Zdenka za sva vremena

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 02.11.2008. u 07:12

ZAGREB - Rock je moj život, jazz je moja strast, a kazalište moja velika ljubav - često ovih dana, razgovarajući s novinarima, ponavlja hrvatska glazbena pionirka Zdenka Kovačićek, koja je prije nekoliko tjedana u TV studiju “Zvonimir Bajsić”, uz Big Band HRT-a i izravan prijenos na HRT plus, a prošle subote na daskama Komedije mjuziklom “S ljubavlju, Janis” obilježila pola stoljeća iznimne pjevačke karijere.

Iznimne ne po dugovječnu trajanju, premda je respektabilno pjevati 50 godina, niti popularnosti, još manje po velikoj zaradi, nego po umjetničkom poštenju i dosljednosti svojemu glazbenome opredjeljenju koje u nas nema tradiciju jer jazz je ipak ekskluziva za glazbene sladokusce. K tome, Zdenka je i mama hrvatskoga rocka. Bilo je u tim minulim desetljećima i kriza, teških trenutaka, čak i egzistencijalnih, i pjevačko okretanje komercijali zacijelo bi dami sa Sv. Duha unijelo više svjetla u svakodnevicu, ali da je radila ustupke i popuštala  nagovorima estradnih meštara, iznevjerila bi sebe i, kako sama kaže, to više ne bih bila ona.

Izvanzemaljac ili zmaj

Priznanja ovih dana dolaze sa svih strana, anonimnih i Zdenki poznatih ljudi, a otkriće je postala čak i za svoje prijateljice. Zdenka uistinu, sukladno stihovima jedne od svojih novijih uspješnica, “živi svoj san”. Gledajući je na malome ekranu iz “Bajsića”, dugogodišnja glazbena urednica Hrvatskoga radija Adica Dobrić Jelača poslala joj je SMS “Ti si vanzemaljac”, a nakon što ju je vidjela u Komediji, uskliknula je: “Ne, ti si zmaj”. Nazvala je i Gabi i čestitala, a Matija je SMS-om poslao poruku: “Puno sreće, Zdenka. Voli te Matija”. Fini “Kinderstube”, rekli bi stariji Zagrepčani, kad mladost ovako lijepo čestita zrelosti. U gledalištu Komedije Višnja Korbar ustala je sa sjedišta i vikala “Bravo!” svojoj najboljoj prijateljici, ne krijući oduševljenje Zdenkinom lakoćom u kretanju scenom, glasom čija je svježina neuobičajena za njihove zrele godine i energičnošću, u čemu je ne može slijediti ni jedna mlađa kolegica.

Tko je davne 1957. godine, na tada popularnim priredbama “Prvi pljesak” u Varieteu, mogao slutiti da će tada trinaestogodišnja djevojčica, koja je pobijedila pjevajući u duetu sa školskom prijateljicom Nadom Žitnik pjesmu “Sugar time”, postati hrvatska pjevačka ikona. A sve je bila slučajnost, nikako promišljeni čin jer Zdenka je bilo prilično sramežljiva. Dvije pučkoškolke pjevušile su u školi s “la, la, la…” pjesme koje bi čule na Radio Luksemburgu. Kako se Zagrebom pročulo o priredbama u Varieteu (današnje kazalište Kerempuh), hrabrija Nada otišla je i prijavila Zdenku i sebe za natjecanje. Pobijedile su i postale tinejdžerska senzacija. Zvali su ih “zagrebački vrapci”. Vrapčice su sve ljepše i bolje cvrkutale, a ubrzo snimile i singl ploču (jer drugih u to doba i nije bilo) s prepjevom američkog hita “Ja te želim, ja te trebam”.

U Zagrebu su tada bili “in” plesnjaci i bilo ih je nekoliko. Zdenka i Nada bi subotom išle iz jednoga u drugi i otpjevale svoje dvije pjesme jer više ih nisu imale na repertoaru i svagdje izazivale “groznicu subotnje večeri”. Za godinu dana već su udvostručile repertoar, nastavile snimati ploče, a i uživale su na krilima popularnosti.

