Vukovar 18.11.1991.: 4004 branitelja, 81.884 agresora

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 18.11.2006. u 10:00

Navršava se 15 godina od dana kada su Vukovar, nakon stodnevne obrane i potpunog razaranja, osvojile JNA i srpske paravojne snage. Bitka za Vukovar, masakr koji je uslijedio i golgota koju su prošli njegovi branitelji i stanovnici jedna je od najvećih i najvažnijih odrednica Domovinskog rata.

DEDAKOVIĆ: VUKOVAR NIJE DOBIO ORUŽJE PLAĆENO S TAJNIH RAČUNA

GRAD ČIJU BUDUĆNOST KROJE SIMBOLI PROŠLOSTI

STANIMIROVIĆ: SRBI IZ VUKOVARA MOŽDA SU MOGLI SPRIJEČITI OVČARU

'ŽIVOT MI JE STAO 18.11.'91., TADA SAM POSLJEDNJI PUT VIDJELA JELENU'

BILI SU ZATOČENI POD ZEMLJOM I JOŠ SU PROGNANICI U VLASTITOM GRADU

BITKA ZA NOVI VUKOVAR TRAJAT ĆE NAJMANJE IDUĆIH 15 GODINA

PRIPOVIJETKE MILANE VUKOVIĆ RUNJIĆ, IVANE SIMIĆ BODROŽIĆ, GORDANA NUHANOVIĆA I BORISA DEŽULOVIĆA O VUKOVARU

To je utjecalo ne samo na daljnji tijek rata, nego i na cjelokupne političke, moralne i emocionalne prilike u Hrvatskoj početkom 90-ih godina. Da sve bude tragičnije, pobrinula se i tadašnja politička elita u Zagrebu koja je u "potrazi" za alibijem zbog pada Vukovara uhitila i u zatvoru mučila prvog zapovjednika obrane Milu Dedakovića i Branka Borkovića. Vukovar bez dodatne patetike ostaje zabilježen u povijesti Hrvatske kao simbol i epopeja.   

Tri faze bitke

branitelja poginulo je u borbama do 18. studenog i okupacije grada

•700
branitelja bilo je ubijeno ili se vode kao nestali nakon pada grada

•1557
branitelja završilo je u logorima i zatvorima po Srbiji

•2000
civila završilo u logorima po Srbiji

•500
ljudi ubijeno ili umrlo u logorima u Srbiji

•3000
civila poginulo je u samom Vukovaru, prema podacima SDSS-a četvrtina su srpske nacionalnosti

•1321
civil je poginuo na području nekadašnje općine Vukovar

•5000
branitelja i civila je poginulo ili je pobijeno u Vukovaru. To je trećina svih hrvatskih žrtava u Domovinskom ratu

•10.000
civila je protjerano iz Vukovara nakon ulaska JNA i paravojske

•54
djece mlađe od 10 godina je poginulo tijekom napada na grad

•1,5 milijuna
projektila iznad 100 mm ispaljeno je na Vukovar te 5 milijuna projektila ispod 100 mm

•2500
bombi iznad 250 kg bačeno je na Vukovar

•250-300
tenkova i oklopnih vozila JNA uništeno je i onesposobljeno

•25
zrakoplova i helikoptera JNA je uništeno

•5000-8000
ljudi je procjena gubitaka JNA i paravojnih postrojbi

•80.000
vojnika i oficira JNA i paravojske angažirani su u studenom u završnim operacijama na području istočne Slavonije. Krajem kolovoza 27 tisuća, u rujnu više od 30 tisuća, a u listopadu više od 50 tisuća

•260
branitelja i civila ubijeno u masovnoj grobnici na Ovčari

•603
dragovoljca iz drugih dijelova Hrvatske sudjelovala su u obrani Vukovara
•173
Brigadir Stjepan Sučić o bitki za Vukovar održao je predavanja "Raščlamba borbenog djelovanja na području bivše općine Vukovar s težištem na pad Vukovara - pouke i iskustva" u Zapovjedno-stožernoj školi "Blago Zadro" te "Strategijske značajke Domovinskog rata 1991. godine" u Ratnoj školi "Ban Josip Jelačić". Isto je predavanje predstavljeno i na američkim vojnim učilištima te u NATO-ovu stožeru u Bruxellesu.

U bitki za Vukovar primijenjena je tzv. odsutna obrana, a na američkim vojnim akademijama uspoređuje se s Alamom. Preko Vukovara u SAD-u proučavaju i analiziraju borbu u naseljenom mjestu i ta iskustva primjenjuju u Iraku.

Sučić dijeli bitku za Vukovar u tri faze: prva je od 20. travnja 1990. do 2. svibnja 1991., druga od 2. svibnja do 24. kolovoza 1991., a treća od 24. kolovoza do 20. studenoga 1991. godine.

