pa je dvojicu dječaka trebalo skrivati. Prihvatila ih je rođakinja Kumrićevih u Stažnjevcu, Ivka Vlahović. Na taj su način Vedran i Artur dočekali kraj rata.
Pokrštavanje
Pravednici su najvećim dijelom bili i ostali anonimni radnici, seljaci, svećenici, koji nisu mogli previdjeti što se oko njih događalo sa susjedima i prijateljima. Ali među njima se našao i jedan poznati filmski redatelj.
Ljerka Freiberger udala se 1935. za Hrvata, no nije se pokrštavala iz poštovanja prema roditeljima koji su bili veliki vjernici. Njen je otac, veterinar, još ranije promijenio obiteljsko prezime u - Goranić kako bi ga seljaci lakše izgovarali. Udano se prezivala Mikac, i to je prezime zadržala nakon kratkotrajnog braka.
Cijela je obitelj izbačena iz stana u Tuškanovoj ulici i preseljena u Nehajsku na Trešnjevci. Ljerkina se sestra spasila bijegom u Trst. Potom su roditelji rekli kćeri da se pokrsti, zato da spasi život. “To je bio najteži trenutak mog života. Znajući što to znači mom ocu!”, zapisala je kasnije Ljerka Mikac, odnosno Cairn.
Kao katolkinja postala je podstanarka Čedomira Bauera u Gundulićevoj ulici. U istoj kući živjelo je nekoliko Židova, no oni nisu bili na popisu stanara i jedva su izlazili iz kuće. “Jedne su večeri odvedeni”, da, odvedeni su u - smrt. Ljerka nije htjela zavaravati stanodavca.
U potkrovlju Bauerovih
Krštenice kao što je njena postale su u međuvremenu bezvrijedne. Osim Čedomira razgovoru je prisustvovao i njegov 20-godišnji sin Branko, “za kojeg se znalo da surađuje s partizanima”. Sve im je otkrila, a oni su se osmjehnuli i otpovrnuli kako znaju da je ona kći veterinara Goranića, tj. Freibergera i da može mirne duše ostati kod njih. “Branko ju je odveo u potkrovlje i pokazao gdje se može sakriti te otvor kroz koji može pobjeći u sporednu uličicu.”
Sve do jeseni 1944. Ljerka je kod Bauerovih živjela onoliko mirno koliko je to tada bilo moguće. Jednog su se dana na vratima stana Bauer pojavila dva ustaška agenta. Čedomir Bauer ju je zaštitio i rekao da je ona njegova podstanarka i da je on za nju odgovoran. Nakon duže rasprave tražio je ime njihova načelnika. A bio je to, na sreću, Bauerov stari školski drug. Nazvao ga je i objasnio da je sve o Ljerkinu židovstvu laž jedne ljubomorne susjede, a načelnik je naložio policajcima da napuste njegov stan.
Tako je Ljerka preživjela rat i poslije se preselila u Englesku. Na njen prijedlog otac i sin Bauer proglašeni su Pravednicima među narodima. Otac to nije doživio, jer je umro 50-ih, no filmski redatelj Branko proglašen je Pravednikom 1992., deset godina prije smrti.
Samo iz ovih nekoliko priča posve je razvidna ona činjenica koja je zapisana na medalji koju primaju Pravednici: “Tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet”. Hrabrost spasilaca iz priče u priču križa se s nevjerojatno okrutnom stvarnošću NDH koja je od nedužnih ljudi učinila krivce samo zbog njihove vjerske pripadnosti. Teško bi i bilo razmišljati u smislu poglavnikova pakla, pa brojati koliko je sela sačuvalo male ili velike prognanike, a koliko ih je, da li zbog straha ili čega drugoga, smjesta prijavljivalo ustaškim vlastima.
Časna sestra Amadeja
Jedan dio Pravednika proglašen je takvima dugo poslije svoje smrti, vjerojatno zato što se kasnilo s prijavama spomenutoj komisiji na području cijele bivše Jugoslavije, ne samo Hrvatske. “Mnogi koji su zaslužili to zvanje i mnogi koji su im to mogli posvjedočiti u međuvremenu su umrli. Dosad se po strogim kriterijima Yad Vashema (u prijevodu: Spomenik i ime) ipak uspjelo prikupiti dokaze za hrvatske Pravednike u ovoj knjizi, a predlaganje i provjeravanje i nadalje se odvija”, naglašavaju u pogovoru Ivo i Slavko Goldstein.
