Sin Marine Nuić: Tužim državu jer su mi merčepovci ubili majku

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 15.07.2006. u 20:30

Kristijan Zoričić ima 26 godina. Oženjen je i otac godinu dana starog dječaka. U Rijeci je završio večernju školu, ugostiteljski smjer. Radi kao konobar u jednom zagrebačkom restoranu. Živi kao i većina prosječnih Hrvata njegovih godina i naobrazbe. Trudi se što bolje sviti obiteljsko gnijezdo, a dio slobodnog vremena provodi s prijateljima.

Kristijan je sin Marine Nuić, jedne u nizu žrtava Muniba Suljića, Siniše Rimca, Igora Mikole, Mire Bajramovića i drugih momaka Tomislava Merčepa koje je hrvatska javnost dobro upoznala po krvavom tragu koji su ostavili iza sebe. Marina Nuić je i sama ušla u rezervni sastav MUP-a, da bi nakon nekog vremena doživjela jednu od najgorih sudbina koje su pripadnici Merčepove postrojbe priuštili svojim žrtvama. Njezino tijelo nikada nije pronađeno, a nikada nisu rasvijetljenje ni okolnosti pod kojima je ubijena. O majčinoj sudbini Kristijan zna koliko i novinari jer je gotovo sve što zna, saznao iz medija.

Marina je u vrijeme početka rata u Hrvatskoj bila politički angažirana u HDS-u Marka Veselice. Prema nekim informacijama, od Josipa Perkovića je dobila pištolj. Takav se poklon navodno dijelio svim stranačkim čelnicima, ali u Merčepovoj jedinici je, prema tim pričama, bila proglašena špijunkom i optužena da je planirala atentat na Merčepa. Prema informacijama dostupnim javnosti, odvedena je na Zagrebački velesajam gdje je mučena i silovana. Potom su je odveli na Pakračku Poljanu i ubili. Prema nekim tvrdnjama, pokopana je u Janjoj Lipi, ali je njezin leš ubrzo premješten. Nedavno se pojavila i priča da je njezino tijelo, kao navodno i tijelo Saše Antića, prebačeno na zagrebačku Šalatu i kremirano kako bi se zauvijek sakrio trag zločina.

Munib Suljić zna sve. On zna gdje je tijelo moje mame, ali ne vjerujem da će reći, rekao je Kristijan koji tijekom razgovora s nama nije ni znao da je Suljić u toliko teškom zdravstvenom stanju da liječnici tužiteljma nisu dopustili razgovor s njim
Ime Marine Nuić spominje se u već požutjelim spisima Državnog odvjetništva iz vremena kada su bili slabi i bezuspješni pokušaji da se pripadnicima Merčepove postrojbe sudi za zločine. No, čak je i tada Marina Nuić samo usputno spomenuta, ali njezina sudbina nikada nije postala pravim interesom istrage. Suljić, Mikola, Rimac, Bajramović i Branko Šarić na kraju su pravomoćno osuđeni tek nedavno, i to samo za ubojstvo Antića.

U veljači ove godine glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću iz Haaga je stigao opsežan spis u kojemu su rezultati istrage protiv Tomislava Merčepa. Znalo se da je Haag protiv Merčepa vodio istragu za ratni zločin nad vukovarskim Srbima, no Bajić je najavio da će slučaj Merčep obuhvaćati i zločine na Velesajmu i Pakračkoj Poljani.

Kristijan ne polaže velike nade u to da bi u dokumentaciji pristigloj iz Haaga mogla biti rasvijetljena sudbina njegove majke. Jednako tako ne vjeruje ni da će proraditi savjest Munibu Suljiću, prijeratnom kriminalcu koji se početkom rata u Hrvatskoj priključio Merčepu i pod njegovom zaštitom, duboko u pozadini iza prve crte bojišnice, vodio svoj rat iz koristoljublja.

Naime, prije nešto više od mjesec dana Suljić (osuđen na 10 godina zatvora za Antićevo ubojstvo), dobrovoljno se predao Haagu i najavio želju za pokajništvom. Predaja je najvjerojatnije motivirana teškom bolešću i besparicom koje su ga pogodile u bijegu. U neimaštini, suočen s rakom pluća, Suljić je očigledno osjetio poriv da se osveti svojim nalogodavcima.