Za njih su tada počeli skladati Stjepan Mihaljinec, Milivoj Körbler, Alfi Kabiljo… a potvrda uspješnosti uslijedila je na Opatijskom festivalu 1960., na kojemu je Duo Hani osvojio nagradu Körblerovom pjesmom “Djevojčice” koja je postala hit i poznata po pripjevu “u pola dva, u pola dva…”. Na Zagrebu ‘62., pjevajući “Andrija, super momak si ti”, već su bile etablirane zvijezde. Doduše, s obzirom na to da je bila maloljetna, Zdenku je na nastupe pratio otac Martin. Honorari su premašivali primanja Zdenkina tate, tako da je Zdenka njemu i mami Matildi mogla priuštiti cipele po narudžbi, dobru garderobu, a sebi je kupila prvi magnetofon.

U srednjoškolskim, gimnazijskim danima, Zdenka je bila dobra učenica, ali na nastavu je nerijetko dolazila izravno s pozornice i noćnih nastupa, pospana i mrtva umorna, pa bi je školski prijatelji nerijetko sakrili u zadnjoj klupi da malo odrijema.

Djevojka iz Kupske ulice

Rano djetinjstvo provela je na Martinovki, u Kupskoj ulici (poznata po nedavnim urušavanjima kuća). Njezin je talent prva uočila majka, pa ju je već kao petogodišnju djevojčicu upisala u Pionirsko kazalište, u kojem su djelovali poznati kazališni pedagozi. Zdenka je, kao i druga djeca uostalom, bila opčinjena nezaboravnom Zvjezdanom Ladikom. Solfeggio je učila kod Trude Reich, a kako je stan Kovačićekovih bio premalen da u njemu još ima mjesta za glasovir, Zdenka je učila harmoniku.

U “Veselim danima” glumila je djevojčicu, u “Ivici i Marici” bila je Marica, u “Snježnoj bajci” Tratinčica, a ulogama je pridodala i kinesku princezu. S PIK-ovcima (kasnije Kazalište mladih) obišla je dio Europe, gostujući u ondašnjem Zapadnom Berlinu, pa u Švedskoj… U starijem uzrastu PIK-ovaca već su izražajni bili Rikard Simonelli, Slavica Jukić i Đimi Jurčec, kasnije poznati glumci zagrebačkoga glumišta.

Dvanaest je godina Zdenka provela u Pionirskom kazalištu i kao djevojčica igrala je miša u predstavi koja je snimana za TV potrebe u prvome studiju u Jurišićevoj ulici.

Duo Hani djelovao je do 1964. godine. Djevojke je u Zagrebu čuo menadžer Leo Parte i pozvao ih u Beč. Zdenkini roditelji, posebice otac, nisu bili fascinirani što njihova kći jedinica u Beču  nastupa s najvećim zvijezdama kakve su bile Peter Kraus i Bill Haley koji je napisao “Rock around the clock”, prvi plesni rock’n’roll i s kojim su Nada i Zdenka krenule na njegovu veliku europsku turneju, nastupajući kao predgrupa.

Jarac po horoskopu, kao i njegova kći, drukčije je zamišljao Zdenkin život. Sigurno zanimanje, posao s radnim vremenom… ponajmanje da će mu se kći u Beču zaljubiti. A zbog pjevanja Zdenka je čak zakasnila predati na vrijeme svoj maturalni rad iz povijesti umjetnosti, s temom iz područja arhitekture, pa ju je odnijela profesorici kući, zamolivši da je primi. Da umiri roditelje, upisala je studij vanjske trgovine i na tome ostala jer se njezina pjevačka karijera sve više razvijala. Dok mnogi u nas tek danas spoznaju termin cjeloživotnog učenja, Zdenka ga je davno počela primjenjivati.

Europska lutanja

Djevojke su iz Beča otišle u Njemačku i počele nastupati u američkim klubovima. U njima se Zdenka “inficirala” jazzom, slušajući crne glasove i osjetivši kako joj soul leži. Svojedobno je Dražen Vrdoljak primijetio kako se “Zdenika europska lutanja šezdesetih radije mogu nazvati investicijom negoli izgubljenim vremenom u kojem je propustila posvjedočiti i sudjelovati u stasavanju cijele estradne generacije na hrvatskoj sceni”.

