ZAGREB - Tri trgovine mješovite robe, dvije ljekarne, pizzerija, automehaničar, pošta, banka, dvije pekarnice, krojač, knjižnica i još desetak različitih obrta. Sve to otvoreno je zbog više od 5000 stanovnika.
Ne, to nije priča o nekom manjem gradu poput Pazina ili Vrbovskoga u kojima živi otprilike jednak broj stanovnika i u kojemu postoji približno toliko uslužnih obrta nužnih za svakodnevni život. Ovo je priča o Mamutici, jednoj od zagrebačkih košnica u kojoj je armirani beton dugačak 240 metara, visok 70 metara, a u 1200 stanova stisnuo je 5000 stanovnika zagrebačkog naselja Travno u devet stambenih zgrada na šestotinjak četvornih metara.
Sagrađena 1974. prema projektu prof. Đure Mirkovića, Mamutica je i danas prema obujmu najveća zgrada u Zagrebu i Hrvatskoj, a i u Europi se ubraja među najveće stambene zgrade. Unatoč velikoj površini, ona je sagrađena u samo dvije godine. U Mamuticu smo stigli popevši se s bočnog ulaza na veliki plato. Iako tijekom šetnje do kafića primjećujemo da je vrlo mirno jer divovske zgrade priječe prolaz zvukovima brojnih automobila, gužvi i ubrzanom ritmu života, na platou ni u jednom trenutku nismo bili sami. Pokraj nas neprestano prolaze brojni građani, od osnovnoškolaca do umirovljenika koji guraju kolica s potrepštinama kupljenim u dućanu.
Možda baš zato taj plato liči na subotnju špicu u centru Zagreba ili na riječki Korzo. Zidovi na platou, pa čak i oni kulturnog centra, pretežito su išarani grafitima. Neki od grafita pokazuju da ih je vrijeme zaista pojelo, dok se jedan, priča nam Zlatko Smrekar, SDP-ov vijećnik gradske četvrti Novi Zagreb istok, obnavlja vrlo često.
- Meni je to jedan od najjačih grafita ovdje i svaki me put podsjeti na to što je život. On glasi: “Droga ubija brzo, nama se ne žuri nigdje” - sa smiješkom govori Smrekar. Ovaj čovjek u Mamutici živi od prvog dana i kaže kako je to mjesto odakle se zapravo ne mora micati.
- Meni ovdje ne treba kišobran jer sve što trebam obavim na ovom platou. Rijetko ćete me vidjeti da odlazim odavde jer tu imam sve, čak i kemijsko čišćenje. Mamutica je moj grad. S obzirom na taj način života, gotovo svaka tri dana moram otići u garažu i upaliti auto kako se akumulator ne bi ispraznio - priča Smrekar.
Iako su stanovnici Mamutice uglavnom starije životne dobi, posljednjih se godina ta slika mijenja. Većinom se nastanjuju mladi parovi srednjeg imovinskog statusa. Naime, s obzirom na to da je riječ o najčešće dvosobnim stanovima od šezdesetak kvadrata, čija je cijena oko 1500 eura po kvadratu, mladi se nerijetko odlučuju na kupnju takvih stanova koji imaju brojne prednosti. Jedan od takvih primjera je i Strahinja Tašović kojega ni hladnoća i kiša nisu spriječili da prošeće sa sinom Gabrielom po Mamutici. Rodom iz Sarajeva, Tašović se u Mamuticu doselio prije nekoliko mjeseci. - Ovdje je neopisivo lijepo živjeti. Mirno je, sve je blizu i nema toliko žurbe. Obilaznica mi je odmah na dohvat ruke, pa sam na Žitnjaku za 20 minuta - kaže Tešović koji priznaje da svoje susjede uopće ne poznaje.
- Ma vidim da se ovdje često seli, ovi mlađi brzo prolaze - dodaje Strahinja čije misli prekida zvuk petarde koju je bacio neki zaigrani dječak. - E, to je jedan od rijetkih minusa ovdje jer, kako se bliže blagdani, postaje opsadno stanje. Bacaju se petarde svugdje, čak i s balkona, a nerijetko ih bace i u garažne otvore za zrak pa ondje eksplodiraju glasno kao bombe - govori Tašović dok provjerava je li se Gabriel slučajno probudio.