Inače, Slavka Goldsteina je kao dječaka spasila Agata Jaga Gjerek, baš kao što je njegova brata Danijela Danka - koji se kao pisac potpisuje s Daniel Ivin, prema njihovu ocu karlovačkom knjižaru, koji je ubijen u Jadovnu - Josip Joško Pribilović. Gjerek je posmrtno 2000., a Pribilović 2001. proglašen Pravednikom. O njima je Slavko Goldstein pisao u svojoj knjizi “1941. godina koja se vraća”.
Posebno mjesto u knjizi “Hrvatski pravednici” imaju liječnici. Već zbog svoje profesije oni su bili u situaciji da pod nemogućim ustaškim terorom spašavaju nedužne, a neki su to i činili. Riječ je o dvojici liječnika gospićke bolnice, dr. Anti Fulgosiju i dr. Dani Vukoviću, koji su obojica postali Pravednicima. Fulgosi je kao tek diplomirani liječnik postao po uspostavi NDH praktikant u gospićkoj bolnici.
“Koristeći svoj položaj u bolnici uspio sam spasiti nekoliko Židova iz tog logora (kod Gospića), koji su poslani u bolnicu radi liječenja raznih bolesti izazvanih lošim životnim uvjetima u logoru. U svim slučajevima spašavanja davao sam Židovima lažnu medicinsku dokumentaciju, tvrdeći da tu osobu treba liječiti u Karlobagu, koji je bio u talijanskoj zoni”, zabilježio je doktor Fulgosi. Na prijedlog Emila Freundlicha, Elze Polak i Eve Akerman, rođene Krajanski, on je proglašen Pravednikom 2001. godine.
Posljednjim hrvatskim Pravednikom, odnosno Pravednicom postala je prošle godine časna sestra, a od 1943. nadstojnica samostana Milosrdnih sestara Svetog Križa u Đakovu Amadeja Pavlović. Naime, u Đakovu je 1942. osnovan sabirni logor za žene i djecu.
Unatoč službenom stajalištu Biskupije “da se ne miješa u upravljanje logorom”, sestre spomenutog samostana na čelu s Amadejom uspjele su nagovoriti ustaške vlasti da im dopuste premjestiti trudne i bolesne logorašice u samostansku bolnicu. “Zahvaljujući tome, nekoliko desetaka žena prebačeno je u samostan, odakle se u logor više nisu vratile.”
U pustinji holokausta
Nažalost, nemoguće je spomenuti sve hrvatske Pravednike među narodima. Ustaških zlotvora i prokazivača bilo je više. Ali ipak, Pravednici su ih sprječavali u provođenju zlog nauma. O tome svjedoče brojni spašeni pojedinci i obitelji. Kako se, uostalom, može osjećati putnik iz Hrvatske kada prilazi parkom prema središnjem zdanju Yad Vashema, koji je nedavno posjetio Papa i poklonio se žrtvama holokausta?
Na onom škrtom, gotovo pustinjskom tlu marljivi su domaćini uspjeli podići stabla na spomen i nekih hrvatskih Pravednika. Oni to zaslužuju zato što su u zločinačkoj pustinji holokausta pokazali svjetlo što još uvijek gori plamenom dobrote.
Željko Ivanjek
Ali knjiga “Hrvatski pravednici” Miriam Steiner-Aviezer (Novi Liber, 2008.) doista jest veća od života, zato što govori o samom životu, i to glasovima njegovih svjedoka. Upućeni će smjesta povezati ovaj naslov s Yad Vashemom, Muzejom sjećanja na žrtve holokausta i junake otpora, osnovanim odlukom izraelskog parlamenta 1953.
Muzej Yad Vashem
Oni će, također, znati da je taj muzej 1963. osnovao Komisiju za proglašenje Pravednika među narodima, kojom predsjedava sudac Vrhovnog suda Države Izrael.
Pravednikom može biti proglašena “samo osoba nežidovskog porijekla koja je riskirala svoj život, slobodu i sigurnost kako bi spasila jednu ili više osoba židovskog porijekla od smrti ili deportacije a da za to nije primila ni tražila novčanu ili kakvu drugu nagradu”, napominje urednica ove knjige Lara Hoelbling Matković. Inicijativu za proglašenje Pravednikom može dati bilo tko, no postupak proglašenja temelji se na iscrpnoj dokumentaciji spašenih ili svjedoka. Dokumenti obuhvaćaju podatke spasitelja i preživjelih te detaljan opis spašavanja, opasnosti i okolnosti.