U međuvremenu “zagrebački vrapci” u svijetu su se i zaljubili, obje u muzičare, i udali se. Zdenkino je srce bečkim šarmom osvojio Rudi Kamperski, sin balerine Bečke državne opere i poznatoga istoimenog bečkog glazbenika. Kako je i Nadin odabranik bio glazbenik, čak su razmišljale da osnuju zajednički orkestar, ali razlikovali su im se glazbeni afiniteti. Zdenka se sve više okretala jazzu, a Nadi su bliže bili šlageri. Njihove udaje značile su kraj Dua Hani.

Zdenka je s Rudijem osnovala bend Maraschinosi i nastavila je pjevačku karijeru. Živjela je vrtoglavim tempom, po hotelima, nastupajući u prestižnim klubovima i poznatim skijaškim centrima, kakvi su Arosa i St. Moritz. Pjevala je na engleskom, njemačkom, ruskom, čak i na hebrejskom jeziku. Potpisala je ugovor s lancem hotela Intercontinental. Pjevajući u Beirutu, ostala je zatočena, jer je izbio rat i jedva je s Rudijem našla avion za Atenu, a instrumenti su ostali u Beirutu.

Druga polovica Dua Hani godinama već živi u kanadskom gradu Hamiltonu i Nada, koju obitelj iz Zagreba redovito izvješćuje o Zdenkinim aktivnostima i šalje joj novinske izreske, redovito se telefonom čuje sa Zdenkom, razmjenjuju mailove i obvezno božićne čestitke.

Osam godina Zdenka je bila u braku s Kamperskim, do 1972. godine, a službeno se razvela tek 1987. godine. Neslaganja su bila profesionalna i privatna. Djece nisu imali. On danas živi u novom braku u Švedskoj i između negdašnjih supružnika nema nikakvih kontakata.

Povratak u Hrvatsku 1970.

Zdenka se u Hrvatsku vratila 1970. godine, ne s namjerom da ostane. Ponuđen joj je bio nastup na Opatiji ‘70. s pjesmom “Zbog jedne davne melodije”, koju je pjevala u alternaciji sa svojom frendicom Višnjom Korbar. Prva nagrada žirija nije izostala i pridonijela je Zdenkinoj odluci o ostanku u Zagrebu.

“Zreo, odmjeren nastup u skladbi ‘Zbog jedne davne melodije’ mogao joj je osigurati doživotnu rentu stručnih žirija za interpretaciju svih poznatih i još nepokrenutih domaćih festivala, ali njezin se izvođački instinkt odupirao statusu svete krave zabavnoglazbenih trkališta. Zauzvrat, kao da je jedva dočekala stasavanje alternativne smotre poput ljubljanskog Boom festivala, na kojemu se 1973. mnogo prirodnije osjećala u društvu rock-trija Nirvana s ‘Klik temom broj jedan’. Sredinom sedamdesetih pozicija Zdenke Kovačićek unutar rockerske zajednice bivše države postala je do kraja neupitna u obliku najprimjerenijega ženskog odgovora na karizmu Dade Topića i taj imidž još je i danas jedna od sastavnica njezine estradne pojavnosti”, pisao je Dražen Vrdoljak.

Rock ju je zarobio čim se 1970. vratila u Zagreb i u Kulušiću je stalno surađivala s Boškom Petrovićem. Posao kojim se bavila ubrzano je postajao organiziran biznis, u kojemu se Zdenka nije baš najbolje snalazila, a kako je i živjela istinskim životom rockerice, imala je i svoje boemske faze. Odlazila je i na duge turneje po ondašnjem Sovjetskom Savezu, od Moskve do Vladivostoka, Irkutska i kineske granice, donoseći svojim nastupima dašak glazbenih stremljenja zapadnoga svijeta. Ludovala je, uživala u čašama šampanjca, a u dobrome društvu nije joj teško bilo do svitanja isprazniti i bocu votke!

Zabrinuti otac

Njezin otac, koji je svojedobno bio jedan od rukovoditelja u “Gredelju”, bio je skeptičan prema svemu što se zbivalo s njegovom kćeri. U međuvremenu se iz stana u Derenčinovoj preselio u kuću na Svetom Duhu, nasuprot ulazu u najstariju zagrebačku bolnicu, i nerijetko je govorio kako će mu kćer na kraju sa šeširom prositi na cesti. Sigurnosti radi, prizemlje obiteljske kuće namijenio je za ugostiteljski prostor u kojem je Zdenka otvorila pizzeriju i mnogim znatiželjnicima pekla pizzu s rukama opečenim do lakta. Danas je ondje kafić kojem je iznajmila prostor.

