Ovih dana bit će objavljeno novo kapitalno djelo povjesničara Ive Goldsteina “Hrvatska 1918. - 2008.” (944 stranice, popraćeno kompletnim znanstvenim aparatom i obiljem ilustrativne građe). Sistematiziranom u 91 poglavlje, ovom knjigom naša javnost prvi put dobiva cjelovitu hrvatsku povijest 20. stoljeća i najnovijeg razdoblja, od kojih neki ključni dijelovi dosad još nisu bili temeljitije obrađeni. Jutarnji list u cjelini prenosi 48. poglavlje, posvećeno posljednjim danima NDH, Bleiburgu i križnom putu. Poglavlje je za novinsko objavljivanje priredio urednik knjige Slavko Goldstein, koji je bilješke o izvorima djelomično izostavio, a djelomično ugradio u tekst, te je unio neke manje dopune nužne kao objašnjenja širem krugu čitatelja. Knjigom “Hrvatska 1918. - 2008.” počinje zajednička izdavačka djelatnost EPH - Novi Liber, koja će se našoj javnosti predstaviti već na ovogodišnjem Interliberu od 12. do 16. studenoga.
NDH se urušavala zajedno sa svojim nacističkim pokroviteljem, Trećim Reichom. Mnogima u vodstvu NDH postajalo je to jasno, pa se u ljeto 1944. godine stvara zavjerenička grupa na čelu s dva ministra realističnijeg odnosa prema postojećoj situaciji (Ante Vokić i Mladen Lorković). Oni su, navodno, željeli ukloniti najkompromitiranije i najradikalnije ustaše s vlasti, nadajući se - nedvojbeno bez ikakve osnove - da će se tako moći povezati sa zapadnim saveznicima i spasiti NDH od jugoslavenskih komunističkih partizana, odnosno “sačuvati državu”. I Vokić i Lorković, kao visoki dužnosnici režima (Lorković je bio, pored ostalog, ministar vanjskih poslova i ministar unutarnjih poslova te istaknuti ideolog ustaštva, a Vokić, jedan od osnivača zloglasne Crne legije, general, bio je od početka 1944. godine i ministar oružanih snaga), bili su toliko kompromitirani da ih nitko u antifašističkom taboru - ni zapadni saveznici, ni SSSR - nije mogao prihvatiti kao spasitelje kompromitirane države i njezina kompromitiranog režima.
Uostalom, NDH kao državu ionako nitko nije mogao “spasiti” jer su Velika trojica na konferenciji u Teheranu u prosincu 1943. potvrdila odluku Moskovske konferencije iz listopada iste godine, po kojoj će države, koje je Treći Reich nasilno anektirao, raskomadao i okupirao (Austrija, Čehoslovačka, Jugoslavija, Grčka, Poljska i dr.) poslije rata biti ponovno uspostavljene i nikakve po Hitleru prekrojene granice neće biti priznate. Uz pomoć Nijemaca ustaška tvrda jezgra s Pavelićem na čelu ugušila je zavjeru Lorkovića i Vokića, pohapsila i kasnije poubijala vodeće zavjerenike i ostala vjerna Trećem Reichu sve do zajedničkog sloma. Pavelić je ostao posljednji Hitlerov saveznik.
Tih mjeseci, na opetovane partizanske pozive i na osnovi Titove amnestije od 15. rujna 1944., domobrani su masovno prelazili u partizanske jedinice. Da bi spriječila osipanje domobrana, potkraj 1944. godine ustaška je vlast ujedinila domobranske, oružničke i
ustaške jedinice u Hrvatske oružane snage (HOS) i tako je ostalo sve do kraja rata.
Dani rasula
Kada su partizanske jedinice prvih dana svibnja stigle pred sam Zagreb, ustaški dužnosnici i mnogi građani, među njima i vođa HSS-a Vladko Maček, nisu željeli dočekati novu vlast, bojeći se represalija. Bili su to dani rasula; znalo se da se Hitler ubio, da je sovjetska vojska ušla u Berlin te da neposredno predstoji konačni slom njemačke vojske. Ustaški je vrh tih zadnjih dana očajnički pokušavao uspostaviti kontakte sa zapadnim saveznicima kako bi s njima sklopio separatni sporazum i tako spasio sebe i NDH, ali su to bile krajnje nerealne nade. Ministar Vjekoslav Vrančić poletio je 4. svibnja 1945. iz Zagreba s memorandumom Vlade NDH za feldmaršala Harolda Alexandera, zapovjednika savezničkih snaga na Sredozemlju, u kojem Vlada NDH zagovara opravdanost opstanka NDH te izražava želju da se stavi pod zaštitu zapadnih saveznika, ali u taboru britanske vojske odbili su svaki razgovor s ustaškim ministrom i odmah ga zatvorili u logor za ratne zarobljenike, a memorandum Vlade NDH feldmaršal Alexander poslao je “radi informacije maršalu Titu, svom ratnom savezniku”.