Novinarka i spisateljica Miriam Steiner-Aviezer (r. 1935. u Karlovcu) radi u Yad Vashemu od 1983. i članica je Komisije za priznavanje Pravednika. Ona je od naoko jednostavnog posla sročila zanimljivu knjigu. Pregledala je dokumente o dosad proglašena 103 hrvatska Pravednika među narodima i odabrala 60 istinitih priča za svoju knjigu. (Jedna je Pravednica ostala anonimna na vlastiti zahtjev.)
Knjiga ponosa i srama
Može se činiti da je 103 malena brojka u ukupnom broju od 22.000 Pravednika u 44 zemlje, no takav je broj onih koji su “spašavali i uzdizali čast svojega naroda” (naslov predgovora predsjednika Mesića).
Takav je, naime, broj onih koji su bili spremni žrtvovati svoj i živote svojih bližnjih kako bi spasili jedan ljudski život. I to na teritoriju NDH, “i unutar tog teritorija, na području današnje Hrvatske”, na kojem je prije rata živjelo “od 38 do 39 tisuća Židova, a samo 9000 je dočekalo kraj rata” (iz pogovora Ive i Slavka Goldsteina).
Zato su “Hrvatski pravednici” knjiga beskrajnog ponosa i srama, knjiga što na svakoj svojoj stranici govori o ljudima koji su spremni žrtvovati vlastiti život kako bi spasili živote nedužnih. Ali, ona istovremeno govori o ustaškim vlastima koje su od samog svog početka sudjelovale u najvećem zločinu ne samo 20. stoljeća, u holokaustu.
Nisu se povukli ni sakrili
Tko bi uopće mogao, nakon čitanja ovoga niza tragedija, ustvrditi da je NDH “dijelom ostvarenje snova hrvatskog naroda”? Kakvi to mogu biti snovi što uključuju ubijanje nedužnih obitelji i djece samo zbog njihove vjerske ili nacionalne pripadnosti? Pavelićevi zakoni i uredbe ubrzo nakon 10. travnja 1941. prepisuju nacističke formulacije o Židovima, i praktično govore o “konačnom rješenju”.
Kada su nam, i ako su nam, preci govorili da nisu znali što se događa sa Židovima, mi im nismo mogli uzvratiti: valjda ste čitali novine. (Steiner-Aviezer donosi presnimke tekstova iz hrvatskih novina 1941.) Nismo im mogli reći: Pa što ste mislili kada su se Židovi morali iseliti iz sjevernih dijelova Zagreba po liniji Ilice? Je li bilo normalno da ne smiju ući u kavane, a moraju, istovremeno, nositi oznake za Židove? Pa dobro, trebali bi reći, šutjeli ste da bi preživjeli. Ali svejedno 103 hrvatska Pravednika, a vrlo često i njihova sela i kvartovi, nisu mogli šutjeti, oni su spasili živote ne samo 103 osobe, već mnogo više njih i spasili su ukaljani obraz svojim sunarodnjacima.
Usred mnogih revizionističkih teza, je li se Hrvatska spremna suočiti s ustaškim genocidom? Taj zločin, jednostavno, ništa ne smije i ne može relativizirati, bez obzira na to je li riječ o partizanskim zločinima ili kakvim drugim. Nakon knjige Slavka Goldsteina “1941. godina koja se vraća” i sada “Hrvatskih pravednika” zločini NDH sasvim su jasni i očiti, oko njih ne može biti pogađanja ni dvojbi.
Može li se uopće izdvojiti bilo koja od 60 priča koje govore o spašavanju Židova u NDH? Spasioci su gotovo redom “mali, obični” ljudi koji su svjesni opasnosti po vlastiti život odlučili spasiti živote svojih bližnjih - prijatelja, susjeda, ponekad čak potpunih stranaca. Spasioci su nerijetko bili radnici bogatih obitelji koje su dekretom preko noći postale “progonjene zvijeri”. Ali, opet, nisu se povukli, ni sakrili u mišju rupu i zatvorili oči, nego su im pritekli u pomoć.
