Vlaho Bogišić: Mi smo najbolji hrvatski naraštaj

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 22.11.2008. u 08:00

Vlaho Bogišić, poznati hrvatski intelektualac, bivši je ravnatelj Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”, a nedavno je, nakon smrti Tomislava Ladana, imenovan glavnim ravnateljem te ustanove. Prije godinu dana napisao je svoj prvi roman koji je, pod naslovom “Nekrolog za M.”, objavio u nakladi beogradskih Stubova kulture te ga nedavno predstavio na Beogradskom sajmu knjiga. Osim što je bio jedan od inicijatora i organizatora velikog skupa u povodu 500. godišnjice rođenja Marina Držića, nedavno je bio suorganizator i znanstvenog skupa koji je održan u Zagrebu, Konavlima i Crnoj Gori u povodu 100. godišnjice Balda Bogišića.

Vidjevši nedavno na ulazu u Leksikografski zavod plakat s naslovom znanstvenog skupa
Na razini vrijednosti u današnjoj Europi potpuno je nezamislivo da bi se netko ozbiljno zaokupljao bilo sukobima, bilo velikim spomenicima iz prošlih razdoblja
“Bogišić i kultura sjećanja”, premda sam znao da je riječ o Baltazaru Bogišiću, pomislio sam: ovaj Bogišić, Vlaho, stvarno je drzak čovjek. 

- Zbog takvih sam misli koje sam i sam imao skoro bio odustao od organizaranja ovog skupa, no onda su me pametni ljudi koje cijenim svojim savjetima natjerali da odustanem od odustajanja. S moje točke gledišta samo je jedan Bogišić, a metafora Bogišić upotrijebljena je i zbog kompleksa i frustracije koje hrvatska javnost ima s tim čovjekom jer mu nikad nije željela dopustiti da sam bira svoje ime.

Čovjek se zvao Valtazar po svome izboru, a mi, rodbina, prijatelji i zemljaci, nakon što je odlučio otići, željeli smo mu vratiti ime iz krštenice. Hrvatska kulturna tradicija zove ga Baltazar ili Baldo.

Kultura sjećanja
• Skup ste organizirali s Pravnim fakultetom...

- Nositelj skupa je Pravni fakultet, mi smo suorganizator. To je, među ostalim, naš posao. Bogišić je kodifikator, a dodatni razlog zašto je Leksikografski zavod zainteresiran za njega jest taj što je on bio jedan od onih modernih intelektualaca koji su smatrali važnim da se što kraćim putem dođe do enciklopedije kao oblika sličnog zakonodavstvu kojim će se izraziti potencijal naroda i kulture u jeziku.

• Kako u nas stoje stvari s kulturom sjećanja?

- Loše. Sličan je problem s percepcijom europske priče uopće. Na razini vrijednosti u današnjoj Europi potpuno je nezamislivo da bi se netko ozbiljno zaokupljao bilo sukobima, bilo velikim spomenicima iz prošlih razdoblja.

Europa se zasniva uglavnom na sjećanju, dakle na nekoj govornoj nasljednoj kulturi kakva je u njoj uspostavljena sa sjećanjem na prvu i drugu veliku svjetsku katastrofu. Hrvatsko društvo i hrvatska kultura s time imaju ozbiljnih problema.

• Kakve to posljedice ima za gledanje na sadašnjost i budućnost?

- Sada smo u tim jesenskim danima kada imamo Dan sjećanja na Vukovar. Nijedan čovjek u Hrvatskoj, bez obzira na ideološki sklop, s metaforom Vukovara kao oblikom samodoživljaja rata za slobodu nema problema.

Unatoč tome, većina ljudi smatra da je ta vrsta identiteta potisnuta u stranu u korist nekih drugih vrijednosti. Međutim, nije tako. To je strah ili otklon pojedinca od prava na sjećanje, a ne nekih nametnutih drugih vrijednosti. Jer, objektivno uzevši, nijedna moderna hrvatska politika od 1990. naovamo nije pokušavala uspostaviti neke druge vrijednosti u odnosu na ono što zovemo Domovinskim ratom i u odnosu na ono što bi trebala biti naša ustavna svijest.

Volja države
• Odakle onda taj negativni doživljaj i osjećaj?

- Iz prilično jednostavnih razloga. Danas se opet govori o ustavnom patriotizmu. A kad je o njemu riječ, nijedan pojedinačni interesni oblik, bilo kulturni, sindikalni, privredni, poduzetnički, ne može biti izvan takvog zamišljenog okvira.