U Vanji Lisaku i njegovu triju našla je sjajne prijatelje i glazbene suradnike i okrenula novu stranicu karijere. Pjevački ju je trajno obilježila “Žuta ruža” Vlade Kosa, pjesma koja ne pripada žanru po kojemu je Zdenka poznata i cijenjena, ali slijedile su nove pjesme. Pjevala je stihove Slavice Maras iz zbirke “Konstatacija jedne mačke” i snimila LP “Frka”. Potkraj osamdesetih treći album “Love Is A Game”, s uglazbljenim engleskim tekstovima Dubravka Stojsavljevića i skladateljskim potpisom Dalibora Paulika, namijenila je promociji u inozemstvu. Uz Vanjin trio snimila je dva CD-a Happy Jazz i dolazi 1999. godina.

‘Žena za sva vremena’

U mladome skladatelju Marku Tomasoviću prepoznaje iskrenost stvaralaštva i on joj svojom skladbom “Žena za sva vremena” postaje most s novim, mladim generacijama poklonika, a ta se veza još više učvršćuje pobjedom  na Zagreb festu pjesmom “Vrati se u moje dane”. Pojavila se i na Dori pjevajući “Ja živim svoj san” i dobila Porina za najbolju žensku vokalnu izvedbu. A njezin san su devet albuma u pet desetljeća pjevačke karijere. Ljetnih mjeseci Zdenka se ne ustručava na jadranskim otvorenim pozornicama pjevati samo uz pratnju na gitari Branka Bogunovića Pifa. Njih dvoje jamstvo su večernjeg umjetničkog užitka!

U međuvremenu Zdenka se nije odrekla svoje strasti prema putovanjima. Petnaest godina  jednom ili dva puta godišnje plovila je motornim brodom Dalmacija i oplovila Škotsku, Englesku, cijeli Mediteran…

Na brodu , za inozemnu klijentelu, nije nastupala samo kao pjevačica, nego je bila animatorica kojoj su glumački dar i znanje nekoliko svjetskih jezika omogućili besprijekorno obavljanje zadaće. Putovanja obogaćuju život, nerijetko je govorila, baš kao i glazba, za koju Zdenki ništa nije teško.

Ona naprosto živi glazbu i ako je netko u dva po ponoći nazove i predloži da bi u tri ujutro negdje pjevala, Zdenka će se odmah bespogovorno odjenuti i urediti, sjesti za volan i odjuriti. 

S dva benda, jedan u Grazu, drugi u Klagenfurtu, i danas nastupa u Austriji, a svojedobno na brod i plovidbu s prijateljima po Wertherseeu pozvao ju je bivši austrijski kancelar Franz Vranitzky. Pjevala mu je po želji svjetski standard “Sweet Georgia Brown”. Kad je nekadašnji ruski predsjednik Mihail Gorbačov 2005. u primoštenskom hotelu Zora inkognito slavio 75. rođendan sa samo dvanaest uzvanika, među kojima je bio i Stipe Mesić, Zdenka ga je zabavljala s Trijom Vanje Lisaka. Pjevala mu je na tečnom materinskom jeziku “Oči čornije”, “Podmoskovskije  večera”, “Kaljinka” i “Čupčik”. Kad se začuo Zdenkin glas, gosti su prekinuli večeru i netremice znatiželjno promatrali damu koja im je glasom raspona nekoliko oktava donosila dašak Rusije na Jadran.

Kad je devedesetih  godina uslijedio novi pjevački uzlet praćen uspjesima, negdje duboko u Zdenki zapalio se žar ljubavi prema kazalištu koji je tinjao još od 1979., kada je na pozornici Komedije, u rock-operi “Grička vještica” Metikoša, Krajača i Prohaske, u više od 200 izvedbi odigrala ulogu babe Urše. 

