Izgubljen je u šumi, predugo se besciljno vozio, zaglavio u blatnom humku, pođe tražiti pomoć, nema nikoga, nadaleko nema nikoga, samo stabla, smrkava se, pada snijeg, izgubljen u šumi, u tmini, u mrklom mraku noći i duše, u bjelini snijega, svježeg snijega, nestali su tragovi, svi zvukovi, smrzava se, bijela prisutnost svjetluca, ide mu ususret, moguće je, u mračnoj šumi i drugi mu idu ususret, ali nikad se ne susretnu. U noćnoj šumi susretneš samo samog sebe, a tko je na to spreman. Nije pitanje. Nema tamo upitnika. Ne rastu upitnici na stablima, nego u nama. I kad se namnože, ne možeš dalje, samo se zaglaviš u blatu, nema nikoga da te iščupa i kreneš nanoge tražiti odgovore. A to košta – plaća se duševnom boli, sumnjama, smušenošću, odustajanjem…
Bezimen i sam samcat, prepušten razornim mislima: "Živ ću se smrznuti. Ako se ne dogodi čudo, smrznut ću se. A možda sam zbog toga i došao u šumu, jer sam se želio smrznuti. Ali ja to ne želim. Neću umrijeti. Ili možda baš to želim." Nemoćan pred ambivalentnošću bolnih poriva i antagonizmom svijesti izranjavane samobitkom. Taj vrtuljak stalno mijenja smjer, uzrokuje vrtoglavicu, mučninu, goni na zazivanje pomoći drugih. Nema drugih: "Svatko stoji sam na srcu zemlje proboden zrakom sunca: a veče je već tu" (S. Quasimodo).
Jedinstveno pisanje
I onda je roman završio i ostala sam sama, tako sama izgubljena, smrzavala sam se sama samcata u crnoj šumi bez mjeseca i zvijezda, bez snijega i kamena, oblog kamena, na koji bih sjela odmoriti se, jer nemam kamen natkriven granama punim snijega i nemam nikoga u šumi, i nitko me neće doći utješiti, nitko mi neće reći da u studenoj noći ne smijem sjesti na kamen, ne smijem se odmoriti, koliko god bila umorna, jer dolazi iz mrkle šume blistava svjetlucava Prisutnost, roditelji koji se drže za ruke u obliku slova V i čovjek u crnom odijelu i bijeloj košulji, svi bosi, i ja sam bosa, i odlazimo u prazninu i ništavilo…
Ne, ne mogu pisati kao Fosse, ne bih se ni usudila, mogu se samo pretvarati duboko obuzeta, a i zašto bih kad on postoji i piše. Tako jedinstveno. Samo želim zauvijek ostati zarobljena u toj šumi, u tom tekstu, slušati tišinu, čuti ono što (za sad) ne mogu: "ja sam onaj koji jesam", ostati samozarobljena, nehotice ali s namjerom, ionako me nitko ne bi tražio, "ionako se ne mogu sjetiti kada je netko zadnji put došao da me vidi". Pa kad se tako umirim i slušam tišinu "Jer u tišini se može čuti Boga… ali ja u svakom slučaju ne mogu čuti Božji glas, jedino što mogu čuti jest tišina". I "sam u tamnoj šumi, sasvim sam, kako kažu, sasvim sam. Ali nije li oduvijek bilo tako, nisam li oduvijek bio sasvim sam…" Možeš hodati s drugima, i hodam, "Hodali smo, i oni i ja, ali kao da nismo prilazili jedni drugima…"
Da, ne prilazimo jedni drugima, samo smo si opsjene, utvare, ukazujemo se tako jedni drugima iz svojih mrkih šuma ili nigdina, na trenutak neka prisutnost bljesne, pa se ugasi i nestane među stablima samotnosti – na koju je osuđen svak koji se usudi poći tragati za onim onkraj, čime god, samo da imaš nešto onkraj. Samo da te besmisao ne izjede poput trulog panja u šumi koji je ipak dao životu obol. I samo da ti sumnja, oh ta bremenita Humova sumnja, ne uništi i ono malo razuma, tu mrvcu soli koju ipak ne uzimaš zdravo za gotovo: "Ali to što mi se dogodilo upravo sada, jer nisam li upravo sada vidio prisutnost koja sjaji u vlastitoj bjelini. Da, jesam. Ali nisam mogao, takva ukazanja ne postoje i ne mogu postojati, to je nerazumno i nemoguće.
" Moguće je, kad "netko drugi govori kroz mene", koliko god hjumovska sumnja rovarila. Kako ćeš inače bosonog/a otići u "ništavilo, dah za dahom, i odjednom više nema daha". Što bi inače osvjetljavalo "prazninu disanja"? Kako uopće izaći iz nepregledne, nepronične, okrajnje šume? One okrajnje šume koju je slikar Sven Klobučar nazvao "Jagorova šuma" i napučio je onima nešto napola: napola mrtvima, napola živima – jer sretniji odu u ništavilo i prazninu, a nesretnici se potucaju po tim tmastim gustišima. Uostalom, sve su to luđaci – kako iskreno!, u potragu za Prisutnošću u snježnoj šumi kreću samo izopćenici iz zbilje, zadane zbilje koja im nije dovoljna ni za što, ni za pojesti sendvič, ni za bezumno voziti auto dok se ne zaglavi u blatu.
Prepoznatljiv stil
A sad zapravo: i ovaj roman Jona Fossea prepoznatljiv je stilom i motivima. Ponavljanje, ponavljanje ne kao struja svijesti nego kao misaoni proces grozničave svijesti, one kojoj jedna stvarnost nije dovoljna. I život i smrt u jednoj rečenici, u jednoj slici – jer za takvu svijest nema tu bitne razlike ni odmaka. Ništavilo nigdine samo je po sebi utjeha, ali dug je i tegoban put do šume Jagorove. Uvijek i neprestano prvo sumnjaš u sebe, u osjetila, u razum, u supstancu kao takvu. Upozorenje: ako to ne možeš, mani se ćorava posla "slušanja tišine" jer em nemaš uši za te zvukove em nemaš duha da je čuješ. Uostalom, i naš je pjesnik napisao: "Miruj! U smrti se sniva."