Gotovo svi naši sugovornici napominju da je riječ o vrlo kvalitetnim stanovima koji su, premda bi se na prvi pogled izvana mogli doimati nezgrapnim i neudobnim, sasvim udobni i uredni. U to nas je uvjeravao i Tomislav Dujmović koji ovdje živi od 1977. godine.
- Tijekom 80-ih sam ovdje doživio potres i zgrada se na moje oči ljuljala. No, zidovima nije bilo ništa, nigdje nisu ni popucali. To vam dovoljno govori koliko je ovo kvalitetna gradnja - priča nam umirovljeni policajac koji je inače i predstavnik stanara u svojoj zgradi. Tako smo na njega naišli dok je na jednom katu susjedi popravljao zvono. Njegov ulaz u stubište razlikuje se od svakog drugog uokolo. U svakom od njih nećete dugo ostati sami jer netko od 500-tinjak stanara po ulazu stalno dolazi ili odlazi. Na žalost, rijetki od njih pozdravljaju. Dok neki ulazi imaju stare portafone na koje se ne može ni komunicirati, drugi imaju novije, ali su im, primjerice, liftovi stariji.
U jednom liftu osjetili smo miris pive, a ipak, možda je najoriginalniji onaj pred kraj Mamutice u kojem se pušta glazba koja očito opušta stanare. Tako Nevenka Soldo, koja živi na posljednjem katu ove dvadesetokatnice, lift naziva pravom antistresnom pomoći. - Mene nikada nećete vidjeti da dolazim bijesna u stan. Koliko god ja bila živčana ili ljutita, ova lagana glazba u liftu dok se vozim na zadnji kat me smiruje - priča Soldo koja priznaje da je u
početku imala fobije od visine. Možda je zbog toga odmah nakon što se uselila dala zatvoriti balkon. Dodaje kako zbog visine nikad nema problem s bukom, no ima s jakim vjetrom. - Kako sam dosta visoko, svako malo pucaju stakla pod naletima vjetra. Iskreno, već mi je dosta mijenjati stakla, pa razmišljam o tome da kupim pleksiglas - kaže Soldo.
No, u Mamutici su rijetki haustori zašarani i u malo njih danas se može naići na nekog delikventa. Tomislav Dujmović objašnjava kako je jedan od razloga i taj što se stubište zatvara. Iako izgledaju skučeno, stanovi u Mamutici su iznimno udobni i prostrani, kao i hodnici na kojima su se nekad, prisjeća se Dujmović, priređivale različite fešte. - Slavili bi tu i Nove godine i rođendane, ma svašta. Danas je tempo života postao mnogo brži, pa toga više nema. Broj stanovnika mjesečno varira, stalno se neko seli - dodaje Dujmović.
Danas, unatoč velikom broju susjeda, u Mamutici svatko gleda svoj posao, pa se stoga nitko ne petlja u tuđe živote, dodaje Zlatko Smrekar.
- Ovdje se živi mirno, većina susjeda se i ne poznaje. Recimo, jednom smo tek nakon pet dana shvatili da se jedan susjed i pajdaš ne pojavljuje. Tek smo ga onda potražili i, na žalost, ustanovili da je preminuo i da je dva dana ležao u stanu - priča Smrekar.
Dok šećemo platoom, koji ima oblik divovskog slova ‘L’, primjećujemo i ekipe serije ‘Mamutica’ koja se prikazuje na malim ekranima. Iako ne postoji nijedan stanovnik Mamutice koji nije pogledao seriju, ne govore svi o njoj u superlativima.
Smeta im činjenica što se u toj seriji sve vrti oko kriminala kojega u Mamutici zapravo i nema previše. Tu činjenicu potvrđuje i Ivan Mičić, koordinator kontakt-policije u Travnom koji nam objašnjava da u Mamutici uglavnom djeluju preventivno. - Najčešće interveniramo pri remećenju javnog reda i mira te obiteljskom nasilju. Čini mi se, iz osobnog iskustva, da su stanovnici ovdje dosta savjesni, pa smo mi više okrenuti najmlađima. Na tjedan u Mamutici u prosjeku imamo četiri do pet intervencija - kaže Mičić.
Susrećemo Brunu i Marka, učenike osmog razreda OŠ Gustava Krkleca koji se vraćaju iz škole. Ti nam 13-godišnjaci važno govore da je Mamutica najveća zgrada u Hrvatskoj te kako je Travno zbog nje najgušće naseljena četvrt u Zagrebu.
