Salazar i Tito, diktatori koji su još uvijek voljeni

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 27.03.2007. u 23:14

Prije nekoliko godina jedan je domaći politički tjednik organizirao veliku anketu u kojoj su čitatelji birali najvećeg Hrvata u povijesti. Kad čovjek gleda sva ta ušata U i svastike po zidovima, to ne bi očekivao - ali ipak, u anketi je uvjerljivo pobijedio Josip Broz Tito. Činjenica da je jedan diktator glatko pobijedio u takvom nadmetanju nije, međutim, kod nas izazvala čak ni osobitu prepast.

Pokojni komunistički velmoža, napokon, u Zagrebu ima sasvim lijep trg, a u svijesti malih ljudi odavno već ima status novog kralja Matijaša koji "otkad spi, pravice više ni". Uostalom, pučka je mudrost već odavno spjevala epigram: "Tito je krao/al' i nama dao", koji ima i svoju narkomansku verziju: "Kad je bilo Tita/bilo je i šita".

No, čini se da Hrvati i Jugoslaveni nisu jedinstveni po svojoj nostalgiji za pokojnim despotima. Slično nagnuće, izgleda, pokazuju i Portugalci. Kako javlja AP, portugalska je publika u anketi na javnoj portugalskoj radioteleviziji proglasila "najvećim Portugalcem u povijesti" Antonija de Oliveiru Salazara (1889. - 1970.), diktatora koji je čvrstom rukom i nedemokratski vladao Portugalom od 1932. do smrti 1970. Salazar, čiji se režim srušio samo četiri godina nakon njegove smrti, dobio je u TV anketi 41 posto glasova, a drugo je mjesto zauzeo njegov krvavi protivnik, komunistički vođa Alvaro Cunhal sa 19 posto. Vasco da Gama, čovjek koji je oplovio Afriku i jedini Portugalac (uz Figa i Pauletu) za kojeg u nas znaju i djeca, na listi je bio tek deveti. Magalhaes (ili - Magellan), pomorac koji je prvi oplovio svijet, nije ušao ni u deset.

Frapantna podudarnost između dvije ankete načinjene na dva kuta južne Europe nije tako slučajna kako se čini. Naizgled, Tito i Salazar kao da nemaju sličnosti. Jedan od njih bio je komunist do srži, drugi katolički fanatik. Tito je bio vojni protagonist Drugog svjetskog rata, Salazar se iz tog rata lukavo izmigoljio tako što je igrao na neutralnost, Amerikancima puštao korištenje vojnih baza, a Nijemcima prodavao strateške kovine.

Salazar i Tito bili su drukčiji i po podrijetlu i temperamentu. Tito je bio neobrazovan, ratni vođa ponikao iz sukoba, državnik sklon riziku i konfliktu, hedonist koji je volio sjaj, čast i pažnju. Salazar je bio obrazovani tehnokrat, na vlast je došao puzeći, po malo, s mjesta ministra financija. Kao političar je bio ziheraš koji je izbjegavao sukob, a po temperamentu atipični diktator: introvert, asket, mrzio je javna pojavljivanja i TV nastupe, a građani su jedva znali kako izgleda. Ipak, dvojica velmoža s juga Europe imali su i sličnosti.

Obojicu je na vlasti držao čvrsti represivni sustav - prvog OZNA, drugog tajna policija PIDE. Obojicu su podržavali pragmatični Amerikanci: Portugal je bio jedina diktatura u članstvu NATO-a, a Jugoslavija jedini komunistički partner. Obojicu su u smrt ispratili počasnim pogrebnim vlakom, a za njima su ridali milijuni.

Obojica nisu znala naći način kako da ih njihov sustav nadživi pa su se oni skoro nakon njihovih odlazaka raspali. Obojica su na svoj način bili projekcije želja dvaju konfrontiranih ideoloških svjetova. Zapadna salonska ljevica u Titu je vidjela uzor kako je komunizam mogao biti dobar da ga nisu kidnapirali ruski siledžije.

U Salazaru je Katolička crkva vidjela primjer kako je fašizam mogao biti dobar, da luđak Hitler nije stao Židove trpati u logore. Za bradate zapadne marksiste Jugoslavija je bila obrazac utopije. Za predkoncilsku, a kod nas dijelom i današnju crkvu, takav je obrazac Salazar.

Ipak, ljudi koji su u Hrvatskoj i Portugalu glasovali za dvojicu velmoža, nisu ni čupavi šezdesetosmaši ni kardinalski zbor. To su obični tokari, frizerke, trgovci. Što je njih navelo da se s takvom toplom nostalgijom sjećaju dvojice autokrata, onog kojem su pjevali da je Svjetlost i Vječnost, i onom koji je nosio titulu Ungido de Deus (Odabran od Boga)? Odgovor očito ne može biti jednostavan, ali ako ga se može svesti na dvije riječi, onda mora da su te dvije riječi - sigurnost i izvjesnost.

Nakon ankete, AP je intervjuirao više lisabonskih građana/ki. Jedna od njih, 77-godišnja Maria Alice Oliveira, kaže: "Ljudi moje dobi sjećaju se kako je Salazar donio stabilnost, ekonomski rast, kako nas je izbavio od Drugog svjetskog rata." Mnogo mlađi Jose Alves Mota veli: "Dosta nam je nedostatka vrijednosti. Salazar je pojam poštenja i ispravnosti." Slične biste rezultate jamačno čuli i kod nas. "Osigurao nam je prvi put u povijesti 45 godina mira", rekli bi.

 "Svatko je imao posao i mogao dobiti stan". "Bio si siguran u sutra". U jednom talijanskom dokumentarcu, autor intervjuira više bogatih talijanskih vinarskih dinastija. Nakon nekoliko rečenica svakom od sugovornika ispadne lijepa riječ za Mussolinija. "U njegovo doba nisu kasnili vlakovi", kažu dvojica ili trojica, neovisno jedan o drugom. Kod nas je predmet takve fascinacije pošta.

 U doba Tita, reći ću i ja, od Splita do Zagreba putovala je jedan dan. Danas putuje tri, pod uvjetom da uopće stigne. "Bilo je reda", jednoglasno tako kliče južna Europa. Nije bilo grafita, furešti, droge. Ali - najvažnije - bilo je posla i budućnost je bila izvjesna. Jer, i u Hrvatskoj i u zapadnoj Europi ušli smo u doba u kojem je sve manje izvjesnosti. Danas jesi, sutra nisi.

Nema više stalnog posla, nema sinekura, stalno se moraš mijenjati, učiti, a opet možeš završiti na gubitničkoj strani. Na sjeveru Europe, ljudi se sjećaju Velike Mame koja se zvala država blagostanja i pate što su ih otrgli od njenih skuta. Umjesto Mame, jug ima Velike Tate - voljene diktatore.


Jurica Pavičić

Izdvajamo