Spasilac Žarko Dolinar
Slučaj jednog slavnog sportaša, a poslije i znanstvenika, koji je odlučio spašavati živote nedužnih sasvim je izuzetan u tome. Riječ je, dakako, o Žarku Dolinaru. Jednako kao i jedne kompanije - Olex - čiji bi se vlasnik mogao imenovati hrvatskim Schindlerom.
Kada je 1939. u Kairu, na Svjetskom prvenstvu u stolnom tenisu, osvojio brončanu medalju u pojedinačnoj i srebrnu u momčadskoj konkurenciji, 19-godišnji Dolinar nije mogao ni slutiti da je time napravio ulog za spas brojnih nedužnih mladića. Kao trener radio je na više mjesta, pa i u stolnoteniskom klubu Makabi u okviru zagrebačke Židovske općine. Po proglašenju NDH njegovi su se dečki našli u životnoj pogibelji.
“Iskoristio je svoju popularnost i odlazio u redarstvo kako bi za kojega od njih - prikazujući ga kao svoga prijatelja - dobio propusnicu, navodeći pritom hrvatsko ime”.
U podrumu svoje kuće u Primorskoj ulici broj 4 uredio je Žarko Dolinar, zajedno s bratom Borisom, pravu radionicu za izrađivanje lažnih dokumenata. Boris je izrađivao pečate, i to prema zaglavljima pisama brojnih sportskih društava s kojima se slavni Žarko dopisivao. Uz specijalnu legitimaciju sportskog saveza Dolinari bi dodali fiktivne putne naloge s kojima su progonjeni uspijevali otići u Sušak ili Split, dakle na teritorij koji je bio pod talijanskom upravom. Jednom riječi, uspijevali su se spasiti od smrti.
Žarkov stolnoteniski učenik Geza Gershon Apfel svjedoči da mu je u Primorskoj predao “žigosanu, potpisanu njemačku propusnicu koja je značila život”.
Dobra djela Franje Sopianca
Ustaške su vlasti doznale da Dolinari spašavaju Židove, no sportaša nisu dirali. Uhitili su njihova oca Jakova i smijenili ga s položaja suca. Oni su nastavili posao, a pomagala im je i majka. Napravili su propusnice i za Žuži Jelinek, rođenu Ferber, vlasnicu modnog salona, i za dvoje njenih starih, gluhonijemih roditelja. Ustaše su već zatražili od gospođe Jelinek da se jave na “sabirno mjesto”. Žarko Dolinar pošao je na put do Sušaka s njih troje, a lijepu mladu ženu predstavljao je kao svoju zaručnicu. Tako ih je spasio. Slavni sportaš je doživio da bude proglašen Pravednikom među narodima, no njegov brat Boris umro je godinu ranije. Naime, na incijativu skupine preživjelih obojica su proglašena Pravednicima 1993.
Rafinerija mineralnih ulja Olex - iz koje se u drugoj polovici 20. stoljeća razvila Ina - nalazila se u Svetoj Klari pokraj Zagreba, no imala je svoje urede u Ratkajevu prolazu. Njezin vlasnik bio je imućni trgovac i industrijalac Franjo Sopianec, koji je sa suprugom i četvero djece stanovao u vlastitoj vili na Zelengaju 19.
Sredinom 1941. rafinerija Olex postala je utočište progonjenih Židova. Uz pomoć svoje supruge, lažne propusnice i druge dokumente progonjenima je nabavljao sam Sopianec.
Iz Jasenovca u Enciklopediju
Kada je 1944. ustaška vojska ušla u Olex, vlasnik je prebacio obitelj Fuchs, koju je tada ondje skrivao, u Ratkajev prolaz u Zagrebu. Bez obzira na neposrednu prijetnju, obitelj Sopianec nastavila je spašavati ugrožene znance i neznance. Pomagao im je i njihov vozač Ivan Pintarić Ivek.
Lažni dokumenti i lažni identitet (zaručnica, sestra itd.) imali su važnu ulogu u spašavanju progonjenih. No, njima se nije morao služiti leksikograf i pisac doktor Mate Ujević, urednik Hrvatske enciklopedije. O njemu se dugo godina govorilo kao o jednome od uglednih intelektualaca iz NDH koje je spasio Miroslav Krleža angažmanom u Leksikografskom zavodu. Pritom se šutjelo o tome da je Ujević spašavao Židove, od kojih su neki bili suradnici na njegovoj enciklopediji. “Kad su 1941. počeli progoni, pomogao je mnogima da dođu do spasonosnih propusnica i napuste Zagreb.”