U hrvatskomu društvu, međutim, svaka od pojedinih interesnih skupina očekuje izričito
Mnoga pitanja, za koja svi očekujemo da budu u hrvatskom društvu riješena, očekujemo da riješi dragi Bog ili njegov izaslanik
previše od državnog proračuna, od regulatorne sfere. Mnoga pitanja, za koja svi očekujemo da budu u hrvatskom društvu riješena, očekujemo da ih riješi dragi Bog ili njegov izaslanik država. To je vulgarna i doslovna interpretacija poznatog stava, koji se, srećom, prestao govoriti u javnosti, da između dragoga Boga i Sabora nema nikoga drugoga. Ali sve kad bi Sabor i imao sve ingerencije dragoga Boga nikako ne bi mogao imati sva sredstva i moći kojima dragi Bog raspolaže.

Međutim, ni sam dragi Bog obično ne koristi tu vrstu moći nego ostavlja slobodu izbora. Ali naš pojedinac i naša javnost pokazuje prema dragom Bogu i njegovoj suzdržanosti da se koristi svojim moćima veliko neraspoloženje. 

• Meni je tako nešto neobično čuti iz usta ravnatelja ustanove koju javnost percipira kao jednu od onih koje izričito i izravno ovise o volji te moći.

- Ja mislim da naš Zavod ne ovisi o volji države i da to mnogo ljepše govori o državi nego o javnosti.

• Ne ovisi ni u materijalnom smislu?

- Ni u materijalnom smislu. Radi se samo o tome da kao i u nekim drugim područjima koje sam spomenuo država pomaže javnosti ili pojedincima da se snađu i preuzmu i materijalnu odgovornost za ovakvu vrstu sustava. Takva odgovornost postoji, primjerice, u Estoniji kroz pojedinačnu sferu, a u Kataloniji kroz poduzetničku.

• A kod nas?

- Ovdje očekujemo besplatne udžbenike i enciklopedije do daljnjega, kao i besplatnu zdravstvenu zaštitu. To samo lijepo govori o državi koja je spremna pomagati svojim građanima da budu zdravi i pismeni dokle god to bude mogla činiti, a da oni njoj ne počnu
Očekujemo besplatne udžbenike i enciklopedije, do daljnjega, te  besplatnu zdravstvenu zaštitu,što lijepo govori o državi koja se brine za građane
pomagati da bude razvijenija, konkurentnija i prepoznatljivija u sferi pravih vrijednosti koje smo povezali s kulturom sjećanja.

• Vidim da ste puno bolje raspoloženi prema hrvatskoj državi nego javnosti.

- Ja sam prije desetak godina kazao da je Hrvatska, dok je silno napredovala u uspostavi svojih struktura koje nazivamo državnim, ozbiljno zapostavljala društvene oblike. Vjerojatno je logika povijesti takva, ali je samorazumljivost nekih društvenih odnosa u Hrvatskoj na daleko nižem stupnju nego samorazumljivost oblika funkcioniranja države. Zato me čudi da Europska komisija skreće odveć pažnje na funkcioniranje pravosuđa ili nekih drugih oblika državne organizacije.

Ja ne mislim, a to ne izvodim samo iz hrvatskog primjera, da se do društvene stabilnosti te vrste, koju Europska komisija s pravom očekuje, dolazi kroz formalnu stranu. U Hrvatskoj su objektivno te forme izvrsno razvijene, ali sadržaj ni približno ne prati tu vrstu formalne bistrine. I čudim se Europi da u jednom malom, uzornom primjeru kakav je hrvatski više ne potiče i ne pomaže razvoj društvenih odnosa, što je s razmjernim uspjehom svojedobno radila Soroseva fondacija. Ostale su, doduše, loše kolateralne posljedice male radikalne skupine te Soroseve inicijative, ali kad zanemarimu tu kolateralu šizmatika, ta kapilarna društvena inicijativa ostavila je dragocjene rezultate.

Mnogo bih više volio da se Europa i u Hrvatskoj i u srodnim primjerima na svojim rubovima, koji su snaga Europe, razvija na taj način, razumijevanjem temeljnih društvenih odnosa, a ne logike razvoja onoga što oni zovu europskom pravnom stečevinom.

• Kad smo kod pravne stečevine, podsjetite nas malo na ulogu onoga jedinoga pravog Bogišića u pravnoj tradiciji Crne Gore.

- Njegova uloga je ogromna jer u trenutku kada je on radio protoustav Crne Gore, i Hrvatska i Srbija bili su već daleko napredovali u tom smislu koji ja ironično zovem europskim formalnim pristupom. Dakle, primijenili su tadašnje europske pravne standarde u formiranju

Vlaho Bogišić, kao ravnatelj Leksikografskog zavoda, na predstavljanju pretposljednjeg sveska Hrvatske enciklopedije
svojih državnih oblika i ustavnosti. Zašto je uopće Bogišić došao u priliku pod tadašnjim ruskim patronatom raditi domaći zakon u narodnome jeziku?

