Kod mene je uvijek bilo sve jasno - izjavio je nedavno ministar vanjskih poslova SCG-a Vuk Drašković. Čak i oni koji ovlaš poznaju njegov životni i politički put zdvojno su podigli obrve. Naime, toliko kontradiktornih izjava, neuvjerljivih objašnjenja koja vrijeđaju i prosječnu inteligenciju, teško je naći kod političara i na ovim prostorima, naviklima na konvertitstvo, izdaje životnih i ideoloških stavova kao što je to bilo u Vuka Draškovića.
Šešelj - vjenčani kum
Jedino u čemu je Drašković dosljedan njegova je nedosljednost podređena jednom cilju - da bude novi srpski mesija. Prošao je put od smjernog i vatrenog komunista do nabrijanog antikomunističkog disidenta i radikalnog nacionalista, "borca" za mir koji je slao svoje dragovoljce na Hrvatsku, žestokog protivnika Slobodana Miloševića ("Milošević je najveći zlotvor srpskog naroda") do njegova aplogeta ("Milošević je borac za mir") i bliskog suradnika (potpredsjednik srbijanske vlade) da bi sada, nakon svega, izigravao proeuropskog lidera koji je trošio mnogo energije kako bi pokušao spriječiti hrvatski put u EU te bruxelleskog "messangera" zaduženog da Srbima priopći najneugodnije novosti - neovisno Kosovo, neovisna Crna Gora, Mladić u Haagu... No, bio je i ostao ništa drugo nego velikosrpski nacionalist.
VUK DRAŠKOVIĆ - KRONOLOGIJA
Vuk Drašković rodio se u partizanskoj obitelji iz istočne Hercegovine kao dijete "vlaka bez voznog reda" 1946. u banatskom selu Međa, gdje su se njegovi uselili u folksdojčersku kuću. Kako u toj zbrci nije poznat dan njegova rođenja, otac mu je kao komunistički "vjernik" upisao 29. studeni. No, nisu se snašli na povećem imanju te se vraćaju u očevo rodno selo Slivlje. U Beogradu upisuje Pravni fakultet, a kao vjerni nositelj izmišljenog datuma rođenja, cijeli je fakultet nosio crvene veste, govoreći da je to "jedina prava boja", a šezdesetosmaški je bunt na beogradskom sveučilištu pratio sa strane i provocirao napaljene buntovnike, kao sin kapetana Jugoslavenske narodne armije, mašući Staljnovim knjigama.
Nakon završetka fakulteta, koristeći povlastice dobrog ideološkog podrijetla, vinuo se kao dio nomenklature u vode režimskog uhljebljenja. Radi u TANJUG-u, a u skladu s pravovjernim nesvrstanim tendencijma, šalju ga kao dopisnika u Lusaku, odakle se osramoćen vratio jer je, ili ne znajući dobro engleski ili zbog neslane šale zapadnjačkih novinara, poslao u svijet izmišljenu vijest o napadu Rodezije na Mozambik. To što je njegova afrička avantura završila neslavno, Vuka nije omelo u daljnjoj aparatskoj karijeri. Postaje šef informativnog kabineta šefa saveznih sindikata Mike Špiljka. I tu u kabinetima sindikata krajem sedamdesetih godina događa se efektni vratolomni salto mortale i Vuk Drašković se od jednog neprimjetnog aparatčika u potrazi za podebljom državnom koricom kruha s malo maslaca i kavijara promiče u izbezumljenog srpskog nacionalista, pravcatog četnika.
Mistik nacionalizma
Pušta kosu i bradu, zatvara se u dvoetažni petorosobni stan koji je dobio od države i piše antimuslimanski i antihrvatski roman "Nož". Je li mu naškodilo zambijsko sunce ili mu je uzavrela istočnohercegovačka krv, nikada nećemo saznati, ali Drašković postaje disident, knjige mu se zabranjuju. Postaje mistik srpskog nacionalizma proglašavajući Dražu Mihailovića "prvim gerilcem Europe", a program gradi na izjednačavanju ustaštva i hrvatstva i Jasenovcu kao najvećem podzemnom srpskom gradu te zagovara etnički čistu veliku Srbiju. Jedan je od inspiratora novog srpskog fundamentalizma koji će izazvati ratove i pogrome u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. A sada bi iz svega želio izaći neokrznut.