- Ovdje je super živjeti i mislim da se neću seliti ako baš ne budem morao - kaže Bruno koji živi u ulazu u kojemu se i snima serija “Mamutica”.
- Ma, oni nemaju pojma, pa nema tu kriminala. Možda ima malo drogeraša. Danas, recimo, često bacaju petarde s visokih katova, a jedna takva zapalila mi je balkon kada je pala - dodaje Bruno. Dok se udaljavamo od Mamutice, te impozante zgrade izdaleka nam izgledaju poput velike košnice. Košnice u kojoj je ipak, čini se, udobno živjeti.
Za Mamuticu se vežu mnoge urbane legende. Jedna govori o studentu kojega nitko nije primijetio jer se svi voze liftom
Jedna od nezaobilaznih priča vezanih za Mamuticu sigurno su i garaže ispod platoa u kojima se, osim automobila, može svašta naći. Tako naš sugovornik, koji je želio ostati anoniman, u jednoj od njih vodi pravi mali biznis sa stvarima koje, “nakon što ispadnu iz kamiona”, nekako uvijek završe u toj garaži. Cijena je, kao u “Alanu Fordu”, zaista prava sitnica, a osim robe, ondje ćete čuti mnoge nepoznate priče o Mamutici. - Jedna od najboljih priča je ipak o jednom studentu koji je želio uštedjeti kako bi mogao ići na Euro 2004. u Portugal.
Tako je otkazao smještaj u unajmljenom stanu te novac za dvomjesečnu najamninu odlučio spremiti u čarapu. Ta je dva mjeseca spavao na stubištu jedne zgrade u Mamutici, i to na pretposljednjem katu, gdje ga se zaista nije moglo uhvatiti s obzirom na to da se svi koji ondje žive koriste liftom. Ipak, jednom je nestalo struje pa liftovi nisu radili te se jedan čovjek uputio stepenicama. Naletio je na tog “junaka” i počeo ga hvatati, no on se nije dao, već je bježao dolje. Poslije ga više nije bilo - priča naš sugovornik koji usput pita jesam li zainteresiran za novu plazmu ili polovni bicikl.
Sanjin Španović
Ne, to nije priča o nekom manjem gradu poput Pazina ili Vrbovskoga u kojima živi otprilike jednak broj stanovnika i u kojemu postoji približno toliko uslužnih obrta nužnih za svakodnevni život. Ovo je priča o Mamutici, jednoj od zagrebačkih košnica u kojoj je armirani beton dugačak 240 metara, visok 70 metara, a u 1200 stanova stisnuo je 5000 stanovnika zagrebačkog naselja Travno u devet stambenih zgrada na šestotinjak četvornih metara.
Sagrađena 1974. prema projektu prof. Đure Mirkovića, Mamutica je i danas prema obujmu najveća zgrada u Zagrebu i Hrvatskoj, a i u Europi se ubraja među najveće stambene zgrade. Unatoč velikoj površini, ona je sagrađena u samo dvije godine. U Mamuticu smo stigli popevši se s bočnog ulaza na veliki plato. Iako tijekom šetnje do kafića primjećujemo da je vrlo mirno jer divovske zgrade priječe prolaz zvukovima brojnih automobila, gužvi i ubrzanom ritmu života, na platou ni u jednom trenutku nismo bili sami. Pokraj nas neprestano prolaze brojni građani, od osnovnoškolaca do umirovljenika koji guraju kolica s potrepštinama kupljenim u dućanu.
Možda baš zato taj plato liči na subotnju špicu u centru Zagreba ili na riječki Korzo. Zidovi na platou, pa čak i oni kulturnog centra, pretežito su išarani grafitima. Neki od grafita pokazuju da ih je vrijeme zaista pojelo, dok se jedan, priča nam Zlatko Smrekar, SDP-ov vijećnik gradske četvrti Novi Zagreb istok, obnavlja vrlo često.
- Meni je to jedan od najjačih grafita ovdje i svaki me put podsjeti na to što je život. On glasi: “Droga ubija brzo, nama se ne žuri nigdje” - sa smiješkom govori Smrekar. Ovaj čovjek u Mamutici živi od prvog dana i kaže kako je to mjesto odakle se zapravo ne mora micati.
