RIJEKA - Često ponavljanje fraza kako cesta život znači ovih je dana u Rijeci poprimila sasvim suprotno značenje. Naime, pred naletom teške građevinske mehanizacije pokleknuo je jedan od vizualnih simbola istočnog dijela Rijeke - stari sušački kolodvor.
Sušački je kolodvor uklonjen kako bi napravio mjesta za prolazak ceste D-404 koja će u budoćnosti spajati područje luke s istočnim dijelom riječke zaobilaznice.
Iako je ideja o podizanju željezničke postaje na Brajdici pokrenuta još krajem 19. stoljeća, Sušačani su desetljećima morali voditi borbu s vlastima da se sagradi kolodvor. U razdoblju prije Drugog svjetskog rata, tada samostalni grad Sušak, imao je oko 15 tisuća stanovnika i za daljnji gospodorski razvoj izgradnja kolodvora bila je nužna.
Unatoč tome, sušački je koldvor podignut tek 1939. godine, a zanimljivo je da je njegova gradnja izazivala podjednake kontroverze kao i njegovo današnje rušenje. Naime, središnja vlast u Beogradu, odnosno tadašnje Ministarstvo saobraćaja, projekt gradnje izabrali su bez javnog natječaja i bez konzultacija s lokalnom vlašću glede pitanja izgleda kolodvora.
Upravo je vanjski izgled, koji se temeljio na kopiranju opatijskih vila i pansiona koje su austrijski arhitekti gradili u Opatiji, izazivao ponajviše negodovanja tadašnjih Sušačana.
Kopija opatijskih vila
Projekt sušačkog kolodvora izradila je Leposava Bimić iz Generalne direkcije državnih željeznica iz Beograda.
Prema mišljenju povjesničarke umjetnosti Julije Lozzi-Barković takav je izgled, prema uzoru na riječku historicističku arhitekturu i objekte poput riječke ribarnice s crvenom opekom, arkadama i tornjevima, očito imponirao centralnoj vlasti u Beogradu, no istodobno je iritirao lokalno stanovništvo.
Zgrada je bila kopija inozemnih vila i dvoraca, što je u tadašnjem Sušaku sa stilske strane bilo deplasirano. Lozzi-Barković smatra da je građevina odraz kompleksa tadašnje države koja je svoje uzore u arhitekturi pronašla u Austro-Ugarskoj monarhiji.
Kompleks željezničke postaje u Sušaku sastoji se od tri dijela - središnje putničke čekaonice s tornjevima, upravne zgrade u “L- obliku” te manje vile koja zapravo predstavlja kraljevsku čekaonicu. Reprezentativno pročelje zgrade za putnike te objekta za službene prostorije pružaju se prema gradu, a u planu je bio i veliki restoran kojem bi se pristupalo ispod arkadnog trijema.
Pročelja su obložena crvenom opekom, a kutovi pojačani kamenim blokovima. Objekt se koloritom i oblikom nadovezuje na riječku komunalnu infrastrukturu.
Skladišni prostor
Početak rata i povijesne prilike koje su uslijedile, dovele su do toga da postaja zapravo nikada nije u potpunosti dovršena niti je ikada bila u svojoj pravoj funkciji. Svoj je smisao kolodvor izgubio u onom trenutku kada je Sušak izgubio status samostalnog grada.
Tijekom godina “opkolila” su ga skladišta drva i ostala lučka postrojenja, a njegov smještaj na samom ulazu u kontejnerski terminal sklonili su pogled Riječana na tu neobičnu zgradu. S vremenom je objekt propadao, bivao sve zapušteniji i derutniji, a na kraju zgrada je očito postala suvišna i ovih je dana počelo njeno rušenje.
Većina stručnjaka i povjesničara umjetnosti slaže se da građevina sama po sebi nema veliku arhitektonsku vrijednost, zbog čega je vjerojatno konztervatori nisu nikada niti zaštitili kao kulturno dobro, ali također se ističe kako je zbog svoje zanimljivosti trebala biti sačuvana.
- Mislim da je šteta što je kolodvor na kraju srušen. Kompleks sušačkog kolodvora djeluje kao cjelina i ima zanimljivu priču, ne samo o gradnji, već i o odnosu Sušaka i Rijeke kao tada razdvojenih gradova. Mogao se tamo urediti manji muzejski prostor s temom Sušaka i Rijeke ili, primjerice, akvarij poput onoga u Trstu - smatra Julija Lozzi-Barković.
Iako nema sumnje da je razvoj cestovne infrastrukture od posebnog značaja za Rijeku, kompromis se mogao postići, primjerice mogla se drugačije postaviti trasa ceste D-404. Osim toga, gradska vlast planira na prostoru obližnje Delte izgraditi i urediti središnji gradski park veličine četiri hektara, u koji se sasvim sigurno mogao uklopiti i stari željeznički kolodvor.