Prva faza obuhvaća razdoblje od prvih višestranačkih izbora 20. travnja 1990. do 2. svibnja 1991. i tragičnih događaja u Borovu Selu gdje je iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih policajaca. Na prvim višestranačkim izborima u travnju 1990. većinu u Općinskoj skupštini odnosi SKH-SDP. Od 114 vijećnika, HDZ je imao 26. Predsjednik općine postao je Slavko Dokmanović, a nekoliko mjeseci nakon izbora dio vijećnika, uglavnom Srba, prelazi u novoosnovani SK - Pokret za Jugoslaviju i Srpsku demokratsku stranku (SDS). Sučić navodi da je Zakonom o unutarnjim poslovima Hrvatske od 1. siječnja 1991. godine te novim ustrojem MUP-a došlo do promjena u nacionalnoj strukturi policije u Vukovaru, a ustrojava se i rezervni sastav MUP-a, sastavljen uglavnom od Hrvata. Pod okriljem HDZ-a formira se Tehnička služba, a u ožujku 1991. odlukom predsjednika Franje Tuđmana osnovani su tzv. nenaoružani odredi.

To je vrijeme sve većih međunacionalnih podjela. Tih je dana zabilježeno često prebacivanje naoružanih skupina preko Dunava, a po mnogim selima sa srpskom većinom osnivaju se naoružane straže. JNA tijekom srpnja i kolovoza prebacuje u Baranju mnogo tehnike i oružja, a tijekom ljeta zauzimaju Dalj, Erdut i ostala mjesta uz gornji tok Dunava.  Na praznik 1. svibnja srpske straže u Borovu Selu kod Vukovara zarobile su dvojicu hrvatskih policajaca koji su željeli izvjesiti hrvatsku zastavu. Sljedeći dan 50-ak policajaca iz Vukovara došlo ih je osloboditi. U akciji koja je izvedena prilično šlampavo (policajci su poslani u Borovo Selo autobusom) ubijeno je 12 hrvatskih policajaca.

Nakon maskara u Borovu Selu u Vukovar su stigli pripadnici specijalnih policijskih postrojbi iz Slavonskog Broda. Odmah nakon događaja u Borovu Selu Hrvati, odnosno HDZ, preuzimaju nadzor nad tadašnjim Sekretarijatom za narodnu obranu u kojemu je, prema Sučićevim navodima, od 15 zaposlenika bilo 14 Srba. Isti je dan s emitiranjem počeo i Hrvatski radio Vukovar u kojemu su novinari Hrvati bili u većini, a velik broj novinara i tehničkog osoblja Srba napušta grad. Istodobno sve više srpskih stanovnika odlazi iz grada u Vojvodinu ili okolna sela gdje se ustrojava tzv. krajinska vlast. Druga faza traje od 2. svibnja do 24. kolovoza 1991. kada se zauzimaju početne pozicije, pogotovo u Borovu naselju i prigradskom naselju Lužac.

Kako se komplicira sigurnosna situacija, 15. lipnja u Vukovar dolaze bojna Zrinski i dijelovi 1. brigade ZNG-a, a na ekonomiji Opatovac ustrojava se 4. bojna 3. brigade ZNG-a. Tada su se već vodile borbe za Borovo naselje. Borbe traju prvih pet dana srpnja.

Predsjednik Tuđman je 21. srpnja došao u Vukovar, a 24. srpnja Vlada je imenovala povjerenika za Vukovar, Marina Vidića Bilog, te krizni stožer Vukovarske bolnice na čelu s dr. Vesnom Bosanac.

Dotad su JNA i paravojne formacije ovladale cjelokupnom desnom (hrvatskom) obalom Dunava, od Batine do Tovarnika, osim Vukovara. Krajem srpnja završena je gradnja puta između Bogdanovaca i Marinaca, koji je nazvan "Ladoga Vukovara" prema Cesti života koja je napravljena preko smrznutog Ladoškog jezera i kojom su dopremani hrana i oružje u opkoljeni Lenjingrad u Drugom svjetskom ratu. Od 3. kolovoza hrvatske snage kontroliraju naselje Lužac odakle se uspostavlja tzv. kukuruzni put Lužac - Bogdanovci - Marinci - Nuštar.

Preporuka premijera

U to je vrijeme obranom grada zapovijedao Tomislav Merčep koji je sredinom kolovoza najprije uhićen, a zatim povučen u Zagreb.

Situacija je postajala sve užarenija. Hrvatska više nije imala kontrolu u većini naselja u Podunavlju. U Vukovar je 8. kolovoza 1991. došao premijer Franjo Gregurić te preporučio da stanovnici ne napuštaju grad. Naime, tada je već bilo primjetno napuštanje grada. Zato već sljedeći dan, 9. kolovoza, Sekretarijat narodne obrane Vukovar uvodi dozvole za izlazak iz grada i ograničava kretanje po njemu. Jedina veza Vukovara s ostakom hrvatske tada je bila cesta preko Marinaca i Nuštra za Vinkovce. Međutim, tih je dana dopušten odlazak djece iz Vukovara na more. Otišli su u 33 autobusa, i to uglavnom u Istru. Na veliko iznenađenje, najveći je broj djece vraćen početkom rujna kada su već počele ozbiljnije borbe oko grada. Krajem kolovoza u Vukovaru je bilo oko 2000 ljudi pod oružjem. Od sredine kolovoza do dolaska Dedakovića zapovjedanje gradom vodio je Ivica Arbanas. Tih je dana obustavljen i međunarodni brodski promet Dunavom.

Stanovništvo napola


Treća je faza ona ratna od 24. kolovoza do 20. studenoga 1991., odnosno od prvih sukoba do konačnog prestanka otpora koji je trajao još dva dana nakon službenog pada grada i odlaska zapovjedništva 18. studenoga 1991. godine.