Kolone vojske
Povlačenjem njemačke vojske i njezinih saveznika s Balkana posljednjih mjeseci rata zapovijedao je generalpukovnik Alexander Löhr (1885. - 1947.), njemački komandant jugoistočnog bojišta. Tako je pod njegovom komandom bila i vojska NDH. Kada je prvih dana svibnja počelo povlačenje iz sjeverozapadne Hrvatske i Zagreba, general Löhr je koristio vojsku NDH kao zalaznicu, dok je svoju, njemačku vojsku upućivao naprijed, kako bi što prije dospjela do Koruške i predala se Britancima, sukladno naredbi njegove Vrhovne komande koja je očekivala bolji tretman kod Britanaca nego kod Sovjeta i Jugoslavenske armije.
Već prije toga, na sjednici od 30. travnja, Pavelić i Vlada NDH odlučili su napustiti zemlju, zajedno s njemačkim trupama u povlačenju. S tom je odlukom odmah upoznat Glavni vojni stožer HOS-a, koji je na sjednici od 1. svibnja počeo razrađivati pripreme za povlačenje. Na sjednici je bilo prijedloga da dobar dio vojske NDH ostane u zemlji i pokrene gerilski rat protiv pobjedničke partizanske vojske i njene vlasti, ali je to odbila velika većina sudionika.
Uvečer 7. svibnja 1945. godine generalpukovnik Löhr telefonom je obavijestio Pavelića (koji je tada u povlačenju sa svojim Glavnim stanom stigao do Rogaške Slatine) da će Njemačka sutradan potpisati opću kapitulaciju i da njemu, Paveliću, prepušta zapovjedništvo nad oružanim snagama NDH. Ujutro, 8. svibnja, Pavelić je u Rogaškoj Slatini sazvao sastanak Glavnog stana, kojem su prisustvovali i njemački poslanik u NDH Siegfried Kasche i ministar vojske NDH, viceadmiral Nikola Steinfel. S tog sastanka ne postoji zapisnik, a
prema naknadno zapisanim svjedočenjima, nekoliko sudionika rasprava je bila vrlo dramatična i trajala je manje od sat vremena.
Zaključak je bio da će i vojska NDH kapitulirati, ali samo pred britanskim i američkim trupama, “kako bi se izbjeglo da budu zarobljene od ruskih ili Titovih snaga”. Na istome sastanku Pavelić je imenovao generala Vjekoslava Maksa Luburića zapovjednikom hrvatske vojske i povlačenja, što je bio Pavelićev posljednji čin kao poglavnika NDH. Zatim je s nevelikom pratnjom napustio svoj Glavni stan i vojsku, preko Maribora se odvezao u Austriju i, presvučen u civilno lovačko odijelo, nakon desetodnevnog tumaranja kroz austrijske šume i Alpe, dospio je do unaprijed pripremljenog pribježišta u seocetu Leingreith u sjeverozapadnoj Austriji, gdje ga je već više tjedana čekala njegova obitelj.
Prethodnih dana u Zagrebu su se sa svih strana u bujicama slijevale kolone vojske, civila, stoke i kola, o čemu svjedoči stalni partizanski pregovarač Boris Bakrač (1912. - 1989.), koji je kao partizan 6. svibnja sa specijalnom misijom ušao u Zagreb kako bi s njemačkim predstavnicima pregovarao o razmjeni zarobljenika. Podrobnije o tome piše i više sudionika tih zbjegova, npr. u knjizi “Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda” (urednik Vinko Nikolić).
Povlačenje prema Koruškoj
U noći 5. na 6. svibnja sve jedinice Oružanih snaga NDH dobile su naredbu da se povlače prema Celju. Povlačenje se odvijalo na tri glavna pravca: najveća kolona iz Zagreba preko Novih Dvora i Rogaške Slatine, druga kolona pravcem Samobor - Brežice - Zidani Most - dolina Savinje - Celje i treća kolona iz sjeverne Hrvatske preko Varaždina, Ivanca, Đurmanca i Rogateca. Vojnim kolonama pridružila se masa civilnih izbjeglica - ustaške obitelji i drugi privrženici vlasti NDH, građani koji iz raznih razloga nisu htjeli dočekati novu vlast.
Prometnice su bile zakrčene kamionima i osobnim automobilima, zaprežnim vozilima, konjima i drugom stokom koju su izbjegli seljaci vukli za sobom. Mnogi su bili obmanuti tješiteljsko-promidžbenim krilaticama “da ćemo se u najduljem roku od 48 sati susresti s Englezima i staviti im se na raspolaganje”, pa su u velikom broju kretali i pješice. Od iznemoglosti i gladi mnogi su zaostajali, a brojni pokušavali pobjeći iz vojne kolone, najviše oni koji su posljednjih tjedana bili prisilno mobilizirani u HOS. Kad bi takve uhvatili, ustaški pratioci kažnjavali su ih na licu mjesta, strijeljanjem. O čemu, među ostalima, podrobno svjedoči Stanko Lasić u svojim “Autobiografskim zapisima”.
