Novi prijevod ovogodišnjeg književnog nobelovca: ‘ Uvijek i neprestano prvo sumnjaš u sebe, u osjetila, u razum...‘

Izgubljen je u šumi, predugo se besciljno vozio, zaglavio u blatnom humku, pođe tražiti pomoć, nema nikoga, nadaleko nema nikoga, samo stabla, smrkava se, pada snijeg, izgubljen u šumi, u tmini, u mrklom mraku noći i duše, u bjelini snijega, svježeg snijega, nestali su tragovi, svi zvukovi, smrzava se, bijela prisutnost svjetluca, ide mu ususret, moguće je, u mračnoj šumi i drugi mu idu ususret, ali nikad se ne susretnu. U noćnoj šumi susretneš samo samog sebe, a tko je na to spreman. Nije pitanje. Nema tamo upitnika. Ne rastu upitnici na stablima, nego u nama. I kad se namnože, ne možeš dalje, samo se zaglaviš u blatu, nema nikoga da te iščupa i kreneš nanoge tražiti odgovore. A to košta – plaća se duševnom boli, sumnjama, smušenošću, odustajanjem…

Bezime...