- Munib Suljić zna sve. On zna gdje je tijelo moje mame, ali ne vjerujem da će reći - izjavio je Kristijan koji tijekom razgovora s nama nije ni znao da je Suljić u toliko teškom zdravstvenom stanju da liječnici tužiteljma nisu dopustili razgovor s njim.

Iako ne vjeruje da će u slučaju njegove majke pravda nakon 16 godina, koliko je prošlo od njezina ubojstva, biti zadovoljena, Kristijan je odlučio tužiti državu. Prošlog je tjedna odvjetniku Anti Nobilu potpisao punomoć za zastupanje. - Ta priča nikada nije završena. A što sam stariji, više sam je svjestan i moram je završiti - kaže Kristijan koji, naglasio je to više puta tijekom razgovora, više od svega želi saznati gdje je majčino tijelo i pokopati je.

• Što bi bilo da je slučaj riješen?


- Bilo bi mnogo lakše. Ne toliko za mene, koliko za moje kod kuće. Za starce. Znate kakvi su starci.

Kristijan je 1991. godine, kada mu je majka ubijena, imao jedanaest godina. Roditelji su se do tada već razveli, ali su, kako kaže, ostali u dobrim odnosima i u kontaktu. Nakon razlaza s ocem majka se s Kristijanom preselila u roditeljski dom u Kraljevici, udaljen kilometar od kuće u kojoj su do tada živjeli. Radila je na aerodromu na Krku, a početkom rata aktivirala se u Veseličinoj stranci, a potom i oko izbjeglica.

Tako je, po Kristijanovu sjećanju, i došla u kontakt s Merčepom. U hotelu Praha bile su smještene izbjeglice, a među njima je bilo mnogo članova obitelji pripadnika Merčepove jedinice. Sjeća se da je s mamom odlazio u hotel, da su ondje bili Rukavina, njegova žena, djeca. Družio se s djecom koja su došla kao izbjeglice. U tom je hotelu mamu prvi put vidio u odori. Bila je to siva policijska odora na kojoj je bila oznaka rezervnog sastava MUP-a. Pamti da mu je bilo smiješno vidjeti mamu u odori.

Kristijan pamti i majčine odlaske u rat. Sjeća se i posljednjeg odlaska, ali ne pamti nikakve posebne detalje. Poljubila ga je i zagrlila kao i svaki put kada bi nekamo išla. Nakon desetak dana po napetosti u kući primijetio je da nešto nije u redu. Ipak, prvih mjesec dana nije shvaćao što se događa. Pitao je gdje je mama, ali mu nitko nije mogao reći. Onda je počeo osjećati da nešto nije u redu, počeo se bojati za nju, i na posljetku je shvatio da se više neće vratiti.

• Jeste li kad bili ljuti na majku što je išla u rat?

- Ne. Više sam bio ljut na sve drugo. Na nju nikada.

• Zar se niste pitali zašto nije, kao većina drugih majki, ostala kod kuće?


- Pitao sam se zašto je to s njom trebalo tako podlo završiti.

•A jeste li kad naišli na takve primjedbe okoline?

- Ima ljudi koji misle da je ženi mjesto kod kuće i u kuhinji. No, meni nikada to nitko nije izravno rekao. Zapravo se nikada nisam ni upuštao u razgovore o tome. A i na drugima sam vidio da se ustručavaju pričati o mojoj mami. A i što bi mi tko rekao? Kada ja nešto kažem, samo mi klimaju glavom.

Pa moja se obitelj borila za ovu državu. Među njima je bila i moja majka. Tata mi je cijeli rat bio u vojsci. Ujak mi je u policiji! Dida mi je Hrvatina! I ja volim Hrvatsku. Ali sam žrtva! Čega? Kriminala i koristoljublja, a ne rata
Stjecajem okolnosti Kristijan je upoznao nekoliko mladića iz Pakračke Poljane i zbližio se s njima. Kaže da su u vrijeme kada su se ondje događali zločini oni bili djeca kao i on, ali se živo sjećaju 1991. i 1992. godine. Kristijan nam je priznao da ih je u početku, ne otkrivajući tko je, navodio na to da pričaju o zbivanjima u Pakračkoj Poljani. Čuo je tako da su merčepovci bili strah i trepet jednako i Srbima i Hrvatima, i da su se pred njima zatvarali prozori. No, nije čuo ništa što mu već nije bilo poznato. Ni kada je znancima iz Pakračke Poljane rekao tko je, kao ni kada su se stvarno sprijateljili, nisu mu mogli ništa reći o majci.