Na kazališnim daskama

Saznavši da se u teatru Bagatella održavaju tečajevi glume, bez razmišljanja se javila divi hrvatskog glumišta Mariji Kohn i s njom strpljivo radila na zanatskom umijeću. A kako izgovara rečenice, osjetilo se i u prologu mjuzikla “S ljubavlju, Janis”! Na završnom ispitu pred Marijom je govorila  monolog - Marije Stuart. Hrabro, nema što.

Brušenje glumačkoga poziva usavršavala je i na tečajevima s pokojnim prvakom Gavelle Krešimirom Zidarićem. Izvodili su skečeve, a na kraju i predstavu “Obljetnica braka”. Glumački bard čak joj je povjerio uloge Eve u Krležinu “Vučjaku”. Legendi TV režije Antonu Martiju to je bilo dovoljno da Zdenku pozove u jednosatni show “I to sam ja”, u kojem je Zdenka nastupala prerušena u Marilyn Monroe, Lizu Minelli i Marlen Dietrich. Dvoje po stažu poznavanja starih znanaca okrunilo je suradnju.

Novi je izazov uslijedio 2002., kada joj je karizmatični režiser Damir Zlatar Frey povjerio glavnu ulogu u rock-operi “Princeza na zrnu graška” u Slovenskom stalnom gledališču u Trstu. Oduševila je talijansku, slovensku i hrvatsku kazališnu kritiku. I publiku, dakako.

Danas Zdenka vrlo nesebično pomaže tetama u vrtiću Šumska jagoda u svojem susjedstvu na Svetom Duhu, sudjelujući u dječjim radionicama i pripremajući “Hrvatsku priču”, “Šegrta Hlapića”… kao što se odaziva i pozivima iz Doma za starije i nemoćne osobe “Sveti Josip”, pa im o Danu doma u ožujku sa svojim TV plesnim partnerima izvodi “ples sa zvijezdama”, dokazujući kako je, što se kondicije i umijeća tiče, uistinu žena za sva vremena.

Iz svojega doma ne izlazi neuređena i bez šminke, znajući kako je na ulici prate znatiželjni pogledi. Prije dvadesetak godina kod pokojnog zagrebačkog liječnika Boška Milojevića izvršila je korekciju nosa, i to je sve što se tiče držanja koraka s prividnom mladošću. Jedino je obvezna posjetiteljica dr. Sanje Gašović, koja joj teen liftingom vraća tonus mišića.  Četrnaestgodišnji maltezer Dorfi njezin je kondicijski trener. Ako u svojoj zajedničkoj šetnji naiđu na kakva izgubljena četveronošca, taj će jamačno prenoćiti kod Zdenke, a sutradan ona će krenuti u akciju za njegovo zbrinjavanje.



Kao i njezina majka u djetinjstvu, tako je i Tina sramežljiva i samozatajna i dugo se  nije mogla priviknuti na majčinu medijsku eksponiranost.

Zajedničko fotografiranje za medije i danas ne dolazi u obzir! Njih dvije imaju odnos dobrih prijateljica, svaka sa svojim životnim kutkom u kući na Svetom Duhu.

Kad je Tina krenula u osnovnu školu, nerijetko bi je do škole doveli majčini prijatelji jer je Zdenka bila na turnejama, a znatiželjne učiteljice obvezno bi pitale dijete je li ju to tata doveo.

Snalažljiva Tina uvijek je potvrdno odgovarala, ostavljajući u nedoumici prosvjetne znatiželjnice. Istinu je zadržala za sebe.

Tina je svojoj majci dala novi životni impuls. Da nju nije imala, možda bi svoj život okončala kao i Janis, razočarana, osamljena, utonula u poroke… premda Zdenka drogu nikad nije kušala. Slava je teško održiva i dopinzi su nerijetko neumitan bijeg.

Tina je Zdenki donijela smirenje, ispunjenje života i zbog nje se više okrenula kuhinji i svladavanju kulinarskih umijeća.

O braku više nikad nije razmišljala, ali sve je češće u goste pozivala prijatelje, pripremajući im ruski boršč, tajlandske specijalitete, račiće na razne načine… 

S kćeri kao s prijateljicom

Kad je biološki sat već polako otkucavao, Zdenka je odlučila postati majka. Godine 1983. rodila se Tina, koju dva ispita dijele od diplomskoga na studiju novinarstva.

Željko Slunjski

Izdvajamo