Koliko je ukupno bilo vojnika i civila, ne zna se točno, jer emigrantski krugovi nisu raspolagali s autentičnom dokumentacijom i težili su proizvoljnom uvećavanju brojki, dok je komunistička literatura ili o tome šutjela ili bila sklona brojčanom umanjivanju, osobito kad se radilo o broju izbjeglog civilnog pučanstva. Prema novijim stručnim procjenama o brojnom stanju vojske NDH, prvi put temeljito zasnovanima na uvidu u onovremenu autentičnu dokumentaciju, u tim kolonama koje su se u prvoj polovici svibnja 1945. iz Hrvatske povlačile kroz Sloveniju prema Austriji moglo je biti oko 100.000, a najviše 116.000 vojnika.
O broju civilnih izbjeglica koji su se pridružili vojnim kolonama, procjene preživjelih svjedoka vrlo su disparatne, a relevantnih izvornih dokumenata nema. Ipak, analizom opisa u sjećanjima preživjelih može se zaključiti da je civila bilo znatno manje nego vojske, vjerojatno ne više od 50.000 do 60.000 ljudi. Kada se svi ti podaci zbroje, ispada najrealnija procjena da je u izbjegličkoj koloni koja je kretala iz Hrvatske moglo biti oko 150.000 osoba. Kolona je bila duga između 45 i 65 km.
Istovremeno, cestama kroz Gorenjsku, od Ljubljane i Kranja prema Austriji, na pravcu prema Železnoj Kapli (Bad Eisenkappel) i Celovcu (Klagenfurtu), povlačilo se oko 17.000 slovenskih domobrana (belogardista), srpskih ljotićevaca, četnika i manja skupina vojnika NDH, zajedno s oko 10.000 slovenskih civilnih izbjeglica. Na cijelom tom području sjeveroistočne Slovenije između Save i Drave prvih dana svibnja 1945. bilo je još oko 300.000 vojnika i oficira njemačke armijske grupe E (“Jugoistočni front”) pod komandom generalpukovnika Löhra koji je svoj štab smjestio u Polzeli nedaleko Celja.
Te su jedinice, sa svojim motornim vozilima, artiljerijom, komorama i drugom opremom prisvajale prednost na svim putevima prema sjeveru i time bitno usporavale kretanje oružanih snaga NDH i pratećih civila iz Hrvatske. Dio tih njemačkih jedinica već se prije 9. svibnja uspio prebaciti u Austriju, a s preostalima na tlu Slovenije slovenski su partizani od 9. do 13. svibnja na raznim lokacijama pregovarali o kapitulaciji. Neke formacije SS-a i neke druge borbenije jedinice odbile su položiti oružje i kroz borbe, često i teške gubitke, probile su se do Austrije, dok je većina nakon stanovitih oklijevanja i odgađanja ipak kapitulirala. Navodno se radi o 84.453 njemačka vojnika, podoficira i oficira, koji su tih dana u Sloveniji snaga NDH krenula je od Celja prema Dravogradu, u nadi da će se prelaskom dravskoga mosta naći bliže Austriji
položili oružje i bili sprovedeni u zarobljeničke logore.
Spaliti Celje
Nakon četverodnevnog mukotrpnog povlačenja kaotična kolona oružanih snaga NDH i civila koji su ih pratili 9. i 10. svibnja postupno je pristizala do Celja. Izuzev nekoliko manjih okršaja, dotad nije bilo borbi s partizanima, jer su jake partizanske snage, divizije i korpusi tek tih dana s raznih strana pristizale u područje Zagreba, Varaždina i Brežica. Lokalni partizanski odredi bili su preslabi da se suprotstave cijeloj vojsci NDH u povlačenju.
Nije bilo vatrenih okršaja ni u samome Celju 9. svibnja, kad su se tu prvi put licem u lice srele prethodnica oružanih snaga NDH s lokalnim partizanima koji su već bili zaposjeli vlast u gradu. Došlo je do pregovora, koji su potrajali i idućeg dana, 10. svibnja. Pod prijetnjama stostruko brojnijih jedinica NDH da će spaliti cijelo Celje, predstavnici malobrojnih lokalnih partizana potpisali su sporazum po kojem su jedinice NDH i civili koji su ih pratili dobili slobodan prolaz kroz Celje prema sjeveru (u pravcu Frankolova).
S druge strane, partizani i građani Celja dobili su jamstvo da jedinice u prolazu neće počiniti nikakav prepad ili pljačku. Izuzev nekoliko incidenata, sporazum su obje strane poštovale, ali samo do pred jutro 11. svibnja, kada su sjeverno i sjeverozapadno od Celja započeli najprije manji vatreni okršaji, a zatim i teške bitke s obostrano velikim gubicima. Istovremeno, zaredali su i okršaji u samome gradu Celju, gdje su pristigla partizanska pojačanja zarobljavala i razoružavala zaostale njemačke, ustaško-domobranske i četničke jedinice, vršila “čistke” u gradu i uspostavila logor za zarobljenike i uhićenike.
