Tomislav Radić: Kako pobijediti naše licemjerje

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 01.12.2008. u 07:41

Najhrabriji film Tomislava Radića ‘Tri priče o nespavanju’, koji se sutra počinje prikazivati u našim kinima, nedavno je uspješno predstavljen na jednom svjetskom festivalu, a redatelj, koji je 90-ih ozbiljno narušio svoj imidž nezavisnog filmskog intelektualca, dokazao je da se u potpunosti vratio duhu svojih najzanimljivijih ostvarenja iz sedamdesetih

Tomislav Radić danas je puno zadovoljniji svojom karijerom nego prije desetak godina, kad je bio urednik Dramskog programa Hrvatske televizije. Ponajprije, nedavno je snimio “Tri
Biografija glumice Božidarke Freit  podloga za ‘lažni’ dokumentarac 'Živa istina'.
priče o nespavanju”, svoj dramaturški najhrabriji i svakako najzreliji film, koji je prošlog mjeseca uspješno predstavljen u službenom programu sve uglednijeg španjolskog festivala Sevilla festival de cine europeo, zajedno s prestižnim naslovima kao što su “Gomorra” i “Katyn”. Ovoga tjedna “Tri priče o nespavanju” stižu i u hrvatska kina, pa je to prilika za provjeru kako će publika primiti film u kojem se glumci i glumice nesputano razodijevaju, a do završnice se jedva naslućuje kakve su veze između tri segmenta radnje i jedna od protagonistica dugo mrmlja u kameru, a njezine riječi jedva se razabiru.

Početkom naredne godine Hrvatski filmski savez objavit će DVD s Radićevim prvijencem “Živa istina”, koji je na pulskom festivalu 1972. izazvao pravi skandal: naime, nije uvršten u službeni program, pa je nakon prosvjeda novinara žiri na čelu sa Stipom Šuvarom morao reterirati i dodijeliti Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu Božidarki Freit, iako je to bilo mimo svih pravila: filmovi iz tzv. informativne sekcije nisu imali nikakva prava na nagrade. 


Film ‘Tri priče o nespavanju’ još je  jedna Radićeva uspješna kombinacija dokumentarnog  i igranog, kao u Altmanovufilmu ‘Nashville’, napravljenom po obrascu koji je  Radić upotrijebio prije svog velikog filmskog  uzora. U filmu glume dvije španjolske glumice Maria  Almudeveri (gore) Rosana Pastoru postelji s Darijem Markovićem, glumcem i filmskim kritičarem.

Po gerilskom načinu produkcije “Živa istina” podsjeća na kasniji klasik hrvatskog filma, “Ritam zločina” Zorana Tadića, koji je također nastao zahvaljujući pomoći televizije. Naime, na prijelazu šezdesetih u sedamdesete Radić je bio jedan od zapaženih autora u redakciji Angela Miladinova: režirao je polusatne dokumentarce o različitim ljudima (krojač, policajac, bivša partizanka i dr.), koji su se emitirali srijedom pod zajedničkim naslovom “Feljton”. Tijekom rada na njima redatelj je neprestano bio u iskušenju da oko jedne takve ličnosti isplete fiktivnu priču. Zašto ne? Francuski novi val uveo je tih godina nevjerojatnu slobodu izražavanja, a jugoslavenska kinematografija tog razdoblja bila je jedna od najradikalnijih u Europi.

Boža na raskrižju
Kada je ugledao svoju kolegicu sa studija Božidarku Freit kako šepesa po Frankopanskoj ulici (slomila je štiklu) i usprkos žarkom ljetu hoda sunčanom stranom, znao je da je našao protagonisticu svoje fiktivne priče o neuspješnoj glumici na životnom raskrižju. Dijelovi glumičine biografije preklapali su se s onom junakinje “Žive istine”, ali ne u potpunosti. Iako počeo je davno, zbog odnosa Rade prema &TD-u.
Rat sa Šerbedžijom
je tadašnja publika smatrala da je u pitanju čisti cinema verite, to i nije bilo tako.

Recimo, za scenu zabave u stanu koja predstavlja središnji dio filma Radić je skupio “glumce” (uglavnom naturščike) od kojih Boža - kako su je svi zvali - bar polovicu nije poznavala: na sastanak pred snimanje u Moccu kod tadašnjeg Trga Republike došla su i dva “profesionalca”, no odmah su se izgubila, ne želeći imati posla s anonimcima.