Osvanula je mirna i sunčana nedjelja 25. kolovoza. Naizgled je sve bilo mirno i neprirodno tiho. Nedjeljnu tišinu narušio je zvuk kolone tenkova koja se kretala iz smjera Bogdanovaca prema Vukovaru. Ispod podvožnjaka na ulazu u Vukovar vodeći tenk u koloni naišao je na protutenkovsku minu. Malo kasnije s beogradskog je vojnog aerodroma u Batajnici poletjelo nekoliko zrakoplova JNA. Dva su oborena iznad Vukovara.

Dana 28. kolovoza preko "kukuruznog puta" u Vukovar dolaze zrakoplovni potpukovnik bivše JNA Mile Dedaković Jastreb i kapetan bivše JNA Branko Borković Mladi Jastreb. Dedaković je 1. rujna imenovan zapovjednikom obrane Vukovara i Borova naselja. U drugoj polovici rujna ustrojava se 204. vukovarska brigada. Kroz nju je prošlo oko 5500 ljudi, ali u nju su ušli, osim samih branitelja Vukovara, i branitelji Iloka, Tovarnika te sela s područja bivše općine Vukovar.

Tih se dana stanovništvo grada prepolovilo. Oko 20.000 civila i branitelja ostalo je u gradu, a od njih su četvrtina bili Srbi.

JNA je u prvi pokušaj osvajanja Vukovara krajem kolovoza krenula s relativno malo snaga, ali 25. kolovoza počinje njihovo povećanje i pojačavanje. Tih je dana u Vukovaru i na istočnoslavonskom bojištu bilo angažirano 27.000 vojnika, a do 10. rujna njihov je broj povećan na 40-ak tisuća.

Četiri dana poslije, 14. rujna, počinje novi opći napad na Vukovar. Uz tih gotovo 40.000 vojnika JNA i paravojnih formacija, u napadu je bilo angažirano oko 600 tenkova, 500 oklopnih transportera i BVP-a, 84 minobacača 120 mm, čak 180 haubica i 48 višecijevnih lansera. U napadu, koji je trajao od 14. do 20. rujna, sudjelovale su 12., 51. i 453. motorizirana brigada (mbr), 1. gardijska divizija JNA, 16. i 395. mješoviti artiljerijski puk (mtbr), 252. oklopna brigada (okbr) i paravojne formacije koje su bile pod zapovjedništvom JNA. No, Sučić napominje da su postrojbe JNA bile popunjene do 70 posto.

S druge strane, na potezu obrane Vukovar - Vinkovci - Županja bilo je angažirano oko 6000 vojnika i odnos je bio pet prema jedan u korist JNA. Hrvatske snage raspolagale su s četiri tenka (150 prema 1), samo dva oklopna transportera (250 prema 2), 47 minobacača od 120 mm (2 prema 1) i 16 haubica (11 prema 1), a višecijevnih lansera nisu imale. U tom prvom napadu hrvatske su snage uništile i onesposobile gotovo 50 tenkova i borbenih vozila.

Krajem rujna i početkom listopada JNA ponovno pokušava ovladati gradom. Taj put je glavnina napada bila usmjerena na sela Marinci i Cerić, kojima su ovladali 1. listopada 1991. te se Vukovar našao u potpunom okruženju. JNA je taj dan na području Županje, Vinkovaca i Vukovara povećala broj "žive sile" na oko 50.000 vojnika.

Taj je dan vukovarska obrana raspolagala s 2200 branitelja pod oružjem, dva tenka, sedam minobacača 60 mm, devet minobacača 82 mm, sedam minobacača 120 mm, osam minobacača B 1176 mm, sedam topova ZIS 76 mm, jednim T-12, četiri haubice 155, šest topova protuzračne obrane, jednim protuzračnim lanserom S-2 m, 250 zolja, 12 "osa" i jednim bestrzajnim topom 82 mm.

1. pokušaj deblokade


Sredinom listopada u Vinkovce je prešao Mile Dedaković s dijelom zapovjednog stožera kako bi vodio proboj za deblokadu, a u Vukovaru je ostao Branko Borković te preuzeo obranu.

Nakon osvajanja Marinaca i Cerića, 2. listopada JNA počinje novi pokušaj zauzimanja Vukovara preko Sajmišta. Napad je trajao do 5. listopada, ali se crte obrane na Sajmištu nisu pomakle.

Prvi pokušaj deblokade Vukovara poduzet je 13. listopada, ali je obustavljen usred uspješnog napada. Naime, na izravnu intervenciju predsjednika Tuđmana, koja je bila izazvana oštrim prijetnjama Hansa van den Broecka, tadašnjega predsjedavajućeg Europske zajednice, hrvatske snage povukle su se iz već gotovo zauzetog sela. Blago Zadro, zapovjednik obrane Borova naselja, poginuo je 16. listopada, a tih je dana nedaleko od prigradskog naselja Lužac, gdje je prebačen štab JNA, poginuo i general Mladen Bratić, zapovjednik Operativne grupe Sjever. Nekoliko dana poslije, 19. listopada, u grad dolazi međunarodna humanitarna organizacija Liječnici bez granica te evakuira 112 ranjenika iz Vukovarske bolnice, uglavnom hrvatskih vojnika.