Luburićeva autobiografija
U tek oslobođenom Zagrebu, 9. svibnja, predstavnik Generalštaba Jugoslavenske armije general major Rade Hamović održao je sastanak sa zapovjednicima Prve, Druge i Treće armije JA s ciljem da se “razradi plan za likvidiranje neprijateljske grupacije u severozapadnom delu Jugoslavije”. Treća armija, slovenska 14. divizija i neki slovenski lokalni odredi dobili su zadatak da prepriječe puteve prema Austriji, Prva armija da zatvori obruč i napadne s istočne strane, a Druga armija s južne. Jedan izvrsno opremljen i naoružan motomehanizirani odred Četvrte armije iz Trsta već je stigao dolinom Soče, preko
Vršiča i Karavanki u Korušku te je pomagao zatvoriti obruč sa sjeverozapada.
Prolaskom oružanih snaga NDH kroz Celje tri dana je rukovodio general Luburić, ali dalje nije nastavio s tom vojskom iako je od 8. svibnja bio njen vrhovni zapovjednik. Sukladno njegovoj ranijoj najavi Paveliću da se neće predati nikome, ni partizanima ni Britancima, Luburić je 11. svibnja, kada je prošao Celje, sa samo dva pratioca krenuo šumama natrag prema Hrvatskoj. U zapisu “Povlačenje hrvatske vojske prema Austriji” i u drugim autobiografskim iskazima Luburić opisuje kako se nekoliko dana skrivao i oporavljao od rana u Zagrebu, pa je na Papuku sve do jeseni vodio jednu gerilsku grupu “križara”, da bi zatim s krivotvorenim ispravama preko Mađarske, Austrije, Italije i Francuske dospio u Španjolsku. Vodeći generali HOS-a izabrali su 11. svibnja generala Ivu Herenčića za zapovjednika glavne grupacije vojske u povlačenju.
Glavnina oružanih snaga NDH nakon Celja krenula je prema Dravogradu, u nadi da će se tamo, prelaskom dravskoga mosta, naći na najbližem putu prema Austriji, gdje se namjeravala predati britanskim vojnim jedinicama koje su već stigle u južnu Austriju. Zbog kaotične dezorganizacije i drugih prepreka, a najviše zbog neprohodnosti prometnica koje je zakrčila njemačka vojska, povlačenje vojske NDH zajedno s civilima koji su je pratili odvijalo se krajnje polagano, s mnogim zastojima, što je jedinicama JA dalo vremena da od 10. do 12. svibnja sasvim zatvore obruč. “Da nije bilo tih Nijemaca, mi smo mogli stići posve lako u englesku zonu i izbjeći partizanski obruč oko nas” - napisao je jedan od sudionika u povlačenju.
Prije nego što je obruč zatvoren, u Austriju je uspjela izbjeći većina ministara Vlade NDH i dio najviših vojnih dužnosnika, dan poslije njih (8. svibnja) poglavnik Pavelić s manjom pratnjom, a dan-dva poslije njega i dvije ili tri veće skupine vojnika s civilima koji su ih pratili, ukupno oko 3000 ljudi. Pod vodstvom ustaških generala Ante Moškova (1911. - 1948.) i Tomislava Rolfa (1899. - 1945., poznatog po važnoj ulozi u prikupljanju srpskih seljaka za pokolj u glinskoj crkvi u ljeto 1941.) te su se skupine 9. i 10. svibnja prebacile preko dravogradskog mosta prije nego su ga partizani zaposjeli, pa lijevom obalom Drave dospjele do Labota (Lawamünda) i na cesti prema Wolfsbergu predale se Britancima.
Lokalni britanski zapovjednik tretirao ih je vrlo korektno, kao vojne zarobljenike, ali ih je 19. svibnja, po višoj naredbi, ipak vratio preko granice i izručio predstavnicima JA. Ipak, namjerno ležernim nadzorom nad zarobljenicima britanski je oficir omogućio većini njih da prije izručenja pobjegnu u obližnje austrijske šume, pa je partizanima izručena samo manjina, a general Rolf počinio je samoubojstvo.
Izručenje vlastima
Odvojene od glavne kolone, dvije skupine oružanih snaga NDH i civila koji su ih pratili, zajedno s oko 200 slovenskih domobrana i četnika, ukupno više od 2000 ljudi, probilo se 11. i 12. svibnja iz Gornjosavinske doline (Solčava) preko 1300 metara visokih planinskih staza Karavanki u Austriju, u Bad Eisenkappel (Železnu Kaplu). Tu su iznenadili malobrojnu lokalnu jedinicu slovenskih partizana, ali do vatrenih okršaja nije došlo jer je nakon višesatne napetosti i neizvjesnih pregovora postignut nenapisan sporazum o nenapadanju i mirnom prolazu. Dio prebjeglih ustaša razbježao se po obližnjim šumama i brdima, a dio se zajedno s belogardistima, četnicima i civilima koji su ih pratili predao Britancima, koji su ih sproveli u logor Viktring kod Celovca (Klagenfurta). Dva tjedna kasnije gotovo svi su izručeni jugoslavenskim vlastima.