- Meni ovdje ne treba kišobran jer sve što trebam obavim na ovom platou. Rijetko ćete me vidjeti da odlazim odavde jer tu imam sve, čak i kemijsko čišćenje. Mamutica je moj grad. S obzirom na taj način života, gotovo svaka tri dana moram otići u garažu i upaliti auto kako se akumulator ne bi ispraznio - priča Smrekar.
Iako su stanovnici Mamutice uglavnom starije životne dobi, posljednjih se godina ta slika mijenja. Većinom se nastanjuju mladi parovi srednjeg imovinskog statusa. Naime, s obzirom na to da je riječ o najčešće dvosobnim stanovima od šezdesetak kvadrata, čija je cijena oko 1500 eura po kvadratu, mladi se nerijetko odlučuju na kupnju takvih stanova koji imaju brojne prednosti. Jedan od takvih primjera je i Strahinja Tašović kojega ni hladnoća i kiša nisu spriječili da prošeće sa sinom Gabrielom po Mamutici. Rodom iz Sarajeva, Tašović se u Mamuticu doselio prije nekoliko mjeseci. - Ovdje je neopisivo lijepo živjeti. Mirno je, sve je blizu i nema toliko žurbe. Obilaznica mi je odmah na dohvat ruke, pa sam na Žitnjaku za 20 minuta - kaže Tešović koji priznaje da svoje susjede uopće ne poznaje.
- Ma vidim da se ovdje često seli, ovi mlađi brzo prolaze - dodaje Strahinja čije misli prekida zvuk petarde koju je bacio neki zaigrani dječak. - E, to je jedan od rijetkih minusa ovdje jer, kako se bliže blagdani, postaje opsadno stanje. Bacaju se petarde svugdje, čak i s balkona, a nerijetko ih bace i u garažne otvore za zrak pa ondje eksplodiraju glasno kao bombe - govori Tašović dok provjerava je li se Gabriel slučajno probudio.
Gotovo svi naši sugovornici napominju da je riječ o vrlo kvalitetnim stanovima koji su, premda bi se na prvi pogled izvana mogli doimati nezgrapnim i neudobnim, sasvim udobni i uredni. U to nas je uvjeravao i Tomislav Dujmović koji ovdje živi od 1977. godine.
- Tijekom 80-ih sam ovdje doživio potres i zgrada se na moje oči ljuljala. No, zidovima nije bilo ništa, nigdje nisu ni popucali. To vam dovoljno govori koliko je ovo kvalitetna gradnja - priča nam umirovljeni policajac koji je inače i predstavnik stanara u svojoj zgradi. Tako smo na njega naišli dok je na jednom katu susjedi popravljao zvono. Njegov ulaz u stubište razlikuje se od svakog drugog uokolo. U svakom od njih nećete dugo ostati sami jer netko od 500-tinjak stanara po ulazu stalno dolazi ili odlazi. Na žalost, rijetki od njih pozdravljaju. Dok neki ulazi imaju stare portafone na koje se ne može ni komunicirati, drugi imaju novije, ali su im, primjerice, liftovi stariji.
U jednom liftu osjetili smo miris pive, a ipak, možda je najoriginalniji onaj pred kraj Mamutice u kojem se pušta glazba koja očito opušta stanare. Tako Nevenka Soldo, koja živi na posljednjem katu ove dvadesetokatnice, lift naziva pravom antistresnom pomoći. - Mene nikada nećete vidjeti da dolazim bijesna u stan. Koliko god ja bila živčana ili ljutita, ova lagana glazba u liftu dok se vozim na zadnji kat me smiruje - priča Soldo koja priznaje da je u
početku imala fobije od visine. Možda je zbog toga odmah nakon što se uselila dala zatvoriti balkon. Dodaje kako zbog visine nikad nema problem s bukom, no ima s jakim vjetrom. - Kako sam dosta visoko, svako malo pucaju stakla pod naletima vjetra. Iskreno, već mi je dosta mijenjati stakla, pa razmišljam o tome da kupim pleksiglas - kaže Soldo.