- U studenome smo već bili prilično iscrpljeni. Nismo bili toliko demoralizirani koliko smo već bili u iščekivanju deblokade. Stalno smo očekivali neku značajniju pomoć ili barem pojačanje. Stvarno smo bili na rubu, a JNA je stalno povećavala broj ljudi i napada. Posljednjih 30-ak dana bilo je najviše artiljerijskih napada na grad, a broj poginulih civila je rastao. Bili smo na rubu fizičke izdržljivosti. Nije nam manjkalo motiva, ali nismo znali što će biti dalje - rekao je Stipo Šeremet, predsjednik vukovarske Hvidre.

Točno mjesec dana poslije, 13. studenoga, pokušan je i drugi proboj preko Marinaca, ali i on je obustavljen. To je bio samo pokušaj za smirivanje hrvatske javnosti koja je tih dana zahtijevala pomoć Vukovaru. Grad se tada već jedva držao i pad se očekivao svaki trenutak. Svaka pomoć u naoružanju praktički je prestala još početkom listopada kada je Vukovar postao potpuno okružen. To je bilo 13. studenoga, tri dana nakon što je počeo treći i konačni napad JNA na Vukovar. JNA je 12. studenoga uspjela razdvojiti crtu obrane, izaći na Dunav te prekinuti komunikaciju između sjevernog i južnog dijela obrane.

Predrag Matić Fred, branitelj s Trpinjske ceste, napominje da je dio zapovjednika upravo posljednjih pet-šest dana prije pada grada počeo s povlačenjem i prebacivanjem u Vinkovce. Južni dio obrane grada, Sajmište koje je s taktičke razine bilo ključ obrane Vukovara, JNA i srpska paravojska zauzele su 17. studenoga, a 18. studenoga izbile su na Mitnicu. Sjeverni krak obrane u Borovu naselju pada 18. studenoga, iako su slučajevi otpora zabilježeni još 19. i 20. studenoga.

Šljivančanin u bolnici

Obrana Vukovara bila je važna za ukupnu obranu zemlje jer se JNA raspala, a Hrvatska je za to vrijeme pojačala diplomatske aktivnosti te na žrtvi Vukovara dobila i međunarodno priznanje

brigadir Stjepan Sučić, branitelj Vukovara i predavač u ratnoj školi 'Ban Jelačić'
Kratkotrajne borbe zabilježene su i 21. studenoga u Borovu naselju. No, JNA je već ovladala gradom i počela s odvođenjem zarobljenika i civila Hrvata. Zapovjedništvo obrane grada povlači se 18. studenoga, a isti dan major Veselin Šljivančanin ulazi u bolnicu.  Na dan 18. studenoga na području Vukovara, odnosno istočnoslavonskom bojištu bila su 81.884 neprijateljska vojnika, od kojih 18.500 četnika i pripadnika drugih paravojnih formacija. Od oružja su imali: 1097 tenkova, 984 oklopna transportera, 664 topa do 100 mm, 372 topa preko 100 mm, 84 VBR-a i 874 minobacača.

Hrvatske su snage na području Vukovar - Vinkovci - Županja imale 6773 vojnika (od kojih oko 4000 u Vukovaru), 15 tenkova (dva u Vukovaru), 11 oklopnih transportera, 52 topa od 100 mm, 32 preko 100 mm, jedan VBR i 68 minobacača.

Rezultat je bio potpuno razoren grad. Prema dokumentima iz skladišta JNA, na Vukovar je ispaljeno milijun i 500.000 granata iznad 100 mm te više od pet milijuna granata ispod 100 mm. Bačeno je i 2500 bombi od 250 kilograma. U prosjeku je na Vukovar dnevno ispaljivano oko 8000 projektila krupnog kalibra.

Prema još neslužbenim podacima, JNA i paravojne formacije u napadima na Vukovar zabilježile su od 5 do 8 tisuća poginulih (beogradska Duga je 1992. navela poluslužbeni podatak, pozivajući se na izvore u Generalštabu Vojske Jugoslavije, da su JNA i paravojska imale gubitke od oko 8000 ljudi), 250 do 300 onesposobljenih i uništenih tenkova i oklopnih vozila, kao i 20 do 25 zrakoplova i helikoptera. Predrag Matić Fred istaknuo je da je polovica od tih tenkova uništena upravo na Trpinjskoj cesti.

Prema Sučićevim navodima, obrana Vukovara bila je strateški važna za ukupnu obranu Hrvatske jer se JNA raspala, a Hrvatska je za tih 3,5 mjeseci obrane dobila na vremenu, pojačala diplomatsku aktivnost te na žrtvi Vukovara dobila i međunarodno priznanje.

Matić je, pak, dodao kako je tamo definitivno potvrđeno da jugoslavenstvo koje proklamiraju Srbija i JNA nije ništa drugo nego maska za velikosrpstvo. Naglasio je kako je na Vukovaru konačno Srbija, odnosno Milošević, i međunarodnoj zajednici pokazala svoje pravo lice.     

Obljetnica pada Vukovara zapravo je i obljetnica kraja napretka agresije na Hrvatsku. To se može smatrati i pobjedom u ratu jer Beograd više nije mogao motivirati i skupiti ljude za prodore u Hrvatsku. Vukovar je ubio neprijatelju moral tako da više nije imao niti jednu veću vojnu operaciju na našem teritoriju, čime su bili osuđeni na političko rješenje.