Zbog načina na koji je ostao bez majke i života koji je uslijedio Kristijan sebe doživljava kao žrtvu. No, ne osjeća se jadno ili manje vrijedno. Kaže da je umjesto toga - ljutit. - Pa moja se obitelj borila za ovu državu. Među njima je bila i moja mater. Radila je za državu, a ne protiv države! Tata mi je cijeli rat bio u vojsci. Ujak mi je u policiji! Dida mi je Hrvatina! I ja volim Hrvatsku. Ali sam žrtva! Čega? Kriminala i koristoljublja, a ne rata - ogorčen je Kristijan jer će, kaže, zbog kriminalaca cijeli život nositi stigmu.  

Kad razmišlja o majci, u glavi ima dva filma. Jedan je onaj stvarni, život takav kakav jest. A drugi je život kakav je mogao imati da je majka ostala živa.
• Kakav bi bio taj život?

- Ne znam. Vjerojatno bi mi bilo mnogo lakše u svemu. Otac je bio u ratu, tako da praktično nisam imao ni oca ni majku. Očeva je majka bila živa do 1997. godine, a kada je umrla, osjetio sam se samim iako nisam bio sam. Imao sam drugu baku, didu, ujaka. No, ništa to ne može zamijeniti mater i oca. Više mater nego oca.

• Što bi bilo drugačije da je majka živa?

- Nije mi žao ničega u životu što je bilo. Ali, ipak bi bilo drugačije. Netko bi imao veću kontrolu nadamnom. Svašta sam radio. I što se smije i ne smije.

• Zapravo je nedostajala čvršća ruka?


- Da. Sve više to osjećam. Da sam imao majku, možda bih završio fakultet. Ovako sam jedva završio srednju školu.

Iako je tijekom razgovora, posebno u početku, nastojao ostaviti dojam da je više "tvrd" nego emotivan, Kristijan je, pričajući o majci, ispripovjedio da mu je bila bliska i jako dobra mama. Pamti kako ga je tjerala na učenje i da ga je ponekad isprašila po guzici, ali u sjećanju prevladava da je bila vedra i vesela osoba. - Da je ostala živa, vjerujem da bi mi danas bila više najbolja prijateljica nego mama. S obzirom na narav vedre i moderne žene (nipošto nije bila tip kućanice) i na to da je bila mlada, rodila me s 18 godina, mislim da bi to bilo realno - kaže Kristijan.

Nakon majčina ubojstva u kući se nije mnogo o tome govorilo. Kaže da je to bilo iz više razloga. Jedan je što ga je obitelj željela poštedjeti traume, a drugi je strah koji se uvukao u kuću nakon njezina ubojstva.

Strah, kaže, nije bio bezrazložan. Živo se sjeća kako se javio na telefon kada su njegovu ujaku upućivane prijetnje. - Prijetio je Rukavina. Tada je tužitelj Nuić nešto poduzimao, a on je to valjda povezao s nama. Sjećam se i da je policija hapsila Rukavinu - prisjeća se Kristijan.

Iako ne često, kaže da je ponekad baku, djeda i ujaka znao pitati za majku. No, nije bilo odgovora. Ono što su mu ukućani mogli reći mogao je pročitati u novinama. Što je bivao stariji, otvaralo se više pitanja. Danas mu je presudan samo odgovor na pitanje gdje je tijelo. Na blagdan Svih svetih odlazi na Mirogoj (dok je živio u Kraljevici išao je na groblje u Rijeci) i zapali svijeću. Ali ne voli ići na groblje. Osjeća se loše.  

 Kao najružniji događaj opisuje susret do kojeg je došlo kada je radio u jednom kafiću u Zagrebu. Konobario je, a onda je odjednom u kafić ušao Munib Suljić. - Gledao sam ga u oči. Nije znao tko sam. Užasno sam se naživcirao. Nisam ga mogao poslužiti. Izašao sam van. Svašta mi se motalo po glavi - rekao je Kristijan.

• Jesu li ostali zaposlenici u kafiću znali o čemu se radi?

- Ne. Nisu. Samo sam im rekao da moram ići.

• A što se dogodi kad čovjek nakon takvog susreta ostane sam sa sobom?


- Ništa. Pregrizi i šuti. Otiđi u birc, popij litru vina i idi doma spavati. Čekaj da prođe.