Kako je Radić uopće došao u redakciju Miladinova? Najprije je počeo režirati u Studentskom eksperimentalnom kazalištu, legendarnom SEK-u (postavio je - o drskosti! - komad Yukia Mishime), zarađivao kao tehnički urednik Studentskog lista (u Kino klubu Zagreb snimio je film “Tipo”, inspiriran tim poslom, ali i dokumentarac o izložbi apstraktnih slika Vlade Kristla, održane 1962. u galeriji na Katarinskom trgu), diplomirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti te došao na prijemni za režiju (tada na Akademiji još nije bilo filmskog odjela: osnovan je tek 1967.). Nisu ga primili, kako priznaje, djelomično i stoga što je bio prepotentan. Uspio je iz drugog pokušaja i pomirio se s tim da se usmjeri na kazalište, iako ga je film više privlačio. U Teatru &TD postavio je svoj prvi velik uspjeh, “Stilske vježbe” Raymonda Queneaua, predstavu koja je bila tako minimalistički koncipirana, bez scenografije i kostima, da su je najprije htjeli igrati u foajeu kazališta i tek poslije smjestili u malu polukružnu dvoranu. Nitko tada - ni Radić niti glavni glumci Pero Kvrgić i Mia Oremović - nije mogao slutiti da će predstava “Stilske vježbe” ove godine proslaviti četrdesetu obljetnicu.

Miladinov je ironično saslušao prijedlog svoje redateljske zvijezde: dat će mu na raspolaganje malu ekipu sa 16 mm kamerom jednom tjedno i Radić će za nekoliko mjeseci napraviti cjelovečernji film. Pitao je: “Ako film ne uspije, hoće li tu biti materijala za polusatni feljton?”. “Svakako”. “Onda je sve u redu”.

 “Živa istina” je snimljena i zapaženo prikazana u kinima, gdje je izazvala nove kontroverze: u jednoj sceni Božidarka Freit gleda s Brankom Supekom filmove koje je tijekom 2. svjetskog rata snimio njezin poočim, predstavnik Ferrania filma, i na ekranu se pokažu ustaše i pripadnici Handžar divizije. Čak se i Boži u toj sceni omakne “Uuups!”. Miho Politeo, direktor Studentskog centra, primio je neugodno pismo alkarskog društva, u kojem je bilo i generala, i film se preselio u puno manji kino Jadran.

Živa istina o kazalištu
Ipak, uspjeh “Žive istine” bilo je nemoguće zanijekati. Tada 32-godišnjem redatelju ponuđena je suradnja s Jadran filmom. Radić je osmislio neobičnu ideju: postavit će “Timona Atenjanina” u HNK i snimiti film o glumcu koji ga igra i prolazi kroz slične situacije
Novi film ‘Kotlovina’ priča o povratnici koja se spetlja s dvostruko mlađim muškarcem.
kao i Shakespeareov junak. Jadran film je djelomično financirao scenu i kostime u predstavi, ali se zato na filmu itekako štedjelo. Ugledni direktor fotografije Tomislav Pinter bio je pomalo zgranut što će snimati na 16 mm vrpci, a ne na 35-ici, ali je direktor filma Branko Lustig spretno “zatvorio” budžet i film je realiziran za samo šest dana, u kazališnim prostorima, hotelskim sobama i u vlaku prema Zadru.

Premda nije izazvao osobito zanimanje javnosti (kino Jadran bilo mu je suđeno), “Timon” je zgranuo rijetke gledatelje golotinjom i prizorima seksa netipičnim za hrvatski film. Boris Buzančić i Saša Violićnesputano su se svukli pred kamerama i najavili slične prizore u filmu “Tri priče o nespavanju”.

Golotinja - glumčev kostim
“Ljudi zaboravljaju da velik dio svog života provedu goli. Golotinja je samo jedan od glumačkih kostima”, objašnjava Radić. Potonje je dokazao u vrlo uspjeloj predstavi “Tothovi”, u kojoj je Marija Kohnu presudnom trenutku razgolitila poprsje i dobila golem pljesak. Jedan je gledatelj čak bio uvjeren da je u pitanju trik i da to nisu bile prave grudi.

Iva iz igrano-dokumentarnog filma ‘Što je Iva snimila...’ (2005.)

U tom je razdoblju shvatio da najbolje rezultate postiže kad radi s malom ekipom, a osobito mu je bilo drago kada je nešto kasnije vidio “Nashville” Roberta Altmana, jednog od svoja dva velika redateljska uzora (drugi je Ingmar Bergman), i shvatio da je i taj film nastao po sličnom principu kao “Timon”, izravnim srazom fiktivnog i stvarnog. 

Nakon hladnog prijema “Timona”, za njega u kinematografiji više nije bilo mjesta. Odbijen je filmski projekt po Ionescovu “Mahnitanju u dvoje” i još nekolicina drugih. No zato je početkom devedesetih Radić odjednom postao podoban. Povjerili su mu ekranizaciju romana Antuna Šoljana “Luka”, koji je u bivšem režimu bio prešućivan (od Šoljana ni Š - bila je navodna partijska direktiva), a prvi put i solidan budžet:

“Zapravo nedovoljan. Hrvatski film nema novca da bi se takva priča mogla primjereno napraviti. Ipak, bilo mi je drago čuti kako Šoljan, koji je došao iz bolnice na projekciju, tvrdi da mu je film bolji od romana. Sve što sam napisao, na ekranu je, rekao je. To je bio prvi film koji sam radio po tuđem predlošku i mislim da me to jako kočilo. Volio bih to snimiti ponovno, da ne nalikuje toliko romanu”.