"Zašto vi iz SPC-a poislamljeni, pounijačeni i porimokatoličeni naš svijet po Sandžaku, Kosovu, Bosni, Dalmaciji ili Hercegovini odbijate od svog nacionalnog stabla i korijena", prigovorit će mesijanski SPC-u 1988. Kasnije će to sto puta sramno poreći, ali i izgovoriti sto puta teže kvalifikacije te pokazati da u svom tom kaosu itekako ima reda. Sa svojim vjenčanim kumom Vojislavom Šešeljem, na pravom četničkom derneku, na "srpski Božić" 1990. u Staroj Pazovi osniva Srpsku narodnu obnovu, kada veliča ravnogorski pokret; Makedonce, Crnogorce i Muslimane naziva izmišljenim "Brozovim nacijama" te najavljuje sjedinjenje svih srpskih zemalja od južne Srbije (Makedonije) do "stare srpske luke Rijeke". I prvi izgovara liniju Karlobag - Karlovac - Virovitica. Taj svoj neočetnički pir danas predstavlja kao osnivanje prve srpske "demokratske stranke centra". Uključuje se u politiku s aspiracijom konkurenta Miloševiću. No, ovaj je bio prejak.
Kada je u raspodjeli državnih fotelja ostao kratkih rukava, postaje ogorčeni Miloševićev protivnik. U ožujku 1991. izazva prevratničke demonstracije koje su okončali tenkovi JNA na beogradskim ulicama. Tri mjeseca kasnije pokušava nabaciti krivnju za rat Hrvatskoj, prigovarajući joj što nije podržala Srbiju u ustavnim rješenjima kada su brutalno dokinute autonomije Kosova i Vojvodine jer bi "Miloševićevi apetiti bili lišeni šanse za uspjeh". To pokazuje da Drašković stalno ide u istom smjeru. U rujnu 1991. počeo je osuđivati rat. A iste te jeseni njegova Srpska garda ratovala je po Hrvatskoj. Zapovjednik tih stranačkih postrojbi Giška Božović skončao je na prilazima Gospiću. I dok ispraća Gišku na bojište, hladno izjavljuje da je bolje dvije godine pregovarati nego i dvije minute ratovati, a u ljetu 2004. hladno je ustvrdio: "S tom bandom nemam ništa".
Prevratnički prosvjedi
Godine 1990. izjavljuje da sva nesreća u Jugoslaviji potječe od Hrvata, nekoliko mjeseci kasnije govori da Jugoslaviju ne ruše ni Kučan, ni Hrvati, nego Milošević, ali opet da "priče o Kninu kao nekakvom povijesnom hrvatskom gradu ne vrijede ništa jer odlaskom Knina Hrvatska ni u kulturnom ni u duhovnom pogledu neće biti oštećena". Potom 1992. izjavljuje da su Srbi i Hrvati najbliži te da bi Srbija prva trebala priznati Hrvatsku, da je Rijeka stara srpska luka te da je, ako više nema Jugoslavije, jedina alternativa velika Srbija. Iduće godine govori da su Vukovar i Dubrovnik najveće srpske sramote, pa da je hrvatski secesionizam razbio prvu Jugoslaviju i da je glavni detonator ove.
"U vrhovima američkih vlasti nisam naišao na stajališta da je njima odvratna ideja srpskih zemalja od Knina do Đevđelije", tješio se 1994., prije Oluje izjavljivao je da je Srbija ekonomski, biološki i kulturno superiornija od Hrvatske, a potom da Srbija i Hrvatska moraju naći zajednički jezik suradnje. U Ravnoj Gori 1997. je uzvikivao "Zalepršat će srpska zastava na bedemima Knina i nećemo dugo čekati to", nudeći sebe na predvodničkom tenku za Hrvatsku. "Cijeli svijet zna da sam bio simbol otpora Miloševićevoj ratnoj politici", izjavio je 2004., a 2006. da je Milošević Srbe iz Hrvatske uvukao u apsurdni i prljavi rat. Što bi mu na to rekao Giška?
Izgovara ono što mu u danom trenutku odgovara. U Beogradu 1995. kaže "Dalmacija je srpska", a 1996. izvlači se da nije mislio "teritorijalno", nego da će Dalmacija biti puna srpskih proizvoda i turista. Za svoje zalaganje za veliku Srbiju danas groteskno kaže: "Oduvijek sam mislio samo na njen duhovni i civilizacijski okvir". Postoji li razlika? Programatski ovo "izvlačenje" ne mijenja suštinski ništa.
No, to ga nije smetalo da 1990. naširoko objašnjava teritorijalne ekshibicije - Baranja, Vukovar i Knin, Grubišno Polje, Dvor i Petrinja, Karlovac, Novska, Slatina i Orahovica idu Srbiji - ili da 1997. poziva na ratni pohod na Hrvatsku. Vikao je po Sandžaku da će svaki musliman koji podigne zelenu zastavu ostati "i bez ruke i bez zastave", a poslije rata da je podjela BiH bila suluda ideja jer je Bosna poput "leopardove kože" - a nju se ne da krojiti. I on, Vuk Drašković, nikada u tom uzaludnom poslu nije sudjelovao. No, 1991. je pričao da će se BiH preimenovati u Bosna i Krajina! U rujnu 1995., na pitanje "Jeste li za Podunavlje u Hrvatskoj", uskliknut će - kao da je to za njega logična stvar - "Pa, naravno!"