Od 1997. kada su se u grad počeli vraćati prvi prognanici i branitelji pa do danas nije zabilježen niti jedan slučaj samoubojstva među njima, a Vukovar je jedina županija u Hrvatskoj gdje ne postoji ured za socijalno-psihološku pomoć braniteljima

Danijel Rehak, predsjednik Udruge zatočenika srpskih koncentracijskih logora
Zlatko Klarić, vukovarski šahist i pripadnik sportske čete HV-a, smatra da je Vukovar, na žalost, i dalje u dubokim problemima. - Danas bi Vukovar trebao simbolizirati povratak prognanika i obnovu, ali to je grad pun mržnje, grad u kojemu djeca idu u odvojene vrtiće, a odrasli u odvojene škole i kafiće. Tamo uglavnom žive ljudi koji nemaju drugog izbora.

Više se Zagreb 'obnovi' u jednom danu, nego Vukovar tijekom godinu dana. Sabor bi možda trebao uvesti dežurstva u radu vukovarskoga poglavarstva. Društvene obnove nema, ona se svodi na socijalne programe.

Bez samoubojstava


Cigle ne mogu obnoviti duh grada. Nije realno da Hrvati u Vukovaru budu nositelji i uzor hrvatsko-srpske pomirbe i suživota. Ipak je u Vukovaru učinjeno nešto za što ne postoji isprika. Mnogo je tražiti da ne mrze, a tražiti da pruže ruku pomirbe suludo je. Grad ne može provesti nametnute zadatke i slobodno se može reći da mirna reintegracija nije uspjela, da povratak i obnova nisu uspjeli te da smo po nacionalnom pitanju ostali na razini 1990. godine.

Ovakav Vukovar zmijsko je jaje budućeg rata. Pobijedili smo i ne trebamo više pobjeđivati, a oni koji su krivi, bit će pravno procesuirani - rekao je Klarić.

Danijel Rehak, predsjednik Udruge zatočenika srpskih koncentracijskih logora, naveo je jednu zanimljivu činjenicu: od 1997. godine kada su se u grad počeli vraćati prvi vukovarski prognanici i branitelji, pa do danas nije zabilježen niti jedan slučaj samoubojstva među njima, a Vukovar je jedina županija u Hrvatskoj gdje ne postoji ured za socijalno-psihološku pomoć braniteljima.