 “Luka” je dobila dvije nagrade za glumu u Puli (debitanti Mirta Zečević i Damir Lončar), gdje je prikazano samo nekoliko hrvatskih filmova, ali je u kinima prošla slabo, kao da gledatelje nisu previše zanimale nedaće iz razdoblja komunizma. Ni Radićev imidž nije bio osobit, pogotovo nakon trača da je tražio da se “Stilske vježbe” skinu s repertoara zato što Pero Kvrgić nije Hrvat, što on negira: “To je bila užasna objeda. Pa moja je karijera s Pericom neraskidivo povezana. Točno je samo to da nisam htio da se ta predstava igra dok se ono događalo u Vukovaru. Mislim da to nije bilo vrijeme za komediju.”

Vrijeme olujnih tišina
Kada je 1997. preuzeo dramsku redakciju HRT-a od Ive Štivičića, Radić je postao još manje omiljen, pogotovo što mu je mandat počeo loše ocijenjenom serijom “Olujne tišine”.  “To uopće nije bio moj projekt. Pritom, da su napravili scenarij po pravom zapisniku sa suđenja
Napravio je  ‘Stilske vježbe’,   našu najgledaniju predstavu.
hrvatskoj mladeži, bila bi to sjajna stvar. 250 pravnika nadmeće se među sobom!”.

Napadalo ga se i da ne emitira seriju “Dora” zato što u njoj glumi Rade Šerbedžija. “Opet gluposti. Sa Šerbedžijom zbilja nisam u dobrim odnosima, jer se svojedobno nefer ponio prema svom angažmanu u &TD-u, no za prave razloge neemitiranja serije treba pitati mog prethodnika. Kada je Berkovićnapisao da se serija ne emitira zato što on kao kolumnist neprestano napada Tuđmana, odmah sam je stavio na program”. A prigovori da je nepotpisani autor scenarija za seriju “Naša kućica, naša slobodica” njegova supruga Maja Freundlich?

“Nema veze, istina je samo to da sam scenarij - u čijoj je izradi sudjelovalo bar pet autora, ali se nisu htjeli potpisati - završio na kompjutoru koji mi je Maja poklonika. Ona uopće nema takvih ambicija”.


Redatelj se priprema za  snimanje filma ‘Luka’ po kultnom romanu Antuna Šoljana

Pomoć Sviličiću i  Mataniću

Radićeve su neosporne zasluge što je u tom razdoblju dao šansu nekolicini mladih filmaša, među kojima su danas najistaknutiji Ognjen Sviličić i Dalibor Matanić. Sviličić mu je postao česti suradnik i zaslužan je za oblikovanje scenarija filma “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.”, koji je u malo drukčijoj verziji postojao još od sredine sedamdesetih. S tim se filmom Radić zapravo vratio duhu ostvarenja s kakvima je i počeo redateljsku karijeru, a simptomatično je da je scenarij odbijen na natječaju Ministarstva kulture. Čak mu je i Ante Peterlićsugerirao: “Žiro, zašto se ti ne bi vratio kazalištu'”. “Nije im se to činilo zanimljivim. Film smo snimili zahvaljujući televiziji, a ministarstvo je poslije dalo novac za filmsku kopiju, kako bi na pulskom festivalu bilo što više filmova”.

Film “Što je Iva snimila...” dobio je Zlatnu arenu u Puli, a nedavno je izabran u glasanju Jutarnjeg lista za jedan od tri najbolja hrvatska filma snimljena u razdoblju od 1990. godine. Je li se na snimanju - u kojem poklonjena videokamera bilježi dramatična zbivanja na rođendanskoj proslavi - puno improviziralo.

“Baš i ne. Kada vam scene iz mojih filmova djeluju kao improvizacija, one su uvijek napisane, s dosta preciznim uputama. Dakako, dosta se toga i promijeni. Svađu Ive Gregurevića i Anje Šovagovićnapisao sam s puno psovki, ali ih oni nisu izgovorili jer im to nije odgovaralo. ‘Tri priče o nespavanju’, pak, počeo sam s vrlo čvrstim konceptom, ali sam ga postupno mijenjao i jedan od ključnih likova iz muškarca pretvorio u ženu. Volim osluškivati materijal, čak i u montaži dosta toga dobije neko drugo mjesto u filmu”.

Zadnja dva filma nije snimio na 35-ici nego s lako pokretnom HD kamerom. “Znao sam da sam na dobrom tragu kada sam ‘Tri priče o nespavanju’ obradio u Beču u istom laboratoriju u kojem je Michael Haneke dovršio ‘Skriveno’. HD kamere su budućnost filma, no ne treba imati iluzija da se time nešto uštedi,  postprodukcija je vrlo skupa.”

U proljeće Radić počinje snimati novi film “Kotlovina”, u kojem se povratnica iz Australije spetlja s dvostruko mlađim muškarcem.

“To je naše licemjerje. Da je u pitanju neki naš stariji povratnik koji smota maloljetnicu, svi bi mu zavidjeli. Ovako - skandal!”.

Nenad Polimac

Izdvajamo