Spas u Ščitarjevu
Već po svome položaju Ujević je često kontaktirao s nadležnim ministarstvima, pa i sa samim poglavnikom Pavelićem. Zahvaljujući samo svojoj mudrosti, uvjerio je Pavelićeva ministra kulture da mu je za nastavak rada na Enciklopediji prijeko potreban njegov prijatelj Manko Behrmann, koji je bio zatočen u Jasenovcu.
Uz puno ekvilibriranja doktor Ujević je učinio nemoguće, izvukao je Behrmanna iz Jasenovca. Nedugo potom nabavio je propusnice za prijatelja, njegovu suprugu i kćer Vesnu, uz pomoć kojih su stigli u još spasonosnu Dalmaciju. Obitelj se 1948. odselila u Izrael, Ujević je umro 1967., a Pravednikom je proglašen 1994.
Spašavajući Židove mnogi su svećenici i časne sestre doista svjedočili “Kristov nauk”. Župnik iz Ščitarjeva Dragutin Jesih samo je jedan od njih među 103 hrvatska Pravednika. Kao župnik u Ščitarjevu skrivao je više obitelji, a jedna od njih bila je zagrebačka obitelj Miroslava Fuchsa, supruga Erna i 9-godišnji sin Milivoj. Ernini roditelji bili su uhićeni smjesta po donošenju protužidovskih zakona i nestali su u Auschwitzu. I troje Fuchsovih bili su uhićeni - Miroslav je poslan u zatvor u Osijeku, a majka i sin odvedeni su na Zagrebački zbor (danas Studentski centar). Muž Ernine sestre Friedrich Gross obratio se za pomoć nadbiskupu Stepincu.
“Znalo se da nadbiskup pomaže Židovima na razne načine, od pribavljanja propusnica pa nadalje. Tako je njegov (Stepinčev) izaslanik stigao na Zbor s dva dokumenta: jedan je bio nova osobna iskaznica na ime Radičević a drugi je trebao poslužiti za to da se Erna pusti. Jednake je dokumente, na isto prezime, imao i za Miroslava pa je i njega oslobodio.”
S novim imenom Miroslav Fuchs upućen je u Rafineriju Olex i ondje sklonjen. Gospođa Fuchs, odnosno Radičević, obratila se potom još jednom nadbiskupu Stepincu. On ih je poslao u Ščitarjevo kod župnika Jesiha.
U podrumu župnog ureda Erna i njen sin Milivoj nisu bili jedini, bilo je tu i drugih Židova, a i komunista. U Ščitarjevu su ostali do 27. studenoga 1943. Te noći dotrčali su suseljani i rekli im da bježe glavom bez obzira zato što su ustaše saznali za njih. Uspjeli su pobjeći u Svetu Klaru, u Olex. Fuchsovi su preživjeli rat i 1949. otišli u Izrael. Milivoj je postao - Dan Baram. Kad svrati u stari kraj, on obvezno ode na Jesihov grob u Ščitarjevu. Naime, velečasni Jesih nije preživio onu noć ustaša. “Ustaše su ga one noći izvukli iz stana, odvukli na obalu Save i mučili a potom ga izboli noževima i leš mu bacili u rijeku”, zaključuje Steiner-Aviezer ovu tragičnu priču.
U svakom selu, među razmjerno malenim brojem žitelja, bilo je praktično nemoguće zatajiti makar jedno a nekmoli više stranih lica. O njima se znalo nadaleko. Zato je gotovo svako spašavanje progonjenih predstavljalo svojevrsni uspjeh cijeloga sela, odnosno kraja. Tako nešto doživio je inženjer tekstilne kemije Milan Blass u Varaždinskoj industriji svile. I tvornica i mjesna vojna komanda postavile su zahtjev za njega kao neophodnog u procesu proizvodnje, pa je kao Židov bio pošteđen. No to nije spasilo obitelj njegove tete Zdenke Hary, rođene Stern.