PLAVA LINIJA - područje obrane grada od Borova naselja do Mitnice. U gradu se nalazilo oko 2200 branitelja pod oružjem.Tih dana na Vukovaru i istočnoslavonskog bojištu bilo angažirano 27 tisuća vojnika, da bi do 10. rujna broj vojnika bio povećan na oko 40 tisuća. Četiri dana kasnije 14. rujna počinje novi opći napad na Vukovar. Uz tih gotovo 40 tisuća vojnika JNA i paravojnih formacija u napadu je bilo angažirano oko 600 tenkova, zatim oko 500 oklopnih trasportera i BVP-a, 84 minobacaća 120 mm, čak 180 haubica i 48 višecijevnih lansera. U napadu koji je trajao od 14. do 20. rujna sudjelovale su - 12 mbr-mb ( motorizirana brigada) , 51 mbr, 453 mbr, Prva gardijska divizija JNA, 16 map ( mješoviti artiljerijski puk) , 395 mtbr, 252 oklopna brigada te paravojne formacije koje su se nalazile pod zapovjedništvom JNA. Na potezu obrane Vukovar-Vinkovci-Županja bilo je angažirano oko 6 tisuća vojnika (odnos je bio 5 prema 1 u korist JNA), Hrvatske snage raspolagale su s 4 tenka ( 150 prema 1), svega 2 oklopna trasportera (OT) (250 :2), HV je raspalogao s 47 minobacaća od 120 mm (2:1) te 16 haubica (11 :1) dok višecijevnih lansera nije imao. U tom prvom napadu hrvatske snage uništile i onesposobile su gotovo 50 tenkova i borbenih vozila. 
ŽUTA LINIJA - tzv. kukuruzni put - Lužac - Marici -Nuštar, jedina slobodna komunikacija Vukovara s Vinkovcima Crvenom linijom položaji hrvatskih branitelja. Strelicama pravci napada JNA i parvojnih postrojbi. JNA napada na svim pravcima, pokušavajući poglavito na pravcu Mitnica- sajmište, dok iz pravca juga pokušavaju probiti linije obrane na "kukuruznom putu". Istovremeno s manjim snagama napadaju Borovo naselje. JNA raspolaže u napadu s 57.154 vojnika. Dvije trećine angažirane su iz pravca juga. Hrvatski branitelji raspolažu s nešto više od 4 tisuće branitelja, a od toga je tek 1800 u Vukovaru pod oružjem. Crvenom isprekidanom linijom označeni se položaju hrvatske obrane
Crvene strelice - pravci napada JNA i paravojnih formacija. JNA je na taj dan, na području od Županje, Vinkovaca i Vukovara povećala broj "žive sile" na oko 50 tisuću vojnika. Vukovarski branitelji raspolažu s 2200 branitelja pod oružjem, dva tenka, 7 minobacača 60 mm, 9 minobacača - 82 mm, 7 minobacača - 120 mm te 8 minobacača B - 1176 mm, 7 topova ZIS 76 mm te 1 topom T-12, 4 haubice 155, 6 PZO TOP, 1 lanserom PZO S-2 m, 250 zolja, 12 Osa te 1 NNT-om (bestrzajni top) 82 mm. Marinci i Cerići 1. listopada padaju u ruke JNA. Plavom iscrtanom linijom - položaji koje drži Hrvatska vojska .
Crvena linija pokazuje granicu između Hrvatske i Srbije. Žuto područje Borova naselja koje drži Treća bojna 204. brigade, jedan vod 1. gardijske brigade te četvrta bojna Treće gardijske brigade. Na taj dio ratišta napadaju paravojne postrojbe, te 12. i 2. motorizirana brogada JNA te 51 mbr iz Pančeva. Zeleno područje Bogdanovaca, Lušca i Novog Vukovara koje kontrolira 4. bojna 204 briga s djelovima 3. gardijske brigade. Na tom pravcu djeluje 252. OKBr iz Kraljeva. Žuto 2 područje Sajmišta koje drži 1. bojna 204. brigade s djelovima četvrte bojne Treće gardijske brigade. Na tom pravcu djeluje 453. mbr JNA te snage iz vukovarske vojarne JNA. Zeleno2 - Područje Mitnice koju drži 2. bojna 204. brigade, a na to područje napada 1. gardijska brigada JNA. Plavom iscrtanom linijom - položaj hrvatskih branitelja na dan 11. studeni. Glavni napadi JNA i paravojnih srpskih formacija na položaje 4. bojne 204 brigade na pravcu Novi Vukovar Lužac, a selo Bogdanovci su već zauzeti. JNA je na taj pravac prebacila 1. gardijsku brigadu u pomoć 252. OKBr iz Kraljeva, dok je na Mitnicu angažirana 453. motorizirana brigada JNA. Dio područja kod Borova naselja također je zauzeto. 12. studenog, jedinice 252 OKBr iz Kraljeva probija obranu grada te uspjevcaju razdvojiti južno i sjeverno krilo obrane. 17. studenog JNA i paravojska ulaze na Sajmište, a 18. pada Mitnica. iako 18. studenog JNA ulazi u Bortovo naselje, tamo sporadične borbe traju još do 20. studenog, a zadnji branitelji Borova naselja izvalače se u Vinkovce 22. i 23. studenog.
Na dan 18. studenog na području Vukovaru, odnosno istočnoslavonskom bojištu je bilo 81 884 neprijateljskih vojnika, od toga 18 500 četnika i drugih paravojsnih formacija. Tenkova 1097, zatim 984 oklopnih transportera, 664 topa do 100 mm, 372 topa preko 100 mm, 84 vbr-a te 874 minobacača.
Hrvatske snage na potezu Vukovar-Vinkovci-Županja imali su 6773 vojnika ( od toga oko 4 tisuća u Vukovaru), 15 tenkova ( 2 u Vukovaru), 11 oklopnih transportera, 52 topa od 100 mm, 32 preko 100 mm, tek jedan vbr i 68 minobacača.
1. Raspored snaga pred početak završnih operacija od sredine rujna do sredine listopada 
2. Raspored snaga na dan 14. rujna 1991.
3. Napad JNA na Marince i Cerić 1. listopada 1991.
4. Zemljovid rasporeda snaga na dan 5. listopada
5. Raspored snaga na dan 11. studenoga
6. Raspored snaga od 12. do 19. studenoga

Vukovar danas ima 15.000 stanovnika manje i 3000 manje Hrvata

Nekadašnja općina zauzimala je 606 četvornih kilometara, što je bilo 1,1 posto teritorija Hrvatske. Vukovar je Srijem. Proteže uz uz Dunav.

Prema popisu iz 1991. godine u vukovarskoj je općini živjelo 84.189 stanovnika, što je bilo 1,8 posto stanovništva Hrvatske. Prema nacionalnom sastavu, u nekadašnjoj je općini živjelo 43,8 posto Hrvata, 37,4 posto Srba, 12,9 posto Jugoslavena, 2,7 posto Rusina, 1,6 posto Mađara i 1,6 posto Slovaka.

U 15 su naselja apsolutnu većini činili Hrvati, u 10 Srbi, dva su naselja bila većinski rusinska dok je jedno bilo većinski mađarsko. U samom je gradu prije početka sukoba živjelo 44.369 stanovnika, od toga 21.065 Hrvata (47,2 posto) te 14.425 ili 32,3 Srba, a 9,8 bilo je Jugoslavena, dok se 7,1 posto nije željelo nacionalno izjasniti. U gradu je, računa se, tijekom borbi ostala polovica stanovnika, uglavnom Hrvata te oko četvrtina Srba.

Danas u Vukovaru živi 31.670 stanovnika, dakle gotovo 15 tisuća manje nego prije rata, a nacionalna struktura je izmijenjena. Hrvata je 18.199 ili 57,4 posto, oko 3 tisuće manje nego 1991. godine, dok je postotak Srba sličan prijeratnom - 32,8, ali ih je 10.421, odnosno oko 4,5 tisuća manje nego prije rat. No, veći broj Hrvata i Srba ima prijavljen boravak u Vukovaru, ali ne žive ondje.



