ŠIMARANJE

Slatki okusi naše gorke privatizacije

Ima li uopće razlike između sudbine afričke djece i one čiji su roditelji miješali kakao i pravili čokoladu?

Već dugo nisam tako napeto čekao neku emisiju kao subotnje Reportere Mirjane Rakić. Sama najava teme “Čokolada-gorka istina” bila je dovoljna da me vrati u djetinjstvo, u dane kada su moji roditelji radili u poznatoj požeškoj tvornici čokolade Zvečevo.

Mladi i zaljubljeni zaposlili su se u toj tvornici kojoj su zajedno dali 75 godina poštenog radnog staža. Za njihov radni vijek doista je primjerena parola “mi gradimo tvornicu, tvornica gradi nas”. Iako nisu htjeli u partiju, školovali su se uz rad, imali pristojne plaće kojima su mogli bezbrižno odgajati sinove. Jedina nepravda, na koju me nedavno podsjetio brat Zvonko, bila je da nam je Djed Mraz davao samo jedan paket.

Takva su bila pravila, ali nevjerojatno to danas zvuči, u tvornici čokolade, samo jedan paket za dvoje, pa i više djece. Najslađa nam je bila Nestle čokolada, za čiju je proizvodnju Zvečevo tada imalo licencu. Najbolji kakao, prženi lješnjaci, bademi, grožđice. Paralelno s dolaskom švicarskih magova čokolade u tvornici su se razvijali pogoni s bombonijerama, ‘Samo ti’, ‘Volim te’, pa sjajni Kavalir i najbolja čokolada od riže Mikado. Kako bi čokolada bila što bolja, tvornica je sagradila i svoju mljekaru, a OUR Alkohol je uz licencu za Stock osvajao tržište paletom pića s osobito popularnim vinjakom Barun Trenk.

Nije teško pogoditi, Trenk je bio popularan jer je na etiketi imao šahovnicu.

Kada se taj naš stari grb s ispravnom bojom prvog polja preselio na zastavu, roditelji su ubrzo otišli u mirovinu s pravom otkupa dionica, koje su u ono doba bile velika nepoznanica. Sa sedamdesetak maraka mirovine dobili su pravo da mjesečno otplaćuju pedesetak maraka dionica za koje se nije znala nikakva tržišna vrijednost. Čak štoviše, u ratno vrijeme dionice su obezvrijeđene do te mjere da su ih bivši radnici prodavali torbarima u bescjenje. Epilog je izvjestan, braća nemaju ni jednu dionicu poduzeća koje su naši roditelji stvorili. Ipak, pretvorba je bila čista. A nas dva brata? Tko nam je kriv, nismo ni prvi ni posljednji, džaba je sada plakati nad mlijekom prolivenim u tuđu čokoladu...

Eto, zato sam mislio da će mi dobro sjesti Reporteri. Da pogledam kakav je gorki okus čokolade kod djece robova koji u Africi rade na plantažama kakaovca. Mirjana Rakić odabrala je friški dokumentarac koji je na BBC-u prikazan krajem ožujka, a ja Nestle čokoladu da pojačam doživljaj. Ukratko, reporter BBC Panorame Paul Kenton zaputio se u Ganu i Obalu Bjelokosti, dvije siromašne afričke zemlje koje proizvode 60 posto najboljeg svjetskog kakaovca.

Predstavljajući se kao kupac kakaovca otišao je u selo gdje rade djeca koju je rodbina poslala u roblje. Zakonski, jedini je problem što ne idu u školu.

Tamo je upoznao dvanaestogodišnjeg Fataoa kojeg je ujak iz Burkine Faso ‘iznajmio’ da mačetama razbija zrele plodove ove mahunarke. Nesasušeno zrno daleko je od okusa čokolade, pa je reporter dao djeci da po prvi put kušaju krajnji proizvod zbog kojeg imaju ožiljke od mačeta na nogama i rukama. Kit Kat. Osmijeh nevjerice nakon prvog griza u taj ‘slatki grijeh’ djeci je odmah začinio njihov gonič:

- Mmm, ako budeš puno ovoga jeo imat ćeš puno snage za rad - rekao je djeci gonič.

Opa, vidi marketinškog stručnjaka, pomislio sam mljackajući zajedno s djecom.

U nastavku dokumentarca prava čokoladna rapsodija. Reporter Paul vraća se u Englesku i pravi svoj brend čokolade na koju stavi vidljivu oznaku da je proizvedena metodom “child labor”, najgorim oblikom iskorištavanja dječjeg rada. Pokazuje takvu čokoladu prolaznicima koji se sablažnjavaju, a kada je odnese gospođi koja proizvođačima čokolade daje oznaku “Fair Trade” ona mu pokazuje popis farmi u kojima se ne iskorištava dječji rad. On joj objašnjava kako se u luci San Pedro lako miješaju vreće sa zrnima ubranim poštenim radom s onima robovskim. Ona nemoćno širi ruke, kao i broker na burzi koji prodaje kakao kada ga se pita zabrinjava li ga to što je taj kakao nastao izrabljivanjem djece...

A mali Fatao? Njemu je reporter priredio susret s majkom Zanebao koja ga nije vidjela godinu dana.

- Ni hrana nije tako slatka kao susret s majkom. Ići ću u školu i postat ću liječnik - rekao je veseli Fatao. Tu sam se i ja razveselio, jer i meni je čokolada omogućila da se školujem, ali ne za tvornicu koju su moji roditelji izgradili.

Bio bi to premalen zalogaj za jednog Fataoa iz Zlatne doline. On danas slobodno, na našoj burzi, može kupovati dionice poduzeća i od roditelja prijatelja s kojima se besplatno školovao. To je naš slatki okus privatizacije. Tko nije na vrijeme ‘fatao’, ništa nije jamio.

Tagovi

Izdvajamo