Dječaci Vedran i Artur
Ona je bila puštena iz gospićkog logora kako bi 3. svibnja 1942. rodila u Petrovoj sina Vedrana. Blass je uspio malog bratića, čiji je otac nestao u Jasenovcu, smjestiti kod tete Renate Rosner u selo Mali Bukovec. Samo pet mjeseci kasnije odande su odvedeni svi Židovi u sabirni centar u Loboru. Blass je uspio nagovoriti kotarskog predstojnika da pusti djecu mlađu od pet godina. Tako je uspio spasiti Vedrana i Artura, sina tete Rosner. No, što može samac s njima?
Djetešce Vedran prvo je boravilo kod obitelji Besak, a potom ga je Cilika Kumrić - koja je služila kod njegove tete Zore Schoenwald - smjestila kod svojih roditelja u selu Cerje Nebojse kod Ivanca. Do odredišta ga je na biciklu prebacio tehničar Ivan Breskvar. Kumrićevi su prihvatili i drugog dječaka, Artura, kome je majka, također, nestala u Auschwitzu. “Svi su ondje znali za dva židovska dječaka, ali ih nitko nije odao”. Ustaše su čak i onamo redovito dolazili u obilazak, pa je dvojicu dječaka trebalo skrivati. Prihvatila ih je rođakinja Kumrićevih u Stažnjevcu, Ivka Vlahović. Na taj su način Vedran i Artur dočekali kraj rata.
Pokrštavanje
Pravednici su najvećim dijelom bili i ostali anonimni radnici, seljaci, svećenici, koji nisu mogli previdjeti što se oko njih događalo sa susjedima i prijateljima. Ali među njima se našao i jedan poznati filmski redatelj.
Ljerka Freiberger udala se 1935. za Hrvata, no nije se pokrštavala iz poštovanja prema roditeljima koji su bili veliki vjernici. Njen je otac, veterinar, još ranije promijenio obiteljsko prezime u - Goranić kako bi ga seljaci lakše izgovarali. Udano se prezivala Mikac, i to je prezime zadržala nakon kratkotrajnog braka.
Cijela je obitelj izbačena iz stana u Tuškanovoj ulici i preseljena u Nehajsku na Trešnjevci. Ljerkina se sestra spasila bijegom u Trst. Potom su roditelji rekli kćeri da se pokrsti, zato da spasi život. “To je bio najteži trenutak mog života. Znajući što to znači mom ocu!”, zapisala je kasnije Ljerka Mikac, odnosno Cairn.
Kao katolkinja postala je podstanarka Čedomira Bauera u Gundulićevoj ulici. U istoj kući živjelo je nekoliko Židova, no oni nisu bili na popisu stanara i jedva su izlazili iz kuće. “Jedne su večeri odvedeni”, da, odvedeni su u - smrt. Ljerka nije htjela zavaravati stanodavca.
U potkrovlju Bauerovih
Krštenice kao što je njena postale su u međuvremenu bezvrijedne. Osim Čedomira razgovoru je prisustvovao i njegov 20-godišnji sin Branko, “za kojeg se znalo da surađuje s partizanima”. Sve im je otkrila, a oni su se osmjehnuli i otpovrnuli kako znaju da je ona kći veterinara Goranića, tj. Freibergera i da može mirne duše ostati kod njih. “Branko ju je odveo u potkrovlje i pokazao gdje se može sakriti te otvor kroz koji može pobjeći u sporednu uličicu.”
Sve do jeseni 1944. Ljerka je kod Bauerovih živjela onoliko mirno koliko je to tada bilo moguće. Jednog su se dana na vratima stana Bauer pojavila dva ustaška agenta. Čedomir Bauer ju je zaštitio i rekao da je ona njegova podstanarka i da je on za nju odgovoran. Nakon duže rasprave tražio je ime njihova načelnika. A bio je to, na sreću, Bauerov stari školski drug. Nazvao ga je i objasnio da je sve o Ljerkinu židovstvu laž jedne ljubomorne susjede, a načelnik je naložio policajcima da napuste njegov stan.
Tako je Ljerka preživjela rat i poslije se preselila u Englesku. Na njen prijedlog otac i sin Bauer proglašeni su Pravednicima među narodima. Otac to nije doživio, jer je umro 50-ih, no filmski redatelj Branko proglašen je Pravednikom 1992., deset godina prije smrti.