No, u Mamutici su rijetki haustori zašarani i u malo njih danas se može naići na nekog delikventa. Tomislav Dujmović objašnjava kako je jedan od razloga i taj što se stubište zatvara. Iako izgledaju skučeno, stanovi u Mamutici su iznimno udobni i prostrani, kao i hodnici na kojima su se nekad, prisjeća se Dujmović, priređivale različite fešte. - Slavili bi tu i Nove godine i rođendane, ma svašta. Danas je tempo života postao mnogo brži, pa toga više nema. Broj stanovnika mjesečno varira, stalno se neko seli - dodaje Dujmović.
Danas, unatoč velikom broju susjeda, u Mamutici svatko gleda svoj posao, pa se stoga nitko ne petlja u tuđe živote, dodaje Zlatko Smrekar.
- Ovdje se živi mirno, većina susjeda se i ne poznaje. Recimo, jednom smo tek nakon pet dana shvatili da se jedan susjed i pajdaš ne pojavljuje. Tek smo ga onda potražili i, na žalost, ustanovili da je preminuo i da je dva dana ležao u stanu - priča Smrekar.
Dok šećemo platoom, koji ima oblik divovskog slova ‘L’, primjećujemo i ekipe serije ‘Mamutica’ koja se prikazuje na malim ekranima. Iako ne postoji nijedan stanovnik Mamutice koji nije pogledao seriju, ne govore svi o njoj u superlativima.
Smeta im činjenica što se u toj seriji sve vrti oko kriminala kojega u Mamutici zapravo i nema previše. Tu činjenicu potvrđuje i Ivan Mičić, koordinator kontakt-policije u Travnom koji nam objašnjava da u Mamutici uglavnom djeluju preventivno. - Najčešće interveniramo pri remećenju javnog reda i mira te obiteljskom nasilju. Čini mi se, iz osobnog iskustva, da su stanovnici ovdje dosta savjesni, pa smo mi više okrenuti najmlađima. Na tjedan u Mamutici u prosjeku imamo četiri do pet intervencija - kaže Mičić.
Susrećemo Brunu i Marka, učenike osmog razreda OŠ Gustava Krkleca koji se vraćaju iz škole. Ti nam 13-godišnjaci važno govore da je Mamutica najveća zgrada u Hrvatskoj te kako je Travno zbog nje najgušće naseljena četvrt u Zagrebu.
- Ovdje je super živjeti i mislim da se neću seliti ako baš ne budem morao - kaže Bruno koji živi u ulazu u kojemu se i snima serija “Mamutica”.
- Ma, oni nemaju pojma, pa nema tu kriminala. Možda ima malo drogeraša. Danas, recimo, često bacaju petarde s visokih katova, a jedna takva zapalila mi je balkon kada je pala - dodaje Bruno. Dok se udaljavamo od Mamutice, te impozante zgrade izdaleka nam izgledaju poput velike košnice. Košnice u kojoj je ipak, čini se, udobno živjeti.
Za Mamuticu se vežu mnoge urbane legende. Jedna govori o studentu kojega nitko nije primijetio jer se svi voze liftom
Jedna od nezaobilaznih priča vezanih za Mamuticu sigurno su i garaže ispod platoa u kojima se, osim automobila, može svašta naći. Tako naš sugovornik, koji je želio ostati anoniman, u jednoj od njih vodi pravi mali biznis sa stvarima koje, “nakon što ispadnu iz kamiona”, nekako uvijek završe u toj garaži. Cijena je, kao u “Alanu Fordu”, zaista prava sitnica, a osim robe, ondje ćete čuti mnoge nepoznate priče o Mamutici. - Jedna od najboljih priča je ipak o jednom studentu koji je želio uštedjeti kako bi mogao ići na Euro 2004. u Portugal.
Tako je otkazao smještaj u unajmljenom stanu te novac za dvomjesečnu najamninu odlučio spremiti u čarapu. Ta je dva mjeseca spavao na stubištu jedne zgrade u Mamutici, i to na pretposljednjem katu, gdje ga se zaista nije moglo uhvatiti s obzirom na to da se svi koji ondje žive koriste liftom. Ipak, jednom je nestalo struje pa liftovi nisu radili te se jedan čovjek uputio stepenicama. Naletio je na tog “junaka” i počeo ga hvatati, no on se nije dao, već je bježao dolje. Poslije ga više nije bilo - priča naš sugovornik koji usput pita jesam li zainteresiran za novu plazmu ili polovni bicikl.
|
Jedan je student živio na stepenicama
|
Sanjin Španović