Ivo Goldstein
NDH se urušavala zajedno sa svojim nacističkim pokroviteljem, Trećim Reichom. Mnogima u vodstvu NDH postajalo je to jasno, pa se u ljeto 1944. godine stvara zavjerenička grupa na čelu s dva ministra realističnijeg odnosa prema postojećoj situaciji (Ante Vokić i Mladen Lorković). Oni su, navodno, željeli ukloniti najkompromitiranije i najradikalnije ustaše s vlasti, nadajući se - nedvojbeno bez ikakve osnove - da će se tako moći povezati sa zapadnim saveznicima i spasiti NDH od jugoslavenskih komunističkih partizana, odnosno “sačuvati državu”. I Vokić i Lorković, kao visoki dužnosnici režima (Lorković je bio, pored ostalog, ministar vanjskih poslova i ministar unutarnjih poslova te istaknuti ideolog ustaštva, a Vokić, jedan od osnivača zloglasne Crne legije, general, bio je od početka 1944. godine i ministar oružanih snaga), bili su toliko kompromitirani da ih nitko u antifašističkom taboru - ni zapadni saveznici, ni SSSR - nije mogao prihvatiti kao spasitelje kompromitirane države i njezina kompromitiranog režima.
Uostalom, NDH kao državu ionako nitko nije mogao “spasiti” jer su Velika trojica na konferenciji u Teheranu u prosincu 1943. potvrdila odluku Moskovske konferencije iz listopada iste godine, po kojoj će države, koje je Treći Reich nasilno anektirao, raskomadao i okupirao (Austrija, Čehoslovačka, Jugoslavija, Grčka, Poljska i dr.) poslije rata biti ponovno uspostavljene i nikakve po Hitleru prekrojene granice neće biti priznate. Uz pomoć Nijemaca ustaška tvrda jezgra s Pavelićem na čelu ugušila je zavjeru Lorkovića i Vokića, pohapsila i kasnije poubijala vodeće zavjerenike i ostala vjerna Trećem Reichu sve do zajedničkog sloma. Pavelić je ostao posljednji Hitlerov saveznik.
Tih mjeseci, na opetovane partizanske pozive i na osnovi Titove amnestije od 15. rujna 1944., domobrani su masovno prelazili u partizanske jedinice. Da bi spriječila osipanje domobrana, potkraj 1944. godine ustaška je vlast ujedinila domobranske, oružničke i
| Vojska NDH odlučila je kapitulirati samo pred britanskim i američkim trupama kako bi se izbjeglo da ih zarobe ruske ili Titove snage
|
Dani rasula
Kada su partizanske jedinice prvih dana svibnja stigle pred sam Zagreb, ustaški dužnosnici i mnogi građani, među njima i vođa HSS-a Vladko Maček, nisu željeli dočekati novu vlast, bojeći se represalija. Bili su to dani rasula; znalo se da se Hitler ubio, da je sovjetska vojska ušla u Berlin te da neposredno predstoji konačni slom njemačke vojske. Ustaški je vrh tih zadnjih dana očajnički pokušavao uspostaviti kontakte sa zapadnim saveznicima kako bi s njima sklopio separatni sporazum i tako spasio sebe i NDH, ali su to bile krajnje nerealne nade. Ministar Vjekoslav Vrančić poletio je 4. svibnja 1945. iz Zagreba s memorandumom Vlade NDH za feldmaršala Harolda Alexandera, zapovjednika savezničkih snaga na Sredozemlju, u kojem Vlada NDH zagovara opravdanost opstanka NDH te izražava želju da se stavi pod zaštitu zapadnih saveznika, ali u taboru britanske vojske odbili su svaki razgovor s ustaškim ministrom i odmah ga zatvorili u logor za ratne zarobljenike, a memorandum Vlade NDH feldmaršal Alexander poslao je “radi informacije maršalu Titu, svom ratnom savezniku”.
Kolone vojske
Povlačenjem njemačke vojske i njezinih saveznika s Balkana posljednjih mjeseci rata zapovijedao je generalpukovnik Alexander Löhr (1885. - 1947.), njemački komandant jugoistočnog bojišta. Tako je pod njegovom komandom bila i vojska NDH. Kada je prvih dana svibnja počelo povlačenje iz sjeverozapadne Hrvatske i Zagreba, general Löhr je koristio vojsku NDH kao zalaznicu, dok je svoju, njemačku vojsku upućivao naprijed, kako bi što prije dospjela do Koruške i predala se Britancima, sukladno naredbi njegove Vrhovne komande koja je očekivala bolji tretman kod Britanaca nego kod Sovjeta i Jugoslavenske armije.