- Očito je iz izjava građevinskih inženjera da se trasa mogla drugačije postaviti. Ipak, nespretnošću i rekao bih nezainteresiranošću, kolodvor je srušen, što je velika šteta, iako je zgrada više slikovita nego arhitektonski važna - smatra ravnatelj Muzeja grada Rijeke Ervin Dubrović.
Nezainteresiranost
Izgleda da je nezainteresiranost ključni problem u pitanju sušačkog nebodera. Gradska se vlast ograđivala od problema argumentima kako je riječ o području pod nadležnošću Lučke uprave i da je zaštitu moglo napraviti Ministarstvo kulture.
Konzervatorski odjel svih ovih godina nije reagirao unatoč zahtjevu Društva povjesničara umjetnosti da se kolodvor registrira kao kulturno dobro, a dio krivnje snose i sami građani Rijeke sa svojom poslovičnom inertnošću i pasivnošću pa se tako na nedavni prosvjed u povodu rušenja skupila tek šačica entuzijasta.
- Riječani su gosti u svome gradu - smatra Aleksandar V. Božić iz građanske inicijative GRINDE, dodajući kako mu je kao građaninu strašno gledati proces rušenja kolodvora.
- Riječ je o jednom od vizualnih simbola Sušaka, koji se bez obzira na sve morao sačuvati - zaključuje Božić. Inače, građanska inicijativa GRINDE nedavno je sastavila ironični Manifest riječkog destruktivizma čija je osnovna misao “Ne ostavljajmo za sutra ono što možemo srušiti danas!”.
Sušački kolodvor tako neće doživjeti sudbinu lučkih skladišta, odnosno jedinstvenog kompleksa Metropolis koji je od rušenja spašen u posljednji tren intervencijom Ministarstva kulture. Sušački kolodvor, na žalost, nije bio te sreće.
- Prema mojoj procjeni, uništeno je materijala u vrijednosti od pola milijuna eura. Rušenje ovog kolodvora je zločin prema kulturi - smatra Kljun.
Prilikom rušenja sušačkog kolodvora pojavila se inicijativa da se barem dio građevine sačuva.
Naime, prema riječima inženjera Josipa Berečkog, za prolazak ceste dovoljno je srušiti dvije trećine objekta, a sjeverni toranj i sjeverno pročelje ne moraju biti rušeni.
- Pitanje je može li taj dio sam ostati. To treba projektno riješiti i onda će se vidjeti je li moguće taj dio ipak sačuvati - rekao nam je inženjer Berečki.
Jasmin Đečević/EPEHA
Sušački je kolodvor uklonjen kako bi napravio mjesta za prolazak ceste D-404 koja će u budoćnosti spajati područje luke s istočnim dijelom riječke zaobilaznice.
Iako je ideja o podizanju željezničke postaje na Brajdici pokrenuta još krajem 19. stoljeća, Sušačani su desetljećima morali voditi borbu s vlastima da se sagradi kolodvor. U razdoblju prije Drugog svjetskog rata, tada samostalni grad Sušak, imao je oko 15 tisuća stanovnika i za daljnji gospodorski razvoj izgradnja kolodvora bila je nužna.
Unatoč tome, sušački je koldvor podignut tek 1939. godine, a zanimljivo je da je njegova gradnja izazivala podjednake kontroverze kao i njegovo današnje rušenje. Naime, središnja vlast u Beogradu, odnosno tadašnje Ministarstvo saobraćaja, projekt gradnje izabrali su bez javnog natječaja i bez konzultacija s lokalnom vlašću glede pitanja izgleda kolodvora.
Upravo je vanjski izgled, koji se temeljio na kopiranju opatijskih vila i pansiona koje su austrijski arhitekti gradili u Opatiji, izazivao ponajviše negodovanja tadašnjih Sušačana.
Kopija opatijskih vila
Projekt sušačkog kolodvora izradila je Leposava Bimić iz Generalne direkcije državnih željeznica iz Beograda.
Prema mišljenju povjesničarke umjetnosti Julije Lozzi-Barković takav je izgled, prema uzoru na riječku historicističku arhitekturu i objekte poput riječke ribarnice s crvenom opekom, arkadama i tornjevima, očito imponirao centralnoj vlasti u Beogradu, no istodobno je iritirao lokalno stanovništvo.
Zgrada je bila kopija inozemnih vila i dvoraca, što je u tadašnjem Sušaku sa stilske strane bilo deplasirano. Lozzi-Barković smatra da je građevina odraz kompleksa tadašnje države koja je svoje uzore u arhitekturi pronašla u Austro-Ugarskoj monarhiji.
Kompleks željezničke postaje u Sušaku sastoji se od tri dijela - središnje putničke čekaonice s tornjevima, upravne zgrade u “L- obliku” te manje vile koja zapravo predstavlja kraljevsku čekaonicu. Reprezentativno pročelje zgrade za putnike te objekta za službene prostorije pružaju se prema gradu, a u planu je bio i veliki restoran kojem bi se pristupalo ispod arkadnog trijema.