Kad su iznosili ranjenike iz bolnice, Radić mi je rekao: To su mrtvi ljudi

Jedna od najtragičnijih priča iz Vukovara je sudbina ranjenika iz tamošnje ratne bolnice, koji su uglavnom odvedeni na poljoprivredeno dobro Ovčara, oko pet kolometara udaljeno od grada. Ondje je bez milosti izvršena egzekucija nad 260 ranjenika i osobljem vukovarske bolnice, odmah nakon ulaska srpskih snaga u taj barokni gradić na Dunavu, 19. i 20. studenoga 1991. Likvidacija je obavljena pod zapovjedništvom majora Veselina Šljivančanina, kojem se ovih dana zbog tih zločina sudi u Haagu.

Njegovo su razmetljivo ponašanje nakon ulaska u razrušeni grad zabilježile kamere beogradske televizije. Pamti se njegovo dociranje mrtvom dužnosniku Međunarodnog Crvenog križa. Dok su kamere bilježile bahato ponašanje Šljivančanina, njegovi su vojnici kroz stražnja bolnička vrata tajno izvlačili ranjenike i civile, trpali ih u autobuse i kamione te odvozili na stratište na Ovčaru.

Što se zbivalo u bolnici dok je Šljivančanin sprečavao ulazak predstavnicima Crvenog križa, saznalo se iz svjedočenja jednog srpskog oficira. Unutra je sve nadgledao njegov pobočnik, kapetan Miroslav Radić, suodgovoran za pokolj nad ranjenicima na Ovčari, kojem se također danas sudi u Haagu.

- Iznosili su ljude, mladiće od 18 do 25 godina - svjedočio je taj srpski oficir koji je sudjelovao u odvoženju hrvatskih ranjenika. - Svi lijepo obrijani, u čistim pidžamama svijetloplave boje, s prugama. Ispred je stajala vojna policija. Onda sam u krugu bolnice ugledao, u jednom kutu ispod drveta, kapetana Radića. Poznavao sam ga od ranije. Prišao sam mu i pozdravio ga. On je nešto promrmljao. Imao je ledeni pogled usmjeren prema nosilima i ranjenicima koje su iznosili. Pitao sam: "Koliko imate ovih pacijenata?" Nije mi odgovorio pa sam rekao: "Bolje da ih je što više, da ih zamijenimo za naše zarobljene".

Onda mi je odgovorio: "To su mrtvi ljudi". Ponavljam, rekao je: "To su mrtvi ljudi".

Neki srpski vojnik u svojem je dnevniku od 21. studenoga zapisao: "Susreo sam tog jutra vojnike koji su otvoreno pričali o masovnim egzekucijama prethodne noći".

Tog vlažnog maglovitog jutra kad je cijeli Vukovar mirisao na smrt, jedan bradati četnik uz piće se bahato hvalio još mamurnim srpskim vojnicima: "Ubijali smo ih sinoć od sedam do jedan ujutro. Trebali ste ih čuti kako mole, zapomažu i tvrde da nisu ubijali naše ljude."

"Ni jedan oficir nije pokazao grižnju savjesti", zapisao je mladi srpski vojnik iz Vukovara u svoj dnevnik.

Prema nekim svjedočenjima srpskih vojnika, zarobljeni vukovarski branitelji imali su vezane ruke. Tjerani su da spuštene glave kleknu na koljena. Tamo je bio kordon srpskih vojnika.

Svaki je ranjenik morao proći kroz kordon bijesnih srpskih vojnika koji su ih tukli, pljuvali, vrijeđali. Zlostavljanje je trajalo nekoliko sati, a zna se da je nekoliko njih pretučeno na smrt.

Nakon te torture vojnici su podijelili izmrcvarene ljude u skupine po deset ili dvadeset, te ih kamionima odvozili dalje, na poljanu gdje je izvršena egzekucija. Svaka je skupina ukrcana na teretnjak i odvezena. Nedugo nakon toga teretnjak se vraćao prazan da pokupi novu skupinu.

Vukovarski ranjenici ubijani su mecima u zatiljak, a vojnik koji je prisustvovao ubijanju svjedoči da je vidio kako su jednoga hrvatskog vojnika tukli kundakom po glavi. "Nikada nisam vidio da se glava može tako raspuknuti od udarca kundakom. Prvi put u životu vidio sam da čovjek čovjeku kundakom u komadiće razbije glavu."

Veselin Šljivančanin je u beogradskom listu Intervju, u broju od 29. studenoga 1991., gdje je slavljen kao vitez osloboditelj, rekao o svom ratovanju u Vukovaru: "U toku dana ono ustaša što naiđe na nas mi ubijamo, razumijete. Tu nije bilo druge, pucaju oni na nas i mi na njih. Pa što kome bude. Rat je.

Poslije, kad su borbe bile već pri kraju, odjednom smo se našli pred velikom masom zarobljenih ustaša. Sve te međunarodne organizacije počele su odjednom juriti za nama, pa su samo gledale gdje su ustaše i tražile spas za njih. Pitao sam ih brinu li se oni i o nečemu drugom ili su došli samo mene kontrolirati..."