Već prije toga, na sjednici od 30. travnja, Pavelić i Vlada NDH odlučili su napustiti zemlju, zajedno s njemačkim trupama u povlačenju. S tom je odlukom odmah upoznat Glavni vojni stožer HOS-a, koji je na sjednici od 1. svibnja počeo razrađivati pripreme za povlačenje. Na sjednici je bilo prijedloga da dobar dio vojske NDH ostane u zemlji i pokrene gerilski rat protiv pobjedničke partizanske vojske i njene vlasti, ali je to odbila velika većina sudionika.
Uvečer 7. svibnja 1945. godine generalpukovnik Löhr telefonom je obavijestio Pavelića (koji je tada u povlačenju sa svojim Glavnim stanom stigao do Rogaške Slatine) da će Njemačka sutradan potpisati opću kapitulaciju i da njemu, Paveliću, prepušta zapovjedništvo nad oružanim snagama NDH. Ujutro, 8. svibnja, Pavelić je u Rogaškoj Slatini sazvao sastanak Glavnog stana, kojem su prisustvovali i njemački poslanik u NDH Siegfried Kasche i ministar vojske NDH, viceadmiral Nikola Steinfel. S tog sastanka ne postoji zapisnik, a
| Kolone izbjeglica zakrčile su ceste. Od iznemoglosti mnogi su zaostajali, a brojni su pokušavali pobjeći iz vojne kolone
|
Zaključak je bio da će i vojska NDH kapitulirati, ali samo pred britanskim i američkim trupama, “kako bi se izbjeglo da budu zarobljene od ruskih ili Titovih snaga”. Na istome sastanku Pavelić je imenovao generala Vjekoslava Maksa Luburića zapovjednikom hrvatske vojske i povlačenja, što je bio Pavelićev posljednji čin kao poglavnika NDH. Zatim je s nevelikom pratnjom napustio svoj Glavni stan i vojsku, preko Maribora se odvezao u Austriju i, presvučen u civilno lovačko odijelo, nakon desetodnevnog tumaranja kroz austrijske šume i Alpe, dospio je do unaprijed pripremljenog pribježišta u seocetu Leingreith u sjeverozapadnoj Austriji, gdje ga je već više tjedana čekala njegova obitelj.
Prethodnih dana u Zagrebu su se sa svih strana u bujicama slijevale kolone vojske, civila, stoke i kola, o čemu svjedoči stalni partizanski pregovarač Boris Bakrač (1912. - 1989.), koji je kao partizan 6. svibnja sa specijalnom misijom ušao u Zagreb kako bi s njemačkim predstavnicima pregovarao o razmjeni zarobljenika. Podrobnije o tome piše i više sudionika tih zbjegova, npr. u knjizi “Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda” (urednik Vinko Nikolić).
Povlačenje prema Koruškoj
U noći 5. na 6. svibnja sve jedinice Oružanih snaga NDH dobile su naredbu da se povlače prema Celju. Povlačenje se odvijalo na tri glavna pravca: najveća kolona iz Zagreba preko Novih Dvora i Rogaške Slatine, druga kolona pravcem Samobor - Brežice - Zidani Most - dolina Savinje - Celje i treća kolona iz sjeverne Hrvatske preko Varaždina, Ivanca, Đurmanca i Rogateca. Vojnim kolonama pridružila se masa civilnih izbjeglica - ustaške obitelji i drugi privrženici vlasti NDH, građani koji iz raznih razloga nisu htjeli dočekati novu vlast.
Prometnice su bile zakrčene kamionima i osobnim automobilima, zaprežnim vozilima, konjima i drugom stokom koju su izbjegli seljaci vukli za sobom. Mnogi su bili obmanuti tješiteljsko-promidžbenim krilaticama “da ćemo se u najduljem roku od 48 sati susresti s Englezima i staviti im se na raspolaganje”, pa su u velikom broju kretali i pješice. Od iznemoglosti i gladi mnogi su zaostajali, a brojni pokušavali pobjeći iz vojne kolone, najviše oni koji su posljednjih tjedana bili prisilno mobilizirani u HOS. Kad bi takve uhvatili, ustaški pratioci kažnjavali su ih na licu mjesta, strijeljanjem. O čemu, među ostalima, podrobno svjedoči Stanko Lasić u svojim “Autobiografskim zapisima”.
Koliko je ukupno bilo vojnika i civila, ne zna se točno, jer emigrantski krugovi nisu raspolagali s autentičnom dokumentacijom i težili su proizvoljnom uvećavanju brojki, dok je komunistička literatura ili o tome šutjela ili bila sklona brojčanom umanjivanju, osobito kad se radilo o broju izbjeglog civilnog pučanstva. Prema novijim stručnim procjenama o brojnom stanju vojske NDH, prvi put temeljito zasnovanima na uvidu u onovremenu autentičnu dokumentaciju, u tim kolonama koje su se u prvoj polovici svibnja 1945. iz Hrvatske povlačile kroz Sloveniju prema Austriji moglo je biti oko 100.000, a najviše 116.000 vojnika.