Zbog toga što se i tada vidjelo da se forme ne mogu odvajati od sadržaja. Inače se zakoni i ustavi rijetko prevode, čak i danas. A zamislite tada, taj zakonik, taj protoustav preveden je trenutačno na pet-šest velikih jezika i o njemu su se tada vodile velike međunarodne konferencije.

Nikakve se konferencije nisu vodile o ustavnom ili zakonitom uređenju Kraljevine Hrvatske i Dalmacije ili obrenovićevske Srbije. Nikoga živog ni tada ni danas to nije zanimalo u Europi i u svijetu. A Bogišić je odmah zanimao Japance.

• Koliko je tu važan sam jezik, izraz?

- Presudan je i u enciklopediji, i u zakonu, i pjesmi. Iz istog razloga imate potrebu prevesti neku pjesmu iako unaprijed znate da je ne možete prepjevati, kao što imate potrebu prevesti Bogišićev zakonik. U njemu imate izreke poput “sve što je zakonito ne mora da bude pošteno” i još tridesetak takvih moćnih izreka...

• Bogišić je tamo napisao i da je “zakon za sve isti”...

- To vam je isto povezano s kulturom sjećanja. Kralj Nikola, koji je bio mudar i pismen čovjek, došao je u svoj kraljevski kabinet s bojnog poprišta, gdje se još uzajamno nabijalo na kolac. Takav kralj Nikola u preambuli svog zakonika govori o građanima Crne Gore i o tome da se pravda mora odnositi na sve, uključujući i manjine. I ne izvodi sve to iz svojih predaka, uključujući i Gorski vijenac, nego iz svoje snage jer se upravo vratio s bojnog polja gdje je sve počistio i proširio svoje granice.

Mi nemamo snage u preambuli svog Ustava na isti način reći: eto, mi smo napravili vukovarsku Hrvatsku i ne treba nam u smislu morala i identiteta ništa drugo, nikakav kralj Tomislav, ban Jelačić i nikakav Baltazar ili Valtazar Bogišić, nego nam je dovoljno ovo što imamo, bez obzira na sve koji su nam prethodili.

Ivo Sanader to je sjajno formulirao kada je rekao da se mi još bojimo biti bolji od svojih predaka. A mi zaista jesmo najbolji od svih hrvatskih naraštaja. Mi smo naraštaj moderne Hrvatske koji je stigao do onoga što su svi prije nas, uključujući i Valtazara Bogišića, anticipirali kao povijesnu mogućnost i kada su u to sumnjali.  Samo što nas u Hrvatskoj u običnome životu nema dovoljno i to je problem premijera i prethodnoga i sadašnjega, a sigurno i budućega, da radi na toj postojanosti u izvedbi procesa. To je i moj problem u ovoj kući, ništa drugo. I moj sukob, ako hoćete.

• Kako ste doživjeli svoje imenovanje?

Hrvatska televizija je napravila nešto izvan svakog morala i standarda. Novoga glavnog ravnatelja Leksikografskog zavoda opet je vrijeđala, kao što je vrijeđala i prethodnoga, a da prije toga uopće nije objavila da je imenovan
- Imenovanje za što?

• Pa za glavnog ravnatelja Leksikografskog zavoda.

- A vi znate za to?

• Pa kako ne bih znao.

- A kako ste saznali?

• Pa iz nekih vijesti.

- Dobro ste rekli, nekih. U Hrvatskoj se, naime, baš nije dalo primijetiti da je hrvatska Vlada imenovala novoga glavnog ravnatelja Leksikografskog zavoda. To nisu objavile ni novine u kojima ja pišem svake subote, a kamoli tko drugi.

• Jutarnji list je objavio.

- Točno, vaše i još jedne u Hrvatskoj.

• Pa zar vijest nije bila i na Hrvatskoj televiziji?

- Hrvatska televizija je napravila nešto izvan svakog morala i standarda. Novoga glavnog ravnatelja Leksikografskog zavoda opet je vrijeđala, kao što je vrijeđala i prethodnoga, a da prije toga uopće nije objavila da je imenovan.

U Hrvatskoj se takva vrsta ponašanja povezuje sa sedamdesetprvom, a kad čovjek hoće biti ogorčen ili zločest, to se zove staljinističkom montažom. Posve je neobično ne objaviti činjenicu, a onda grubo polemizirati s tom činjenicom. Najveći broj ljudi upravo je na taj način uopće saznao da sam imenovan.

Zavod je prepoznatljiv
• Vraćam se opet na vaš doživljaj imenovanja i nove funkcije .

- U jednom od razgovora, konzultacija o Zavodu, čuo sam jednu vrlo lijepu definiciju onoga što radimo: Naš narod je ponosan na Leksikografski zavod i kad ne zna što je sadržaj tog ponosa.