Samo iz ovih nekoliko priča posve je razvidna ona činjenica koja je zapisana na medalji koju primaju Pravednici: “Tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet”. Hrabrost spasilaca iz priče u priču križa se s nevjerojatno okrutnom stvarnošću NDH koja je od nedužnih ljudi učinila krivce samo zbog njihove vjerske pripadnosti. Teško bi i bilo razmišljati u smislu poglavnikova pakla, pa brojati koliko je sela sačuvalo male ili velike prognanike, a koliko ih je, da li zbog straha ili čega drugoga, smjesta prijavljivalo ustaškim vlastima.
Časna sestra Amadeja
Jedan dio Pravednika proglašen je takvima dugo poslije svoje smrti, vjerojatno zato što se kasnilo s prijavama spomenutoj komisiji na području cijele bivše Jugoslavije, ne samo Hrvatske. “Mnogi koji su zaslužili to zvanje i mnogi koji su im to mogli posvjedočiti u međuvremenu su umrli. Dosad se po strogim kriterijima Yad Vashema (u prijevodu: Spomenik i ime) ipak uspjelo prikupiti dokaze za hrvatske Pravednike u ovoj knjizi, a predlaganje i provjeravanje i nadalje se odvija”, naglašavaju u pogovoru Ivo i Slavko Goldstein.
Inače, Slavka Goldsteina je kao dječaka spasila Agata Jaga Gjerek, baš kao što je njegova brata Danijela Danka - koji se kao pisac potpisuje s Daniel Ivin, prema njihovu ocu karlovačkom knjižaru, koji je ubijen u Jadovnu - Josip Joško Pribilović. Gjerek je posmrtno 2000., a Pribilović 2001. proglašen Pravednikom. O njima je Slavko Goldstein pisao u svojoj knjizi “1941. godina koja se vraća”.
Posebno mjesto u knjizi “Hrvatski pravednici” imaju liječnici. Već zbog svoje profesije oni su bili u situaciji da pod nemogućim ustaškim terorom spašavaju nedužne, a neki su to i činili. Riječ je o dvojici liječnika gospićke bolnice, dr. Anti Fulgosiju i dr. Dani Vukoviću, koji su obojica postali Pravednicima. Fulgosi je kao tek diplomirani liječnik postao po uspostavi NDH praktikant u gospićkoj bolnici.
“Koristeći svoj položaj u bolnici uspio sam spasiti nekoliko Židova iz tog logora (kod Gospića), koji su poslani u bolnicu radi liječenja raznih bolesti izazvanih lošim životnim uvjetima u logoru. U svim slučajevima spašavanja davao sam Židovima lažnu medicinsku dokumentaciju, tvrdeći da tu osobu treba liječiti u Karlobagu, koji je bio u talijanskoj zoni”, zabilježio je doktor Fulgosi. Na prijedlog Emila Freundlicha, Elze Polak i Eve Akerman, rođene Krajanski, on je proglašen Pravednikom 2001. godine.
Posljednjim hrvatskim Pravednikom, odnosno Pravednicom postala je prošle godine časna sestra, a od 1943. nadstojnica samostana Milosrdnih sestara Svetog Križa u Đakovu Amadeja Pavlović. Naime, u Đakovu je 1942. osnovan sabirni logor za žene i djecu.
Unatoč službenom stajalištu Biskupije “da se ne miješa u upravljanje logorom”, sestre spomenutog samostana na čelu s Amadejom uspjele su nagovoriti ustaške vlasti da im dopuste premjestiti trudne i bolesne logorašice u samostansku bolnicu. “Zahvaljujući tome, nekoliko desetaka žena prebačeno je u samostan, odakle se u logor više nisu vratile.”
U pustinji holokausta
Nažalost, nemoguće je spomenuti sve hrvatske Pravednike među narodima. Ustaških zlotvora i prokazivača bilo je više. Ali ipak, Pravednici su ih sprječavali u provođenju zlog nauma. O tome svjedoče brojni spašeni pojedinci i obitelji. Kako se, uostalom, može osjećati putnik iz Hrvatske kada prilazi parkom prema središnjem zdanju Yad Vashema, koji je nedavno posjetio Papa i poklonio se žrtvama holokausta?
Na onom škrtom, gotovo pustinjskom tlu marljivi su domaćini uspjeli podići stabla na spomen i nekih hrvatskih Pravednika. Oni to zaslužuju zato što su u zločinačkoj pustinji holokausta pokazali svjetlo što još uvijek gori plamenom dobrote.
Željko Ivanjek