O broju civilnih izbjeglica koji su se pridružili vojnim kolonama, procjene preživjelih svjedoka vrlo su disparatne, a relevantnih izvornih dokumenata nema. Ipak, analizom opisa u sjećanjima preživjelih može se zaključiti da je civila bilo znatno manje nego vojske, vjerojatno ne više od 50.000 do 60.000 ljudi. Kada se svi ti podaci zbroje, ispada najrealnija procjena da je u izbjegličkoj koloni koja je kretala iz Hrvatske moglo biti oko 150.000 osoba. Kolona je bila duga između 45 i 65 km.
Istovremeno, cestama kroz Gorenjsku, od Ljubljane i Kranja prema Austriji, na pravcu prema Železnoj Kapli (Bad Eisenkappel) i Celovcu (Klagenfurtu), povlačilo se oko 17.000 slovenskih domobrana (belogardista), srpskih ljotićevaca, četnika i manja skupina vojnika NDH, zajedno s oko 10.000 slovenskih civilnih izbjeglica. Na cijelom tom području sjeveroistočne Slovenije između Save i Drave prvih dana svibnja 1945. bilo je još oko 300.000 vojnika i oficira njemačke armijske grupe E (“Jugoistočni front”) pod komandom generalpukovnika Löhra koji je svoj štab smjestio u Polzeli nedaleko Celja.
Te su jedinice, sa svojim motornim vozilima, artiljerijom, komorama i drugom opremom prisvajale prednost na svim putevima prema sjeveru i time bitno usporavale kretanje oružanih snaga NDH i pratećih civila iz Hrvatske. Dio tih njemačkih jedinica već se prije 9. svibnja uspio prebaciti u Austriju, a s preostalima na tlu Slovenije slovenski su partizani od 9. do 13. svibnja na raznim lokacijama pregovarali o kapitulaciji. Neke formacije SS-a i neke druge borbenije jedinice odbile su položiti oružje i kroz borbe, često i teške gubitke, probile su se do Austrije, dok je većina nakon stanovitih oklijevanja i odgađanja ipak kapitulirala. Navodno se radi o 84.453 njemačka vojnika, podoficira i oficira, koji su tih dana u Sloveniji snaga NDH krenula je od Celja prema Dravogradu, u nadi da će se prelaskom dravskoga mosta naći bliže Austriji
| Gla
vnina oružanih
|
Spaliti Celje
Nakon četverodnevnog mukotrpnog povlačenja kaotična kolona oružanih snaga NDH i civila koji su ih pratili 9. i 10. svibnja postupno je pristizala do Celja. Izuzev nekoliko manjih okršaja, dotad nije bilo borbi s partizanima, jer su jake partizanske snage, divizije i korpusi tek tih dana s raznih strana pristizale u područje Zagreba, Varaždina i Brežica. Lokalni partizanski odredi bili su preslabi da se suprotstave cijeloj vojsci NDH u povlačenju.
Nije bilo vatrenih okršaja ni u samome Celju 9. svibnja, kad su se tu prvi put licem u lice srele prethodnica oružanih snaga NDH s lokalnim partizanima koji su već bili zaposjeli vlast u gradu. Došlo je do pregovora, koji su potrajali i idućeg dana, 10. svibnja. Pod prijetnjama stostruko brojnijih jedinica NDH da će spaliti cijelo Celje, predstavnici malobrojnih lokalnih partizana potpisali su sporazum po kojem su jedinice NDH i civili koji su ih pratili dobili slobodan prolaz kroz Celje prema sjeveru (u pravcu Frankolova).
S druge strane, partizani i građani Celja dobili su jamstvo da jedinice u prolazu neće počiniti nikakav prepad ili pljačku. Izuzev nekoliko incidenata, sporazum su obje strane poštovale, ali samo do pred jutro 11. svibnja, kada su sjeverno i sjeverozapadno od Celja započeli najprije manji vatreni okršaji, a zatim i teške bitke s obostrano velikim gubicima. Istovremeno, zaredali su i okršaji u samome gradu Celju, gdje su pristigla partizanska pojačanja zarobljavala i razoružavala zaostale njemačke, ustaško-domobranske i četničke jedinice, vršila “čistke” u gradu i uspostavila logor za zarobljenike i uhićenike.