"Danima su me proganjali predstavnici Crvenog križa", nastavlja Šljivančanin svoju vukovarsku priču. "Kada smo osigurali jedan most za promet, javljeno mi je da se članovi međunarodne organizacije opet nešto bune. Ostavio sam vozača na mostu, pješke sam se vratio i pitao: 'Što je to, gospodine? Kakvi su problemi?'

Odgovorio mi je sa zahtjevima i pitanjem, kakav je to način, što to radi Armija.

Doživio sam da je počeo vikati na mene, kao da mi naređuje, tvrdio je da se Armija mora razoružati i da se s oružjem ne smije ulaziti u bolnicu. Pitao me što to mi imamo tražiti u bolnici. Rekao sam mu: 'Gospodine, pa što da radim u bolnici u mojoj zemlji i ti da mene kontroliraš?'"

Dr. Clyde Snow, koji je u listopadu 1992. predvodio ekipu sudsko-medicinskih stručnjaka UN-ove komisije koja je na Ovčari obavljala iskapanja, svoja je zapažanja opisao kao "nedvojbene znakove perimortalnih trauma".

U izvješću se spominju dvije noći neprekidnog klanja, nakon čega su bagerima zatrpavana izmasakrirana tijela.

Bila je kasna jesen, slavonsko tlo vlažila je neugodna kišica. Naslage blata, kako je potvrdio dr. Snow, nisu mogle prekriti tijela. Već nakon prvih većih kiša kosturi su počeli probijati tanku naslagu zemlje.


Vukovar su branila 4004 čovjeka, to su podaci do kojih smo došli točnim prebrojavanjem ljudstva u svim postrojbama, MUP-u te osoblja uključenog u rad bolnice i civilne zaštite, kaže brigadir Stjepan Sučić.

- Prema podacima koje smo dobili od zapovjednika postrojbi došli smo do preciznih podataka o broju ljudi koji su bili uključeni u obranu grada, svim poginulima i nestalima, ranjenima te odvodenima u logore i zatvore u Srbiji, napominje Sučić. Sve podatke je kaže učinio uz pomoć pedesetak zapovjednika svih razina, na temelju sijećanja i dostupnih dokumenata, na dan 1. listopad 1991., a izrađeni su i prvi zemljovidi bitke za Vukovar po "operativnom vremenu". No, kaže, on, da ne bude zabune, podjeljeno je 8,5 tisuća spomen plaketa, jer se računaju svi oni koji su bili u Vukovaru, makar i jedan dan, od 2. svibnja do konačnog pada grada. Naime, pripadnici MUP-a iz Varaždina i Međimurja su se mijenjali po smjenama dok je to bilo izvedivo, odnosno prije potpune blokade grada 1. listopada 1991.

Ukupno je poginulih 422, te 457 nestalih, ali kaže Sučić, otkrivanjem novih masovnih grobnica, taj broj se mijenja, pa tako oni iz rubrike nestali, prelaze u poginule. Ali ovdje je važno napomenuti da je poginulih do 18. studenog, odonosno okupacije grada poginulo u borbama 173 branitelja, dok su svi ostali nastradali ili nestali nakon zarobljavanja. Dakle, preko 700 branitelja bilo je ubijeno ili se vodi kao nestali nakon pada grada! No, konačno, kaže Sučić, možemo reći, da se radi o egzaktnim podacima, poginulih, odnosno ubijenih i nestalih u obrani Vukovara je 879., a u logorima i zatvorima po Srbiji završilo je 1557 branitelja. U logirim je završilo i oko 2000 civila. Prema podacima Danijela Rehaka predsjednika Udruge zatočenika srbijanskih logora - 222 logoraša su u srbijanskim logorima ubijena, a preko 230 ih je umrlo od bolesti i posljedica torture. Većina ih je u logorima zadržana do 14. kolovoza 1992. A povjerenik za Vukovar Marin Vidić Bili odbio je ranije puštanje jer kako je kazao - ja sam povjerenik za Vukovar i otići ću kada ode i zadnji vukovarac. Tom broju treba pridodati i preko 3 tisuće poginulih civila u samom Vukovaru ( prema podacima SDSS-a četvrtina su stanovnici srpske nacionalnosti) te još 1321 na području nekadašnje općine Vukovar. Ukupno u Vukovaru je poginulo ili pobijeno oko 5 tisuća branitelja i civila. To je trećina svih hrvatskih žrtava u Domovinskom ratu. Nakon ulaska JNA i paravojske preko 10 tisuća civila je protjerano iz Vukovara. Tijekom napada na grad poginuo je su 54-ero djece mlađe od 10 godina.

Dragovoljaca iz drugih krajeva Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Vukovara bilo je 603, največim dijelom bili su to policajci iz varaždinske i međimurske županije, Prve gardijske brigade te zagrepčani, brođani i županjci... Sučić napominje kako se broj od 4004 može proširiti na još deset do petnaest ljudi, ali nikako više. Zanimljivo je da su ove brojke već bile prikupljene i obrađene još 1995., a odnose se na one branitelje koji su se zatekli u Vukovaru 1. listopada 1991. godine, dakle otprilike mjesec i pol dana prije pada grada.

Vukovar branile i 403 žene te 93 maloljetnika


Vlado Vurušić;karte: brigadir Ivan Sučić

Izdvajamo