No, nije samo tu izvodio kalambure, zanimljivo je i ono o odnosima s Miloševićem, koji su se kretali od obožavanja do mržnje i obratno. Ukratko, Milošević ga je dvaput uhitio, 1991. i 1993.. Tada su ga u zatvoru tako prebili da je jedva preživio. Dvaput je bio žrtva neuspjelog atentata koji je naručio baš njegov nedosanjani uzor, Milošević. U listopadu 1996. neosvijetljeni se kamion zabio u kolonu vozila sa SPO-ovim čelnicima, bilo je nekoliko mrtvih, a među njima je bio i brat Vukove supruge Danice. Jednom ga je po vikendici u Budvi progonio nespretni Slobin plaćeni ubojica. No, Drašković je 1999. bio potpredsjednik vlade koju je vodio Miloševićev kadar Mirko Marjanović iako je mjesec ranije tvrdio da ni mrtav neće u koaliciju s Miloševićem.
Početkom intervencije NATO-a 1999. govori "Srbija je sama i nema šanse u sukobu s najvećom vojnom silom na svijetu", zagovarajući UN-ove trupe u Srbiji. Doslovce dva dana kasnije ushićeno uzvikuje: "Možda su neki na Zapadu vjerovali da bih mogao postati čovjek s kojim bi NATO mogao surađivati. Ne! NATO je agresor! Mi smo žrtve slijepe osvete protiv cijele nacije. Ja sam Srbin!" Unatoč tako patetičnom završetku, Vuk je pao. Uzvratit će Miloševiću da je najveće zlo srpskog naroda te da mu je žao što mu se nije sudilo u Beogradu. Krajem 1995. zaljubljeno će: "Tvrdim da Milošević nije ni šovinist ni nacionalist. Nostalgičano je iskren i emotivno reagira kad se spomene Jugoslavija." Miloševićev režim nazvat će "komunofašističkim" i tražiti njegovo rušenje, a 1995. moliti međunarodnu zajednicu da prihvati Miloševića i "njegova nastojanja za mir".
'Vuče - turče!'
Iako se čini da je neoprezan, Vuk točno zna što govori: "Na Srbe neće pasti prokletstvo da smo izazvali sukobe, ali ne smije pasti ni historijska sramota da smo fašizam dočekali na koljenima". Rat, po Vuku, nije sporan, sporni su Milošević i porazi. Plačljivo želi da ga prigrle međunarodni čimbenici i birači koji su ga uporno na svim izborima ignorirali. Novo vrijeme traži novu izjavu: "Trajno rješenje mogu donijeti samo ljudi koji nisu skrivili rat i koji su se borili protiv njega". Tu je mislio na sebe, ali opet peh - prestižu ga omraženi mu Đinđić te Koštunica.
Danas bi Vuk Drašković gumicu kojom je brisao i prekrajao granice bivše države u korist Srbije upotrijebio da "briše tragove zlog vremena". Govori o šačici ekstremista na sve tri, po njemu podjednako krive strane. Sebe izuzima želeći da upravo on, čovjek s jednim licem i tisuću smicalica, ispadne spasitelj Srbije! A zbog toga što je postao "kooperativan" s Bruxellesom, po Beogradu mu ipak viču: "Vuče - Turče!".
•Greška je počinjena još 1918. što smo uopće stvorili Jugoslaviju (1991.)
•Jugoslavija je najbolje rješenje i za Srbe i za Hrvate (1991.)
•Knin, Baranju i Vukovar treba pripojiti Srbiji (1991.)
•Vukovar i Dubrovnik su najveća sramota Srbije, ali ujedno i najveća srpska grobnica u ovom ratu (1993.)
•Knin, Baranja i Srijem pripadaju Hrvatskoj (1995.)
•Hrvatski secesionizam razbio je prvu Jugoslaviju, a glavni je detonator razbijanja i ove Jugoslavije (1991.)
•Jugoslaviju ne ruše ni Kučan ni Hrvati, Milošević ruši Jugoslaviju (1991.)
•Od Kosova žele načiniti islamističku državu (1999.)
•Kosovo može biti neovisno, samo ne može biti član UN-a (2006.)
• Srbija bi prva trebala priznati Hrvatsku. Srbi i Hrvati su jedni drugima najbliži (1992.)
•Srbija je ekonomski, biološki i kulturno superiornija Hrvatskoj (1995.)
•Bolje je dvije godine pregovarati nego ratovati makar i dvije minute (1992.)
•Zalepršat će se srpska zastava na bedemima Knina, nećemo dugo čekati na to (1997.)
•Nitko, pa ni predsjednik Milošević ne smije biti odbijen ni kažnjen zbog zalaganja za mir (1994.)
•Milošević je Srbe iz Hrvatske uvukao u apsurdni i prljavi rat (2006.)
Tako je govorio Vuk...•Sva nesreća u Jugoslaviji potječe od Hrvata (1990.)
|
Vlado Vurušić