Tako je Kristijan opisao susret s osobom za koju je pouzdano znao da je umiješana u likvidaciju njegove majke. Kao mlad muškarac koji je već zakoračio u život gledao je u oči čovjeku za kojeg je imao razloga sumnjati da je mučio njegovu majku, možda silovao, a onda sudjelovao u njezinu ubojstvu. Osobi za koju je znao da zna gdje je tijelo njegove majke, i da zna o njezinoj sudbini ono što on možda nikada neće saznati, nije mogao ništa reći. Sve što je mogao bilo je samo se šutke okrenuti, izaći, i ne poslužiti mu piće.

Sve do srednje škole Kristijan je znao samo to da mu je majka ubijena i da su je ubili pripadnici Merčepove postrojbe. Da je bila odvedena na Velesajam, mučena i silovana saznao je 1997. godine kada je u Feral Tribuneu pročitao ispovijest Mire Bajramovića.

- Ne mogu sve to zamisliti. Više želim na sve gledati tako da je ubijena i gotovo. Ni jedna smrt nije lijepa. Osobito ne takva. Ali ne želim previše misliti na to. Tada se još više grizem - govori Kristijan. Još čuva Feral koji mu je otkrio najteže detalje. Kako kaže, još jednu stigmu na onu koju je već nosio.

Kad razgovara o majci, Kristijan otkriva da mu smeta još jedan detalj vezan uz njezino ubojstvo. To je priča kako je navodno spremala atentat na Merčepa. - To su gluposti. Da ga je htjela ubiti, imala je niz prilika učiniti to ranije, a ne dok je ležao u bolnici pod punim osiguranjem. To su nebuloze - kaže Kristijan.

Sjeća se i spornog pištolja koji je majka dobila kao stranačka dužnosnica. Kaže da je taj pištolj pronašao i da ga je želio držati u rukama. Majka ga je ispraznila i dopustila mu da ga uzme u ruke. Poslije je pištolj nestao zajedno s njom. Od svih njezinih osobnih stvari pronađena je samo putovnica koja je ostala u hotelu Dubrovnik u kojem je bila prijavljena kada je nestala.

- Do sada su svi u obitelji šutjeli. Djed je 1992. godine razgovarao s Merčepom. Nudio mu je spomenicu za majku, ali je nije želio uzeti. Dida je tražio da mu Merčep odgovori što se dogodilo s majkom i gdje je grob. Obećao mu je da će to riješiti do Nove godine, ali nije nikada - priča Kristijan koji nikome u obitelji ne zamjera što do sada nisu ništa konkretnije poduzeli. Razumije da su ga štitili, ali da je bio prisutan i strah. Nije se, ističe, moglo ne imati u glavi kako su završili Mihajlo Zec, njegova žena i kći.

- Kod kuće se razgovaralo o njima. Iako su Srbi, bili su u istoj kaši kao i mi - kaže Kristijan navodeći da je često znao razmišljati o njima. Preživjela djeca imaju sličnu sudbinu jer su žrtve istih ljudi, ali je bitna razlika što su im roditelji i sestra pobijeni na licu mjesta, a njegova je majka zlostavljana, mučena, silovana. Ponekad se pita kako je sve ove godine bilo preživjeloj djeci Mihajla Zeca. Zna da nije lako, kao ni danas. Ipak, oni barem mogu otići na grob roditeljima i sestri.

• Bojite li se da bi netko mogao reći da tužite državu samo zbog novca?

- Zar bih ja trebao ispasti nemoralan? Je li moralna država u kojoj je žena zakopana tako da ju nikada nitko nije našao? Da se o tome šuti, da se sve zataška, da se nikada ne traži krivac? Je li moralna država koja nikada nije izdala smrtovnicu, u kojoj moja majka nikada nije dobila status branitelja, da ja kao dijete branitelja nikada nisam dobio ni kune od države?

Kristijan želi završiti priču o svojoj majci. Ne očekuje da će se zadovoljiti pravda, ali ne može odustati od nade da će se pronaći tijelo. Želi staviti točku na i. Želi pronaći mir, a svom sinu pričati o baki onako kako je pamti kao majku. Kaže da mu neće pričati o njezinu sudjelovanju u ratu, o tome da je ubijena, a osobito ne da je mučena i silovana. Pokazivat će mu njezine fotografije i pričati o tome kakava je bila. - A znate kakva je bila? Želio bih da moja žena bude takva majka našem sinu - zaključio je Kristijan razgovor.

Ivanka Toma

Izdvajamo