Kako je nekad bilo u Jugoslaviji i što je danas bolje ili gore, mogli bismo se do u beskraj prepirati i razići s jednakim nepomirljivim stajalištima koja smo imali i na početku. Ali, jedna mi je stvar potpuno nesumnjiva. Ne mogu se zapravo sjetiti nijedne posljedice raspada zajedničke države južnih Slavena, koja bi bila tako cjelovito i bez ostatka dobra, kao što je jezično oslobođenje manjih naroda. I ne mogu se pravo načuditi učenim jezikoslovcima, što nas ovih dana upozoravaju kako je hrvatski u užasnom stanju. U ovoj zemlji koješta je toga užasno, ne bi stalo na ovaj papir da krenemo sve nabrajati, ali jezik nam, hvala na pitanju, zaista nikada nije bio bolji.
Tražite li zbilja užasan hrvatski, poslao bih vas u televizijske arhive, da pogledate dramski program TV Zagreb otprije trideset ili četrdeset godina, bezbroj onih jednosatnih ekranizacija suvremenih klasika, koji su se nekada prikazivali ponedjeljkom u dvadeset sati, a kojih se generacije danas s mučninom sjećaju. Jezik je u njima bio drveniji od kulisa od iverice u pozadini. Napravljene na savršenom akademskom hrvatskom, bez ijedne krive riječi ili naglaska, domaće televizijske drame činile su se kao snimke susreta s izvanzemaljcima. Nesretni Relja Bašić, dok je izgovarao rečenice poput: “Ljerka, zaboga, vi ste jamačno poludjeli”, djelovao je uistinu kao jedan od čudnijih članova posade USS Enterprisea, na njegovom hrabrom putovanju izvan granica poznatog svemira.
Napisati nešto smiješno na tome skamenjenom jeziku bilo bi kao da pokušate uhvatiti vodu cjedilom. Napokon, jedini dobar humor iz toga vremena bio je na dijalektu. Gruntovčani, Naše malo misto, Prosjaci i sinovi, sve što je bilo vrijedno gledanja, dolazilo je iz jezičnih mikrokozmosa zavičaja, gdje nisu patrolirali namrgođeni lektori s crvenim kemijskim olovkama.
Iz toga vremena pamtimo i frustraciju da su Srbi duhovitiji od nas, a činjenica je bila tek da su Srbi imali jezik na kojemu su se mogli smijati, slobodniji, elastičniji i propusniji od našega. Usukani i stisnuti da nas netko ne bi, božesačuvaj, pomiješao s njima, u silnome strahu da ne bismo kazali nešto što nije čisto hrvatski, sakatili smo naš rječnik za nebrojene valjane riječi, sve dok on nije postao tako invalidan da se na njemu nije mogla oblikovati nijedna poštena ljudska emocija. Za ilustraciju ovoga, uzmite zbirku političkih viceva koje je skupio Stjepan Babić. Vjerujte mi, ništa na svijetu nije tako žalosno neduhovito kao vicevi čovjeka koji se iz petnih žila trsi pisati na besprijekornom hrvatskom. Pokušao sam jednom čitati Babićeve viceve, sve dok mi se srce nije tako napunilo tugom, da više nisam mogao držati knjigu.
Ipak, moram priznati kako mi trud da se jezik ogradi i zaštiti nije uvijek sasvim bez osnove, osobito kada je riječ o višejezičnim zajednicama poput bivše Jugoslavije. Objektivno, svi smo onda, i Bosanci i Crnogorci i mi, živjeli u jezičnoj hegemoniji srpskog i, s manje ili više razloga, strahovali od njega. I nije za to nitko uistinu bio kriv, nego je Srba naprosto bilo najviše. Njihov je jezik bio većinski, najprisutniji u medijima i samo su oni sebi mogli dopustiti da budu velikodušni i ležerni u stvarima jezika.
U Beogradu prije nekoliko godina zatekao sam sebe kako zurim u natpis “dragstor”. Nisam provjeravao, ali lako je moguće da je ta riječ, izvedena od američkog “drug store”, u ne sasvim točnom značenju malog dućana što radi do ponoći, i službeno u srpskom rječniku. Većinski je jezik slobodno i samouvjereno, prosto k’o pasulj, usvojio tuđicu da je možeš i ćirilicom napisati, dok smo se mi ovdje, u našem prepadnutom, izmučenom hrvatskom svađali je li bolji pridjev “lično” ili “osobno”. Čak i danas ima ih koji će “lično” ispravljati u “osobno”, s obrazloženjem da “lično” isuviše srpski zvuči, premda Srbe uistinu boli dupe za ovu dvojbu. Oni pišu i “lično” i “osobno” i podjednako su im ispravni.
Trebao se dogoditi raspad Jugoslavije da bi se, blagoslovljeno bilo, hrvatski emancipirao, opustio se i raskravio, živnuo od babićevskog vampirskog bljedila, a jednako se dogodilo i drugim jezicima. Ovoga ljeta u Podgorici, jedne noći u sitnu uru, na hotelskom televizoru sam dva sata gledao raspravu crnogorskih jezikoslovaca i književnika. Inače to nije sadržaj koji bi dulje privukao moju pažnju, ali ovdje me sasvim razbudilo otkriće kako je to uvijek i svuda jednaka priča. Na jednoj strani su nacionalisti, radikali, koji bi da se jezik vrati u doba Gorskog vijenca, a na drugoj umjerenjaci što zagovaraju gostoljubivu otvorenost utjecajima drugih jezika. No, u jednoj točki svi se slažu, i jedni i drugi su sretni da su konačno ostvarili svoje sveto crnogorsko pravo da napišu “đed” i “đevojka”, a da im to ne ispravljaju u “djed” i “djevojka”.
Zbacili su jezični jaram, koji je u njihovom slučaju, tvrde, bio i srpski i hrvatski. Neobično mi je bilo čuti da smo i mi Hrvati nekoga prcali. Iskreno, bio sam možda malo i ponosan na tu činjenicu.
Slobodni od nekad prevladavajućeg jezika, svi smo opušteniji u vlastitima, pomirljivije uzimamo tuđe riječi, javni govor nam je živahniji, a televizija zabavnija. Gdjekad se još, istina, nađe neki vrlo učeni konobar, s vrijednom lingvističkom lekcijom da se ne kaže “kisela” nego “mineralna”, ali generalno uzevši, narod je bitno manje frustriran materinjim, ne boji se govoriti hrvatski koji, na užas puritanaca, danas može biti bilo što. Došao je nešto kao pizza, štogod staviš, ne možeš pogriješiti. Everything goes, što bi rekli u Zagrebu.
Pregledavam ovih dana korekturne špalte romana koji sam nedavno završio, jedne dosta zaumne priče, pisane na izrazito lošem hrvatskom. Sam se sebi gdješto začudim kako je grozno napisana, a što bi Stjepan Babić kazao, strah me je i pomisliti. Ali, moja priča je, mislim, vrlo smiješna, a Stjepan Babić to nije ni kad se napije.
Osim toga, gledajući kako se jezik raspada, sve više počinjem vjerovati da je svaki, pa i najčudniji sleng i dijalekt jednako vrijedan kao ono što zovemo službenim hrvatskim. Rekao bih čak da je svaki od nas jedan jezik. Uvijek kad netko umre, jedan jezik na svijetu zauvijek nestane.