Pročelja su obložena crvenom opekom, a kutovi pojačani kamenim blokovima. Objekt se koloritom i oblikom nadovezuje na riječku komunalnu infrastrukturu.
Skladišni prostor
Početak rata i povijesne prilike koje su uslijedile, dovele su do toga da postaja zapravo nikada nije u potpunosti dovršena niti je ikada bila u svojoj pravoj funkciji. Svoj je smisao kolodvor izgubio u onom trenutku kada je Sušak izgubio status samostalnog grada.
Tijekom godina “opkolila” su ga skladišta drva i ostala lučka postrojenja, a njegov smještaj na samom ulazu u kontejnerski terminal sklonili su pogled Riječana na tu neobičnu zgradu. S vremenom je objekt propadao, bivao sve zapušteniji i derutniji, a na kraju zgrada je očito postala suvišna i ovih je dana počelo njeno rušenje.
Većina stručnjaka i povjesničara umjetnosti slaže se da građevina sama po sebi nema veliku arhitektonsku vrijednost, zbog čega je vjerojatno konztervatori nisu nikada niti zaštitili kao kulturno dobro, ali također se ističe kako je zbog svoje zanimljivosti trebala biti sačuvana.
- Mislim da je šteta što je kolodvor na kraju srušen. Kompleks sušačkog kolodvora djeluje kao cjelina i ima zanimljivu priču, ne samo o gradnji, već i o odnosu Sušaka i Rijeke kao tada razdvojenih gradova. Mogao se tamo urediti manji muzejski prostor s temom Sušaka i Rijeke ili, primjerice, akvarij poput onoga u Trstu - smatra Julija Lozzi-Barković.
Iako nema sumnje da je razvoj cestovne infrastrukture od posebnog značaja za Rijeku, kompromis se mogao postići, primjerice mogla se drugačije postaviti trasa ceste D-404. Osim toga, gradska vlast planira na prostoru obližnje Delte izgraditi i urediti središnji gradski park veličine četiri hektara, u koji se sasvim sigurno mogao uklopiti i stari željeznički kolodvor.
- Očito je iz izjava građevinskih inženjera da se trasa mogla drugačije postaviti. Ipak, nespretnošću i rekao bih nezainteresiranošću, kolodvor je srušen, što je velika šteta, iako je zgrada više slikovita nego arhitektonski važna - smatra ravnatelj Muzeja grada Rijeke Ervin Dubrović.
Nezainteresiranost
Izgleda da je nezainteresiranost ključni problem u pitanju sušačkog nebodera. Gradska se vlast ograđivala od problema argumentima kako je riječ o području pod nadležnošću Lučke uprave i da je zaštitu moglo napraviti Ministarstvo kulture.
Konzervatorski odjel svih ovih godina nije reagirao unatoč zahtjevu Društva povjesničara umjetnosti da se kolodvor registrira kao kulturno dobro, a dio krivnje snose i sami građani Rijeke sa svojom poslovičnom inertnošću i pasivnošću pa se tako na nedavni prosvjed u povodu rušenja skupila tek šačica entuzijasta.
- Riječani su gosti u svome gradu - smatra Aleksandar V. Božić iz građanske inicijative GRINDE, dodajući kako mu je kao građaninu strašno gledati proces rušenja kolodvora.
- Riječ je o jednom od vizualnih simbola Sušaka, koji se bez obzira na sve morao sačuvati - zaključuje Božić. Inače, građanska inicijativa GRINDE nedavno je sastavila ironični Manifest riječkog destruktivizma čija je osnovna misao “Ne ostavljajmo za sutra ono što možemo srušiti danas!”.
Sušački kolodvor tako neće doživjeti sudbinu lučkih skladišta, odnosno jedinstvenog kompleksa Metropolis koji je od rušenja spašen u posljednji tren intervencijom Ministarstva kulture. Sušački kolodvor, na žalost, nije bio te sreće.
- Prema mojoj procjeni, uništeno je materijala u vrijednosti od pola milijuna eura. Rušenje ovog kolodvora je zločin prema kulturi - smatra Kljun.
Prilikom rušenja sušačkog kolodvora pojavila se inicijativa da se barem dio građevine sačuva.
Naime, prema riječima inženjera Josipa Berečkog, za prolazak ceste dovoljno je srušiti dvije trećine objekta, a sjeverni toranj i sjeverno pročelje ne moraju biti rušeni.
- Pitanje je može li taj dio sam ostati. To treba projektno riješiti i onda će se vidjeti je li moguće taj dio ipak sačuvati - rekao nam je inženjer Berečki.
Dio kolodvora neće biti srušen?
|
Jasmin Đečević/EPEHA