Luburićeva autobiografija
U tek oslobođenom Zagrebu, 9. svibnja, predstavnik Generalštaba Jugoslavenske armije general major Rade Hamović održao je sastanak sa zapovjednicima Prve, Druge i Treće armije JA s ciljem da se “razradi plan za likvidiranje neprijateljske grupacije u severozapadnom delu Jugoslavije”. Treća armija, slovenska 14. divizija i neki slovenski lokalni odredi dobili su zadatak da prepriječe puteve prema Austriji, Prva armija da zatvori obruč i napadne s istočne strane, a Druga armija s južne. Jedan izvrsno opremljen i naoružan motomehanizirani odred Četvrte armije iz Trsta već je stigao dolinom Soče, preko
| Prometnice su zakrčili Nijemci koji su se povlačili, pa su se vojska NDH i civili polako kretali, što je omogućilo Jugoslavenskoj armiji da zatvori obruč
|
Prolaskom oružanih snaga NDH kroz Celje tri dana je rukovodio general Luburić, ali dalje nije nastavio s tom vojskom iako je od 8. svibnja bio njen vrhovni zapovjednik. Sukladno njegovoj ranijoj najavi Paveliću da se neće predati nikome, ni partizanima ni Britancima, Luburić je 11. svibnja, kada je prošao Celje, sa samo dva pratioca krenuo šumama natrag prema Hrvatskoj. U zapisu “Povlačenje hrvatske vojske prema Austriji” i u drugim autobiografskim iskazima Luburić opisuje kako se nekoliko dana skrivao i oporavljao od rana u Zagrebu, pa je na Papuku sve do jeseni vodio jednu gerilsku grupu “križara”, da bi zatim s krivotvorenim ispravama preko Mađarske, Austrije, Italije i Francuske dospio u Španjolsku. Vodeći generali HOS-a izabrali su 11. svibnja generala Ivu Herenčića za zapovjednika glavne grupacije vojske u povlačenju.
Glavnina oružanih snaga NDH nakon Celja krenula je prema Dravogradu, u nadi da će se tamo, prelaskom dravskoga mosta, naći na najbližem putu prema Austriji, gdje se namjeravala predati britanskim vojnim jedinicama koje su već stigle u južnu Austriju. Zbog kaotične dezorganizacije i drugih prepreka, a najviše zbog neprohodnosti prometnica koje je zakrčila njemačka vojska, povlačenje vojske NDH zajedno s civilima koji su je pratili odvijalo se krajnje polagano, s mnogim zastojima, što je jedinicama JA dalo vremena da od 10. do 12. svibnja sasvim zatvore obruč. “Da nije bilo tih Nijemaca, mi smo mogli stići posve lako u englesku zonu i izbjeći partizanski obruč oko nas” - napisao je jedan od sudionika u povlačenju.
Prije nego što je obruč zatvoren, u Austriju je uspjela izbjeći većina ministara Vlade NDH i dio najviših vojnih dužnosnika, dan poslije njih (8. svibnja) poglavnik Pavelić s manjom pratnjom, a dan-dva poslije njega i dvije ili tri veće skupine vojnika s civilima koji su ih pratili, ukupno oko 3000 ljudi. Pod vodstvom ustaških generala Ante Moškova (1911. - 1948.) i Tomislava Rolfa (1899. - 1945., poznatog po važnoj ulozi u prikupljanju srpskih seljaka za pokolj u glinskoj crkvi u ljeto 1941.) te su se skupine 9. i 10. svibnja prebacile preko dravogradskog mosta prije nego su ga partizani zaposjeli, pa lijevom obalom Drave dospjele do Labota (Lawamünda) i na cesti prema Wolfsbergu predale se Britancima.
Lokalni britanski zapovjednik tretirao ih je vrlo korektno, kao vojne zarobljenike, ali ih je 19. svibnja, po višoj naredbi, ipak vratio preko granice i izručio predstavnicima JA. Ipak, namjerno ležernim nadzorom nad zarobljenicima britanski je oficir omogućio većini njih da prije izručenja pobjegnu u obližnje austrijske šume, pa je partizanima izručena samo manjina, a general Rolf počinio je samoubojstvo.
Izručenje vlastima
Odvojene od glavne kolone, dvije skupine oružanih snaga NDH i civila koji su ih pratili, zajedno s oko 200 slovenskih domobrana i četnika, ukupno više od 2000 ljudi, probilo se 11. i 12. svibnja iz Gornjosavinske doline (Solčava) preko 1300 metara visokih planinskih staza Karavanki u Austriju, u Bad Eisenkappel (Železnu Kaplu). Tu su iznenadili malobrojnu lokalnu jedinicu slovenskih partizana, ali do vatrenih okršaja nije došlo jer je nakon višesatne napetosti i neizvjesnih pregovora postignut nenapisan sporazum o nenapadanju i mirnom prolazu. Dio prebjeglih ustaša razbježao se po obližnjim šumama i brdima, a dio se zajedno s belogardistima, četnicima i civilima koji su ih pratili predao Britancima, koji su ih sproveli u logor Viktring kod Celovca (Klagenfurta). Dva tjedna kasnije gotovo svi su izručeni jugoslavenskim vlastima.
Ivo Goldstein