Leksikografska zajednica je mala, ali važna, a mi iz nje znamo cijeniti svoju skromnost i svoju malu relacioniranost u odnosu na Akademiju, Sveučilište i organiziranije, veće sisteme koji nemaju tu vrstu simbolične težine kakvu ima Zavod za ovu modernu Hrvatsku u zadnjih 50 godina.

U tom smislu sam ponosan što sam ravnatelj postao u mandatu Račanove, a glavni ravnatelj u mandatu Sanaderove Vlade. Neodvojivi dio tog ponosa je da smo uspjeli u tom razdoblju održati Zavod simbolički i sadržajno prepoznatljivim.

• Napisali ste svoj prvi roman, glavna tema je granica, život na njoj, odlasci preko nje i zemlja na granici, Konavle...

 - Ja sam u svojoj glavi najprije pisao tako da se uopće ne spominje pojam Konavle pa sam uočio da je to besmisleno. Kad se netko usudi uopće nešto objaviti i pisati, onda je za njega jedino moguće pitanje da li je to o čemu piše moguće na Islandu ili u Keniji.

To je teško razumljivo bilo gdje na svijetu, možda najteže u ovoj sobi, ali kao mogućnost razumijevanja unutrašnje granice, tjeskobe, samoće, nesreće i sudbinske boli koja se ne može prevladati i koja se vraća, koja vas čeka gdje ne možete pretpostaviti, to bi se moralo osjetiti bilo gdje i u bilo koga tko razumije jezik u kojemu je ovo napisano.

• Koliko je tu važno vaše osobno iskustvo dolaska s granice?

- Bez tog iskustva ne bih se mogao javiti kao priređivač takvog teksta. Granica je za sve nas koji smo se ikada rodili u tome jeziku ključni pojam s kojim se kroz opću, narodnu i osobnu povijest nosimo na ovome svijetu.

Prevladavanje granica i kretanje po tim unutrašnjim granicama za mene je ključna osnova i zato mi je bila tragikomična i bolna utopija s kojom se i u tome čistome ratu za slobodu kombiniralo i s tom starom konavoskom, dubrovačkom granicom na jugu koja je pojam čvrstine unutrašnje granice u globalnim, univerzalnim razmjerima.
Prevladavanje granica i kretanje po tim unutrašnjim granicama za mene je ključna osnova i zato mi je bila tragikomična i bolna utopija s kojom se i u tome čistome ratu za slobodu kombiniralo i s tom starom konavoskom, dubrovačkom granicom na jugu koja je pojam čvrstine unutrašnje granice u globalnim, univerzalnim razmjerima

Kad je netko pucao u tu granicu u meni, a to su činili na žalost ne samo Srbi nego i moji bližnji iz Zagreba, taj čas me je dok sam živ učinio posvećenim Hrvatom koji o svojem hrvatstvu može govoriti univerzalno i što god hoće.

• Pa i objaviti roman u Beogradu?

- Beogradu samo služi na čast da je u stanju pustiti sebi pod nos neke od tih stranica i svaka čast toj vrsti Beograda. Ali ni Beograd ni Srbija ni neke hrvatskosrpske veze nemaju veze s objavljivanjem ove knjige nego činjenica da na žalost ovaj tren u Hrvatskoj ne postoji nijedna biblioteka poput Peščanika, moga starog kolege Predraga Markovića u Stubovima kulture, gdje bi se netko tko voli literaturu mogao osjećati komotno.

Da takva biblioteka u prostoru u kojem ova knjiga može izaći bez prijevoda postoji bilo gdje, ja bih bio počašćen objaviti je u Varaždinu jednako kao i u Pirotu. Bojim se da u ovom trenutku takva biblioteka u Hrvatskoj ne postoji u kojoj bih se osjećao komotno i počašćeno.

Vrlo se oholo osjećam kao pisac.

• S tom vrstom oholosti i pravom na nju javnost uvijek ima problema.

- To uvijek tako ne izgleda pa se mene ponekad napada kao kompromisera, ponekad kao settebandijerista, a ponekad kao onoga koji tuče ljude, ali ja u svim društvenim i kulturnim poslovima zbilja nastojim biti uviđavan, kooperativan i pomirljiv.  U literaturi toga nema. Razgovarali vi s Pogorelićem ili s nekim umjetničkim autsajderom poput mene, laže onaj koji govori o pomirljivosti u literaturi i umjetnosti.  Literatura je prostor oholosti i povjerenja u svijet makar on bio bolan i nesretan.

• Povjerenja u svijet?

- Povjerenja da stvar ima smisla i da ima smisla nekome nešto poručiti ili s nekim živjeti u jeziku s težnjom da vam je taj netko važan i kad stvari nisu lijepe.


Branimir Pofuk

Izdvajamo