Strah u dolini potoka Bliznec

Naslov namjerno izvlačim iz naftalina, kad smo kasnih sedamdesetih moj prijatelj, filmski redatelj Mladen Juran, i ja žarili i palili u Dokumentarnom programu TV Zagreb. U mračnim boksovima Prisavlja od toga se danas paca mali milijun naših filmova i nikomu i ne pada na pamet da ih izvuče na svjetlo dana i reprizira. I to je ono od čeka me sve više strah. Kao da nikomu više ne treba ni Zagreb, ni dokumentarci o Zagrebu!  A u zamjenu za naše serije strogo zagrebačkog nazivlja, ‘šopaju’ nas i ukus nam pokušavaju (de)formirati raznim reality showovima. Strah me da moja 9-godišnja Jana slučajno ne otvori onaj monstrumski Big Brother (sreća da su ga morali prekinuti). Između dva zla, djetetu smo dopustili zaviriti u “Farmu”. Ali sve dok se u njoj nisu počeli ozbiljno, do krvi šakati, nasmrt međusobno svađati i, naravno, masturbirati. I kaj da delamo sa svim tim našim TV kućama (i svim tiskovinama) koje ovih dana upravo razvlače trakavicu o zlostavljaju u jednoj poznatoj zagrebačkoj familiji?! Da ne govorim o tome kak nas svi ti mediji plaše zločinačkim organizacijama i mafijama, a koje se, pod normalno, još i dijele na narko, duhansku i građevinsku.



Dok prve dvije, hvala Bogu, do mene dopiru samo teoretski, ova posljednja me, bogme, gađa u glavu onim silnim i zastrašujućim urbanim viletinama, čiji gabariti probijaju ne samo dobar ukus, nego i sve ostalo dobro i ukusno kaj smo još donedavno imali. Pogotovo na sjeveru grada, kad smo grad još mogli dijeliti na geografske strane. I kad smo zemljišta dijelili na građevinske parcele i tzv. zeleni pojas. Bez straha da će nam građevinari požderati svu zelenjavu.  A kad smo već kod žderačine, moram priznati kako me strah da uskoro ne bumo gladni (već sada nam je “košara” najskuplja u regiji) i pokraj svih onih neobrađenih prostranstava po Lijepoj Našoj, a koju nam vodi sve manje lijepa tzv. politička elita, sve manje osjetljiva na sve veći broj doslovno ugroženih. I kak me nebu strah? A volil bih da taj strah dolazi s godinama. I da ga samo biološki osjećam. I sad bih rado odvrtil onaj dokumentarac iz naslova, u kojem najstarije generacije uz potok Bliznec u kameru pričaju o svojim imaginarnim strahovima od duhova, coprnjaka, vještica ili vragova u spodobi “hodajućih” uličnih stupova... Ali ti naši stari, uz svoje obrađene okućnice i vrtove, bar se nisu trebali bojati gladi. A otkako su na tim nekadašnjim vrtovima i vinogradima niknule one sablasne urbane vile, strah me i gledati kako se iz njih u rojevima ujutro izvlače novi stanari, kronično zaduženi i zabrinuti za goli život...

Zvonimir Milčec